Ivan Lovrenović

Lipa na groblju u Zapeću

Pougarje je mitski kraj, a Dobretići su srce Pougarja. Surovo je to i hladno planinsko područje, prosječno 1200 n/m, između najviših dijelova planine Ranče i Vlašića, i rijeke Ugar. U posljednjem ratu sve je Pougarce srpska vojska protjerala, poslije rata manji dio ih se vratio, i sada su Dobretići samostalna općina - najmanja u Federaciji BiH. Crkvena župa nastala je odvajanjem od jajačke 1672. godine. 

Kako su Pougarci, zameteni snjegovima i osuđeni sami na sebe, tanko civilizirani tek po svojim fratrima, preživljavali duga stoljeća – materijal je za veliku i oporu sagu. I o ljepoti i o surovosti podneblja osvjedočio sam se onoga davnog dana prije trinaest godina, kada smo išli u Dobretiće na znanstveni skup o biskupu i piscu fra Marku Dobretiću (1707 - 1784) u mjesecu lipnju, nekoliko dana prije sv. Ante Padovanskoga, patrona župe. Prekrasan kasnoproljetni dan, nebo visoko, plavo i bistro kao oko, planina čista i mirisna - mili ti se sve u tebi i oko tebe. Skup je bio i završio se, a uslijedio ručak pred crkvom na klupama i za stolovima pod velikom improviziranom čergom (kako bi rekao stari ljetopisac). Svega - janjetine s ražnja, uštipaka, sira i kajmaka, razne salate, o rakiji, vinu i pivi da ne govorim. Svi raspoloženi i razdragani. Kad odjednom, ali odjednom!, odsvukuda mrak, crna oblačina, kanonada gromova, voda s neba u mlazovima, nagla hladnoća do kostiju. Pod nogama stvorila se učas voda do članaka, ne može zemlja da je popije, dignuli smo se na klupe, na stolove, da sačuvamo koliko-toliko suhe noge u cipelama. U povratku, i ono puta što ga je bilo kad smo dolazili - provaljen, sav od rupa i jaruga, jedva smo se nekako smandrljali do Travnika.

O simbiozi u kojoj su tradicionalno živjeli pougarski katolici i njihovi ujaci[1] slikovito govori zgoda koju je zabilježio fra Miroslav Džaja. Fra Marko Dobretić prvi put u biskupskom zvanju dolazi jednoga studenog listopadskog dana 1773. godine u svoje rodno mjesto obaviti  vizitaciju i krizmu. Vlada strah, pa su se sklonili da to obave u stećoj šumi. Taman je počeo s obredom, kad bdioci dojaviše da dolazi grupa „turaka u brzom kasu“. S biskupa ne imadoše kad skinuti ornat i misno odijelo, već ga brže-bolje „spuste u jedan škrip među raspuklim stijenama” i pokriju granjem. Razbojnici su dugo kinjili one oko jame koji su imali hrabrosti da se ne razbježe, ali biskupa nitko ne odade. Već je bio pao mrak, kad ga napokon izvukoše iz rupe, „napola mrtva i satrvena od gladi, straha i studeni”.

U Zapeću, jednom od pougarskih sela, groblje je sa starim križima, i nedaleko od njega osamljen grob sa starim spomenikom. Latinski tekst na njemu obavještava da tu leži knez Dobreta, po predaji rodonačelnik svih Dobretića i mnogih njihovih odvjetaka. Suho ti je  mišljenje i nepotpuno znanje o Pougarju i o Dobretićima, dok ne stupiš na ovo mjesto.

Uzvisina s lipom pod kojom je grob kneza Dobrete

S fra Jurom Aščićem i fra Dragom Bojićem, dvojicom rođenih Pougaraca iz jajačkoga samostana, dobrih prijatelja i čvrstih ljudi, krenuli smo Josip i ja da sve to, napokon, vlastitim očima vidimo. Bio je prvi dan mjeseca srpnja godine 2021, jutro je bilo čisto i pitomo, nije davalo na kijamet, samo sam ja, opečen iskustvom, u sebi strepio: nije onoj planini vjerovat, gore začas prevrne.

Bezbrojnim usponima i nizbrdicama, visokim čistinama s kojih puca pogled na svijet Pougarja, čvrstim putovima i manje čvrstim putinama provezao nas je fra Juro glatko i sigurno - rekao bi čovjek da on to u ovome svome kraju može zavorenih očiju. Prevezao nas je jedanput i preko Ugra, tek da ne bude da ga nismo vidjeli, tu donedavno čistu i pitku, studenu tekućicu, punu plemenite ribe, a sada već opoganjenu i savladanu malim hidroelektranama, eko-ubojicama.

Zapećko groblje na strmom planinskom grebenu zaista je drevno. Vidi se to po svemu - po starim križima i njihovim natpisima, po gigantskoj lipi u sred groblja čije se deblo uvilo i umnožilo novim stablima izniklim iz njegova korijena, po staroj drvenoj kapelici za koju fra Juro i fra Drago kažu da je „starija od Vatikana“, misleći pri tome na II vatikanski koncil, prema čijim uredbama bi položaj oltara u kapelici morao biti drukčiji. Čak i danas, kada gotovo sva sela imaju svoja groblja, mnogi Pougarci se zamuče i svoje pokojnike donose ukopati ovdje. 

