Ivan Lovrenović

Godine 1930. objavio je liječnik Erwin Liek u Münchenu knjigu Das Wunder in der Heilkunde ("Čudo u medicini") i u njoj se, između ostaloga, posvetio i pitanju egzorcizama kakvi su bili prakticirani u Katoličkoj crkvi. Kako je o tom fenomenu želio čuti i drugo mišljenje, obratio se kolegi dr. Ignazu Knotzu koji mu je odgovorio opisom vlastitog iskustva, što je Liek doslovno preuzeo u svoju knjigu.

            Liek se rodio 1878. u mjestu Lubawi (njem. Löbau) u Zapadnoj Pruskoj. Liječničku karijeru započeo je kao liječnik na brodovima, a nakon toga otvorio je vlastitu kiruršku i ginekološku kliniku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata služio je kao kirurg na istočnoj i zapadnoj fronti. Zadnjih godina života posvetio se isključivo medicinskoj publicistici. Posebno su ga zanimala pitanja odnosa između prirodne i školske medicine. Iza tog interesa stajala su njegova iskustva i zapažanja koja je napravio za vrijeme boravaka u Togu, Kamerunu i Južnoj Americi. Pitanjima liječničke etike bavio se u knjizi Der Arzt und seine Sendung ("Liječnik i njegovo poslanje", 1926.) koja je doživjela čak 9 izdanja. Umro je u Berlinu 1935. godine.

Medicinari i liječnici

Ovdje donosimo u prijevodu gore spomenuti izvještaj dr. Knotza koji je napravio nakon posjeta prošteništu u Podmilačju na Ivandan vjerojatno zadnjih godina 19. stoljeća. Ovaj posjet nije bio slučajan, nego se dogodio po nalogu ili molbi njegova prijatelja dr. Pija Pazarinija, u to vrijeme okružnog predstojnika u Banjoj Luci.

            Knotzov izvještaj išao je u prilog nazorima dr. Lieka što se iščitava iz sljedećih njegovih riječi: "Moramo biti svjesni toga da državni ispit proizvodi medicinara, ali nikada liječnika. Za liječnika se čovjek ili rodi ili to nikada ne postaje. Dobrostivi bogovi polažu ove darove u kolijevku, oni bivaju poklonjeni i nikada ih se ne može steći. Što nas zbunjuje, ne samo na području medicine, jest pretjerano vrednovanje formalnog znanja od strane istraživača egzaktnih znanosti, zanemarivanje ili čak preziranje duhovnih i duševnih utjecaja. Bacimo malo pogled u povijest. U njoj ćemo naći mnogo velikih liječnika koji nisu ni jedan semestar studirali medicinu. Pročitajmo kao zreli ljudi evanđelja. Nije li Krist bio liječnik vrlo visokog stupnja, psihoterapeut u usporedbi s kojim naši naduveni analitičari izgledaju posve mali, sićušni? A kako je djelovao Krist? Uvjerljivom ljudskošću – upravo onako kako još i danas djeluje svaki pravi liječnik. [...] I ruku na srce – među nama rečeno – ne nalazi li se u svakome od državno odobrenih liječnika dobar komad šarlatana?"

            U tome smislu razumijemo Liekov iskaz o egzorcizmima kada se pita: "Što su naši psihoanalitičari drugo nego moderni egzorcisti? U zabačenim krajevima Europe sačuvale su se još srednjovjekovne, jednostavne, ali i vrlo efektivne metode egzorcizama." Potvrdu za to našao je, uz pomoć kolege i prijatelja Knotza, upravo u Podmilačju.

Biografske svaštice

O autoru izvještaja iz Podmilačja dr. Ignazu Knotzu raspolažemo tek s nekoliko šturih podataka. Godine 1895. spominje se kao ravnatelj gradske bolnice u Banjoj Luci i kao tvornički liječnik u istome mjestu. Godine 1909. bio je privatni liječnik u Opatiji. Te je godine imenovan za glavnog okružnog liječnika pri zdravstvenom odjelu Zemaljske vlade u Sarajevu, a zatim i za ravnatelja zemaljske bolnice u Sarajevu, u kojoj funkciji je ostao najvjerojatnije do završetka Prvog svjetskog rata. Godine 1917. bio je odlikovan ratnim križem za civilne zasluge druge klase.

