Ivan Lovrenović

Ovaj tekst odlomak je iz rukopisa Putovanje po Bosni godine 2018., koji će kao knjiga, s fotografijama Josipa Lovrenovića, izaći ujesen ove godine. Cijeli je poduhvat zamišljen kao hommage Ivanu Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja. U uvodu knjige stoji i ovo:

Zaputiti se Jukićevim stopama, predati se igri dvostrukoga gledanja: njegovim očima i našim očima, očima njegova vremena i vremena današnjeg, sve to zabilježiti kao svojevrsnu posvetu - bio je prvobitni naum, kojim sam se dugo nosio i zanosio. S tim ciljem, sastavljao sam detaljne itinerare svih Jukićevih putovanja, upisivao toponime (žive i nestale), mjerio razdaljine i konake, provjeravao stanje i prohodnost Jukićevih putova, kapao nad kartama kojekakvih razmjera, što na papiru, što u novije doba na internetu (slava mu, on tako izdašno udovoljava mojoj staroj mapomaniji). Već i sámo to bilo je živo i uzbudljivo putovanje.

U međuvremenu, godine su prošle, snage su opale, i taj veliki plan ostat će samo san. A da se ne odustane sasvim, vođen sufijskom utjehom o kaplji u moru - moru u kaplji, preradio sam plan, smanjio ga, imajući pred očima samo posljednji Jukićev bosanski putopis, Putovanje po Bosni godine 1845. Evo njegova itinerara: Fojnica - Ragale - Prokos - Mujakovići - Vranica - Ždrimci - Gornji Vakuf - Malo Selo - Vesela Straža - Mračaj - Otinovci - Osmanlije - Streljanica podno Malovana - „strašni klanac, voda Milač“ - Šuica -  Dvojina - Mokronoge - Županjac - Livno - Vidoši - Čuklić - Ljubunčić - „natrag put Kupresa preko Borove glave u Šuicu, a odatle u Otinovce“ - „preko Vukovskog u Ramu župniku u Proslap“ - Varvara - Kopčići - Šćit - „iz Proslapa preko Draževa u Gornji Vakup“ - „put Fojnice uz Ričinu... na ručak u Šebežić na početku planine Šćita“ - „uz Šćit planinu... na vrh planine k Tomića vodi i kaldrmi“ - „odavde niz planinu do sela Prokosa na podnožju Šćita... iz Prokosa za sat i po u Fojnicu“.

Krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. („Nastupivši prijatni dnevi ugodnog lipnja [jun.] drugog dana krenem se iz Fojnice, moga običnoga prebivališta, put Skoplja“.), mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim.

Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Gradac iznad Bile

Jukiću je glavni cilj putovanja bio Kupres: „Ja sam se na Kupresu preko dva mjeseca zadržao da se i ja malo odmorim poslije čitanja grčkih i latinskih istoriografa. Nema u Bosni predjela ugodnijega za ljetnji odmor od Kupresa. Zrak čist, voda zdrava, jela ugodna, ovčiji sir, mlijeko, skorup, jagnjetina, to samo ovdje može se slobodno reći da je ljetna hrana, i dojsto najzdravija; iz toga se vidi, što tako krupne, zdrave i živahne čeljadi nigdi nema kao u Kupresu. Ali moje zadržavanje još jednu pleme­nitu svrhu imalo je pred očima: kupljenje narodnih pjesama.“

I nama je glavni cilj Kupres, ali ćemo usput najprije do Nove Bile, da potražim staro groblje Gradac iznad naselja Ričice, koje nam je promaknulo kada smo putovali Bosnom 2008. godine pretražujući i otkrivajući drevne nadgrobne križe po kršćanskim grobljima[1] iz otomanskoga vakta. Internet mi je dao tačnu lokaciju, ostaje samo da u Biloj popijemo jutarnju kafu i za svaki slučaj se raspitamo gdje ćemo skrenuti s glavne ceste uzbrdo. To radimo u lokalu Calypso, kafa je dobra, mladi konobar uslužan i inteligentan, shvaća što tražimo i prije nego što smo dovršili pitanje. Upućuje nas: „odmah tu iza ugla nadesno pa pravo uzbrdo, ne možete promašiti“. Od njega dobivamo i prvu pouku iz lokalne jezične prakse, jedine kompetentne. On ne izgovara kao mi, kratko: Gràdac, nego dugouzlazno: Grádac. Logično.

Kada se nakon dvadesetak minuta vožnje uz prisojne biljanske strane krivudavim ali asfaltiranim puteljcima, između lijepih kuća s uređenim okućnicama i baščama, dohvatimo traženoga groblja, sva se etimologija razjasni sama od sebe. Grad, gradina, gradac - još iz praslavenske jezične starine uvijek su to nazivi za naseljeno utvrđenje na uzvisini, na brdu, ispod kojega se često razvijalo vanjsko naselje (varoš). Kad u lijepoj narodnoj pjesmi čitamo/slušamo: Zacvilila za gradom jabuka, / Pitala je iz grada divojka: / „Šta je tebi  za gradom jabuko?“ / „Projdi me se iz grada divojko..“ - onda ovo ritamski fino ponavljanje „za gradom“ / „iz grada“, „za gradom“ / „iz grada“ ne znači ono na što danas prvo pomislimo kao na opreku grad / selo, nego opisuje upravo jednu od tih starinskih situacija.

