PROSTORI PUTOPISA
Predgovor u knjizi Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze (koju sam s Alijom Isakovićem priredio za ediciju Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga). Tekst sam napisao 1984. godine. Edicija je izašla 1984/85. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti. Nakon rata 1992-95. tu lijepu knjigu više nikada nisam vidio ni držao u ruci..
Putopis kao književna vrsta istovremeno nam je i blizak i nepoznat. Blizak - zato što je vrlo intiman s našim čitalačkim iskustvom: od Herodota naovamo to je jedan od najstarijih i najuglednijih književnih postupaka. Ali, ako potražimo njegovo sustavnije razvijeno teorijsko određenje ili pak književnohistorijsku klasifikaciju i sistematizaciju, naići ćemo na prazninu.[1] Bilježim ovo ne da bih tražio uzroke naučno-teorijske apstinencije od bavljenja putopisom, nego samo da bih ukazao na teškoće i na obaveze kojima je izložen svaki pokušaj bavljenja ovom književnom vrstom. To je ujedno i razlog zbog kojega je u ovom uvodu u čitanje poslijeratnoga bosanskohercegovačkog putopisa bilo nužno pozabaviti se makar samo načelnim razmatranjima o putopisnom žanru, te i književnohistorijskim pogledom u starije bosanskohercegovačke putopise.I
Enciklopedijska natuknica putopis definira ovako: “... književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje. Putopis nije samo nabrajanje onoga što je putopisac vidio već se u njemu očituje i umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedočanstvo njegova ukusa. Postoji međutim i tzv. znanstveni putopis s obiljem historijskih, etnografskih, geografskih i drugih podataka. Autori su im najčešće učenjaci, istraživači, pomorci i misionari.” (Opća enciklopedija JLZ, Zagreb 1980.) Govoreći o književnim vrstama “koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem”, Milivoj Solar kaže: “Među takvim književno-znanstvenim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane, on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova.”[2] Ova štura enciklopedijska i udžbenička određenja rekapituliraju uglavnom sve tradicionalne predodžbe o putopisu, koje se mahom svode na dvostrukost: na jednoj strani - znanstveno-informativni, na drugoj - umjetnički tip oblikovanja. Daleki, tek inicijalni signal i osnovu za mogućnost prevladavanja ove dualističke predodžbe uvodi drugi dio Solarova određenja, u kojemu se naznačava bliskost putopisa eseju ili romanu. Ta mogućnost da se postavi književno-teorijski aspekt u kojemu će putopis biti tretiran i definiran na jedinstven i konzistentan način - ostaje otvoreno teorijsko pitanje. Ovdje će biti iznesena samo neka razmišljanja i ilustracije koje, možda, mogu biti od koristi u tom pravcu. Pojam putopisa danas, dakle, karakterizira ogromna obuhvatnost i elastičnost. On pokriva veliko područje spisateljske prakse: od tekstova određenih klasičnom definicijom “opisa puta” do štiva u kojemu element puta, putovanja figurira samo kao background za oblikovanje samostalnoga poetskoga svijeta. U ovako naznačen raspon sa stanovišta tehnike prirodno ulaze veoma raznovrsni primjeri: od tzv. imaginarnoga putopisa, s opisivanjem izmaštanoga svijeta po kojemu se “putuje” uobraziljom, do tekstova koji se poetski bave motivima i prizorima svakodnevne okolice (gdje, dakle, više ne važi uvjet klasičnoga putopisa - putovanje u daleke, nepoznate krajeve), pa sve do aktualne političke ili turističke putopisne reportaže, obilato prisutne u