Ivan Lovrenović

U velikim historijskim pričama, u patriotskim političkim manipulacijama, u površnim razmetanjima oholih neznalica - rat je neka opća predodžba, pogodna za proizvoljno oblikovanje. U njoj nema mjesta za konkretna, lokalna, ljudska iskustva, jer se ona opiru takvim manipulacijama. U Bosni i Hercegovini - cijeloj - sve lokalne sredine, manje ili veće, svi gradovi imali su zasebna vlastita iskustva rata. Tek njihov zbroj, uobličen u poštenu, diferenciranu kritičku historiografsku naraciju, mogao bi donijeti pravu sliku toga rata. Zbog toga su od ogromne važnosti lokalna svjedočanstva i kronike iz toga vremena. Grad Vareš u tom pogledu gotovo da bi se mogao nazvati specijalnim slučajem. Njegova je ratna sudbina na poseban način tragična i potresna, jednako kao i posljedice koje traju. O svemu tome monumentalnu knjigu objavio je fra Mato Topić, koji je u Varešu službovao od 1991. godine kroz cijeli rat i koju godinu poslije njega. Vareš u ratu. Otpor, pad i povratak, tako se knjiga zove, a izdavač joj je lokalno vareško Hrvatsko kulturno društvo Napredak. Na skoro devet stotina stranica, uz obilje dokumenata, fotografija, izvoda iz štampe i drugih medija, arhivskoga materijala, osnova ovoj fantastičnoj knjizi je fra Matina vareška kronika. Time on uzorno nastavlja plodnu žilu franjevačke kroničarske tradicije, i u isti mah je nadograđuje vlastitim postupkom žanrovskoga širenja. A sve to - s punom autorskom i kompozicijskom kontrolom nad tim ogromnim materijalom. U Topićevu tekstu događa se isto što u mnogim dobrim franjevačkim kronikama: čitalac u njemu odmah prepoznaje oko dobra promatrača i dar sigurna pisca, makar to ne bila autorova pretenzija; on ne bi da bude išta više i išta drugo do pouzdan svjedok i kroničar.

Fra Mato Topić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rođen je godine 1959. u Trišćanima (Rama). U Sarajevu je završio franjevačku teologiju. Službovao je u Docu kraj Travnika, Varešu, Rami-Šćitu, Gračacu, Sarajevu, a danas je na službi u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Osim mnogih članaka u periodici, autor je knjiga Ramske starine (2005), Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu I, II, III (2007), Župa Gračac u Donjoj Rami (2012). Snimio je desetak dokumentarnih filmova o starim običajima i životu u Rami. Podignuo je, kao vjernu repliku, kuću staroga franjevačkog samostana iz 1857. godine na Šćitu u Rami, te u njoj 2007. godine otvorio Etnografski muzej Rame s građom koju je prikupio. Kao da o fra Matinu radnom dinamizmu i produktivnosti govori Andrićev fra Petar, kada u priči U vodenici govori o fra Filipu: „Nema više takvih fratara kao što je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira čovjek. Tijesan mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavo. Jazuk što mu Bog nije dao pašaluk mjesto župe. Po pet poslova je taj počinjao u jednom danu.“

Čuj: "nesmira čovjek"!

Donosim odlomke iz autorova predgovora i pogovora, te zanimljiv fragment pod naslovom Komšić zamalo izazvao krvoproliće. (I. Lovrenović)

Fra Mato Topić

PREDGOVOR

Kada se traže povijesne priče o zlim i ratnim vremenima, onda se najčešće posegne za fratarskim kronikama. Tako je barem bivalo u prošlosti. Danas smo uskraćeni za mnoge informacije i istine o Drugom svjetskom ratu, o mjestima i krajevima u Bosni i Hercegovini gdje su spaljene ili na drugi način uništene dokumentacije fratarskih kronika, bilješki i župnih matica. Kako je stalo s fratarskim kronikama iz zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini? Ima mjesta u kojima su kronike uništene, ali nažalost ima puno više onih samostana i župa gdje fratri nisu vodili nikakve kronike, ili su ih pisali tek da zadovolje naredbe pretpostavljenih. I ova moja kronika koju sam za sebe vodio neredovito i nepotpuno, onako kako su mi moje obveze, prilike i neprilike dopuštale, završila je i kao župna kronika, iz razloga što ne postoji župna kronika koju je trebao voditi tadašnji župni kroničar u Varešu.