Križ s groblja u Zapeću

Križ s groblja u Zapeću

Potom, vodi nas fra Juro Dobretinu grobu. Smješten je na vrhu travnate uzvisine, pod kojom je velika pećina kamo se knez-bjegunac - kazuje predaja - skrivao pred Turcima u danima pada Bosne 1463. godine. Nad grobom visoka i široka, krošnjata lipa[2]  koja ga okružuje ugodnim hladom, oko groba solidna nova metalna ograda, zavjetni dar odseljene pougarske obitelji Martić iz mjesta Sirač u Slavoniji, što se saznaje iz natpisa na metalnoj pločici diskretno pričvršćenoj na stražnjoj strani ograde. U svima starijim zapisima redovito se napominje da je ovaj grob uvijek - i kada na njemu nije bilo nikakva obilježja - bio ograđen i čuvan, kao pučka svetinja.

Grob kneza Dobrete

Kameni spomenik koji sada gledamo ne imponira veličinom, uz to je i podosta ruiniran. Ali ono što je važno i znamenito, jest njegov latinski natpis. Danas je slabo čitljiv, plitka slova su mu izjedena i po njima je popanula sitna mahovina, ali njegov puni tekst imamo sačuvan zahvaljujući autorima koji su ga još mogli čitati i fiksirati.[3] On glasi: I. H. S HIC IACET ILLUSTRISSIMUS COMES EQUES ET LIBER BARO DOBRETA QUI IN SUMMA PERSECUTIONE TURCORUM IN VIROS NOBILES HIC SUBTUS IN SPELUNCA PRO TIMORE LATITANDO PLENUS DOLORE OPPRESSUS DURA CAPTIVITATE OBIIT CIRCA AN. DONI 1472 AETAT. AN. 98. (Ovdje leži presvijetli župan, vitez i slobodni barun Dobreta koji je, u vrhuncu progona Turaka protiv plemenitaša, skrivajući se u strahu, pun boli, pritisnut teškim ropstvom, ovdje u pećini umro oko godine Gospodnje 1472. u starosti od 98 godina.)

Spomenik je svome mitskom pretku dao podignuti i za nj napisao tekst biskup fra Marko Dobretić 1773. godine, sažimljući jaku pučku predaju i autorska domišljanja poput onih poznatoga mistifikatora Luke Vladmirovića (1718 - 1788), okretna i višestruko obrazovana dalmatinskog franjevca, svojega suvremenika i prijatelja.[4] U istom stilu, također s latinskim natpisima, biskup fra Marko podignuo je u Dobretićima spomenike svome ocu Mati, majci Katarini i nećakinji Magdaleni, koje je pokosila kuga 1775. godine. Danas se mogu vidjeti ugrađeni u crkveni zid s unutarnje strane.

Natpisi sa spomenika rodbine biskupa fra Marka Dobretića

Grob i spomenik kneza Dobrete zabilježen je i u jednom sasvim neobičnom i unikatnom rukodjelu - Zemljovidu sviuh župa vikarijata Bosanskoga i Hercegovačkoga što ga je nepoznati autor (franjevac?) rukom crtao 1875. godine (a meni ga dostupnim učinio fra Tomislav Brković).[5] U Zemljovidu osobita se pažnja poklanja biskupu fra Marku Dobretiću, a na posebnom listu donesen je crtež nadgrobnoga spomenika Stjepanu Dobreti (vidi na ovoj web stranici u članku U Sebešiću, ponovo) s njegovom lokacijom u Selu Zapećju. (Ovo je očito izvorni oblik imena sela, a na lokalni, pravi naglasak upozorio me je fra Juro. Nije dugo: Zápēće, nego kratko: Zàpeće.) U latinskom natpisu izostavljeno je spominjanje Turaka, vjerojatno zbog osjetljive političke klime u godini nastanka Zemljovida, kada je zemlja bila u vihoru ustanka protiv turske vlasti.

Ono što je za našu temu važno, jest oblik spomenika - to je idealno stilizirana forma antropomorfnoga križa kakva se njeguje u jajačko-varcarskom kraju od početka XVIII stoljeća. Autor Zemljovida očito nije vidio spomenik na Dobretinu grobu, nego mu je, sasvim prirodno, pripisao onaj oblik koji je u njegovim očima bio uobičajen. Tako su se predaja o Dobreti, biskupov mâr, i mašta autora crteža sklopili u četiristogodišnji luk neprekinute memorije i tradicije.