suvremenoj publicistici i novinarstvu. Ako se ovaj raspon uvaži, nameće se potreba da se putopis i u žanrovskom određenju promatra elastičnije - ne više kao isključivo prozna vrsta. (Primjeri će nam pokazati kako moderni putopis uključuje i lirske iskaze.) S obzirom na takvu obuhvatnost i elastičnost pojma, jasno je da gruba podjela na znanstveni i književni putopis ne zadovoljava, i da bi trebala biti zamijenjena mnogo nijansiranijom klasifikacijom i tipologijom unutar vrste. No, još je važnije od toga da se uoči kako je ova dihotomija (znanstveno - književno) zapravo samo stvar konvencije. Primjera radi, razlozi zbog kojih Herodotovu Povijest čitamo u historiografskom (dakle znanstvenom) a Krležin Izlet u Rusiju u književnom ključu ne izlaze toliko iz samog teksta, iz njegove strukture, koliko iz izvantekstovne sfere, tj. iz čitavog sistema navika, konvencija i uputa kojemu smo a priori podložni. Važno je, dakle, sasvim načelno istaknuti ovo: o tome da li putopisni tekst (u čitavom korpusu njegovih pojavnih manifestacija od Herodata do danas) ima književnoumjetničku vrijednost i karakter, ne odlučuje ni tematika, ni namjena teksta, niti pak namjera ili status autora, već jedino način oblikovanja i, prema njemu, doživljaj, recepcija teksta. Tako je danas moguće otkrivati književnu relevantnost u najrazličitijim spisima putopisne osnove - u raznim skitničkim zapisima, administrativnim izvještajima, vojno-obavještajnim izviješćima, političkim elaboratima, itinererima raznovrsne namjene, u kojima je neplanirano i nenamjerno, zahvaljujući jezikotvornom daru i nediscipliniranosti autora, oklop funkcionalističke šablone probila iskra književno-jezične tvorbe. (Da se i ne govori o njihovoj drugostupanjskoj vrijednosti - u smislu dokumentarne upotrebnosti u raznovrsnim postupcima moderne proze i književnosti uopće.) Praktično, to stvara mogućnost i pomalo obrnuta odnosa; primjerice, više čiste beletrističke proze se nađe u znanstveno-utilitarnoj historiografsko-geografskoj prozi Filipa Lastrića, bosanskoga franjevca iz 18. stoljeća, koji nikad o sebi nije ni pomišljao kao o piscu-umjetniku, nego kod mnogoga današnjega pisca od esnafa, koji u putopis uloži svu svjesnu volju da napiše književno relevantan tekst… Suvremeno poimanje i recepcija književnoga teksta otkriva izvanredne književne vrijednosti u mnogim par excellence znanstvenim putopisima; historija književnosti bila bi previše lakomislena, kada bi se lišila Herodotove Povijesti, Ibn Haldunove Povijesti Berbera, Cezarovih Zapisa o galskom ratu, Ibn Batutinih putopisa, Milijuna Marca Pola, ili putnih dnevnika kakvi su oni Charlesa Darwina ili Jamesa Cooka. Sve ove opservacije privode nas jednom pitanju, koje neće prijeći u tvrdnju samo zato što je svjesno stvarne nesvodljivosti književnoga fenomena i njegovih izvora na bilo kakve shematizirane predodžbe: nije li putopisni princip metafora bitno otkrivalačkoga smisla književnosti? Bez pretenzija da se ovo pitanje uobliči i razriješi na teorijskom nivou, već i letimično prisjećanje na koncepcije nekih već klasičnih djela svjetskih i naših literatura može ukazati na njegovu književnu legitimnost. Evo jednog niza djela (posve otvorenog za popunjavanje, prema svačijem pojedinačnom čitalačkom afinitetu, iskustvu i memoriji) u kojima se putopisnost što sasvim jasno što nešto skrivenije prepoznaje kao osnova koncepcije: Gilgameš (s, uostalom, univerzalno mitskim modelom putovanja), Danteova