U digresiji, kakvih će u ovome  spisu biti još, ne odolijevam fascinaciji pismom, jezikom, pa ću je navesti cijelu[2]:

Zacvilila za gradom jabuka / Pitala je iz grada divojka: / „Šta je tebi za gradom jabuko?“ / „Projdi me se iz grada divojko / Uzrila sam i užutila sam / I opala u zelenu travu / Svak me kupi za svakoga nisam.“ / Govorila iz grada divojka: / „Tako mene istom srića gledi / Mlad me prosi, a star me kupuje / Volim mladu, da me džabe dadu / Nego staru, da mene prodadu. / Mlado vojno cviće u gjul-bašći / Staro vojno, star javor u gori / Volim mladim po gori hoditi / Nego starim na kuli siditi.“

Nije teško zamisliti kako je na ovome dominantnom mjestu pod starim borovima, doista i bilo nekakvo staro utvrđenje, refugium za okolno stanovništvo u trenucima opasnosti, pa se postupno pretvorilo u počivalište samo za umrle. Za ovo groblje fra Anto Knežević u Listovima o Bosni[3], nastavljajući djelo svojega varcarskog učitelja Jukića, piše da u njemu „ima već u zemlju od starina potonulih stećaka“, te još i ovo: „Gradac; ovog je položaj taki bio, da je branio sva mjesta gučanska a i varoš Lašvu; sad mu sama uspomena ima.“ Na gradačkome groblju bio je i Đoko Mazalić, slikar i povjesničar kuture, autor u pojedinim postavkama osporene ali do danas najveće studije o „hrišćanskim nišanima“ otomanske epohe u okolici Travnika[4]. Tu on piše: „Groblje je prastaro. Glavica Gradac je bila preistorisko naselje. (...) Na zapadnoj strani vidi se jedna niska gromila oko 10 m dugačka i 6 m široka, vjerovatno preistoriska, a niže nje jedno trista koraka udaljena je velika preistoriska gromila na imanju Sivonjić Ivice. U groblju ima osim malih i 21 veliki spomenik koji su nastali u vremenu od kraja 15. pa do početka 19. vijeka sudeći po njihovim oblicima, stanju i dekoraciji. Znatan broj ih je u vrlo lošem stanju. Jedan od najstarijih i dobro očuvan nalazi se u jugozapadnom uglu groblja.“

Nekoliko godina prije Mazalića na ovome groblju bila je Paola Korošec, koja se bavila istraživanjem i proučavanjem srednjovjekovnih nekropola u okolici Travnika. Ona je prva i uočila posebnost starih kršćanskih spomenika koji se javljaju na ovim nekropolama, a ne pripadaju više srednjem vijeku i stećcima, i znanstveno obradila njihovu stilsku i povijesnu pojavu, definirajući ih kao križeve. Njezin rad[5], objavljen 1952. godine, nisam poznavao kada smo 2008. godine putovali Bosnom.

Od starih križeva koje su vidjeli P. Korošec i Mazalić do danas ostalo je tek nekoliko. Visoka je trava bila, gusta i zapetljana, mnogo je toga skrivala, ali sve smo ih uspjeli vidjeti i fotografirati, kao i mnoge manje.

Tek smo na prvome koraku našega putovanja, ne smijemo biti rastrošni s vremenom, a s ovoga mjesta baš se teško krenuti, s njime se rastati. Za leđima nam je masiv Vlašića, kao da se naslanjamo na nj, pod nogama nam je cijeli travnički i lašvanski kraj, pogledu je otvoren cijeli vidik. U daljini, visoko gore, nazire se bijelo zdanje gučogorskoga franjevačkog samostana i njegove goleme crkve, a ja pomišljam na nesretnoga fra Ljubu Hrgića, alias Hrvoja Bora, pisca, i na varijantu početka priče o njemu koju dugo gradim i sklapam. Biva: stoji sučelice s punom crkvom svojih slušača. Ne vidi njihova lica, slabo čuje i svoje riječi - svu mu pažnju obuzima (oduzima!) prizor koji je toliko puta gledao, a nikada ga se nagledao. Vas bi unišao u nj, izgubio se u njemu, raspršio poput cvjetnoga praha, da se nikad ne sastavi. Jednako sada, u sred svojega posljednjeg svibnja, na samrtnome logu, dok mu se taj prizor javlja kao stišani, malne radosni oproštaj sa životom, tako i svaki put kada bi propovijedao s oltara crkve u Gučoj Gori a pogledom hvatao prostrani pravokutnik otvorenoga portala na drugome kraju crkvene lađe, i u tom pravokutniku ogromni svijetli vidik niz biljanski kraj, na široko Nević Polje, i na brda što ga s juga obrubljuju kao prethodnica visokim tajanstvenim planinama u srcu Bosne...

Smrike, Bogdan Bogdanović

Spuštamo se napokon niz biljanske strane, pa s glavne ceste zakrećemo put Novoga Travnika, a onda desno, iznad Matanovih dvora izlokanim seoskim putom penjemo se u obilazak Bogdanovićevih okatih bdjelaca na Smrikama. Prije uspona na Smrike valja ostaviti auto kraj puta, na prirodnom proširenju. S druge strane puta ograda je nečije bašče. Ogradi prilazi iz dubine domaćin, mrk, bez pozdrava, odsijeca neljubazno: „Ne možete auto tu ostavljati!“ Naravno da možemo, i hoćemo, mislim. Vidim, isto misli i Josip, pa bez upuštanja u raspravu zatvaramo auto i odlazimo kamo smo naumili.

I sam uspon na Smrike, uz koji je protomajstor Bogdan bio ugradio široko stepenište-rampu a ta je sada sasvim ruinirana, snažno sugerira da ćeš, kad se popneš gore, naići na nešto nesvakidašnje. I zaista, ovaj položaj sam je po sebi čudesan: uzdignut plato usred prostranoga Travničkog polja, s kojega puca otvoren pogled u krugu od svih tristošezdeset stupnjeva na dolačku župu, biljanske strane i na planine što drže Travnik. U pjesmi te planine i razgovaraju:

Dvi planine vrh Travnika grada: / Bukovica, spram nje Vilenica. / Vilenica Bukovicu pita: / „Aj, što mi se Travnik zamaglio, / ili gori il’ ga kuga mori?” / „Niti gori, nit’ ga kuga mori, / divojka ga okom zapalila, / čarnim okom kroz srčali pendžer!”

A s memorijalom Bogdana Bogdanovića, kao genijalnom intervencijom u ambijent i prostor, ovo mjesto stječe nekakvu dodatnu, neimenovanu a jaku sakralnost, kozmičko-magijski sadržaj.

