Ivan Lovrenović

Ne mogu se sjetiti kada sam, i gdje, prvi put udario na Andrićevo pismo Tugomiru Alaupoviću iz Splita 8. jula 1919. godine, s onim čuvenim mjestom: „Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom...“. Bilo je davno. Zatim sam to pismo čitao citirano u jedinstvenoj, kongenijalnoj knjizi Miroslava Karaulca Rani Andrić (Prosveta, Beograd, Svjetlost, Sarajevo, 1980; drugo izdanje 2010. godine kod „Filipa Višnjića“ u Beogradu). Godine 1983. u drugom broju godišnjaka Sveske Zadužbine Ive Andrića pismo je citirano u prilogu Predraga Palavestre o Andrićevim pismima Alaupoviću, koja se čuvaju u arhivu franjevačke klasične gimnazije u Visokom a objavio ih je profesor fra Rastko Drljić u franjevačkoj reviji Dobri Pastir godine 1962. Između ova dva izvora postoji jedna malena razlika, tek u jednome slovu, ali to jedno slovo pravi ogromnu značenjsku i stilsku razliku. Evo citata po Karaulcu, u oba izdanja njegove knjige:

„Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara, čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. [...] A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija. O današnjoj Bosni da ne govorimo.“

Palavestra donosi isto pismo, ali u njemu stoji čudna Bosna a ne čulna Bosna.

Ne imajući uvida u autograf pisma, a ne imajući razloga da ne vjerujem ni jednome od autora koji ga citiraju, godinama sam  se morao „opredjeljivati“ između Karaulčeve čulne i Palavestrine-Drljićeve čudne Bosne. Priznajem e sam pomalo sumnjao da je fra Rastku Drljiću, zbog njegova svećeničkog zvanja, moglo biti malo zazorno to prizivanje čulnosti, te je pribjegao bezazlenijem čitanju - čudna. Pa, kad sam prije petnaestak godina pisao esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji, odlučio sam se za Karaulčevo čitanje - čulna Bosna. Privukla me i zavela mogućnost da se u tome snažno ekspresivnom izrazu osjeti karakteristična, sasvim andrićevska nota, moćno razvijena i potvrđena u njegovim kasnijim prozama. Tada još nisam imao priliku vidjeti autograf pisma - to sam uspio tek nedavno, zahvaljujući čudima digitalnoga doba i vještim prijateljima. Evo ga:

Dileme nema, a nikada je nije ni bilo: nije čulna nego je čudna. Po svoj prilici Andrić, kao mnogi koji su u gimnaziji učili (i) grčki, slovo d u latinici piše prema grčkome δ, pa to u njegovu rukopisu (i inače ne previše urednom, kako se sam na više mjesta žali) počinje nalikovati slovu l. Ali samo na prvi pogled.

Tako sam se ogriješio o čestitoga profesora Drljića. (A i on se ogriješio o Andrića objavivši bez autorova pristanka njegova pisma Alaupoviću, htijući time obilježiti i proslaviti Andrićevu Nobelovu nagradu. Andrića je to smrtno povrijedilo, prekinuo je kontakte, i tako je ostalo do smrti obojice.)    

Na ovaj kratki „mikrofilološki“ zapis ponukala me je prelijepa knjiga dr. Sylwije Nowak Bajcar Jelena, žena koje ima. Krakovska biografija Ive Andrića (beogradsko izdanje, 2015), koju sam ponio s prošlomjesečnoga izleta u Krakov kao dragocjen poklon od autorice. Na jednome mjestu u toj knjizi dr. Nowak Bajcar notira različito pojavljivanje pridjeva čudna / čulna u citiranjima Andrićeva pisma Alaupoviću, ukazujući i na varijantu u mome eseju o Andriću.

Ne može se znati što je prouzročilo Karaulčevu grešku, možda baš neobična dubinska suživljenost s Andrićevim jezikom i svijetom, koja njegovo čitanje na nekom drugom planu čini i logičnim i tačnim.