Božanska komedija (opis puta na relaciji pakao-čistilište-raj), Ivanova Apokalipsa (upravo eklatantno plastičan, književno materijaliziran opis vizije, putovanja u duhu), Byronovo Putovanje Childe Harolda, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, romani Julesa Vernea, Hiljadu i jedna noć i srodni joj Boccacciov Decameron, Defoeov Robinson Crusoe, Saint-Exuperyjevi romani-eseji, s naglašeno putopisnom dimenzijom, poezija Blaisea Cendrarsa, Joyceov Uliks s izvanrednom scenografijom Dublina, roman Louis-Ferdinanda Celinea Putovanje na kraj noći za koji se može reći da je doslovno putopisno koncipiran, neke pjesme A. B. Šimića (Hercegovina, na primjer), Camusovi filozofski eseji-putopisi u zbirci Ljeto… Valja zapaziti kako sva ova djela pripadaju i raznim književnim epohama i tradicijama, i različitim žanrovima: epski spjev, poema, lirska pjesma, proročka vizija, roman, novela, esej - što bi trebalo osnažiti tvrdnju o univerzalnosti, izvornosti i eminentnosti putopisne koncepcije u književnosti. Kada je, pak, riječ o čistom putopisu, njegovu književnu vrsnost također potvrđuje i duga, upravo drevna tradicija, i velika književna imena koja su ga, kao čistu vrstu, njegovala. Da ostanemo samo kod imena od početka moderne epohe u književnosti, dakle od romantizma, i to samo kod onih najpoznatijih, tu su: Goethe (Putovanje po Italiji), Heine (Slike s putovanja - po Njemačkoj, Italiji, Engleskoj), Puškin (Putovanje u Arzrum), De Nerval (Putovanje na Orijent - Egipat i Libanon). Gončarov (Fregata Palada), Radiščev (Putovanje iz Petrograda u Moskvu), Gautier (Putovanje u Španjolsku, Putovanje u Rusiju), Chateaubriand (Putovanje u Ameriku), Taine (Putovanje u Italiju), Gide (Put u Kongo, Povratak iz SSSR-a), Čapek (putopisi iz Italije, Holandije, Engleske, Španjolske, Skandinavije), Iljf i Petrov (Prizemna Amerika), a među našima: Nemčić (Putositnice), Matija Mažuranić (Pogled u Bosnu), Ljubomir Nenadović (Pisma iz Njemačke, Pisma iz Italije), Levstik (Popotovanje od Litije do Čateža), Dučić (Gradovi i himere), Matoš (Od Münchena do Ženeve, Od Pariza do Beograda), Isidora Sekulić (Pisma iz Norveške), Krleža (Izlet u Rusiju), Nazor (Od Splita do piramida), Cesarec (putopisi iz Rusije), Rastko Petrović (Afrika), M. Peić (Skitnje), Tišma (Drugde)… No, književni značaj i važnost putopisa - osobito u južnoslavenskim relacijama - očituje se i na još jedan način - u književnohistorijskom horizontu. Duboka revolucija koju je u evropskim književnostima obavio romantizam manifestirala se, između ostaloga, i u snažno naglašenom zanimanju za sve što je, u vremenu i u prostoru, nepoznato, daleko, tuđe, strano. Odatle u romantizmu dvije krupne, dominantne književne orijentacije: na historijski roman, i uopće historizam (daleko vrijeme), i na putovanje kao književni motiv i prosede (nepoznati krajevi, prostori). Zato Viktor Žmegač s pravom tvrdi: “Putovanje je jedan od najomiljenijih motiva književnosti u doba romantizma.” (Književni sustavi i književni pokreti, Uvod u književnost, Zagreb 1983.) Romantizam i kao književni pokret i, još više, kao ono opće, nesvodljivo turbulentno duhovno gibanje, snažno je zahvatio i naš prostor, te se opet valja složiti sa Žmegačem, kada na istom mjestu veli: “... razvio se čitav niz trajnih tekovina romantizma, napose u malih naroda, gdje je romantički pokret mnogo pridonio buđenju nacionalne svijesti kao i utemeljenju književnog jezika, pa od tog vremena i datira