Dugo sam čekao s objavom ove kronike. Svjesno sam pravio što veći odmak od ratnog vremena jer je riječ o materiji koja je vrlo osjetljiva. Znamo da ni u jednom ratu nema toga tko bi posjedovao potpunu istinu jer se mnoga ratna događanja planiraju i realiziraju skrivena od očiju javnosti. Budući da više ljudi ima više informacija, u pripremanju svoje građe za tisak uzimao sam oveće tekstove drugih svjedoka koji su se nalazili na nekom drugom u tom vremenu meni nedostupnom mjestu kako bi svatko mogao radi objektivnosti usporediti moj tekst s bilješkama drugih.

Vareš, koliko god izgleda da je u prometnoj komunikaciji „na kraju svijeta“, ipak ovaj grad nikada pa ni tada nije bio otok. To se osobito može vidjeti u pripremanju rata, u samom ratu i poslije rata. Ništa se nije slučajno događalo. Da bismo mogli prepoznati uzroke i posljedice svih zbivanja, bilo je potrebno sagledati okolnosti i prilike u drugim krajevima Bosne. To je razlog da sam ovdje navodio i druga događanja u Bosni i svijetu koja su bitno utjecala na našu sudbinu. Ova kronika obiluje jednostavnim i lijepim, ali i vrlo snažnim svjedočenjima koja su od izuzetne važnosti. Zapažanja običnih ljudi su dragocjena. Osobitu vrijednost imaju svjedočenja koja do u detalje opisuju strah, mučenje, gledanje smrti u oči ili prizivanje vlastite smrti. Neizmjerno su važna svjedočenja koja govore o zaštiti drugog čovjeka od pogibelji i po cijenu vlastitog života. Zaborav svih tih svjedočenja, ili barem ovih zapisanih, bio bi grijeh.

Ovu kroniku sam uokvirio u ram širine od četrdeset godina. Priču sam započeo sa svojim prvim dolaskom u Vareš kada sam zabilježio sliku grada iz onih mirnodopskih, slavnih dana Vareša, dana koji još nisu mirisali na rat i zlo. Drugi kraj rama stavio sam u ovo naše vrijeme, četrdeset godina poslije prvog susreta s Varešom i s ozbiljnim odmakom od rata. Usporedba ovih dvaju vremena trebala bi ponuditi valjane općeljudske zaključke.

ČETRDESET GODINA POSLIJE

Kasna je jesen 2021. godine, točno 40 godina poslije mog prvog dolaska u Vareš. Nemoguće je izbrojiti koliko sam puta prošao ovom tijesnom vareškom cestom od mog prvog dolaska u Vareš, o blagdanu Svih svetih 1981. godine. Ovo putovanje, točno 40 godina poslije, kao da me proziva da se okrenem unatrag i s puno opreza probudim memoriju ili ponovim gradivo svih onih razreda životne škole u zadnja četiri desetljeća.

Od Breze još jednom se vozim onom uskom krivudavom cestom, koja se nakon toliko vremena ništa nije proširila niti joj je ijedna krivina ispravljena, a koju sam, vozeći se u svoju župu, mnogo puta proučavao i sve njene krivine mjerio. Opet se uspinjem u Vareš koritom rijeke Stavnje. Strme i visoke litice s njene desne i lijeve obale nisu se srušile u rijeku, kako mi se prvi put učinilo da bi se takvo što moglo dogoditi. Nije bilo ni pokojnog profesora fra Miroslava da mi nešto tumači, kao što je to bilo na prvom putovanju. Zapravo, sada mi nitko više nije ni trebao tumačiti, jer sva su se ova mjesta godinama duboko uvlačila pod moju kožu da o svakom od njih mogu ispričati svoju priču.

