Ivan Lovrenović

Iz dnevnika

Nikada nisam imao dara za rodoslovnu geometriju. Pa još opća naša plebejska oskudnost u znanju o precima: dalje od djedova, rijetko i u najboljem slučaju od pradjedova, ne znamo ništa. Tko je komu što bio, po raznim linijama - varcarskoj, jajačkoj, tràvanjskoj, livanjskoj, bihaćkoj, tuzlanskoj? Stipančići, Lovri/e/novići, Portići, Jablanovići, Kaići (Beškeri), Petrovići, Vranići...

Za jajačkoga pradida Josipa Lovrinovića, znam samo po snimci požutjele stranice bečkih novina iz neke godine s kraja Devetnaestoga vijeka, na kojoj mu je slika pod fesom u odijelu á la turca, i tekst u kojemu stoji da je počašćen titulom Ključara jajačkoga grada. Koliko znam - prvoga i posljednjega. Izgorjela je ta stranica Devedesetdruge sa svime iz kućnoga arhiva, kada su karadžićevci šenlučili na Grbavici pod našom zgradom oko plamena naših memorabilija.

Lovrinovići su u Jajcu za poznoga austrijskog vakta administrativno „ekavizirani“ u Lovrenović, iako se tu o „jatu“ ne radi, nego se prezime izvodi generacijski logično iz pridjeva Lovrin. Bilo ih je puno Jajce, a još više ih je s onu stranu Vlašića, u travničko-lašvanskome kraju, kamo su kao i jajački silazili s Pougarja ostavši do danas Lovrinovići, a svi po predaji izlaze od mitskoga pretka Dobrete iz 15. stoljeća, eno mu groba u Zapeću na vrh Pougarja, išli smo ga vidjeti s fra Jurom i fra Dragom Josip i ja prije tri ljeta.

Djed Ivo, čije ime nosim, i njegova Ane izrodili su četvero: Katu, Lucu, Josipa i Stipu. Ivo bio je jajački listonoša, dobar k᾿o kruh, kazivali su, ali sklon rakiji, zbog čega su mu prišili nadimak Lile. Rakija ga je čekala u svakoj drugoj kući, i kad bi dobre i kad bi ružne vijesti donosio, a kad bi prevršio, mijenjala mu se narav, postajao je goropadan, pa pravio belaj po mehani u koju bi svratio nakon obavljena dnevnog obilaska. Jedina fotografija: Ivo u evropskom odijelu s fesom na glavi, stoji, desnu ruku drži na naslonu stolice u kojoj sjedi Ana, sva u finoj gradskoj odjeći á la turca, na krilu joj malena kći sva u bijelome, bit će prva, Kata. Poumirali su rano oboje, i Ivo i Ane, pa je djecu uzeo stric, djedov brat Stjepan, svećenik, amidžom ga svi zvali. Rođena sestra Mare, mrka i stroga za priču, bila mu je baba (u bosanskom argou: domaćica koja vodi župnikovo domaćinstvo). Bilo je to kada je župnikovao u Ključu. Potom je dobio premještaj u Varcar, pa su i tu došli zajedno. Cure su se u Varcaru poudale, starija u Demiroviće, za Juru, mlađa u Svetinoviće, za Matu, izrodile im djecu i ostale tu do smrti. Josip, najstariji, i Stipo, najmlađi, krenuli su svojim putovima. Amidžu je srčana kap odnijela 1937. Sav je Varcar, od sve tri vjere, za njim žalio, piše u ljetopisu župe njegov nasljednik i kolega sa studija don Niko Kaić. Josip je uzeo Miru, kćer Matije Stipančića, i odveo je u Zagreb, te su me tamo donijeli na svijet Četrdesettreće, u nedoba. A pokazat će se da je svako - nedoba.

Did Ivo i baka Ane, Lovrenovići

Jajački i dolački Portići, Jablanovići - o tim rodovima iz linije babe Ane, osim samih prezimena ne znam ništa. Tek gradsku legendu o prababi Portićki, Klari, ljepotici čudesnoga glasa i sluha. Ravne joj, pričalo se, do Travnika ni u Travniku nije bilo. Bila joj takmac cura muslimanska na gradu, pa bi se nadpjevavale preko Vrbasa – prva s bunara u Kozluku, druga s Tabije. Tada bi bezi u akšamluku na Tabiji, kažu, zapovijedali da se šuti: „Klara piva!“, a po mahalama bi se sve umirilo, malo i veliko. Imala šestericu braće, pa kad bi išla na vodu, pratila je sva šesterica s golim  noževima u rukama, da joj „lipotu i poštenje od turaka brane“. Bit će da je to ona izrazita muzička i pjevačka žica koju je povuklo svih četvero potomaka Ivinih i Aninih, a i meni nešto preostalo.