Ne zna se, ne može se znati, koji su sve uvidi i motivi Bogdanovića naveli da izabere baš ovo mjesto. Ne zna se je li mogao znati za prethistorijsku glavicu Gradac i groblje na njoj s drevnim skulpturama-spomenicima, kao ni za ono s još čudnovatijim i markantnijim, nekako baš bogdanovićevskim, na nedalekom groblju imenom Bogduša u Brajkovićima ili na Gorici u Gučoj Gori. Znao to protomajstor ne znao, bio na tim mjestima ne bio, putniku koji je čas prije gledao prostran lašvanski svijet s glavice i groblja na Gradcu, neodoljivo se ova dva mjesta nameću kao srodnici, kao poziv i odziv. Jedno s jedne, drugo s druge strane Lašve, Gradac pod vlašićkim obroncima, Smrike pod Vilenicom, na razdaljini ne većoj od pet-šest kilometara zračne linije, gledaju se i nijemo dozivaju kroz vrijeme.

Dok smo uzlazili na Smrike, dan se iskvario, a još od Gradca slutilo je na to: nekakvi teški, vlažni oblaci s Vlašića hoće da prekriju cijelo nebo, da savladaju male modre provedrine koje se još tu i tamo drže, počela je i kiša, ne prejaka ali ujednačena. U prvi mah krivo mi, onda se rugam sam sebi: ti bi vedrinu, sunce, kao glupi turist, kao da vrijeme nema drugog posla nego da služi tvome ćeifu. Nego, bolan, zastani, okreni se, pogledaj: baš je ovo pravo vrijeme, pravi čas, vidi kako sve ovo jedno drugome pripada, jedno drugo pojačava, tmasti oblaci što na sive, kao žive, Bogdanovićeve bdioce spuštaju toplu kišu u nijemom razumijevanju. Pokazat će se to i na Josipovim fotografijama, sasvim razgovijetno.

I eto jednoga od mnogih mračnih paradoksa nove Bosne razdrte ratom i potonule u trostruku etnoidentitetnu nepamet: dobivši u svoje trajno naslijedstvo ovaj memorijal neprocjenjive kulturne i umjetničke vrijednosti, djelo najpriznatijega evropskog majstora spomeničke gradnje - ona ne zna što bi s njim. Ne zna što bi ni sa činjenicom da su Bogdanovićeve Smrike već stekle mjesto u svjetskom imaginarnom muzeju. U lokalnim razgovorima saznajemo da pod Smrike dolaze autobusi puni poštovalaca i poznavalaca izdaleka i s raznih strana, koji znaju zašto dolaze i što žele da vide, a nema nikoga da ih dočeka, osim onoga istog mrkog domaćina, koji bi svejednako da zabranjuje parkiranje i odgoni namjernike. Mrski odnos spram Smrika ne bi, međutim, bilo ni pravedno ni ispravno svesti samo na ovoga mrzovoljnika i objasniti njime, kao ni bilo kojim od mnogobrojnih pojedinaca mrzovoljnika ovoga tipa spram svih jednako brojnih Smrika u Bosni i Hercegovini. Mrskost je u samome sistemu, u ljestvici vrijednosti koju sistem razvija i njeguje u svim svojim vidovima - političko-ideološkom, obrazovnom, vjerskom, propagandnom, medijskom, u interpretaciji povijesti, stare i najnovije. Kulturne i umjetničke činjenice i dometi tipa Smrika, kao i uopće činjenice kulturnoga naslijedstva, duhovnoga i materijalnog, koje se ne uklapaju u novu nacionalnu/religijsku shemu poželjnoga, na toj ljestvici nemaju što da traže, najbolje bi bilo da ih nema, da ne kvare ubogu idilu novoga rasporeda vrijednosti. Sistem je sveobuhvatan, i pojedinac poput našega „domaćina“ pod Smrikama u nj je uronjen kao u jedini svoj spoznajni i vrednosni horizont. A ako za neki drugi, različit od njegovoga, i može znati, taj je za njega nužno neprijateljski, pa se prema njemu tako valja i odnositi.

Naročito je to zaoštreno i osjetljivo na ovakvim mjestima, u ovakvim lokalnim sredinama, u kojima se povijest tako tragično „ponavlja“: Travnik 1941-44, Travnik 1993-94. Onda - ustaše, partizani, teške borbe za grad, masovni zločini prvih, čijim žrtvama je spomenik na Smrikama i posvećen, pa odmazda drugih, u kojoj nisu bili pošteđeni ni civili ni ranjenici u bolnici, o čemu je pobjednički režim, naravno, šutio. Sada - nakon karadžićevaca s Vlašića, armijaši i haveoovci, pa mudžahedini; progoni, zločini, uništavanje, pljačka. Samo, sada su i šutnja i govor drukčije distribuirani: šuti se o žrtvama drugih i o zločinima svojih, a glasno i nametljivo govori o žrtvama svojih i o zločinima drugih. Pa, pošto svi imaju jednake mogućnosti, i pošto svi govore ili šute u zajedničkom skučenom prostoru, sve se pretvorilo u obesmišljenu kakofoniju glasova ili u ledenu bešćutnost šutnje.

U sukobu Bošnjaka i Hrvata 1993-94. godine, s mnogim elementima građanskoga rata, lokalitet Smrike bio je dugo na samoj ratnoj liniji, posijan minama, a Bogdanovićevi stećci-kenotafi i sami izloženi projektilima raznih kalibara. Taj rat prekinut je davno, ali linije još nisu izbrisane, minsko polje nije uklonjeno - ne samo ono koje još uvijek fizički postoji na tim ubavim brežuljcima, nego i ono u glavama ljudi, ali i u prikrivenim težnjama stranačkih politika. A badava je zatvarati oči i pred time da su posljednji rat u Bosni i Hercegovini, te tragični sukob 1993-94, probudili u travničkome kraju, i ne samo u njemu, i sjećanje na višestruka stradanja i zločine iz Drugoga svjetskog rata, ali sada ne više u jugoslavenskom ideološki plošnom i jednoznačnom ključu, kojemu još nije nađena zamjena u kritički diferenciranom i nepristranom prikazu i interpretaciji, i tko zna hoće li biti nađena ikada. Do tada, na djelu su potmuli resantimani i neprerađene traume što se generacijski prenose i obnavljaju, u svim varijantama zavađenih sjećanja. Kod Krleže u Dnevniku ima opaska koja sve to sažima u zgusnutu sentencu: „U građanskim ratovima ni grobovi nisu ravnopravni.“