Tako dok se vozim kanjonom rijeke Stavnje, njen šum mi ne prestaje pričati svoju priču. To je ona ista rijeka koja prije nije izgledala kao svaka druga, jer takvu zahrđalu i zamućenu boju neke rijeke do tada nikad nisam vidio. Sada je ona bistra i „čista k’o suza“, kao izvori njezinih potočića. Stavnja je čista i bistra, ali priče onih koji putuju kanjonom kuda i ona putuje još se nisu izbistrile. I nikada neće. A kada bi ova rijeka mogla pričati svojim čistim jezikom, imala bi što ispričati. Koliko je samo ovom rijekom proteklo vode svih tih zahrđalih boja koje su nekada ubijale svaki život. Ova je rijeka, od pećine na izlazu iz Vareša prema Zvijezdi, gdje joj je izvor, nizvodno sve do mjesta gdje je potapa Bosna, nosila svakakve sadržaje kojih tu više nema. Stavnja je nosila, gurala, muljom zatrpavala i sahranjivala i stvari i životinje i ljude. Djeca su plakala za loptom koju je rijeka odnosila. Ali pred njom su plakali i odrasli, jer su im neki ljudi u nju bacali kućni namještaj, šporete i krevete, ormare i stolove. Plakao je nekada netko za svojim starim kaputom bačenim u rijeku, odijelom s krizme, haljinom s vjenčanja, škuteljkom i crnim dimijama, velikom šarenom izbjegličkom torbom s osnovnim stvarima spremljenim za život u progonstvu, vojničkim odijelima nasmrt prestrašenih vojnika koji su se nabrzinu presvlačili da izbjegnu sigurnoj smrti, svetim slikama, kipovima Bogorodice, svetog Ante i svetog Mihovila, krunicama i svetinjama nasilno poskidanim sa zidova gdje su uvijek visjele, albumima s najdražim fotografijama koje bi ponekad čovjek plaćao velikim novčanicama da ih opet nađe...

Rijeka je nosila i životinjska trupla, trupla krava i ovaca ubijenih u „krvavim borbama“ ili spaljenih u izgorjelim štalama koje potpališe bezdušni vojnici, nosila je tijela ugojenih svinja spremnih za dan svinjokolja i baš u tom vremenu ustrijeljenih kao nepoželjnih živih bića za nove osvajače, nosila je tijela divljači koja je u ratnoj panici i sama gubila naviknutu orijentaciju i završavala u rijeci...

Ova rijeka bi od velikih kiša i istopljenih snjegova znala i podivljati pa bi nosila i ljude, Nosila bi ih i u ratu dok su ljudi u strahu bježali od metka i granate...

Koliko je tek neobrisanih suza isplakanih putnika koji su se prisilno provlačili ovim kanjonom, izbjeglica koji su bježali iz Stupnog Dola od sigurne smrti, prognanika koji su na povratku iz Kiseljaka i Kreševa u svoju kuću u Varešu uz policijsku pratnju prisilno vraćani u učionicu kiseljačke osnovne škole na prognanički ležaj, uplakanih obitelji koje su pratile svoga pokojnika na neko od vareških grobalja, koji je najčešće od tuge umro u progonstvu, negdje u Hercegovini ili Hrvatskoj...

[...]

Ovo je priča o jednom bosanskom gradiću, staroj katoličkoj varoši koja je zna la čuvati svoj identitet izgrađivan na kopovima rude i kovan u vareškim majdanima čak i u stoljećima osmanlijskog zuluma u čitavoj Bosni. Austrija je snažno pokrenula kotač naprijed i otvorila pristup blagu skrivenu u njedrima zemlje, napravila velika industrijska postrojenja i naučila ljude kako će u livnici i željezari proizvoditi i tako postati važni za cijelu zemlju. Na odlasku iz Bosne Austrija je novoj vlasti predala veliko bogatstvo koje je upakirano u znanje o poslovima vezanim sa željezom. I vlast bivše države držala je do toga i dovodila ljude s raznih strana pojačavajući snagu radničke klase. I tu državnu tvorevinu, staru nepunih pola stoljeća, svi su zdušno rušili pa bančili uz pečene volove na ražnju i domovinske pjesme na njezinim razvalinama. Ili se ona sama urušila.