početak nekih nacionalnih književnosti.” I malo dalje: “Istaći ćemo da su ruska i većina ostalih slavenskih književnosti tek od doba romantizma dale djela koja po svom značenju prelaze nacionalne granice i postaju svojinom svjetske književnosti.” (Iako su neka ostvarenja naših književnosti i ranije “prešla nacionalne granice”, nesumnjivo je da tek s romantizmom možemo govoriti o počecima naših nacionalnih literatura u modernom značenju pojma.) Tu dolazimo do tačke koja je za naše razmatranje o putopisu važna. Bez potrebe da se išta oduzima od slave Njegoša i Mažuranića, koji polovicom stoljeća stvaraju djela što zaista “po svom značenju prelaze nacionalne granice” i predstavljaju temelje naše moderne literature, valja primijetiti kako je - uz ove pjesničke vrhunce - ono najzanimljivije, literarno najkrepkije i najtrajnije što se tada piše - u putopisu. Putovanje od Litije do Čateža Frana Levstika, prvenstveno po svojim idejama o organskom suodnosu književnog i narodnog jezika, temeljni je programatski tekst slovenske književnosti prve polovice stoljeća. Putositnice Antuna Nemčića i Pogled u Bosnu Matije Mažuranića literarno su najvredniji tekstovi prve preporodne faze u hrvatskoj književnosti, a Mažuranićev putopis trajno je ocijenjen kao prototip i anticipacija realističke proze u ovoj književnosti. (Drukčiji, ali ne i nevažan aspekt njegove vrijednosti je i njegova presudna dokumentarna i faktografska položenost u temelje Smrti Smail-age Čengijića.) Putopisnim pismima Ljubomira Nenadovića začinje se, do danas trajno živ i plodan, jedan tematsko-stilski tok srpske književnosti. U punoj mjeri ova se analogija može protegnuti na bosanskohercegovačku književnost koja se u modernom značenju rađa s Ivanom Franom Jukićem, upravo - s njegovim putopisima. Krupna figura makedonske preporodne književnosti, Hadži Konstantinov Džinot, između ostaloga je i autor putopisa. Da je ova pojava indikativna, to je moguće uočiti već i iz ovog ovlašnog sinkronog uvida. A da li je u nekom smislu i zakonomjerna, to pitanje imala bi da riješi studiozna i akribična književnohistorijska elaboracija.II
U novim društvenim i civilizacijskim uvjetima, u poslijeratnoj spisateljskoj, publicističkoj praksi u Bosni i Hercegovini putopis doživljava pravu eksploziju kvantitete. Iz te kvantitete izdvojila se već i prilično jasna konfiguracija onoga što je književnoumjetnički relevantno, te je moguće govoriti o sustavnijem zasnivanju jedne vrste i o izrazitim autorima-putopiscima. Zbog sklonosti zaboravu, kratkom pamćenju (u krilu kojega se rađa komotno i arogantno mišljenje da sve počinje od nas), valjalo bi, međutim, vratiti se unatrag, ne samo do Jukića, nego i dalje... Ima tome još jedan razlog. Zbog geopolitički i civilizacijski prijelaznog karaktera zemlje, od srednjega vijeka do novijih vremena Bosna je bila vrlo često i mnogo predmetom viđenja sa strane, očima i perom putnika sa Zapada i Istoka (bližeg i daljeg).[3] Kod nas je mnogo urađeno na sistematizaciji i objavljivanju takvih viđenja, što je dobro, ali veoma malo na istraživanju obrnuta smjera - na našem viđenju drugih (i sebe samih), što bi bilo najmanje jednako dobro i važno. Na žalost, sistematično se vratiti unatrag teško je, jer do danas nemamo na raspolaganju ni jedan cjelovit faktografski pouzdan i iscrpan književno-historijski pregled, koji bi mogao poslužiti kao vodič u izdvajanju i obradi pojedinih aspekata bosanskohercegovačke književnosti.