Ivan Lovrenović

Ovim prilogom („Nisam za to da se bolja vremena žale, već da se radi za bolje!”, Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1940-1956., u: Bosna franciscana, 55/2021. - I. L.) privodi se kraju objavljivanje  pisama koja je od 1932. bosanski franjevac fra Josip Markušić vodio sa slovenskim arhitektom i svojim prijateljem Josipom (Jožetom) Plečnikom. Ranija pisma, s malim izuzecima kada se Markušić nalazio na službenom ili privatnom putu, pisana su iz Beograda gdje je on obnašao funkciju gvardijana i voditelja građevinskih radova na crkvi sv. Ante Padovanskoga.[1]

Također ova zadnja grupa počinje pismima iz Beograda od kojih je prvo datirano 15. siječnja 1940. godine, da bi pismo od 8. srpnja iste godine Markušić uputio iz Jajca s primjedbom da je premješten i da se na svome novome odredištu, Jajcu, nalazi od 20. lipnja. Promjena mjesta ponukala ga je ne samo da Plečniku zahvali za sve što je učinio za crkvu u Beogradu i crkvenu umjetnost uopće, nego i da prijatelja uvjeri da se njega nije odrekao kao, nadam se, ni Vi mene! Naprotiv, velika bi praznina nastupila u mom životu, kad bi se naši dosadanji prijateljski odnošaji razdaljili za jedan samo milimetar. (P 8)

Pisma iz prijašnjih godina su iz razumljivih razloga češća i opširnija, sada pak, kada je nastavak gradnje crkve sv. Ante povjeren drugim osobama, a Markušić daleko od Beograda, korespondencija je sve rjeđa. Na smanjenu učestalost dopisivanja utjecala su dva događaja: izbijanje i trajanje Drugoga svjetskog rata te dvokratni izbor Markušića za provincijala Bosne Srebrene.

Dok je, na primjer, 1936. godine Markušić Plečniku uputio 45, godine 1937. ukupno 38, a 1938. ukupno 48 dopisa (pisama, razglednica ili dopisnica), taj se broj za vrijeme ratnih godina drastično smanjio: 1941. sedam, 1942. četiri i 1945. pet dopisa, dok iz god. 1943 i 1944. nema ni jednog jedinog dopisa. Ne samo da su pisma iz ratnih godina rijetka, ona su u usporedbi s onima iz ranijih godina i vrlo kratka, nekada gotovo telegramski štura.

I u ovom slučaju mogla bi se potvrditi ispravnost rimske sentence Inter arma silent musae, ali ne smo da u vrijeme rata šute muze, nego i međuljudski odnosi bivaju svedeni na vrlo ograničenu mjeru. Tako je neminovno i umjetnost, poveznica u prijateljstvu između Markušića i Plečnika, kao tema dospjela u pozadinu.

Cenzura i samocenzura su i sadržaj pisama prisilili na kriptičnost, goruće teme nisu dodirivane ili su pak samo nabacivane, pri čemu se polazilo od tog da će adresat znati čitati i odgonetati i najfinije tonove, aluzije i insinuacije. Uprkos pometnji svih događaja (P 20) Markušiću je bilo važno da se kontakt s Plečnikom ne prekine. Prijatelja, ali i sebe samoga, tješio je riječima: Što je dobrih dana pred nama je, a nije za nama. (P 20) Optimizam se miješao s borbenošću: Sigurno će se razvedriti obzorje (P 33), a zatim: Ja sam za to da se za ideale borimo na svojoj zemlji, sa svojima, pa i proti – svojima! (P 32) Borbenost se pak miješala s rezignacijom ili raspoloženjem da treba svoj mir: „Nolite turbare circulos meos!” Želja mu je bila posjetiti Plečnika, što je u tom trenutku (studeni 1941. godine!) bilo neizvedivo, i razgovarati s njim, navodno sasma ništa o profanim svjetskim stvarima, među nama i oko nas, nego o umjetnosti i pečatima duše (P 20). Da bi u jednom prijateljskom susretu u ono vrijeme bilo uopće moguće u razgovoru zaobići „profane svjetske stvari”, posve je nevjerojatno.