I onda dođe vrijeme traganja za skrivanim identitetom, vrijeme kada se u kratkom vremenu počinje zatirati sve do tada stvarano, vrijeme urušavanja u dno dna. A potom dođoše neki da nas nauče tko smo i što smo i tako započe zlo i naopako. „I tada sve na ovom svetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore a čestiti i mudri umuknu. I da tako potraje duže, sve na zemlji bi se ucrvalo i propalo, dete u majci i seme u zemlji...“ (I. Andrić, „Svadba“).

Želio sam ovdje zabilježiti neka svoja iskustva i osjećaje u zlim vremenima, barem ono što je meni bilo dostupno. Potražio sam i druge svjedoke koji su živjeli u moje vrijeme, koji su dijelili moju sudbinu i zapisali ono što su oni proživjeli na nekom od vareških prostora, gdje ih je zlo zateklo. Na ovom malom okrajku Bosne ratno zlo se moglo susresti u svim oblicima. Strah se uvukao u obične ljude da neko od tih zala ne prijeđe njihov kućni prag. Ovdje se može vidjeti kako mali ljudi postaju veliki u otporu i opiranju zlu. Može se vidjeti i kako svi mi u Bosni volimo svoju rodnu zemlju, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju (usp. I. Andrić, „Pismo iz 1920. godine“). Ovdje je bar malo dotaknuta i nada svakog od triju naroda – kako će doći „moji da nama pomognu“. Na kraju svega vidimo što je svatko dobio od svojih u ovoj „balkanskoj krčmi“. Prvo su Srbi došli po „svoje“ i odveli ih tamo gdje su „srpske zemlje“. Hrvati su dolazili po „svoje“ i poslušne odveli u neke zemlje, ali se nisu odrekli ni onih što još tu žive – da još malo mogu dolaziti u Vareš u bijesnim vozilima s pratnjom sa zatamnjenim naočalama i lažljivo tepati onom „biblijskom ostatku“ kako se brinu za njih. Muslimani su došli „svojima“, doveli nešto sirotinje iz istočne Bosne, a sva pomoć islamske braće im je u tome da su im napravila nekoliko džamija s ogromnim minaretima da se mole.

Tako moj hod od četrdeset godina, od prvog ulaska u Vareš do ovog zadnjega, izgleda kao da sam ušao u neku kuću na velika vrata i iz nje izišao na mala.

To vrijeme od četrdeset godina prošlo je kao rukama dlan o dlan. To vrijeme tako dugo, a tako kratko ostavilo je teške posljedice na jednu varoš u relativno kratkom vremenu, koje kao da je trajalo stoljećima.

Od prvog susreta s Varešom zavolio sam taj grad i ljude u njemu. S njim i njegovim ljudima još više sam se zbližio u vrijeme kad sam kao franjevac i svećenik djelovao u Varešu, prije rata, u ratu i nakon rata. Vrijeme koje sam proveo u Varešu i s Varešanima duboko se usjeklo u moja sjećanja. Taj grad doživljavam kao svoj drugi zavičaj. Iskustva u njemu proživljena umnogome su odredila moj život, moje stavove i poglede na život. Radosti i tuge tih ljudi doživljavao sam i doživljavam kao svoje vlastite. I upravo sam zato smatrao da bi bilo dobro, pa čak da mi je to i dužnost, da svoja sjećanja na taj grad i njegove ljude zapišem. Ponajprije sam se vodio željom da iznesem istinu o svemu što se događalo u Varešu u ratnom i poratnom vremenu, jer svih ovih godina puno toga se skrivalo, zataškavalo i pogrešno tumačilo, iako sam svjestan „da su riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom tumačenju i zlim namjerama“ (J. Mlakić). Nastojao sam sve provjeriti, potkrijepiti dokazima i argumentima, donijeti što više dokumenata, svjedočenja i sjećanja drugih ljudi.