Sve svoje spomenike i memorijalne komplekse Bogdanović je sagradio u Jugoslaviji između 1951. i 1987. godine. Svi su oni - drukčije ih nije ni moglo biti - posvećeni žrtvama i epopeji protuokupatorske borbe 1941-45. No, spomenuti ideološki ključ na Bogdanovićevu spomeničku umjetnost, od samoga početka, nije imao utjecaja. On svojom snažnom imaginacijom, ogromnim znanjem, širokim humanizmom, te nadasve neiscrpnim oblikotvornim darom stvara ambijente i forme koji nadilaze i dokidaju svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti. Ako bi se ovim okatim vigilantima na Smrikama, u sred Bosne, tražio nekakav pandan u svjetskoj umjetnosti, najprije pomišljam na slavnu Picassovu Guernicu. Samo, Guernica je danas ponos postfrankističke Španjolske, a memorijal na Smrikama je u demokratskoj Bosni i Hercegovini zaboravljen i zapušten,  izbrisan iz aktivne kulturne politike i brige za kulturnu baštinu. Kao da ga nema, kao da nekada nije tu boravio, sanjao, crtao, sa svojim majstorima klesarima stvarao protomajstor Bogdan, sin Milanov, kako se potpisivao na svojim projektnim shemama - jedan od najvećih i najsamosvojnijih evropskih umjetnika Dvadesetoga stoljeća!

Da sve ne bude baš sasvim crno, u obližnjim Slimenima postoji bosansko-njemačka Tvornica mašina, uspješan pogon s osiguranim međunarodnim plasmanom proizvoda, a njezina suvlasnica i rukovoditeljica Snježana Köpruner neobična je osoba, od čijeg dara za poslovanje nije manji afinitet prema kulturnim vrijednostima i osjećaj odgovornosti za socijalne potrebe njezinih zaposlenika i lokalne sredine. Ona je osjetila i razumjela značaj memorijala na Smrikama, te uporno nastoji pridobiti općinske vlasti u Novom Travniku da se zajedničkim snagama taj kompleks revitalizira, s mogućnošću da postane živo žarište kulturnih programa i događanja.

Ne bi to bilo prvi put u historiji ove zemlje, da se ljudi koji dođu kao „stranci“ pokažu mnogo privrženijima i zainteresiranijima za nju i njezino dobro, nego domaći, ogrezli u unutarnje omraze i otuđenosti, obnevidjeli za njezine stvarne vrednote.

Lično sjećanje na Bogdanovića vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi pogrde primitivaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga našijenstva.

Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam reklamirao svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi u Svjetlosti, koju je sjajno oblikovao zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu, u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca. Vitruvije mu je bio inspiracija da – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – razmišlja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu.

Tako je počelo.

Na pripremanje Vitruvija bacili smo se odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za prvu od deset knjiga „po Vitruviju“.

Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske apokalipse. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, učena profesorica stare engleske književnosti Ksenija Anastasijević Bogdanović, užasavalo ga jest, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.

Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.

Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i poznata sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, mentalne zamke staljinizma, briljantna i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska, koju je početkom 1988. objavio naš zajednički prijatelj zagrebački izdavač Albert Goldstein. 

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana, većinom o idejama za Knjigu kapitela; pokazivao mi je neke od čudesnih crteža koje je za nju već bio napravio. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala sveobuhvatna Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

U Knjigu kapitela, u čijemu sam nastanku imao ogroman privilegij izbliza sudjelovati, Bogdanović unio je sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, stapajući esejistički tekst i crtež u integralno jedno. Danas ona gotovo da predstavlja raritet. Izašla je na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi.

U toku rata nekoliko puta susreli smo se u Beču, gdje je Bogdanović sa suprugom živio od 1993. do smrti 2010. godine. Čuvam kao važnu uspomenu njegovo pismo, napisano kaligrafski, u formi kakve svečane poslanice na velikom formatu tvrdoga papira:

DRAGI
I VRLO POŠTOVANI IVANE
SA DUBOKIM UZBUĐENJEM
PRETURAM
UNATRAG PO MRAČNIM TOVARIMA
PROTEKLIH DECENIJA
I IZDVAJAM DRAGOCENOSTI
JEDNOG DIVNOG
                PRIJATELJSTVA
PONEKAD MI SE ČINI
                DA STRAŠNE DRAME
                OVOG VREMENA
                ZATO
                I POSTOJE E DA BI ODELILE
                UŽASE LJUDSKE BEDE
                               OD LEPOTE
                                               ČOVEČNOSTI.

BEČ, 10. 4. 2002.
POŠTUJU TE I VOLE I SVE TVOJE GRLE
BOGDAN I KSENIJA

Vesela Straža, crkva Huseinova

Prije dvadeset godina, na reportažnim putovanjima s malom televizijskom ekipom, imao sam ambiciju da nađem bilo što od fabuloznoga srednjovjekovnog grada i franjevačkog samostana u Veseloj Straži kod Bugojna. Kad Jukić prolazi kroz Veselu Stražu, zapisuje lapidarno: „ovdje se vide i sad zidine bivšeg neg­da franciškanskog samostana“. Ta neutralna stilizacija - „vide se“ - i odsutnost bilo kakvoga konkretnijeg opisa navode na zaključak da „zidine“ nije vidio sam, nego da se oslanja na zapise iz starih franjevačkih kronika i spisa, poput Lašvaninova Ljetopisa i Pregleda starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića. (Čuj imena: Vesela Straža! U povijesnim dokumentima i knjigama mjesto se spominje od 14. stoljeća. Ne znam da je itko pokušao odgonetnuti nastanak i značenje toga pridjeva u imenu.) Ljuta je zima bila, dani kratki i mračni, išlo se grlom u jagode, bez pravih putokaza, i vratili smo se praznih ruku. Sada imamo dva cilja: prodrijeti na Kupreško polje u Otinovce preko Mračaja, kuda je prošao Jukić, a prije toga pronaći i vidjeti to čudo kojemu su proteklih godina mediji neko vrijeme poklanjali veliku pažnju, uz mnogo kvazipovijesnih brbljarija i nespretnosti - temelje navodne srednjovjekovne crkve koju je na svojemu posjedu, na lokalitetu od davnine zvanom Crkvine, otkopao poduzetnik Husein Smajić. 

