Ivan Lovrenović

Neposredno nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske god. 1878. pošla su iz Hercegovine, a kratko zatim također iz Bosne izaslanstva u Beč odnosno Budimpeštu koja su caru i kralju Franji Josipu 14. studenoga odnosno 8. prosinca u poklonstvenom ritualu predala adrese odanosti i zahvalnosti za zaposjednuće zemlje i oslobođenje od osmanske vlasti. Onovremeni bečki tisak posvetio je ovim događajima veliku pažnju, pri čemu se zadovoljavalo najčešće prenošenjem službenih izviješća i saopćenja. Iznimku u tom pogledu čini feljton objavljen u bečkom dnevniku Die Presse od 14. prosinca 1878. na str. 1-2. autora potpisanog samo s inicijalima „v. G.“. Posebnost ovog teksta jest u tome što u njemu pisac portretira pojedine članove bosanske deputacije, pri čemu je očigledno da ih je izbliza i osobno poznavao, a ne posredno ili iz druge ruke. Za autorovu tvrdnju da je inicijativa za slanje poklonstvene deputacije došla od strane bosanskih muslimana, nema potvrde; ona je bez sumnje došla na poticaj austrijskih vojnih i političkih krugova kojima je u interesu bilo da ovaj čin predstave kao „spontanu” odluku predstavnika pojedinih u Hercegovini odnosno Bosni zastupljenih konfesija.

               Fotografija članova bosanske deputacije, koju ovdje prilažemo, čuva se u arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici. U našem prijevodu feljtona u uglastoj zagradi navode se brojevi kojima su označene dotične osobe na fotografiji. Na fotografiji ne nalazimo imena Petra Petrovića Petrakija i Dimitrija Jovanovića koji se spominju u feljtonu. (J. Dž.)

Kao što je raznolik dojam koji putnik dobiva o zemlji i ljudima zlatne Bosne i kršne Hercegovine, tako je raznolik bio i dojam koji su ostavile dvije poklonstvene deputacije za vrijeme svoga boravka u carskome gradu. Bosanci su u svakom pogledu izazivali više pažnje i pozornosti nego Hercegovci, jer su imali čitav niz zanimljivih likova od kojih se svaki nastojao na neki način prezentirati kao sin Bosne ponosne. Dok su mali, žilavi Hercegovci, tako se činilo, predstavljali samo jednu provinciju, bogati i raskošno odjeveni Bosanci nastupali su kao da su izaslanici nekog velikog carstva koji svome novom vladaru, „ćesaru“, odaju počast.

            Kako u slučaju Hercegovine, tako je i kod Bosanaca spontana inicijativa za slanje deputacije došla od strane muslimana koji su kao dosadašnji gospodari zemlje, razborito ocjenjujući političku situaciju, smatrali prikladnim da iskazom svoje odanosti i podaničke vjernosti uvaže novonastale okolnosti. Pa iako se musliman u Bosni i Hercegovini smatra u najmanju ruku isto tako dobrim Turčinom kao bilo koji Osmanlija, to ipak u svakome od njih živi izrazita samosvijest političke posebnosti i samostalnosti, osjećaj koji je došao do izražaja ne samo u opetovanim ustancima protiv Porte, nego i u adresi koju su prije više tjedana sastavili i u kojoj su tražili ne samo političku aneksiju, nego i vjersko odcjepljenje od šejh-ul-islama u Stambolu.

            Imajući na umu ove namjere i brojčani sastav stanovništva, muslimani su bili najzastupljeniji i činili su i ovom zgodom najzanimljiviji dio deputacije. Najuglednija pojava među njima bio je bez sumnje dvadesetdvogodišnji Ali-paša Čengić [29], visoka, vitka figura rijetko viđene muške ljepote. Plave, na kratko ošišane kose, s malim brcima, orlovski, lijepo oblikovani nos i male pametne oči spajaju se s isto tako upadnom i interesantnom fiziognomijom. Crni kaput i široke kod gležanja razrezane hlače su jednako kao i prsluk azurne boje posvuda opšiveni s finim zlatnim vezicama. S ponosnog vrata spuštaju se teški, draguljima ukrašeni lanci u svilenom prugastom šalu koji nosi kao pojas. Ovaj mladić s dugim elastičnim koracima unuk je zloglasnog Smail-age Čengića, kojeg je hrvatski ban Mažuranić ovjekovječio u jednome epu. Smail-agin otac, Derviš paša, u narodu poznat pod imenom Dedaga od Gacka, zaslužio je u bojevima protiv Crnogoraca naslov paše, i budući da je obitelj, koja sada broji 1500 članova, danas prilično najugledniji domaći rod, to se s dopuštenjem Porte naslov paše prenio i na sina. Ali-paša je jedna od onih pojava koje potvrđuju da je plemstvo često nešto urođeno i naslijeđeno i da kao Bošnjak i pojava može u svakom europskom salonu pristajati odgovarajućoj etiketi. Kod ostalih muslimana vidjela se radost da je jedan gospodin poput Ali-paše Čengića njihov i ovom ponosu odgovarala je također pažnja koju su svugdje u Beču muško i žensko iskazivali prema ovom mladom bosanskom begu.