[4] Stvar se još više komplicira zato što imamo vrlo oskudan uvid u tekstove naših ljudi na stranim jezicima: orijentalnim (arapski, perzijski, turski) i evropskim (latinski, talijanski itd). To tek treba istražiti, obraditi, prevesti, objaviti... Nešto malo podataka može se naći u Bosanskohercegovačkoj književnoj hrestomatiji - starija književnost[5] i u Hodoljublju Alije Isakovića. Ostala građa, relevantna za našu temu, rasuta je u kaosu digresija, parenteza i bilježaka po najraznovrsnijoj znanstvenoj literaturi, te svaki pokušaj pregleda nužno mora biti manjkav, vjerojatno neprecizan, i potrebit daljega popunjavanja i ažuriranja. Zato će ovo podsjećanje biti lišeno ambicije pregleda i iscrpnosti, a zadržat će se samo na pokušaju ovlašne tipološke skice. Jedna generalna tvrdnja vjerujem da ne podliježe preispitivanju: za sav korpus tekstova iz starije bosanskohercegovačke književnosti (dakle – “do Jukića”[6]) koji se mogu tretirati kao putopisi, može se reći da književnu relevantnost ostvaruju (kad i ako je ostvaruju) nehotično, bez svjesnih književnih ambicija - svi oni, dakle, pripadaju funkcionalističkom, pragmatično-utilitarnom tipu spisateljske prakse kakav je opisan u prvom dijelu ovoga razmatranja. Na osnovi te karakteristike - vrste funkcije, namjene - moguće je izvesti i uvjetnu, radnu tipologiju tih tekstova. No, zbog podređenosti namjeni i odsutnosti svijesti o žanru (sasvim normalne, upravo zakonite za vrijeme o kojemu je riječ), u cijelom tom korpusu nema ni jednoga tipološki čistoga teksta. U njima se stalno miješaju i isprepliću razne namjene i različiti tipovi govora, te je zaista važno naglasiti svu uvjetnost ovakvoga razvrstavanja. Moguće je, dakle, govoriti o ovim tipovima putopisnih tekstova: znanstveni (geografsko-historiografsko-etnografski), šehrengiz (opis mjesta), hodočasnički, kroničarski, administrativni, memoarski, prognanički. Znanstveni tip putopisa. Pojavljuje se uglavnom u obliku deskriptivnih pasaža i segmenata u historiografsko-geografskim i etnografskim radovima. Izvanredno plastičan sintetski geografski opis Bosne ostavio je, primjerice, fra Filip Lastrić (1700-1783) u svom historiografskom djelu Epitome vetustatum Bosnensis Provinciae (Pregled starina bosanske provincije). Taj opis doslovno je i integralno uvršten u veliku sintezu Daniela Farlatija Illyricum sacrum, pa je Lastrićev primjer značajan i s toga gledišta - kao rani i veoma usamljeni primjer autorskoga izlaska u evropski relevantan kontekst. Ovom tipu teksta pripada i Zemljopis i poviestnica Bosne, Lastrićeva nastavljača Ivana Frane Jukića. Mješavina historičkih reminiscencija, geografskog opisa i aktualno-političkih refleksija pripaja ovom tipu i fragmente iz Putovanja unakrst oko cijele zemlje Vase Pelagića (1838-1899). Vrijedan primjer geografsko-historiografske proze je i latinsko djelo fra Petra Bakule (1816-1873) Schematismus topographico-historicus Custodiae Provincialis et Vicariatus Apostolici in Hercegovina. U 19. stoljeću, s valom nacionalno-preporoditeljskog i oslobodilačkog raspoloženja, i općeg zanimanja za narodni život i kulturu, množe se etnografsko-geografski opisi, u kojima je, po prirodi stvari, manje ili više prisutna i putopisna komponenta. Takvih elemenata ima, na primjer, u radovima Nićifora Dučića (1832-1900). Najuzorniji obrazac ovoga tipa putopisa ostavio je Ivan Frano Jukić (1818-1857). U tim tekstovima sretno je ostvaren spoj bogatoga jezika i dobre