Stipančići - nekad naveliko razgranata varcarska loza, iz koje su izlazili i novi rodovi, pod drugim prezimenima, a njezinih odvjetaka puna je danas Hrvatska, pun Zagreb. Don Niko Kaić u svojoj kronici župe pretpostavlja da su ovamo „iz Karakašice (Sinj) možda oko 1700. došli“. U knjizi Ulazeći u Varcar ovako sam to opisao:

Što je podanike katoličke države sv. Marka vodilo / da se iz Dalmacije doseljuju pod vlast sultanovu, / pašinu i kadijinu, smjerom obratnim od onoga o kojemu / uče rodoljubne jadikovke o stradanjima i progonima, / o tegobi opstanka i robovanja pod Turcima? O tomu / župna kronika ne kazuje ništa, dok neki drugi izvori daju / naslutiti da se tu zapravo radilo o povratcima: mnogi / od spomenutih rodova prethodno su se iz Varcara iselili / namamljeni mletačkim pozivima i obećanjima za ratova / u drugoj polovici 17. stoljeća – Kandijskoga i Morejskoga. / Tamo su brzo otkrili da im je namijenjena sudbina / krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi održavanja i / utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bȋ sklopljen / mir a turska vlast uze poručivati da im je serbez / vratiti se na opustjela ognjišta i zemlje, mnogi od / Varcarana krenuše istim putom unatrage.

Dalje od pradida, zvao se Mato Stipančić, znam samo da mu se otac, moj šukundid, zvao Matija, te će biti da se to ime nasljeđuje redom, od nekakvoga rodonačelnika. Mato leži u Ćeliji u lijepom kamenom sarkofagu: INRI - OVDI POČIVA TILO - P. MATE STIPANČIĆA - RODJEN 23/8. 1852 - PRIMINU 29/3. 1890 - BOG MU DAO POKOJ VJEČNI. Za njim, rano umrlim, ostala je udovica, prababa Ane, koja je bila kućni vladar. Vukla je žicu odnekud od Bihaća s prezimenom Franić, kolokvijalno pretvorenim u Vranić, po štokavskom fonetizmu koji je prevladavao u nemuslimanskom uhu, pa je f postajalo v ili p, a h se redovito gubilo iz izgovora. 

Kaići, od kojih je bila baka Marija, iz ogranka Nine Kaića Josipova, kao i njezina starija sestra Ljubica udana u drugih Stipančića u komšiluku, od kojih dolazi draga i posebna tetka Elza, mučenica, i njezin Lojzo Ćurić, Slikar, a i fina zagrebačka dramska glumica Nevenka, udana za nenadmašnoga Peru Kvrgića - velika su livanjska povijest. Čeljade iz Kaića loze, i muško i žensko, ako mu se malo zagledaš u lice, a da ga nikad prije nisi vidio, mogao si poznati po naročitoj istančanosti i sličnosti crta i po izrazu u kojemu se uvijek slutio neki melankolijski fon, makar bilo i nasmijano. Kasnonoćna sjedeljka u staroj legendarnoj „Korčuli“ za studentskih dana u Zagrebu, već smo dva-triput bili opominjani na fajerunt, već je njihov honorarni knjigovođa za stolom u kutu sređivao dnevni pazar, kad sam se zbog nečega zagledao u tog sitnog, urednog starijeg gospodina čije me lice frapantno podsjetilo na lice moje bake. Prišao sam mu, pardonirao ga, i pitao: „Jeste li vi, možda, netko od Kaića?“ Prvo se malo plahnu, a onda mi potvrdi, razgaljen. Od tada viđali smo se još koji put, objasnio mi je tko je i kako je „od Kaića“, nije mojima bio blizak rod, ali znao je za njih. Sjajnu monografiju o tom imenu i plemenu napisao je Damir Tadić (Livanjski Kaići, Zagreb 2013).

Pradid Nine Kaić

Veliki livanjski polihistor Stipo Manđeralo, s kojim prijateljujem četrdeset godina, šalje mi 10. prosinca 2008. (povodom izlaska knjige Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008.) rukom ispisan na dvolisnici formata A3 veliki rodoslov „mojih“ Kaića Bešker(ovića). U popratnom pismu piše Stipo: „Moj Ivane, Livno je (i u doslovnom smislu) tražimo li ti i ja u njemu svoje gene dosta više tvoje nego moje. Ni jednog starog gradskog (varoškog) katoličkog roda u Livnu nema da s njim nisi u nekoj vrsti srodstva. Sve je to izmiješano i povezano. Rod si s Jurkićima, Sučićima, Tadićima, Radulovićima, Meštrovićima, Đogićima, Franićima, Mamićima, Slipčevićima, Jazvama... To da su nam preci (tvoj šukundjed Jozo Kaić i njegov otac Marko te moj šukundjed Marijan Mamić) prve komšije na groblju Sv. Petra u Rapovinama već sam ti govorio.“ (Rapovine i groblje rapovinsko - posebna, velika priča. O njemu su Marija Marić Baković i Stipo Manđeralo napisali čudesnu monografiju Rapovine. Groblje i crkva sv. Petra u Rapovinama, koju je u majstorskom grafičkom oblikovanju Darka Bakovića objavio Franjevački muzej i galerija Gorica-Livno godine 2023.)

Did Matija Stipančić, sa svojom Marijom Kaićkom, cijeli svoj dugi vijek s dva svjetska rata u njemu, proživio je u Varcaru, u kojemu njegovih kao vjere i etnosa nikad nije bilo više od desetak posto, a uvijek je imao stamenu psihologiju onoga tko je svoj na svome, i kad je imao i kad je nemao. Nikad nije morao patiti zbog pripadanja manjinskom narodu. Katolik, Hrvat, Bosanac - bio je sve troje jednako, sve u jednome. Ležeći u starom varcarskom groblju već više od pola stoljeća, nije ni manjina, ni većina. Danas, izgleda da je jedino na tom mjestu moguće biti – svoj, cjelovit.