Nemam pravo šutjeti o patnjama koje su mučile moj narod. Žao mi je mog naroda, ali žao mi je i drugih naroda koji su stradali od onih koji pripadaju mom narodu, bez obzira na to odakle oni bili. Nisam želio napisati nešto što bi izazvalo novu mržnju. Želio sam zabilježiti samo istinu onoliko koliko je ona meni bila dostupna, jer samo je Bog potpuna istina i On je onaj Sudac pred kojeg nam je svima stati i položiti račun za sve što je tko činio, i u miru i za sve događaje u ratu. I to svima nama, bez obzira na kojoj se strani nalazili. Ovu sam knjigu pisao radi Varešana: radi onih s kojima sam godinama radio, surađivao i prijateljevao, s kojima sam dijelio dobro i zlo, sreću i nesreću, radosti i tuge. Posvećujem ju onima kojih više nema među živima, onima koji su prognani i raseljeni diljem svijeta, i onima koji su unatoč svim stradanjima i patnjama ostali živjeti u Varešu.

KOMŠIĆ ZAMALO IZAZVAO KRVOPROLIĆE

Dana 1. kolovoza 1994. dogodio se incident na lokalitetu Vis ili Krš, na planini Zvijezdi. Taj lokalitet je inače najviša kota planine Zvijezde (1349 m) s koje se dobro moglo kontrolirati Brgule i druge dijelove srpskog teritorija, a i čitav prostor vojske HVO-a na Daštanskom i Višnjićima. Budući da je tih dana bilo aktualno planiranje deblokade grada Sarajeva, Armija BiH je planirala izvršiti napad na srpska sela Brgule, Okruglicu i Šikulje da odvrati pažnju srpskim snagama, ali i da istovremeno presiječe komunikaciju Srednje-Olovo na prijevoju Nišići. Prethodno je general Tihomir Blaškić, kao načelnik GS HVO-a, preko brigadira Filipa Filipovića zapovjednika ZP Središnja Bosna zapovjedio 96. pukovniji „Bobovac“ Vareš da izvrši povlačenje svojih snaga s planine Zvijezde i omogući postrojbama Armije BiH da izvrše napad. K tome je 96. pukovnija „Bobovac“ Vareš dobila zapovijed da Armiji BiH pruži traženu topničku potporu u izvršenju tog napada. Komunikacija između zapovjednog kadra Armije BiH i HVO-a je bila redovita i dobra.

„Prvo je Tihomir Blaškić kao zapovjednik GS HVO izdao pisanu zapovijed 96. pukovniji da tt 1349 Zvijezda, prepusti Armiji u cilju da sa svojim snagama prođu i napadnu Srbe na Brgulama kada otpočne operacija oslobođenja. U dva navrata na sastanak kod mene je dolazio Ismet Dahić i tražio da se HVO povuče u potpunosti sa Zvijezde i da Armija preuzme kompletan prostor za stalno. Nakon usmenih konsultacija sa Zbornim područjem Vitez I GS HVO jasno mi je rečeno da takav dogovor nije postignut na najvećoj razini nego samo da prođu. Istovremeno GS HVO je poslao i pisanu zapovijed da 96 pukovnija pruži Armiji topničko minobacačku potporu da zauzmu Brgule i da dalje napreduju ka Nišićima.“[1]

Potrebno je ponoviti i dobro naglasiti da je 1. ožujka 1994. potpisano Washingtonsko primirje između Bošnjaka i Hrvata, a u Gornjem Vakufu je 25. ožujka 1994. na sastanku Izvršnog odbora zajedničkog štaba formuliran privremeni postupak za slobodu kretanja i postupak na kontrolnim točkama. Dopušteno je kretanje civilnih i vojnih lica u granicama Federacije BiH. Ovaj sporazum je praktično zaživio između vojske HVO-a i Armije BiH. Vareški vojnici su autobusima putovali kroz Vareš do Kiseljaka i natrag na Daštansko. Prije događaja na Zvijezdi, Komšić ali i drugi pripadnici Armije BiH su u više navrata dolazili do pripadnika HVO-a jer je primirje postalo stvarnost. Pripadnici HVO-a su ih častili ručkom, kavom i pićem što je izazivalo zaprepaštenje pripadnika Armije BiH iz Sarajeva, kako po kvaliteti snabdijevanja tako i po gostoljubivosti dojučerašnjih neprijatelja.