naracije, sa znanstveno-informacijskom namjenom. (Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Putovanje po Bosni 1842, Putovanje po Bosni 1843, Putovanje po Bosni 1845, itd.) Šehrengiz, ili opis gradova i života u njima, specifičan je istočnjački pjesnički žanr putopisne koncepcije. Doprinos su mu dali i neki naši autori, primjerice, eminentni pjesnici Derviš paša Bajezidagić (umro 1603) i Nerkesi Sarajlija (1584-1635). Hodočasnički. Za tekstove ove vrste mora se pretpostaviti da ih ima mnogo nepoznatih, neistraženih, u rukopisima, jer je hodočašćenje, hadžiluk, bio u dugom vremenu čest oblik susreta naših ljudi - svih triju vjera - s dalekim svijetom, a među njima je bilo mnogo vičnih knjizi. Kao primjer, ovdje se može navesti putopis na turskom jeziku Hadži Jusufa Livnjaka (17. stoljeće) u Meku, poznatog i kao autora nekoliko alhamijado pjesama, te putopis mitropolita Save Kosanovića (1839-1903) Put na Sinaj. (Ova vrsta nastavlja se i u moderno doba. Karakterističui primjeri: Mirko Maksimović, Atos 1930. i Muhamed Krpo, Put na hadž 1938.) Kroničarski. Najčišći putopisni tekst ove vrste jest onaj živi i neposredni opis puta u Španjolsku fra Bone Benića (1708-1785) uklopljen u njegov Ljetopis sutješkog samostana. Elemenata putopisa ima tu i tamo i u kronikama fra Nikole Lašvanina i fra Marijana Bogdanovića. Velike sinteze kroničara na turskom jeziku Saliha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekita (umro 1888) i Envera Kadića (1855-1931) trebalo bi tek ispitati s ovoga aspekta. Stariji kroničar, Husein Bošnjak - Kodža Muerih (17. stoljeće), u svojoj poznatoj historiji Osmanskoga Carstva ima veoma plastičnih putopisnih mjesta, među njima i onih o Bosni. U administrativnim i diplomatsko-političkim (pa i obavještajnim) izvještajima putopisne naravi najmanje je književnoga, što je i razumljivo s obzirom na formulaičnost i shematičnost jezika takvih spisa, ali ih vrijedi zabilježiti zbog njihove dokumentarno-historijske vrijednosti i mogućnosti da posluže kao književna građa. Najbrojniji među njima su redoviti izvještaji s apostolskih vizitacija, slani iz Bosne u Rim. U ovaj tip putopisa može se svrstati i zanimljiva, mjestimično i književno vrijedna Sefaretnama Osmana Šehdi-efendije (18. stoljeće) na turskom jeziku, u kojoj je opisan autorov diplomatski put u Moskvu 1758. godine. Književno su najzanimljiviji putopisi ili putopisni fragmenti koji su u širem smislu integrirani u memoarski tip teksta. To je i logično, jer je tu dominantan intimni doživljaj svijeta i individualno oblikovan izraz. Takvih putopisnih partija ima u djelima fra Grge Martića (1822-1905), Nićifora Dučića, Vase Pelagića, Gavre Vučkovića (1830-1876), Riste Đ. Besarovića (1855-1908)… Poseban aspekt memoarskih tekstova su prognanički putopisi, kojima imamo zahvaliti i književni vrhunac žanra - Jukićevo Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja. Njegova vrijednost i važnost u okvirima historije bosanskohercegovačke književnosti nadmašuje žanrovski aspekt, te se o njemu može govoriti kao o tekstu s kojim započinje moderna bosanskohercegovačka literatura. Kao prognanička putopisna proza može se tretirati i objavljeni fragment memoara Ahmeda Hadžinesimovića Pruščaka iz tursko-ruskoga rata 1737. godine, čiji nam je integralni izvornik nažalost nepoznat - čuva se u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Oslobađanje od namjenskih okvira bosanskohercegovački putopis, vidjeli