Tek kada se objave i Plečnikova pisma Markušiću, vidjet će se da su njih dvojica i u političkim stvarima bili istomišljenici, ali da je Plečnik, ako nas dojam ne vara, u svojim sudovima („idiot Adolf”, „Viehrer”, „brigant Benito”) bio manje oprezan od Markušića koji se, doduše tek nakon rata, odvažio za Nijemce kazati da se k njima ko medvjedu u gajbi, ne smije bez gvozdene šipke! (P 32)

Rat se završio, a time je po njegovim riječima prestalo i vrijeme „nacionalnog mraka” (P 32). Koncem 1945. Markušić se javio Plečniku s porukom: Da mi bude srcu lakše i duši blaže kušam da ponovno veze uspostavimo! Sjećanje na Vas za vrijeme rata bilo mi je dobrom utjehom. Pri tome ga je podsjetio da ga nije zaboravio nego da je 1943. preko Edvarda Kocbeka, pisca, sudionika Osvobodilne fronte kao i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, uručio njemu pozdrave. (P 27) Za sebe je tvrdio da je cijeloga rata i ako u strašnim okolnostima, bio vedar, vjerujući u slobodu, ali misleći koliko na Vas toliko i na Vaše stvari (P 28). Veza je ponovno uspostavljena i korespondencija nastavljena, ali ni izbliza tako učestalo i opširno kao u predratnom periodu.

God. 1949. Markušić je po drugi put izabran za provincijala Bosne Srebrene – prvi put bio je na toj funkciji od 1928. do 1931. god. –, da bi tu službu obnašao i u trećem mandatu do god. 1955. Izbor je uslijedio 22. lipnja u odsutnosti, tako da je već sutradan, kako je javio Plečniku, morao „bez milosti u Sarajevo” preuzeti dužnost. U pismu nije propustio spomenuti da su mu kako prvo provincijalstvo tako i služba u Beogradu bili teret, nu sad je ovo stvarno trnova kruna. Svoj izbor za provincijala komentirao je ironično i pučkom mudrošću: Jednostavno rekoše: Čuješ druže, zovu te na svadbu tom i tom gospodinu! Kakvu svadbu, reče ovaj?! Nego me sigurno zovu da im vode donesem ili drva presiječem! (P 57) Ovaj slikoviti opis posla i obveza koji su stajali pred njim sigurno nije bio floskula nego je počivao na iskustvu i poznavanju situacije u zemlji i u Provinciji. Velik broj članova Bosne Srebrene nalazio se u zatvorima, dok su državne vlasti, nakon što je Komunistička partija na svim razinama učvrstila svoju poziciju, posebno u crkvenim stvarima nastupala restriktivno i štoviše agresivno.

Sljedeće pismo od samo nekoliko redaka uputio je Plečniku tek nakon pet mjeseci, izgovarajući se riječima: Ja uvijek mislim na Vas, ali slabo pišem (ili odskora nikako!) jer me je zapala taka sreća. (P 58) U siječnju 1950. pisao je prijatelju da je zdrav – ali pretrpan brigama, a koncem iste godine kao razlog za nepisanje naveo je: nije nemarnost s moje strane, ni zaborav, već jedino zvaničan posao i brige. Te godine radilo se na osnivanju „Svećeničkog Udruženja Dobrog Pastira Katoličkih Svećenika N. R. Bosne i Hercegovine“, uostalom udruženja koje je on svesrdno pomagao, ali nikada nije postao njegov član, pa se on obratio na Plečnika, naručujući kod njega nacrt pečata Udruženja koju je zamisao detaljno opisao.[2] (P 59)

I u sljedećim dopisima svoje rijetko javljanje opravdavao je time što sam tako obdaren u svome stanju i dužnostima, da sam samo time i zabavljen, (P 73) I:  Moji provincijalski poslovi […] nisu mi dopustili da odmah odgovorim (P 84).

Premda se tužio na teret službe provincijala i okolnosti u kojima je obavljao tu službu, Plečniku nije moglo promaći da je on ipak osoba od ugleda i izvjesnog utjecaja, jer se upravo njemu obratio, ne bi li on mogao intervenirati na odgovarajućem mjestu u slučaju osuđenog i zatvorenog Plečnikova nećaka, katehetu Karla Matkoviča. Markušić je vrlo dobro poznavao situaciju i njegov odgovor bio je vrlo suzdržan. (P 64)

Odlaskom Markušićevim iz Beograda odnosno iz Jajca nije bilo više konkretnih građevinsko-umjetničkih projekata koji su do tada bili glavni sadržaj korespondencije, ali su pitanja umjetnosti i dalje bila na dnevnome redu, pa u tome sklopu i vrednovanje Plečnikova djela. Markušić otvoreno priznaje da je za njega bila važna godina 1932. kada se s Plečnikom upoznao (P 88). Svoje zanimanje za arhitekturu pripisuje samo Plečniku, uvjeravajući ga: Vaš sam đak; jer da Vas nisam upoznao, ne bih vidio da još opstoji i živi umjetnost arhitekture! (P 30) U Plečnikov sud i ukus ima neograničeno povjerenje koje ide dotle da tvrdi: Kad bi Vi obradili vrbu, ljepša bi stvar izišla, nego u drugog majstora od slavonske hrastovine, prema dosadanjem iskustvu! (P 75) U stvarima umjetničkog ukusa priznaje Plečniku suverenost (P 77), ali ne propušta priliku ni da, nekada do u detalje, sugerira svoje predodžbe o lijepome i praktičnome.

