Ivan Lovrenović

U izdanju novoustanovljene izdavačke kuće „Dram radosti“ u Travniku (suizdavač Synopsis, Zagreb) objavljena je studija Bosanski križ, nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti autora Ivana Lovrenovića (tekst) i Josipa Lovrenovića (fotografije i dizajn). Knjiga je velikoga formata 29 x 21 cm, broji 540 stranica, s 350 fotografija, te s prijevodom cijeloga teksta na engleski jezik (Dragana Divković). Knjigu kao urednik potpisuje Enes Škrgo, urednik fotografije je Dženat Dreković. Tiskana je i uvezana u Grafotisku u Grudama. Objavljivanje knjige financijski je pomogla Općina Prozor-Rama.

Prvo javno predstavljanje knjige bilo je 10. prosinca 2021. u Travniku, pod krovom Muzeja Rodna kuća Ive Andrića, u prelijepom ambijentu novoga Mjesta susreta Ex Ponto. Na predstavljanju su, osim dvojice autora, govorili historičarka umjetnosti Fatima Maslić, direktorica Zavičajnoga muzeja Travnik, i pisac Enes Škrgo, kustos Rodne kuće Ivo Andrić i urednik u kući „Dram radosti“. Dobri duh svih ovih projekata je gospođa Snježana Köpruner, vlasnica Tvornice mašina Travnik, koja je osnivačica i direktorica kuće „Dram radosti“.

Ovdje iz knjige donosimo prolog (Pristup i sažetak) i epilog (Oproštaj).

Ivan Lovrenović

PRISTUP I SAŽETAK

Stara Bosna, Bosna Othomana iz drevnih samostanskih kronika, ostavila nam je jedan zadivljujući kulturni znak, fenomen zagonetan i unikatan u razmjerima balkanskim i evropskim, a do danas od domaće znanosti i kulturne javnosti gotovo neprimijećen. Riječ je o monolitnim stelama karakterističnim po osnovnoj ideji antropomorfnoga križa iz koje su  u različitim varijacijama sve izvedene. Njima su se kršćanski grobovi počeli obilježavati nekako od kraja XV i početka XVI stoljeća, nakon što je učvršćenjem osmanske teokratske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo s tri oštro razdvojene religije/konfesije – vladajuću muslimansku, te katoličku i pravoslavnu, kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska. Prethodna srednjovjekovna kultura obilježavanja grobova stećcima (izvorno: mramorovi, bilizi, kami, mašeti), zajednička svim stanovnicima Bosne i Huma, tada zamire a obilježavanje grobova se diferencira konfesionalno, onako kako se konfesionalizira cijelo društvo. Novi oblik kršćanske nadgrobne skulpture koji tada nastaje vremenom se duboko uvriježio kod katolika u užem geografskom arealu što ga - samo približno, kao orijentacijske tačke - označuju gradovi Mrkonjić-Grad (Varcar-Vakuf) na sjeverozapadu, Kotor Varoš na sjeveru, Zenica na sjeveroistoku, Livno na jugozapadu, Prozor (Rama) na jugoistoku. Održala se ova spomenička kultura kroz dugih nekoliko stoljeća sve do danas, te se kroz to vrijeme mijenjala i razvijala zanimljive mikroregionalne razlike, nikad ne napustivši početnu zajedničku zamisao antropomorfnoga križa. 

O ovim spomenicima pisao sam kroz godine u više navrata i u različitim povodima (vidi bibliografsku bilješku na kraju knjige). Neka saznanja sada su inovirana i dopunjena, neke postavke korigirane; istraživanje ovoga zagonetnog i zapuštenog kulturnog fenomena lutanje je bez pouzdanih putokaza, pa su sve hipoteze radne, te kao takve nesigurne i podložne novim istraživanjima i revizijama.

OPROŠTAJ

Bosanski križi, ta zatajena i nepoznata kultna i likovna baština, dozivaju znalačka čitanja i tumačenja - ikonografska, morfološko-estetska, povijesna, religiološka, periodizacijska, filološka, topografska... Pomišljam: kakva li bi sve saznanja i otkrića na vidjelo iznio postupak u kojemu bi se sretno spojili znanje i moć suživljavanja, poput onoga kakvim je likovnu baštinu bosanskih franjevačkih samostana maestralno proučila, opisala i interpretirala povjesničarka umjetnosti Sanja Cvetnić u prelijepoj knjizi Barokni defter. Makar u ponečemu bili i demantirani, tada bi na pravi način bili vrednovani i na zasluženo mjesto stavljeni pioniri i jedini dosadašnji istraživači - Paola Korošec i Đoko Mazalić.

A dotle?

Napisano je negdje u ovome tekstu: ništa o križevima ne znamo, osim njih samih. U nekom zakrivljenom poimanju ljudskih djela i njihova smisla možda je tako i bolje: oni sami, takvi kakvi jesu, šutljivi, u ambijentu u koji su urasli do prirodnosti.

To valja ponoviti: u ambijentu u koji su urasli do prirodnosti.