Bez zadržavanja, krenuvši sa Smrika prolazimo kroz Novi Travnik, uspinjemo se na Ravno Rostovo pa poslije njega ubrzo ugledamo Bugojno, široko rasprostrto u dolini. Dupli je blagdan - em nedjelja, em Lejletul-kadr, najsvetija noć u ramazanu, ona za koju se u Kur'anu kaže da je „bolja od hiljadu mjeseci“. Kroz mirno poslijepodnevno Bugojno, pa kroz zaspalo prigradsko naselje Vesela Straža, ubrzo ostavljamo uskopaljske ravni. Moglo je to trajati, zajedno s raspitivanjem za izlaz iz centra grada prema Veseloj, manje od petnaestak minuta. Jukić, pak, „u vrlo prijatno mjesto Vesela Straža“  iz Maloga Sela gdje je tri dana boravio kod „ondašnjeg kršćanskog župnika“, ne ostavivši nam njegova imena[6], stiže „za jedan sat“. A Malo Selo danas je tek ime ulice u velikome Bugojnu, urbanistička uspomena na naselje, u kojemu je, eto, u Jukićevo doba bilo sjedište župe.

Razlika u tehnici putovanja! I je li samo u tehnici? Više od toga - efikasnosti, brzini, komoditetu žrtvovan je sam duh putovanja, njegova kultura i smisao. Korak pješaka, konja, brzina zaprege, jedrenjaka - sve poslije i više od toga drastično poremećuje osjećaj za odnos između čovjekovih mjera, mjera prostora i mjera vremena, stvara oholu iluziju da gospodarimo prostorom i vremenom tako što daljine i sate proždiremo našim mašinama. Uskoro ćemo i mi na našemu malom bosanskom putovanju dobiti ozbiljno upozorenje u vezi s tim.

Uzbudljivo je kada se primakneš bilo kojem od ulaza u masiv Koprivnice. Uvijek je to uz neku od mnogih voda što se iz planine slijevaju k Vrbasu, koji je vodena kičma doline, sve od Vakufa Gornjega do onoga Donjeg. To su baš pravi ulazi, portali, kroz koje ulaziš u neki drugi svijet. Jukić: „Prošavši Veselu Stra­žu najedanput rekao bi čovjek promijeni se narav“. Zaista, tu ostavljaš pitomu ravnicu, preglednu nadaleko, i predaješ se zelenoj tajni planine, šumi, dubokim prosjelinama što su ih izdubile ove vode. A svaka od tih koprivničkih voda, ondje gdje se već spustila iz planine, ali još nije iz nje sasvim izašla u ravnicu, pravi čudesne male luke[7], podlanice zemlje ušuškane u još uvijek golema planinska pazuha, gdje sasvim lijepo možeš zamisliti da ostaneš, da se smiriš, da se ne mičeš više nikamo i nikada.    

Nismo otprve pogodili ulaz, ne otvara se nevještomu Koprivnica lako. Na kraju naselja Vesela sišli smo s asfalta i makadamski put nas je poveo uz rijeku. Duboka joj je ime a neće biti da je po dubini njezine vode, nego prije po dubini kojom se usijeca u planinu. Za kratko vrijeme već smo sami - put pod nama, rječica pod putom, gusto raslinje s obje strane. Oslanjajući se na osjećaj, zanemarujem jedno neugledno skretanje udesno, koje k tomu ide i malo uzbrdo i ne izgleda kao da bi se prema nečemu otvaralo. Sugeriram Josipu da nastavimo „glavnim“ putom. E, da, ali što dalje idemo, sve je veća uzbrdica i nikako da naiđe bilo što slično onomu što tražimo, a što sam detaljno i precizno istražio na internetskim mapama i slikovnim prikazima. Prolazimo pokraj četvorice što su zasjeli na malom proširenju kraj puta uz sadžak ispod kojega veselo igra vatrica - nešto spremaju, bit će slatku ribicu što su je uhvatili u Dubokoj, valjda za iftar. Domahujemo jedni drugima prijateljski. Obični su ljudi, skromno odjeveni, tihi i pitomi, i vidi se: mirni i zadovoljni, sobom i ovim trenutkom. Domalo, već vidimo da smo zabrazdili predaleko u planinu. Srećom, sustižemo dvoje na biciklima, mladi par propisno opremljen za brdski biciklizam. Vidi se da su mu vješti. Pitamo, a oni nas vrlo ljubazno i znalački informiraju: tu i tu trebali ste skrenuti desno, pa onda vrlo brzo opet desno, i eto vas!    

Okrećemo natrag, povratak se oduljio jer napregnuto vrebamo taj odvojak, sada nam dolazi na lijevu ruku, i sve je obratno, kao u ogledalu. Prolazimo opet pokraj četvorice meraklija-akšamlija, opet si domahujemo. Šta li mogu pomisliti: vidi budala, što su se uzletali uz cestu, niz cestu, nešto traže a k'o da ne znaju ni šta traže... Napokon, evo ga: skrećemo oštro lijevo, poslije kratkoga uspona izbijamo na još jednu bijelu usku cestu gdje treba odlučiti: lijevo ili desno. Naši biciklisti, prisjećamo se, rekli su desno, a mi za svaki slučaj pitamo za „staru crkvu“ usamljenoga prolaznika (izletnik, domaćin iz neke od kuća što se naziru malo dalje?). Uto cestom zapraši bijeli terenac, i on nam spremno govori: „To je Husein, samo hajte za njim!“