Stoga se postavlja ozbiljno pitanje: Zašto je Armija BiH izvršila opkoljavanje vojnika HVO-a na planini Zvijezdi uz Komšićevu izjavu da Washingtonski sporazum ne vrijedi i prijetnju da se vojnici predaju? „S obzirom da je bio mir sa Armijom BiH, postrojbe HVO na Zvijezdi su bile usmjerene na osmatranje srpskih snaga a ne prema Armiji BiH. Zato je predvodnik akcije Armije BiH, Željko Komšić mogao bez neke vojničke strategije i hrabrosti opkoliti pet zemunica i razoružati deset vojnika svojih saveznika. Ali posada iz jedne zemunice na vrijeme je uočila opasnost i nije se htjela predati iako su bili opkoljeni i jedni drugima su prijetili paljbom. Vrlo brzo sam ja došao sa interventnim vodom i opkolio snage Armije i tada dolazi do našeg razgovora i oni vraćaju oružje od razoružanih vojnika HVO-a i odlaze odakle su došli, u pravcu Ponikve.“[2]

Drugo ozbiljno pitanje je: Zašto je ovu krajnje nerazumnu i bespotrebnu vojnu akciju Armije BiH predvodio baš Željko Komšić, koji je psovao vojnicima HVO-a majku ustašku i bahato tražio od njih da se predaju? I sam Komšić potvrđuje ovu nerazumnu oružanu akciju izjavljujući: „Uspjeli smo ih iznenaditi i uspjeli smo ih slomiti. Bilo je tu za mene lično scena, da kažem da sam imao više sreće nego pameti. Sjećam se tačno toga kako je sve bilo.“ Tu prestaje priča o činjenicama a nastavlja hvalisanjem kako je „sve bilo vrlo viteški“. Za ovu akciju, oružani napad na vojne položaje HVO-a koji od primirja nisu više neprijateljska nego saveznička vojska, Željko Komšić dobiva odlikovanje „zlatni ljiljan“.[3]

Kako se pripadnici HVO-a nisu htjeli predati, a u međuvremenu im je stiglo i pojačanje, situacija je prijetila da završi krvoprolićem u vremenu primirja. Kada je pristigao zapovjednik 96. pukovnije „Bobovac“ Mario Andrić, obavio je pregovore sa zapovjednikom snaga Armije BiH i stavio do znanja da, poradi takvog upada, do novih uputa to područje planine Zvijezde neće biti predano Armiji BiH predvođenoj Željkom Komšićem. Nakon prijetnji Željko Komšić se sa svojim pripadnicima Armije BiH povukao sa Zvijezde. Da je kojim slučajem samo jedna osoba s bilo koje strane ispalila metak, ovdje bi zbog velike koncentracije vojske s obje strane bilo mnogo krvi i ljudskih žrtava. Postavlja se pitanje: Je li netko ovdje želio ozbiljno dovesti u pitanje Washingtonski sporazum? Ubrzo potom, nakon ozbiljnog dogovora vojske Armije BiH i HVO-a Vareš, otpočela je planirana operacija Armije BiH prema Nišićkoj visoravni i tek tada se i ovladalo tim područjem. U toj operaciji su vojnici HVO-a, pripadnici 96. pukovnije „Bobovac“, pružili topničku potporu Armiji BiH.

[1] Izjava Maria Andrića, zapovjednika HVO-a, 96. pukovnije „Bobovac“, poslana 14. 4. 2022. autoru.

[2] Izjava Maria Andrića, zapovjednika HVO-a, 96. pukovnije „Bobovac“, poslana 14. 4. 2022. autoru.

[3] Dokumentarni film: „Sarajevo 101. brigada osvajači slobode“, Režija i scenario: Avdo Huseinović, Općina Novo Sarajevo, Produkcija: „Pravda“ i Udruženje 101. brigade Sarajevo, 2020 – 2022. godine.