A illustrissimus comes Dobreta? Uza nj se - do pola povijesno, od pola legendarno - veže cijela historija svojevrsne lokalne „autonomije“ Pougarja kroz cijelo otomansko razdoblje. Po predaji, Stjepan Dobreta bosanski je plemić, a rod mu je (pod imenima Dobrinović i Radimirović) imao svoje posjede u Raškoj i u istočnoj Bosni. Neki autori citiraju navodnu povelju koju je Stjepan Dabiša, „Božijom milošću kralj Raške, Bosne, Primorja, Usore, Donjih kraja, Humske zemlje, i gospodarom ostalih“, 18. juna 1391. izdao „vjernom podaniku“ Jurju Dobrinoviću i njegovim nećacima Stjepanu i Andriji. Poslije pada Carigrada i Srbije, te potom u vihoru turske ofenzive na Bosnu 1463, Stjepan Dobreta napušta svoje raške i bosanske posjede i planinskim putovima bježi prema Hrvatskoj. No, turska vojska je posvuda, putovi su zapriječeni, te se on - došavši na područje Pougarja - sklanja s obitelji u špilju u Zapeću. U međuvremenu, kazuje legenda, Turci ugrabe Stjepanovu kćer Ljiljanu, koja je potom uzeta na sultanov dvor i postala mu ljubimica, pa je za oca isposlovala Pougarje kao timar. Od dijelova roda Dobreta-Dobrinovića koji su, jedni, došli u Dalmaciju, drugi u Carigrad i Grčku, potekli su svi rukavci plemića Vranjicani-Dobrinovića. U cijelome tom povijesno-legendarnom miksu nije teško zapaziti udio onih fantastičnih konstruiranja plemenitih genealogija, kojim su se bavile brojne katoličke obitelji bosanskih izbjeglica na Zapadu u XVII i XVIII stoljeću, nastojeći da si priskrbe plemićka prava na posjede u Bosni u klimi probuđene nade da bi evropske sile mogle osloboditi Bosnu od Osmanlija.

Bilo kako bilo, u stvarnosti, daleko od tih svjetskih ambicija i kombinacija, u ljutom Pougarju niknula je loza Dobretića, koja je više od dva stoljeća davala svećenike franjevce, i koja se granala i raseljavala po obližnjim područjima i gradovima. Tako su, kažu kroničari i genealozi, jedni od njih, koji su se u starim maticama pisali kao Radojevići, sišli u Jajce i tamo se „prozvali Pranjko, Lovrenović, Stipić, Bungić...“

Kasno navečer, vrativši se u Sarajevo, zovem telefonom fra Juru da mu se zahvalim za čudesan dan na Pougarju. Nevrijeme kojega sam se bojao nije nas snašlo, ali se - kaže fra Juro - večeras stuštilo na Jajce. Kako li je bilo gore, među pougarskim gromovima, mogu samo zamišljati.

(Iz knjige Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti, koja izlazi na jesen u izdanju GS Tvornice mašina Travnik i Synopsisa. Fotografije: Josip Lovrenović.)

[1] Ujak - narodski naziv za franjevce. Ne zna mu se pravo porijeklo, samo je jasno da sugerira posebnu, gotovo familijarnu vrstu bliskosti.

[2] Kada je profesor Janko Duić, planinar i putopisac, godine 1978. obišao ovo mjesto, zabilježio je da pored groba stoji mlada lipa visoka tri metra. (Janko Duić, Ranče, Dobretići, Naše planine 3-4, Zagreb 1978.)

[3] Vladimir Matijašević, Baltići (Balte-Dobrete), njihova prava i njihova povijest, Zagreb 1929; Mihovil Mandić, Vezirski grad Travnik nekada i sada, Zagreb 1931; Fra Miroslav Džaja, Pabirci iz davne i nedavne naše prošlosti (rukopis).

[4] Luka Vladmirović, Nobilissimae familiae comitum Dobretich olim regni Bosnae optimatis genealogus liber, Venetiis 1775.

[5] Vrijedilo bi istražiti nastanak, autorstvo i historiju ovoga fratarskog „atlasa“ Bosne i Hercegovine. Na drugoj stranici sveska ulijepljena je strojopisna bilješka iz koje dobivamo škrtu ali važnu informaciju:

Zemljovid vikarijata bosansko-hercegovačkog sa ručnom izradom zemljovida pojedinih područja župa i samostana, iz­rađen oko 1870 godine, a primitivno povezan u platno - bio je vlasništvo sada izgorjele samostanske knjižnice u Rami. Odatle ga je posudio g.1912 jedan Hrvat iz Imotskog po imenu Radić u svrhu lakšeg snalaženja na terenu pri istraživa­nju rudnih nalazišta u ramskoj kotlini i u okolini Jablanice. Iza njegove smrti ostalo je to djelo u ostavštini njegovu si­nu Ivanu Radiću, a on se je g. 1950 u Beogradu /gdje zadnjih 10 godina boravi/ raspitivao o vlasniku te knjige i doznao, da je vlasnik knjige franjevački samostan u Rami i u proljeće g.1951 pošteno je knjigu predao u ruke fra Eduardu dr. Žiliću, opunomoćeniku samostana ramskog s tim, da se konačno povrati pravom vlasniku.

Dne 16. VII. 1951. ovo u Sarajevu napisao dr. Fr Eduard Žilić.
Sarajevo, 16. VII. 1951.
Fr Josip Markušić provincijal

(Dopisano Markušićevim rukopisom)