Čim zađemo za prvu okuku lijevo, otvara se pred nama nova prodolina; nju stvara Pršljanica, još jedna korpivnička voda, koja će se nešto niže uliti u Duboku. Ono što uskoro ugledamo očigledno je to što tražimo. Tu su se obronci planine, Podovi Garački i Podovi Veseoski s moje topo-karte 1:25000 iz 1976, malo više razmaknuli i stvorili poširoko poljce. (Obraduje me ovaj oblik pridjeva: veseoski. Očigledno je to lokalni uzus; njega uvijek moraš uvažiti. Knjiški bi bilo: veselostraški, i kao mnogo toga knjiškoga - pogrešan, uštogljen.) Desno od puta povelik je prostor nasut sitnim bijelim tucanikom, na njegovu drugom kraju kuća, moderna, lijepo razvedena, odmah do nje čudna struktura - dignut na jakim direcima, otvoren drveni zvonik s krovićem na četiri vode, a iza njega niski ostaci starih zidina. Do njih široko jezerce, odvojeno visokim nasipom. Dok parkiramo auto na pristojnoj udaljenosti od kuće da ne remetimo mir nedjeljnoga poslijepodneva, iz nje izlazi žena, kroči prema nama i ljubazno govori da nismo trebalo tako daleko parkirati. Pozdravljamo se, gospođa govori da Huseina nema jer je morao „ostati poslom u Bugojnu“, ona je njegova supruga, Vesna, ona će nam sve pokazati. (To je ona prije nas prošla u onome bijelom terencu, kaže: „vratila se iz crkve“.) Pušta nas da sami obilazimo zidine i fotografiramo, zàglēdamo jezerce i čarobni tok bistre Pršljanice uz zidine i uz kuću. Potom nas vodi u podrum ispod betonske gradnje namijenjene za bazen; tu su uredno poslagani fragmenti kamene plastike iz crkve i drveni sanduci sa skeletnim ostacima iz grobova. U nekoliko grobova nađeni su ostaci skupocjenoga baršuna protkanog srebrom i zlatom. Stotinjak metara niže, niz rijeku, na još uvijek prostranom proširenju, nova je nedovršena gradnja - to Husein diže katoličku crkvu. Poznata priča: Husein Smajić, bugojanski poduzetnik i vlasnik ovoga imanja, pripremajući teren za malu hidrooakumulaciju pronašao „ostatke srednjovjekovne crkve“, pa alarmirao državne i crkvene vlasti i ponudio kardinalu Puljiću da na otkopanim temeljima sagradi crkvu „istu kakva je bila“, a kad mu je objašnjeno da to tako ne ide, odlučio je na drugome mjestu na istom imanju sagraditi novu crkvu.

Na arheološkom lokalitetu prvo je radio tim iz Zavičajnoga muzeja u Travniku pa onda drugi iz muzeja franjevačkog samostana u Tomislavgradu; sada je lokalitet konzerviran. Prvi tim objavio je izvještaj o svojim istraživanjima[8], drugi još nije. Umjesto „crkve iste kakva je bila“, Smajić je podigao onaj zvonik i zvoni svaki dan u podne. Na kraju, gospođa Vesna nam pokazuje album s fotografijama. Vjersko-politički glamur: kardinal Puljić, Kolinda Grabar-Kitarović, svečanost dodjele Večernjakova pečata Huseinu Smajiću, itd...

Što god da je ova fascinantna struktura bila, ili imala biti pa ostala nedovršena, sámo ime lokaliteta sugerira da je sve ovo ovdje još  mnogo, mnogo starije. Naziv Crkvina ili Crkvine (ponegdje i Klis, Klisa - prema grčko-latinskomu: ecclesia), koji se u Bosni susreće vrlo često, uvijek govori o mjestu na kojemu je još u prvo doba kršćanstva, kasnoantičko, među iliro-romanskim stanovništvom prije najezde Slavena, bila nekakva sakralna gradnja, od kakvih su u povijesti arhitekture naročito važne i tipološki posebne bosanskohercegovačke bazilike. Kako se dogodilo da i onda, kada su ove krajeve preplavili Slaveni sa sasvim drukčijim jezikom, sa svojom mnogobožačkom vjerom, još zadugo neuvedeni u kršćanstvo, u njihovom jeziku ostane uspomena na sakralnost takvih mjesta  - o tome piše znalac Đuro Basler:  

„Kako je došlo do toga da su ove crkve ostale do naših dana u ruševinama, no ipak sa nazivom 'Crkvina'? Čini se da dolaskom Slavena u VII vijeku nisu prekinute sve veze s antikom, pa tako i sa tra­dicijama ovih crkava. I poslije doseljenja Slavena, u ovim krajevima zadržalo se stanovništvo koje je govorilo neku varijantu romanskog jezika, ali u dnu svoje duše nije pripadalo antičkom svijetu, jer nije živjelo unutar urbaniziranih naselja, koja su i prije toga ovdje bila ri­jetkost, nego raspršeno po ruralnim zajednicama. Budući da nije bilo gradova, nije se mogla nastaviti ni tradicija biskupskih sjedišta — a bez njih ne možemo ni zamisliti organizaciju Crkve. U sjećanjima ljudi, ove ruševine su ostale kao neka 'sveta mjesta', ali i ništa više od toga. U rjeđim slučajevima tu je formirano groblje, no ne toliko zbog sveto­sti mjesta, koliko zbog ruševine, koju je bilo lakše odgrtati oruđem načinjenim od željeza slabog kvaliteta. Na starim ilirskim plemenskim područjima izrast će tokom vremena nove srednjovjekovne upravne tvorevine, tako zemlja Bosna na tlu starih Desitijata, a Hum u zemlji Daorza. Pa i manje upravne jedinice, župe, ve­žu se za stare ilirske gradine. Tu i tamo zatičemo još i u srednjem vijeku neki blijedi odbljesak rimskih municipija, tako naselje Bosna u području Visokog, što će po svoj prilici biti neki amalgam rimsko-provincijskog i slavensko-rodovskog poimanja zajednice. Vrijeme antike izgleda kao da je bilo prebrođeno u nekoj sporednoj epizodi, jer sada Iliri i Slaveni postaju nosioci nove simbioze — oni traže način zajedničkog života, dok spomenici antike ostaju kao loca sacra zaboravljeni u ruševinama sve do naših dana.“[9]

Jesu li ove zidine na Huseinovu imanju doista ostaci srednjovjekovne crkve, ili je to bila gradnja druge vrste, nekakav velikaški dvor ili rezidencija - o tome ima dvojbi pa i oprečnih mišljenja u ozbiljnim znanstvenim radovima, a takvih nažalost nema mnogo.