            Barun dr. Pius Lazarini (Lazzarini) (rođen 1847.?), koji je prijatelja dr. Knotza poslao u Podmilačje, bio je pravnik i "sudski prislušnik" u Državnome sudu u Ljubljani. Nakon službe kotarskog predstojnika u Srebrenici u veljači 1882. imenovan je kotarskim predstojnikom u Livnu. Godine 1886. preuzeo je funkciju okružnog predstojnika u Banjoj Luci. Iz Banje Luke premješten je u Sarajevo kao šef odjeljenja ("Sektionschef") pri Zemaljskoj vladi. Godine 1908. bio je u pratnji deputacije bosanskih muslimana caru Franji Josipu.

            Prema pisanju beogradske Politike bio je "neobično strog, ali i pravedan". Suzbijao je alkoholizam, posebno među činovništvom. Bio je utemeljitelj banjolučke štedionice.

            Prema jednom drugom sudu bio je umjeren i učen, ali "privržen muhamedancima što kršćanima nije po volji". Bio je neženja, bez obitelji, i hirovite ćudi – "naopak čovjek, da te Bog sačuva" (Ivan Klarić). Livnjaci su ga zvali "Lazo". U Livnu je izdao naredbu o zabrani pjevanja pjesama u božićnim noćima i na gradskim ulicama, pa je tako na sam Božić 1884. kaznio nekoliko livanjskih mladića zbog ovog prekršaja. Iste godine donio je za uskrsne blagdane zabranu "da se na ulici ne smiju više od tri osobe sastajati".

            S livanjskim franjevcima očito nije bio u dobrim odnosima; prijetio im je "da će za njih posebnu tamnicu izgraditi." Livanjski samostanski kroničar naziva ga "zloglasni Pio Lazzarini" i tvrdi da je "za njegova predstojnikovanja narod dosta jada pretrpio". Zabilježeno je također da ga na odlasku iz Livna dvojica franjevaca, fra Anđeo Ćurić i fra Anto Brešić, ni pozdraviti nisu htjeli.

            Sa svojom birokratskom revnošću istakao se i na službi u Banjoj Luci. Kada je 1893. na zvoniku banjolučke župne crkve prvi put izvješena hrvatska zastava, Lazarini je tražio da se skine. Zagrebački Obzor nazvao ga je "hrvatožderom" i "Pijom Lažarijom". Dvije godine kasnije, kada je u mjesnome hotelu "Bosna" otpjevana hrvatska himna "Lijepa naša", on je iz prosvjeda napustio dvoranu, a organizatore skupa oglobio.

            Ime mu je zabilježeno kao darovatelja jedne od slika na zidu sarajevske katedrale.

            Da se Lazarini zainteresirao za fenomen Podmilačja bilo je sasvim u skladu s njegovom funkcijom koja je uključivala i kontrolu nad radom vjerskih i prosvjetnih institucija. Tako je u njegovo nastojanje, da na području banjolučkog okruga uvede "red", spadao i pokušaj da proštenište u Podmilačju podvrgne svome nadzoru i, po potrebi, poduzme restriktivne korake. I sama pomisao da je bio spreman odvažiti se na takve birokratske mjere, pokazuje da nije razumio zemlju u koju je bio poslan na službu. Do tih mjera, zahvaljujući vjerojatno upravo izvještaju dr. Knotza, nije došlo.

Dr. Knotz o ivandanskim "čarolijama"

(S njemačkoga preveo Jozo Džambo)

Bio sam trinaest godina primarius u Banjoj Luci (sjeverna Bosna), pa prema tome u nekim stvarima najviša i posljednja instanca. Tu sam počesto morao zagristi u kiselu jabuku koju bih – tako rado! – pružio nekome drugom. Austro-Ugarska je ovu pokrajinu preuzela direktno iz turskih ruku, liječnika je u čitavoj zemlji bilo samo ponegdje: tako je narod bio prepušten samome sebi i iskustvima skupljanim stoljećima.