            Ne tako dotjeran, ali među Turcima mnogo ugledniji, izgleda dostojanstveni sarajevski gradonačelnik Mustafabeg Fazlipašić [17]. On je jedan ugodan, žovijalan Turčin, čiju široku fiziognomiju uokviruje kratka, sivkasta puna brada; izgled mu odaje da je iz obitelji anadolskog podrijetla. Njegov otac, Fazli-paša, danas 82-godišnji starac, bio je nekoć bosanski guverner i zbog svojih zasluga za Tursko Carstvo postigao je najviša odličja i stekao silna imanja u zemlji. Mustafabeg bi mogao biti u četrdesetim godinama; na sebi ima dugu uniformu turskog državnog službenika i svijetlobijeli turban kao znak otmjenog podrijetla. Zbog svoje energije i čestitosti u zemlji poznat je kao „muderis“, što po turskom poimanju  znači učen čovjek; i ja sam u više navrata imao priliku diviti se njegovom poznavanju europskih znanosti.

            Jednako jasan i zdrav ljudski razum govori također iz europski odjevenog Muhamed-bega Kapetanovića [27], koji zapravo potječe iz Ljubuškog u Hercegovini, ali koji je kao državni službenik došao u Sarajevo i tu boravi kao gradski vijećnik. Iz Hercegovine potječe također imenjak nekadašnjeg vojnog zapovjednika [Josipa Filipovića] Jusuf-beg Filipović [19], mršavi, visoki lik s crnom punom bradom kojemu dobro pristoji šarena narodna nošnja kao i zvorničkom gradonačelniku, veselom Mujagi Alispahiću [12] s prćastim nosom i Ahmed-agi Pozdercu [3] sa smjelim brcima i odličjima Franje Josipa i Medžidije na prsima. Zanimljivu grupu od sedamnaest muslimanskih članova deputacije zaokružuju ponosni stari Ibrahim-beg Džinić [21], najbogatiji čovjek u Banjoj Luci; vazda prijazni Jusuf-beg Begović [5] iz Dervente koji je u Beču boravio češće puta; fina, tanka, hofratu slična figura sijedoga Reuf-bega [31] iz Gradačca te marcijalni seljak Mujo Hamdan [14].

            Bosanski grkopravoslavni poslali su deset članova, između ovih dvojicu mitropolita, jednoga paroha i sedam trgovaca. Sarajevski mitropolit Antim [11] čovjek je već u godinama, pognutog držanja i s dugom sijedom bradom. Potječe iz jedne bugarske obitelji iz Sofije, školovan je u Carigradu i već pet godina obnaša svoje visoko crkveno dostojanstvo. Mladolikiji i živahniji jest njegov kolega i zemljak Dionizije Ilijević [32], mitropolit zvornički, s okruglim sjajnim licem i velikim prijazno svijetlim očima. Potpuno vlada zemaljskim jezikom, poznaje mnoge stvari iz znanosti i svojom pametnom, veselom naravi zna pridobiti ljude za sebe. Risto Novaković [34], stari pop iz Sarajeva, karakteristična je figura svoje zemlje i svoga staleža. Skroman u svojoj naravi i odjeći, pun humora i izvoran u govoru, njegova debela figura nije ga smetala da se brzo i često prekriži kada bi u Beču doživio nešto neobično ili pretjerano civilizirano. Balerine u cirkusu činile su mu se kao zavodljivi zli duhovi i vile, dok ni Ali-pašu Čengića [29] nisu posebno fascinirale jer su bile – plavuše. Petar Petrović [?], poznatiji kao Petraki efendija, veletrgovac i bogati zemljoposjednik iz Sarajeva, pripada također ovoj grupi, premda nije rođeni Bosanac. Potječe iz Korče [Korçë/Korça] u Tesaliji iz jedne albaneške obitelji i u zlatno doba turskog parlamenta bio je poslanik u Carigradu. On se, kao i prijazni trgovac Makso Despić [13] i stari Dimitrije Jovanović [?], najviše približuje europejstvu; ovaj zadnji je čak i fes zamijenio pravim cilindrom. Sve u svemu grupa grkopravoslavnih Bosanaca ponaša se isto tako neupadljivo kao i oni iz Hercegovine. U sebi nose još uvijek ožiljke ideja o srpskoj carevini koje su se u zadnje vrijeme naveliko širile izvana; oni se doduše raduju da su se oslobodili osmanskog pritiska, ali povjerenja u novo stanje nemaju, budući da se još uvijek boje materijalne nadmoći muslimana i moralnog utjecaja katoličkog klera.