O franjevačkom samostanu u srednjovjekovnom gradu Vesela Straža, ili uza nj, nema podataka u „vanjskim“ povijesnim izvorima. Nije zabilježen ni u autoritativnom popisu Bartolomeja Pizanskoga iz 1385 godine, prvome koji popisuje samostane u Bosni. Predaja o postojanju samostana (pa u podrazumijevanju i crkve) u Veseloj Straži počinje bilješkom u omanjem spisu fra Andrije Šipračića Tabula od ministara i kapitula iz 1684. Nju nekritički preuzima u XVIII stoljeću Lašvanin, za njim Lastrić, pa u XIX stoljeću Jukić, a po njemu Vjekoslav Klaić, kasnije Julijan Jelenić i mnogi drugi, te je do danas postala neupitno opće mjesto. Evo što Lašvanin piše, slijedeći Šipračića: „Na 1406. Budući bio man/asti/r u Skopju, u Veseloj Straži, gdi je tada činjen kapitul, i bio je vikar provincijali od sve Bosne f/ra/ Marin Splićanin, koji svidoči, kako u oni kapitul dođe kralj Ostoja, ter onde potvrdi sva privileđija kuće Ohmućevića, koji su bili konti, al/i/ti knezovi od Tuhelja kod Sarajeva, od Smucke, Crne Rike i drugijeh zemalja među Neretvom i Kreševom. I učini onde fratre one i sve došaste u provinciji bosanskoj, da imadu biti zaštititelji i branioci rečenih privileđija.“[10]

Tako o događaju iz 1406. godine Šipračić i Lašvanin pišu nekoliko stoljeća kasnije! Sadržaj Lašvaninove bilješke - sada to znamo pouzdano - očigledno pripada političkoj klimi nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683. i konačnoga sloma osmanlijske ekspanzije, te stvaranja jake evropske protuofenzive. To je klima u kojoj nastaju brojne genealoške konstrukcije kojima pripadnici bosanskih obitelji, nekada pred Turcima izbjeglih na Zapad, nastoje sada steći plemićke naslove i privilegije koji uz njih idu, sve do aspiracija na povrat starih posjeda (stvarnih ili fiktivnih), kada dođe do oslobađanja od Osmanlija. Tako je nastao cijeli fantastični korpus tzv. ilirskih grbovnika i rodoslovlja u kojima se plemićka i posjedovna prava nastoje dokazati što starijim podacima, dokumentima i grbovima.[11] Polje za maštovita domišljanja pa i falsifikate utoliko je slobodnije, što su uništeni, propali ili na nepoznatim mjestima završili gotovi svi arhivi iz srednjovjekovnih bosanskih dvorova i kancelarija, i franjevačkih samostana. A najčuvenija obitelj iz kruga onih što teže za aristokratskim statusom na temelju bosanskoga porijekla jest upravo „kuća Ohmućevića“ iz Lašvaninove bilješke. Potom, tu se govori o franjevačkoj skupštini u „manastiru“ u Veseloj Straži kojoj predsjedava provincijalni vikar fra Marin Splićanin. Povjesničar Ante Škegro upozorio je, međutim, na činjenice, i inače lako provjerljive: redovnik takvoga imena nikada nije bio starješina bosanskih franjevaca, (u to vrijeme, 1384-1408, starješina je fra Bartul iz Alverne), a kralj bosanski u to vrijeme nije bio Ostoja nego Tvrtko II (1404-1409. i 1421-1443).

Drevni ostaci na Crkvinama nisu prvi put „otkriveni“ sada, kada se senzacionalistički vežu uz postupke Huseina Smajića. Radilo se tu i prije, najčešće amaterski, s mnogo grešaka i uništavanja slojeva. Radili su tu i stručnjaci iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine 1982. godine, ali tko danas još zna gdje su, i postoje li uopće, njihovi izvještaji o istraživanjima. (Prolazim ponekad pokraj skeleta zgrade Zavoda na Grbavici, koja je skupa s dokumentacijom uništena u ratu, i dan-danas stoji kao strašilo.) I sam Smajić je dosta toga uništio kada je, s najboljom namjerom, krenuo bagerima raščišćavati lokalitet nakon što je ustanovio da tu nečega ima. Njegovo dirljivo poimanja arheologije i naslijeđa dobro odslikava spomenuta riješenost da na istim temeljima napravi „crkvu istu kakva je bila“, i reakcija nakon upozorenja da to nije samo stvar dobre volje nego da prethodno sve treba dobro istražiti: „Toga se i bojim. Sad će iz Sarajeva poslati ovamo one s četkicama da čiste svaki kamičak, a meni se žuri.“

Stručnjake sa četkicama, koji bi u ozbiljnim i sistematskim istraživanjima zaista očistili svaki kamičak, dragocjeno arheološko nalazište na Crkvinama kraj vode Pršljanice na imanju Huseina Smajića vjerojatno više neće dočekati nikada. Dotle, nova katolička crkva stotinjak koraka niže napreduje dobro, a Huseinovo zvono uredno zvoni svaki dan u podne.   

Drugu veseosku znamenitost, ostatke srednjovjekovnoga grada, nismo vidjeli. Nismo ga ni tražili, znajući da ga vidjeti nećemo. Ono što sam prije dvadeset godina, da je bilo bolje sreće i makar malo manje nemilosna zima, još mogao vidjeti i snimiti, danas više ne postoji. 

Za razliku od nesigurnoga povijesnog statusa franjevačkog samostana, tvrdi grad Vesela Straža iz dokumenata bosanskih kraljeva (castra Veszela Straxa) činjenica je,  potvrđivana i dokumentirana kroz stoljeća. Taj grad, s kojega su uspješno nadzirani vrlo frekventni putovi što su spajali dalmatinske gradove s dolinama Vrbasa i Lašve, bio je dijelom tzv. kraljeve zemlje, to jest onih dijelova Bosne što su bili izravno u vlasništvu i pod upravom kralja, za razliku od zemalja oblasnih gospodara. Tek u kriznim razdobljima turskih osvajanja Vesela Straža pripast će kratko vrijeme humskim Kosačama. Kralj Stjepan Tomaš šalje 13. listopada 1450. iz Vesele Straže mletačkome duždu Francescu Foscariju pismo zahvale što je uvršten među saveznike kod sklapanja mira s aragonskim kraljem Alfonsom V. Kroz množinu povijesnih dokumenata i pisama što govore o živim vezama Dalmacije i Bosne promiču imena mnogih građana Vesele Straže - trgovaca, putnika, raznih majstora. Jedan od njih je i Juraj Gradomilović, vrsni umjetnik-klesar, koji je iz Vesele otišao 1455. na šestogodišnje naukovanje u Split u radionicu velikoga renesansnog graditelja Andrije Alešija, te potom radio na mnogim zgradama po dalmatinskim gradovima, a po svoj prilici i na jajačkome gradu. Bosanska sudbina: nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine, Jurja Gradomilovića susrećemo ponovo u Splitu - kao izbjeglicu.

