Ivan Lovrenović

Lijep i pobudan mali esej teologa fra Marinka Pejića o iskustvima i oblicima duhovnosti, napisan za portal polis.ba. Marinko Pejić je bosanski franjevac, on o duhovnosti govori u kršćanskom i katoličkom kontekstu, respective franciskanskom, ali kad malo pažljivije oslušneš to o čemu govori, i kako govori, razjasni ti se da je Pejićeva adresa svatko tko je podatan za iskustvo duhovnosti i potrebit takvoga iskustva, koje god vjere/konfesije bio, ili ne bio nijedne. (I. Lovrenović)   

Jedna od čestih definicija duhovnosti  jest da je ona teološko promišljanje duhovnog iskustva, koje onda postaje srž svakog duhovnog života i temeljna tema govora o duhovnosti. U svakodnevnom govoru ipak često dolazi do netočne, ali vrlo česte poistovjećenosti duhovnog iskustva s „izravnim iskustvom Duha“. Ova tendencija se često susretala u povijesti kršćanske duhovnosti, naročito na području mistike. U njenoj osnovi stoji želja za zaobilaženjem posredništva ljudi, povijesti, pa i Crkve.

Duhovno iskustvo se ne stječe isključivo u molitvi, nego i u drugim stvarnostima i situacijama u kojima čovjek živi: poslu, u odnosima s drugim ljudima, itd. U nekim konkretnim „profanim“ situacijama može se imati više koristi za duhovni život, za potpunije „suobličavanje“ Kristu, nego što to može biti neka formalna „duhovna aktivnost“. Krist se može susresti u svim situacijama života, koje onda postaju autentično duhovno iskustvo. Duhovno je ono iskustvo koje nas čini više „kristolikim“, sličnijim Kristu, bez obzira na životno područje u kojem ga stječemo, kao što može biti promašaj, neuspjeh, trpljenje, nepravda, pa i sam grijeh.

Svakodnevne životne prilike mogu se pokazati plodne za intenzivno duhovno iskustvo, kao poznati susret Franje Asiškog s gubavcem:

Kad je milošću i snagom Svevišnjega počeo razmišljati o svetim i korisnim stvarima i dok je još bio svjetovnjački obučen, jednog je dana susreo nekog gubavca. Nadvladao je samoga sebe, pristupio mu je i poljubio ga. Od tada je počeo samoga sebe sve više prezirati, dok po milosrđu Otkupiteljevu nije izvojštio pobjedu nad samim sobom (1Čel 17[1]).

Prilike se mogu i propustiti, kako sam Franjo svjedoči, ranije mu je i sama pomisao na gubavce bila nepodnošljiva. Ugledavši ih, već bi izdaleka začepio nos.

Što se mora dogoditi, ili koji to uvjeti moraju biti ispunjeni da uobičajeni životni događaji postanu nositelji i duhovnog iskustva? Na primjeru susreta Sv. Franje s gubavcem može se uočiti kako jedno uobičajeno životno (osjetilno) iskustvo postaje i duhovno iskustvo.

Jedna od mnogih definicija kršćanskog duhovnog iskustva mogla bi se opisati i kao konstantno nadilaženje samih sebe u ljubavi prema Bogu i ljudima. Ljubavi koja je nadahnula život Isusa Krista, dakle, ljubavi koja ne nastaje u ljudskom srcu, nego ljubavi koja nam je objavljena u riječi i životu Isusa Krista. Ova definicija duhovnog iskustva ističe činjenicu da specifičnost nije u ljubavi samoj, nego u ljubavi na Isusov način. Ljubiti kao što Isus ljubi može se početi sa stavom koji imamo prema događajima svakodnevnog života.

Iako je „osjetilno iskustvo“ različito od „duhovnog iskustva“, osjetilno, u određenim uvjetima, može postati duhovno. Poznati pad s konja Sv. Pavla apostola nije neophodan za obraćenje. Kad se netko približi vjeri to se obično ne događa jer je doživio neke izvanredne događaje u životu, nego jer se tiho, skoro neprimjetno, počinje doživljavati svakodnevica na jedan određeni unutarnji način da se u nju može ucijepiti kršćansko duhovno iskustvo. Neki vanjski događaj može naravno pokrenuti unutarnji preokret, ali obično se to ne događa na čudesan način, već u skladu s dotadašnjim životnim iskustvom. Ako je netko inače neosjetljiv za drugoga, može i susresti „posebne“ ljude ali taj susret neće predstavljati za njega unutarnji preokret.