            Pravi i potpuni europejac u deputaciji jest katolički biskup iz Sarajeva, monsinjor Paškal Vuičić [9], ozbiljan lik srednjeg rasta s dugom sivom bradom, zamišljenim pogledom i dostojanstvenog držanja. On je rođeni Dalmatinac, školovao se u sjemeništu đakovačke biskupije i osim njemačkog vlada s još nekoliko stranih jezika. Ne rezidira u Sarajevu, nego u samostanu Sutjesci kod Visokog i tek će nakon izgradnje biskupske rezidencije u glavnome gradu tu imati svoje sjedište. Fra Nikola Krilić [23], gojazni crni gvardijan fojničkog samostana, ujedno je redovnički provincijal franjevaca u Bosni.

            Među najmarkantnijim i najinteresantnijim likovima u deputaciji spada često spominjani fra Grgo Martić [26], zastupnik franjevačke provincije i jedan od najutjecajnijih članova gradskog vijeća u Sarajevu. Mali pogureni čovječuljak sa smeđim licem punim bora i malim smeđim očima koje bi mogle pristajati i mnogo mlađem muškarcu, živahan je i pun radoznalosti za sve što se oko njega događa. Premda već oko sredine pedesetih godina, fra Grgo je još zadivljujuće okretan i za svakoga koga sretne, bio on musliman ili pravoslavac, ima neku šalu i prijazno pitanje. U njegovoj razgovorljivoj druževnosti ima nešto od svijesti vlastite vrijednosti, tijekom vremena stečenog utjecaja i u još većoj mjeri svojstvo duboko prodornog poznavanja čovjeka koje zadire do srca i koje zna ocijeniti i tretirati ljude i okolnosti točno prema njihovoj praktičnoj vrijednosti. Solidno vlada s pola tuceta jezika, jezgrovit je pjesnik, duhovit govornik, vješt u umijeću znanstvenog i političkog motiviranja, on se u svakoj situaciji brzo snalazi. Rastom je jedan od najmanjih u deputaciji, ali u njemu se ipak svugdje prepoznaje pametan, ambiciozan muškarac u smeđoj jednostavnoj franjevačkoj haljini. Kazali su mi je da bi Isusovački red morao zapravo požaliti da fra Grgo ne pripada njegovim članovima, ali ja vjerujem da bi on isto tako mogao biti vješt sudac ili rafinirani diplomat.

            Kako god da bili interesantni pojedini likovi, tako je za pažljivog promatrača i ništa manje znamenito bilo i međusobno ponašanje triju konfesionalnih grupa. Zadovoljno, puno pouzdanja držanje katolika, a posebno franjevaca; ponosno, dostojanstveno držanje muslimana, među kojima ima politički indiferentnih, te ljudi za svaku situaciju i tihih fanatika; mirno, potišteno držanje grkopravoslavnih, koji iza sebe imaju uzbudljivu prošlost, a ispred sebe prividno neizvjesnu budućnost – svi ovi momenti uvjetuju danas još jedan socijalni jaz između triju konfesija u Bosni i Hercegovini koji će jedva biti premošćen za života ove generacije. Kroz pola tisućljeća vladavine islam i Osmanlije su ono najniže okrenuli na najviše, snagu prava okrenuli u nasilje, domaći narod pretvorili u raju, a strance u gospodare – i sada ovaj ili onaj krvari još iz rana koje je zadao nedavno ugušeni građanski rat. Ravnopravnost pred sudom princip je našeg vremena i Bosanci, još uvijek sinovi petnaestog stoljeća, imat će muke da se sporazume što u budućnosti pripada raji, a što begu i kako svakome dati i priuštiti njegovo. Nadajmo se da će oni za pet desetljeća prihvatiti europska dostignuća od pet stoljeća.

(S njemačkoga preveo Jozo Džambo)