            Vrlo često sam se divio ovim seljacima kako su u svojoj napuštenosti vrlo hrabro i svrhovito znali pomoći samima sebi. Na drugoj strani često sam bio postiđen kako su ovi ljudi od naših pristiglih liječnika i previše očekivali.

            Međutim, liječnika je još uvijek bilo premalo; sve u svemu narod je kao masa bio ostavljen samome sebi. Kronične bolesti se nisu liječile, bolovi i patnje su uništavale vegetativni nervni sistem tih otpornih seljaka; tako je nastalo čitavo mnoštvo "neurotika" ("neurastenika", "hipohondara", a posebno tzv. "histerika"), koji su htjeli biti "oslobođeni". U bolnici je vladao pogon naveliko (po stotinu obrada dnevno!). Čovjek bi bio veseo ako je ostao na životu. Tim se ljudima nije moglo pomoći ili samo rijetko. No, odjednom sam se našao pred zanimljivom zadaćom o kojoj bih Vam htio nešto reći, budući da stoji u svezi s "nadriliječništvom" i "čarolijama".

            Naime, šezdeset kilometara južno od Banje Luke nalazila se jedna usamljena, mala, postara hodočasnička crkva "svetog Ive", a ponad nje župna kuća. Crkva je zapravo preko čitave godine bila sama i gotovo zaboravljena, jedino u vrijeme Sv. Ivana (24. lipnja) oko nje je počeo bujati život: dolazile su tisuće hodočasnika, tamo su naime (kao i u davna vremena) na dan sv. Ivana franjevci – izgonili đavle!

            Ondašnji načelnik banjolučkog okruga, barun Lazarini, veoma obrazovan i svjetski čovjek koji je vidio mnoge zemlje, zamolio me da to "istjeravanje" promotrim izbliza i da dadnem svoj sud: treba li se protiv tih "istjeravanja" (koje izgleda ne odgovaraju više našem vremenu!) nešto poduzeti. Tako sam jednoga lijepog lipanjskog dana krenuo iz Banje Luke u hodočasničku crkvu u Podmilačje, noseći sa sobom pismenu preporuku banjolučkog biskupa čiji sam kućni liječnik bio. Cesta, koja je inače bila mirna, ovoga puta bila je (bilo je to 23. lipnja, uoči blagdana sv. Ivana) prepuna kola, pješaka i konjanika. Svi su išli prema jugu.

            Cesta vodi kroz veličanstvene, divlje, duboko usječene gorske gudure, iz čijih je dubina do naših ušiju dolazio šum snažne brdske rijeke (Vrbas), zelene poput smaragda. Pred večer smo stigli do jednog mjesta na kom se uski, tamni kanjon pretvorio u široku dolinu na čijoj je sredini stajala siva hodočasnička crkvica. Svuda naokolo uz vatre bile su tisuće hodočasnika. Oko crkve se nalazilo groblje, a po grobovima voštane i uljane svijeće.

            Po brežuljcima su sjedili franjevci, nagnuti prema seljacima i seljankama koji su pred njima klečali. "Što je to?", pitao sam. "Večeras i tijekom cijele noći svi se ispovijedaju, jer će sutra biti istjerivanje vragova."

            Već je ova slika ostavila na mene snažan dojam. Pošli smo dalje na mjesto gdje ćemo prenoćiti te se vratiti opet sljedećeg jutra. Biskupovo preporučeno pismo mi je s mukom krčilo put kroz gusto mnoštvo svijeta pred crkvom i u crkvi u iščekivanju na čudo istjerivanja đavla, tako da sam mogao zauzeti mjesto iza svećenika. Među svjetinom je nastalo komešanje, iz daleka su se čuli glasovi slični lavežu: pred svećenika su doveli ženu s izobličenim licem. Svećenik je uvjerljivo i s unutarnjom uzbuđenošću izvikivao prastare zazive (opet kao u nekoć davna vremena), stalno upravljajući križ prema ženi i vičući "Exi!! exi!!" ["Izađi! Izađi!"]. Ona se vidno smirila, a svećenik je načinio stanku i, okrenuvši se prema meni, kazao: "Težak slučaj! Nekoliko sam ih (to jest đavola) već istjerao, ali ih u njoj ima još nekoliko!" Zatim je nastavio sa zazivima; žena je prestala urlikati i počela je (napokon opet) govoriti. Za vrijeme tih obreda svaki je svećenikov zaziv pratio eho mnogih stotina vjernika koji su puni očekivanja pratili sve to u crkvi i pri tome se svaki puta, poput talasa, gurali u pravcu svećenika. Tome treba još dodati tamjan i mističnu polutamu prostora! Kada je nakon toga rasterećena žena veselo izišla iz crkve, sigurno je još ponekom "opterećenom" u crkvi "pao kamen sa srca", jer je doživio kako je pomognuto ženi i drugima.

