Miro Jelečević: potonuli isus
Fra Miro Jelečević povremeno mi dopusti da objavim njegovu novu pjesmu. Svaka od njih - napisao sam u jednoj od tih sretnih prilika - bude mala svečanost i događaj. Ova najnovija - potonuli isus - i više je od toga. Ona se može slušati - kao glazba ljudskoga glasa, ona se može gledati - kao niz zaprepašćujućih živih slika u filmskom protoku, ona zove na promišljanje, čisto od svega što je duša mislila da zna, radosna pred spoznajom da je sve znala krivo, da nije znala ništa. (I. Lovrenović)
Miro Jelečević
potonuli isus
u petak oko devete ure
hodeći po vodi
gospod naš potonu
u dubine među rakove
i čudna stvorenja bezdana
i posred jednog polja morskog potonu
punog kostiju bijelih
i spusti se gospod naš sred polja tog
ko usred livade pune krasna cvijeća
krupnih ljiljana i božura recimo
i pruži se gospod naš potonuli
i posta bijel isto ko kosti
razlikovat više ne možeš
je li to gospod ili bedrena kost
s obale nigera il konga
ili neke tamo eritreje
i posta brat svakom kriku
i grlenom jauku punom vode
i posta sestra svakoj zgrčenoj nadi
i posta tuga sama naš gospod
na polju punom kostiju bijelih
u dubokom srcu mora
među svojima
međ onim koje nitko ne vidje
o kojima šute
veliki naslovi i udarne vijesti
i usnu gospod
na polju kostiju bijelih
u petak oko devete ure