Tada je obukao duh siromaštva, osjećaj poniznosti i čuvstvo najdubljeg suosjećanja. Dok je naime prije strahovito zazirao ne samo od općenja s gubavcima nego i od toga da ih samo gleda iz daljine, sada je poradi Krista propetoga, koji se prema proroštvu pojavio prezren poput gubavca, da bi samoga sebe posve obezvrijedio, gubavcima dobrostivom samilošću iskazivao usluge duboke poniznosti i čovječnosti. Često je naime pohađao njihove domove, darežljivo im davao milostinju i s velikim suosjećanjem ljubio im ruke i lice (1Bon 1,6[2]).

Duhovno iskustvo ne mijenja obično osjetilno iskustvo na čudesan način, ne mijenja narav stvari. Raspadajuće i smrdljivo tijelo gubavca nije iznenada postalo mirišljavo. Franjo je bio i ostao čovjek koji je instinktivno osjećao odbojnost prema gubavcima. Ništa se nije promijenilo, i istovremeno sve se promijenilo. Prirodne datosti, kao bolest, smrad i odbojnost, nisu  se promijenili, nego su umjesto da zaguše duhovne osjećaje, ustvari ih probudili.

Prirodno i osjetilno iskustvo ostaje nepromijenjeno, ali nije više jedino niti je glavni cilj. Ono postaje posrednik duhovnom iskustvu. Događaji svakidašnjeg života mogu postati sredstva duhovnog iskustva ako prirodne vrijednosti koje u sebi nose ostaju otvorene za neke transcendentne  vrijednosti. Gubavac ostaje gubavac (prirodna vrijednost) ali i bližnji koga treba ljubiti (transcendentna vrijednost). Franjo ostaje kao netko tko osjeća prirodnu odbojnost prema gubavcima, ali osjeća isto tako u sebi da ne želi iznevjeriti obećanje koje je Bogu dao (2Čel 9[3]). Iskustva svakodnevnog života doprinose duhovnom rastu ukoliko se ne zaustavimo na njima, nego nas upućuju na neko dublje značenje koje u sebi nose.

Iz dosada rečenog moglo bi se zaključiti da je sam čovjek taj koji si svojom inteligencijom i ljubavlju priskrbljuje duhovno iskustvo. Kod Franje nije tako bilo, a ne biva ni kod nas.

Franjo susreće gubavca sa svojom memorijom „blokiranom“ prethodnim iskustvima s njima. U svojoj oporuci jasno kaže da je bio prestravljen njima jer je bio u grijesima i nikada ih sam ne bi susreo da ga Gospodin nije doveo među njih. Impuls da poljubi gubavca došao je od Boga, Franjo u svojoj slobodi odlučuje odgovoriti.

Ako Bog ne bi dopustio osobi da otkrije i upozna ono što On  jest, nikada ga ne bi otkrila. Spoznaja Boga je moguća samo zato jer Bog želi biti upoznat. Tko uznapreduje u duhovnom iskustvu polagano otkriva da je njegovo početno traženje Boga bilo ustvari Božje otkrivanje njemu, u obliku pitanja o Bogu.

Nutarnji život je iskustvo koje pripada svakom čovjeku. Nije monopol samo vjernika ili samo vjernika kršćana. Svaki čovjek ima iskustvo nutrine, živi dakle „duhovno“, tj. živi sa određenom svjesnošću, mišlju i potragom koja je karakteristična za ljudsko biće i koja nadilazi animalnu prirodu. Nutarnji ili duhovni život je općeljudsko iskustvo u kojem se traži i određuje smisao života. Svatko od nas zna da je došao na svijet, odrastao, pitajući se i postavljajući pitanja onima koji su na svijet došli prije njega. Svi mi rastemo i sazrijevamo postavljajući pitanja, tako se u nama rađa nutarnji život, koji možemo svjesno razvijati ili zagušiti u sebi pod utjecajem društva u kojem živimo.

Nutarnji život se razvija kada ne dopuštamo drugima da odlučuju i misle za nas, kad se ne zadovoljavamo već pripremljenim odgovorima i sigurnostima, nego dopuštamo da nam život postavlja pitanja, pitanja o smislu, i kada smo spremni, s mukom, tražiti osobne odgovore.