U pismu od 16. 3. 1953. najavio je Plečniku da dogodine slavi zlatni misnički jubilej i kod njega naručio kalež (P 74) za koji je dao takve naputke da se dobiva dojam da je on umjetnik, a Plečnik samo izvođač.

Nakon kaleža na red su došle narudžbe za „podsjetnik” i štap („baculum senectutis”), zatim brošura o proslavi itd.: Sve su mi ovo braća naturila, a posebno kad su počeli o misnici govoriti, kao sasma novoj stvari, ja sam stavio uvjet: da to pravi samo moj profesor Plečnik, njegovo bih primio, drugoga ne bih. (P 85)

Usprkos tvrdnji da su proslavu željeli „drugi”, ipak se ne možemo oteti dojmu da je on iza svega toga stajao zdušno i vrlo angažirano i da ništa nije moglo proći bez njegove zadnje riječi. Plečnik je na sve molbe, želje i narudžbe pristajao, tako da su i ove zlatomisničke „sitnice” potvrdile da je suradnja između naručitelja i umjetnika bila skladna i plodna – od početka.

Ton pisama iz ovog razdoblja nešto je intimniji nego onaj iz ranijih godina. Markušić Plečnika oslovljava sada ne samo s „gospodine profesore”, nego i formulama kao dobri moj i dragi profesore, dragi moj gospodine profesore i sl., uvjeravajući ga: Ja nikad u razgovoru ne reknem Vašeg imena, već samo: moj profesor! – i svak znade tko je to. (P 104)

Predzadnje pismo Plečniku uputio je iz Jajca na blagdan Marije Anđeoske, 2. kolovoza 1956. s kratkim opisom svoga aktualnog stanja: O sebi Vas imam izvijestiti, mimo svojih svećeničkih dužnosti da se još bavim cijepljenjem ruža, i k tome analiziram smisao vremena da još povijest nije završena, a što je dobrih dana da nisu za nama svi. (P 108)

Zadnje pak pismo upućeno je iz Jajca 25. listopada iste godine. Samo dva mjeseca kasnije Plečnik je preminuo, točnije 7. siječnja 1957. god. Time je prekinuto i jedno znamenito, duboko i plodno prijateljstvo koje je ovdje dokumentirano u bogatoj korespondenciji i koje u toj korespondenciji i dalje živi.

Markušić je Plečnika nadživio za gotovo jedno desetljeće, umro je 26. veljače 1968.

Bilo bi poželjno ako bi se ova korespondencija, objavljena u nastavcima u reviji Bosna franciscana, objelodanila u jednom svesku, obogaćena svakako ilustracijama predmeta i motiva koji se u pismima najčešće spominju.

U kompletnost takvoga izdanja spadala bi nužno i Plečnikova pisma Markušiću, što s naše strane možemo samo svesrdno podržati. Takav projekt u trenutku bio bi ostvariv samo uz aktivnu suradnju dr. Damjana Prelovšeka, povjesničara umjetnosti i danas sigurno najboljeg poznavatelja života i djela Josipa Plečnika. Dr. Prelovšek je i kod pripreme ovih zadnjih kao i svih ranijih pisama stajao uvijek spreman za pomoć. Vrijedi ponoviti što je već u uvodnim riječima uz ranija pisma rečeno: Bez njegove suradnje izdanje pisama ne bi ni izbliza bilo popraćeno tako obilnim i tako preciznim komentarima te bilo pošteđeno od ponekih krivih čitanja i tumačenja. Dr. Prelovšeku za to pripada iskrena zahvalnost.

[1] Prethodno objavljeni prilozi Joze Džambe o prepisci Markušić - Plečnik: „Malo neuk, malo Bošnjak, malo fratar!“ Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1932–1935., Bosna Franciscana, god. XXVIII (2020), br. 52, str. 191-350; „Vi ste me toliko zaokupili svojom umjetnošću, da ja sada živim samo u Vašoj formi.” Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1936-1937., Bosna Franciscana, god. XXVIII (2020), br. 53, str. 117-239; „Pravo Vi imate, trebamo se dopisivati i hrabriti međusobno.” Pisma fra Josipa Markušića Josipu Plečniku 1938-1939., Bosna Franciscana, god. XXIX (2021), br. 54, str. 107-212.

[2] Uz prepisku nalaze se i odgovarajuće skice pečata koje je Markušić ocijenio „ingenioznim“, ali koji iz nama nepoznatih razloga nisu nikada realizirani.