            Tako je to još potrajalo, a ja (koji sam dovoljno vidio i doživio!) nisam više mogao izdržati sparinu te sam izišao iz crkve. Oko podne pozvao me župnik k sebi i tu sam prije ručka naišao na velik broj franjevaca-svećenika u revnom razgovoru o zbivanjima toga prijepodneva. Gledao sam i slušao pozorno, ali ni traga nekom "smiješku augura", ni jedne jedine cinične riječi! Dapače, jedan mladolik, visok, snažan i veoma obrazovan pater rekao je onome (malom, slabašnom) patru koji je tog prijepodneva vršio službu "egzorcista": "Vidiš, nisi ih sve (đavle) danas mogao istjerati, a ja sam ih prošle godine sve istjerao, ali je i moja vjera jača od tvoje!"

            Duboko zamišljen nad svojom nedostatnošću naočigled ovog mnoštva tisuća "potištenih i opterećenih" vratio sam se kroz klisure niz rijeku opet kući.

            Da, pomislio sam, ovi siromašni seljaci, po prostranim, usamljenim brdinama i šumama, prepušteni samima sebi, godinama ili barem tijekom jedne godine usmjeruju svu svoju nadu i čežnju na ovaj dan sv. Ive i "oslobođenje" od svojih (ponajviše duševnih) patnji. Unutarnja i čvrsta vjera prati ih na njihovu hodočašću kroz gorski klanac, tajanstvena noćna ispovijed diže ih u neku vanzemaljsku sferu, u kojoj njihova duša otvara sva vrata, kako bi u sebe primila zazive, poglede (možda zrake ili "strujanja") svećenika (koji vjeruje!). I gle, oni (kao nekoć u Evanđelju) bivaju oslobođeni kao u nekoj čaroliji. Ne, ne kao u nekoj čaroliji, nego upravo kroz čaroliju!

            Kod kuće sam barunu Lazariniju s uvjerenjem savjetovao da protiv "istjerivanja" ništa ne poduzima, jer mi u to vrijeme nismo u čitavoj zemlji imali ni jedne bolnice za nervne bolesnike, pa čak ni jednog jedinog liječnika za nervne bolesti.

            Svejedno na kakav je način svećenik (sada i ja kažem kao i Vi "čarobnjak") djelovao – "potištenima i opterećenima" je pomognuto. Mnogim tisućama će i sljedećih godina nada, da će na Sv. Ivu biti "oslobođeni", služiti kao štap oslonac koji će im spasonosno pomoći da prebrode napade beznadnog očaja.

            Sada, gledajući unazad, s oduševljenjem pozdravljam Vaše riječi o djelovanju "čarolija" preko pravog liječnika i velim u evanđeoskom smislu: "Zaista, zaista kažem vam: siromašni svećenik na Sv. Ivu tamo u onoj hodočasničkoj crkvici je bio dobar liječnik, tisuću puta bolji nego legija 'medicinara' koji bi sirotu, urlikajuću ženu otpustili kući bez utjehe i pomoći s poluprezirućom stigmom – "histerična".

            Ova hodočašća i izgoni nastavljaju se i dandanas svakog blagdana Sv. Ive: "čarolija" djeluje još uvijek – pomaže i iscjeljuje.

Jajački vjesnik, broj 172, listopad 2021.