Duhovni život nije život koji bi bio u suprotnosti s materijalnim životom, s našom svakodnevnom egzistencijom, naprotiv, to je život koji se živi u tijelu, u povijesti, u svakodnevici. To je konkretan način života, s drugim i među drugim ljudima. Bez nutarnjeg života nema istinskog ljudskog života. Može se reći da se istinsko ljudstvo razvija u proporcijama u kojima se razvija ljudska nutrina, jedino s razvojem ljudske nutrine razvija se i ono što zovemo vlastita osobnost.

Jedan oblik nutarnjeg života je kršćanski duhovni život, tj. nutarnji život koji žive kršćani povezani s Isusom Kristom.

Kršćani vjeruju da je njihov duhovni život poseban, specifičan. Time se ne želi reći da je nutarnji život općenito lišen vjere, nego samo da je osoba koja je sposobna za nutarnji život može prihvatiti kršćanski duhovni život, ali ne i obratno. Sv. Augustin to izriče na svoj način: „Svatko tko misli nužno ne vjeruje … ali svatko tko vjeruje misli“.

I kršćanski duhovni život je put, ali kao odgovor na poziv. To je put koji je nasljedovanje nekoga tko nam prethodi, koji je započeo i omogućio naše putovanje.

U biblijsko-kršćanskom shvaćanju svijeta područje ljudske nutrine ili općenito temeljnog stava o stvarnosti i o konkretnom ljuskom ponašanju nužno je povezano sa nazočnošću i djelovanjem Božjeg Duha. Zato se u kršćanskom, strogo teološkom smislu, duhovnim smatra egzistencijalni stav čovjeka prema stvarnosti, koji je nadahnut i vođen Duhom Božjim.

Autentično kršćansko duhovno iskustvo se najpotpunije može definirati kao jednu vrstu znanja (G. Moioli[4]). Znanje o kome je riječ nije isključivo intelektualnog karaktera, nije dakle samo razumsko razumijevanje, iako naravno, razumijevanje je sastavni dio tog iskustva ili znanja. Vjernik bez sumnje mora prvo razumjeti kršćanski navještaj i istine. Ako Bog govori, znači da postoji netko tko ga može razumjeti. Razumjeti određene datosti vjere (glavne istine vjere), nije ipak dovoljno za vjerovanje u te stvarnosti. Čovjek mora tome pristupiti, ne samo inteligencijom, već i svojom slobodom, savješću, ljubavlju, željom, drugim riječima cijelim svojim bićem. Vjernik ne može biti samo onaj koji razumije, već osoba koja ulazi u odnos s Bogom, s Isusom Kristom, odnos koji uključuje cijeloga čovjeka, sa svim svojim dimenzijama. Znanje koje čovjek-vjernik na taj način stječe može se nazvati duhovno iskustvo.

Iako duhovno iskustvo-spoznaja, kako rekosmo nije isključivo racionalna, važno je reći kako ona ipak nije iracionalna, nije protivna racionalnosti. Radi se o znanju koje ujedinjuje u sebi sve sposobnosti čovjeka, radi se o „centru čovjeka“ gdje se sabiru sve njegove sposobnosti, koje se u tradicionalnom rječniku kršćanske duhovnosti obično naziva „srce“.

Duhovno iskustvo ne dovodi do usavršavanja prethodnog ljudskog iskustva nego do njegove promjene. Sama osoba se mijenja.

Čudesni moment u Franjinom iskustvu s gubavcem nije to što ga je poljubio, niti da je od tog trenutka gubavac postao privlačan. Istina je da je to bio susret koji je promijenio predmet njegovih želja i interesa, a naročito (i to je čudesno) kriterij na osnovu kojeg će Franjo ubuduće vrednovati čitavu stvarnost. Gubavac ostaje gubavac a Franjo radikalno mijenja svoj odgovor na stvarnost. Franjino se srce čudesno promijenilo i to je najveće i najpoželjnije čudo koje nam svima treba i za kojim svi žudimo.

Polis.ba

[1] Toma Čelanski, Prvi životopis sv. Franje, u: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine Sarajevo – Zagreb, 2012.

[2] Bonaventura Banjoređijski, Veći životopis sv. Franje Asiškoga, u: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine Sarajevo – Zagreb, 2012.

[3] Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, u: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine Sarajevo – Zagreb, 2012.

[4] Giovanni Moioli (1931-1984), svecenik i teolog, dugogodisnji profesor Duhovne teologije u Milanu. Jedan je od pionira na podrucju Duhovne teologije.