I u razdoblju osmanske vlasti utvrda Vesela Straža dugo zadržava važnost. Ona je sada u rukama Skender-paše Mihailovića (negdje i: Juriševića); budući islamiziran i stekao vojnički ugled još prije velikoga pohoda sultana Mehmeda II na Bosnu 1463. godine, on se u toj invaziji istaknuo i za zasluge dobio Veselu Stražu u svoj zijamet. Bio je bosanski sandžakbeg više puta: - 1466, 1473-81, 1486, 1498-1506. To je onaj bosanski upravitelj, koji izdaje putnu ispravu fra Anđelu Zvizdoviću kada se ovaj 1486. sprema na generalni kapitul franjevačkoga reda u Asiz. U njoj Skender-paša svojim i fra Anđelovim čistim jezikom bosanskim i čitkim kurzivom bosanske ćirilice piše:

„Milostiju Božiom i poveljenjem velikoga gospodara i velikoga emir-sultana-cara Fajazit-bega mi, gospodin Skenderbaša, gospodar bosanski, davam na znanje vsijem i vsakom človiku, komu se podoba i prjed koga lice dogje sai naša kniga otvorena s našijem biljegom gospodckijem kako učinih milost počtenomu kuštodu pra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gospodina cara; izvan rusaga gospodina cara, ako bi hotio poći, kako je po njih zakonu, da se ne zadije za nj nitko slugu gospodina cara, ni turčin, ni kaurin, ni martolos, ni jedan človik. Za toi mu učinih milost, jere je počteni redovnik i pake su nam službeni njegova bratja, knez Domša i knez Milutin, jere imaju tako i knige gospodina cara. To mu je vjera i rječ naša gospodcka i da mu se toi ne potvori doklegodje pravo i vjerno hodi. I na toi mu vjera i rječ naša gospodcka i sai naša kniga otvorena. - Pisano 1486. lito. mjeseca augusta, 20. dana.“

Veseoskoga grada, dakle, više nema! Njegov izvanredni položaj nad uskopaljskom ravnicom na uzvišenju Kik zapeo je 2004-2005. za oko ljubiteljima paraglajdinga kao stvoren za polijetanje. A najstrastveniji letač je - Husein Smajić. Njemu, pak, to smo vidjeli, ne manjka ni volje, ni sredstava, ni inicijative. Facit: ostaci grada  porušeni su i zaravnani jakim mašinama (a zidine su, kažu, mjestimično još sezale dva i pol do tri metra u visinu). Kada je sve to bilo gotovo na scenu stupa Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika: šalje svoje ljude na teren, hladno konstatira novo stanje, i službenom odlukom proglašava to prazno mjesto - nacionalnim spomenikom.

Sve - kao i sve drugo u današnjoj Bosni. Ambicija skorojevića udružena s osionošću i neznanjem, osiljena bogatstvom, potpomognuta oportunizmom i tromošću institucija - čak i kad radi s dobrim namjerama, na strani je vandalizma. O onoj s lošim namjerama da i ne govorimo.

Sa Crkvina ponijet ćemo jako pomiješane dojmove i osjećaje - od ushita do neke potmule gorčine. Ali to će se razvijati i oblikovati kasnije. Sada smo još u vlasti moćnog doživljaja čudesne cjeline koju čine sam ovaj poslijepodnevni čas i ambijent, u njedrima planine, uz čistu vodu tekućicu, sklonjen od vanjskoga svijeta, i u njemu gotička struktura u ostacima od prije mnogo stoljeća!

[1] O tome je u izdanju Svjetla riječi pod upravom fra Ivana Šarčevića i fra Miljenka Petričevića 2010. objavljena fotomonografija Bosanski križ, a cjelovit putopis s Josipovim fotografijama Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008. izašao je u Zagrebu 2009.

[2] To su mi omogućili stručnjaci iz zagrebačkoga Instituta za etnologiju i folkloristiku od kojih sam dobio verziju te pjesme koju nigdje drugdje nisam našao. Dio je zbirke koju je sakupio Muharem Kurtagić 1931. godine a kazivala ju je Gjulsa Kurtbegović, iz Bosanskoga Novog. Originalni rukopis vlasništvo je HAZU.

[3] Bosanski Prijatelj IV, Sisak, 1870.

[4] Đoko Mazalić, Hrišćanski nišani u okolini Travnika, Naše starine IV, Sarajevo 1957.

[5] Paola Korošec, Srednjevjekovne nekropole okoline Travnika, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1952. Do ovoga rada došao sam zahvaljujući ljubaznosti Dragana Golubovića iz sarajevskoga Media centra, koji mi je pribavio skoro sva godišta Glasnika Zemaljskoga muzeja u digitalnom obliku.

Paola Korošec (1913-2006) i njezin muž Josip Korošec (1909-1966), oboje slovenski arheolozi s doktorskim kvalifikacijama (Ljubljana, Prag), radili su kao kustosi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu od 1939. do 1945. godine. Kasniju karijeru nastavili su u Sloveniji

[6] Kao i u nekim drugim slučajevima, koji će biti navedeni kasnije, i ovdje je pomogao fra Tomo Brković pa smo našli ime župnikovo: bio je to fra Ludovik Filipović.

[7] luka - livada uz vodu; stara riječ koja se u tom značenju sačuvala u narodnim govorima i u toponimiji, na primjer: Banja Luka (banova luka), Škofja Loka u Sloveniji (biskupova luka).

[8] Ajla Sejfuli, Ante Škegro, Marko Ćorić, Crkvine u Veseloj kod Bugojna u zapadnom dijelu srednje Bosne, Hercegovina, časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, 3/2017.

[9] Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1972.

[10] Nikola Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo-Zagreb 2003.

[11] Najrecentnija znanstvena studija o tome, koja se čita poput povijesnoga trilera, jest knjiga Stjepana Ćosića Ideologija rodoslovlja. Korjenić-Neorićev grbovnik iz 1595, Zagreb-Dubrovnik 2015.