Ivan Lovrenović

Fra Željko Džaja 24. veljače 1954. godine iz Doljana šalje kolegi fra Marijanu Brkiću, gvardijanu u Jajcu, pismo-molbu da lijepo primi u samostan njegova prijatelja i „fratra u mirovini fra Jaroslava Jaranovića Jarana“. Iskopao i objavio fra Tomislav Brković, posvećeni antologičar fratarskih zgoda i nezgoda.  

Dragi moj, baš danas se nešto raspisah. Ne znam što mi je. Čujem da je fra Mirko bolestan pa me ipak zanima je li smrtna? Znam za tebe da si dobro i zdravo, k’o mlad čovjek koji se znao čuvati, ali nije se dao tovariti. 

Ne daj nikad na se!

Danas mi sunce razgrijalo kosti: pa se pomamio.

Kako ti sveta tekija i u njoj sveti kaluđeri? 

Znam što ćeš reći: dobro, dobro. Kad je iguman dobar, onda će i kaluđeri nadoći. 

Nego, bolan ne bio, ako bi ti Jaran na proljeće došao, nemoj se plašiti, nego ga lijepo i dobro pazi. 

On je (nemoj mu reći) ko u šumi ostario vuk, zube pogubio u što se uzdao. 

On se više ne uzda da će Jurjevdan doći, da se najede mladih jaganjaca. Samo može uzdahnuti. 

Za ovo te molim:

Ako bi ti moj Jaran došao, okadi mu sobu divljim šumskim travama, koje su u slobodi rasle jer je Jaran volio slobodu.

I takvim ga mirisima podržaji. 

Jer će on samo tako moći živjeti svojim punim životom. 

Nemoj ga pokušavati kalemiti pod koru, ni na procip, ni na pisak, ni okulirati.  Jaran je slatka divljaka, koja se ne da nakalemiti. 

Jaran instinktivno osjeća kad mu se približuje čovjek, je li inimicus homo (neprijatelj). 

A instinkt ne vara.

Ovo shvati da ja tebi ne govorim, već hoću da ti kažem, njegovu sposobnost i dosjetljivost. 

Jaran je velik u mojim očima, i ja ga cijenim što se nikad nikomu nije pokorio u životu. 

Ni duhovnoj, ni svjetovnoj gospodi. A ostao je stari dobri krstjanin. 

Trebalo bi mu usjeći veliki stećak i metnuti na njega krst. Jaran ne bi volio da mu se metne natpis našim pismom već bosančicom.

Ali, današnji su ljudi nevješti bosančici, pa će mu tako staviti stećak bez pisma, ko i mnogim drugima.

On će i mrtav čuvati kraljevsko Jajce!

Možda će se ljudi poslije doumiti: da mu idu na hadžiluk.

Pozdrav fra Željko Džaja  

I onome tko o fra Željku Džaji ne bi znao ama baš ništa, tekst ovoga pisma govorio bi da je njegov autor bio ličnost osebujna i jaka, s nekim posve neobičnim integritetom i karakterom. Također, i sa snažnim darom jezika i kazivanja/pisanja. (U periodici može se naći njegovih zapisa i proza, a neprocjenjiva je šteta što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata morao spaliti svoj obimni dnevnik-kroniku.)

Pa, evo i malo tvrdih informacija, da sve to potvrde.

Fra Željko Džaja (1904 - 1973) bio je župnikom na franjevačkoj župi Dobretići u Pougarju cijelih šesnaest godina. To je krupan podatak, jer se ni jedan drugi fratar na toj tibetski surovoj planinskoj župi, među župljanima jednako oštrim i vrletnim, nije zadržao duže od dvije godine. K tomu, Džajino vrijeme službe u Dobretićima obuhvatilo je i najgore godine dvadesetoga stoljeća - Drugi svjetski rat. Bilo je to i vrijeme njegova najvišeg ljudskog i etičkog uzdignuća. Ostalo je zapamćeno kako je hrabrio ljude iz toga kraja: „Ne napuštajte svoje kuće, ne idite odavde! Dok vidite da sam ja ovdje i dok kod mene gori svjelto, ne bojte se!“ Među stanovnicima cijeloga Pougarja, katolicima i pravoslavcima jednako, uspomena na ljudsku čvrstinu i junaštvo toga starinskog fratra s dugim brcima živi i danas, a visoki orden „bratstva i jedinstva“ kojim su ga vlasti pred smrt odlikovale 1973. bio je rijetko pogođena afirmacija toga naslova i te sintagme, potpuno lišena ideološkoga značenja, otkrivajući najedanput njezinu elementarno ljudsku osnovu i njezinu podudarnost sa samim  evanđeoskim smislom.

Događaj koji je u svome ratnom dnevniku zabilježio jajački kroničar fra Josip Markušić, odlično slika fra Željkovu „praksu“ čovjekoljublja. Nijemci su 14. travnja 1943. na Dobretićima ubili 9 partizana, a Dušan Tepić je ostao teško ranjen. Markušić o tome piše: „Njega je župnik dobretićki (fra Željko Džaja, o. a.) sa preklinjanjem i suzama u očima izmolio od komandanta ekspedicije, kapetana Austrijanca, da ga ne ubiju, već da ga župniku poklone, da ga liječi. Ostavili su mu ga, i ovaj ga je izvidao, postavivši mu posebnog momka za njegovanje. Kašnje su se vratili partizani u ovaj kraj, zatekli Dušana izliječena i poveli sa sobom. A Dušan je na odlasku iz kapele ljubio župnika u ruku i blagosiljao ga: Koliko god ja učinim koračaja, oče, toliko ti Bog blagosova dao; nitko ti ništa ne mogao nauditi; svak od tebe iščekivao, a vazda ti svega više imao...“

Ubrzo po fra Željkovoj smrti, Pougarci su mu podignuli spomenik-bistu, djelo eminentnoga kipara Stipe Ledića, s tekstom: 

Učeći i sprovodeći u
život Kristovu
zapovijed ljubavi
prema Bogu i svakom
čovjeku sačuvao si
ovaj kraj od krvoprolića
za vrijeme II svjetskog
rata. I zato Ti Tvoji
Pougarci sa župnikom
fra Matom Perić i dižu
ovaj spomenik u znak
vječne zahvalnosti.

(5. 2. 2018. I. Lovrenović)

Fra Željko Džaja

(Posjećeno i fotografirano u ljeto 2004. godine)