Stara latinska veli: Saxa loquuntur. Uz nju je na početku ovoga teksta, ove knjige, stavljen upitnik. Doista, što nama govori ovo kamenje, govori li išta?  Cijela ova knjiga, tekstom i slikom, pokušaj je odgovora na to pitanje.

Današnji ja, obesvećen, ne mogu ništa znati o onome što su ljudima svojega svijeta križevi govorili - svojim oblikom, svojim simbolima. Svojim prikrivenim, i svojim otvorenim znacima križa „nebom“ nadsvođenima, svojim suncima, misecima i zvizdama, svojim trostrukim krugovima, spiralnim „gužvama“, i produžecima križeva koji uranjaju u zemlju zajedno sa svojim kamenom.

Što su im govorili, što poručivali, kakvu utjehu donosili, kakvo obećanje?

Ovo je jedino u što mogu biti siguran: bio je to govor svetoga, jasan i intenzivan, i komunikacija njihova bila je jasna, intenzivna. Ako sam uskraćen za značenja i za jasnoću tih poruka, za razumijevanje toga jezika, nisam uskraćen za intenzitet kojim se i danas prima i doživljuje njihova sakralnost i moćna likovna pojava. To je ta, živa njihova tajna. Makar i imaginarnō, po njoj ovi križevi, bosanski, imaju  svoje mjesto u umjetnosti svijeta.

Saxa loquuntur, ipak.

APPROACH AND SUMMARY

The old Bosnia or Bosna Othomana, as it’s called in the old monastic chronicles, has bestowed upon us a compelling cultural mark. Equally unique and mysterious both within the Balkans and Europe, it’s a phenomenon that has remained largely overlooked by the local research community and culture circles until the present day. They are monolithic steles shaped in varied forms, all of which are fundamentally modelled on the idea of the anthropomorphic cross. They began to emerge on Christian graves at the turn of the sixteenth century, when the Ottoman theocratic state and Islamic civilisation tightened their grip on Bosnia and Herzegovina, giving rise to a society sharply divided along the lines of three religions/confessions – the predominant Muslim, Catholic and Orthodox Christian, joined by the Sephardic Jewish in the second half of the sixteenth century. The mediaeval culture of marking graves with stećci – tombstones (other vernacular names for these tombstones: mramorovi, bilizi, kami, mašeti), once common to all inhabitants of Bosnia and Hum, died out gradually, and the grave marking diverged along the confessional lines, in much the same way as the whole society did. A new form of Christian funerary sculpture emerged in this period, gradually becoming deeply rooted in the Catholic community within the limited geographical area designated – only as the approximate points of orientation – by the following towns: Mrkonjić-Grad (Varcar-Vakuf) in the northwest, Zenica in the northeast, Livno in the southwest and Prozor (Rama) in the southeast. This memorial culture would stand the test of time, persisting through several centuries up until the present day. Although it has undergone subtle transformations and developed micro regional peculiarities through time, it has never abandoned the original shared idea of the anthropomorphic cross.

Over the years I have written about these monuments multiple times and on different occasions (see bibliographical notes at the end). Some findings are now updated and supplemented, some assertions corrected; exploring this mysterious and neglected cultural phenomenon is on a par with wandering without reliable guideposts, rendering all hypotheses untested, and as such unreliable and subject to new research and revisions.

FAREWELL

Bosnian crosses, that subdued and unexplored cultural and artistic heritage, call for an informed reading and interpretation from the perspectives of iconography, morphology, aesthetics, history, religious studies, periodization, philology, topography … I wonder what findings and discoveries would come to light as a result of a happy union between knowledge and the power of loving concern, such as the one that enabled the art historian Sanja Cvetnić to masterfully explore, describe and interpret the art heritage of Bosnian Franciscan monasteries in her remarkable book Barokni defter. Even if refuted with regard to certain issues, this would show the true worth and give acknowledgement to Paola Korošec and Đoko Mazalić, the pioneers and so far their only researchers.

And in the meantime?

Somewhere in this text, I say that we hardly know anything about the crosses, but the crosses themselves. If we look at human works and their meaning from some kind of a warped perception, maybe it’s better this way: they are by themselves, the way they are, silent, embedded in the ambience to the point of becoming part of it.

Let me repeat this: embedded in the ambience to the point of becoming part of it.

As the old Latin adage goes: Saxa loquuntur. This adage at the beginning of the book finishes with a question mark. Indeed, what do these stones tell us? Do they tell anything?

This whole book, through its text and its images, is an attempt to answer that question. The current me, profanized, can’t know anything about what the crosses, with their shape and their symbols, were telling the people of their time. With their subtle and their forthright marks of the cross, with their “sky” arching above, with their suns, and the moons and the stars, their triple circles, spiral “creases” and the cross extensions diving into the land together with their stone.

What did they tell them, what message did they have, what consolation, what promise?

This is the only thing I can be sure of: it was the talk of the sacred, clear and intensive, and their communication was clear and intensive.

Even though the meaning and clarity of these messages, and the comprehension of this language, are denied to me, the intensity of acceptance and experience of their sacrality and powerful artistic appearance are still available to me. That’s their living secret. Even if imaginary, it gives these Bosnian crosses their place in the art of the world.

Saxa loquuntur, after all.