smo, najavio je Jukićevim Putovanjem iz Sarajeva u Carigrad. Sustavnije je taj proces krenuo krajem 19. stoljeća, kad se i inače u ovoj literaturi pojavio novi, moderni tip autora-književnika koji svoj posao shvaća kao primarni poziv. Tek je tada moguće da se pojavi putopis slobodnoga tipa, u kojemu je težište na izricanju i oblikovanju individualno proživljena dojma. Taj pomak se, i u formalnom pogledu, možda najzornije očituje kod fra Grge Martića, u njegovom Putovanju u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882. To je, naime, prvi putopis ostvaren u stihovima, kao pjesma! Edhem Mulabdić (1862-1954) piše 1893. svoj putopis Kiseljak - Fojnica već posve u duhu i tonu suvremene književne reportaže. Treba imati na umu da je ovo vrijeme (posljednje dvije decenije 19. stoljeća) naglog i frontalnog otvaranja Bosne prema svijetu, pogotovo prema Evropi, i provale temeljitog (često i traumatičnog) mijenjanja načina života. Jedna od manifestacija tog novoga u javnom životu je i neslućeni razmah novinske štampe i raznih vrsta periodičnih glasila. Putopisnom žanru, koji je tako tijesno vezan o pojavni svijet i život, i ritam svakodnevnice, ta klima izuzetno pogoduje. Nećemo posebno tretirati svu tu novinsku produkciju, ali je opravdano pretpostaviti da ona, iako efemerne vrijednosti, ima blagotvoran utjecaj na opće podizanje kriterija, ukusa, kulture pisanja, da se i ne govori o njenom informativnom značenju. To je onaj historijsko-civilizacijski kontekst koji je pripremio i obavio i radikalnu promjenu shvaćanja književnosti i same književne prakse. Od tada i putopis postaje eminentno književna vrsta, već posve oslobođen od utilitarno-pragmatičnih razloga i namjera. Tako su u prvim decenijama 20. stoljeća autori putopisa u južnoslavenskom književnom prostoru istovremeno najrenomiranija književna imena: I. Sekulić, R. Petrović, Krleža, a iz Bosne i Hercegovine: J. Dučić, Andrić, Hifzi Bjelevac itd.III
S putopisom kao književnom vrstom dešavaju se, dakle, u moderno doba dvije krupne stvari: doživljava estetsku emancipaciju (stječe se žanrovska svijest o njemu kao o legitimnom književnom žanru), a stvaralačka praksa to potvrđuje izvanrednim ostvarenjima, koja potpuno ravnopravno staju uz bok najboljim ostvarenjima u drugim, tradicionalnim žanrovima. Nasuprot tom proboju u vrhove književne kreacije, stoji pojava (karakteristična za svu poslijeratnu južnoslavensku pa i bosanskohercegovačku spisateljsku situaciju) goleme kvantifikacije putopisnih tekstova, koju valja zahvaliti velikom porastu novinarsko-publicističke djelatnosti s jedne, i epohalnom svjetskom otvaranju Jugoslavije, s druge strane. K tome, u uvjetima brzih i sređenih prometnih komunikacija svijet je postao dohvatan, lako osvojiv, pa se glad za svijetom relativno lako i obilato zadovoljava. Ima nas, odjedanput, svugdje! Naš čovjek (novinar najčešće ali i diplomat, stručnjak svake vrste, sportaš a i običan putnik-namjernik) stupa nogom u najudaljenije, najegzotičnije, najnepoznatije krajeve i gradove - i pune se stupci novina! Nije možda pretjerano reći da je putopisna reportaža najfrekventnija slobodna žurnalistička forma u jugoslavenskoj poslijeratnoj štampi. Na taj način nastaju - naknadnim pribiranjem i sistematizacijom - i mnoge knjige, zbirke tekstova. A ima i autora koji se javiše jedanput-dvaput, potaknuti valjda nekim izuzetnim dojmom, i nikad više. No, paralelno s tim zapaža se i pojava izrastanja nekih autora koji u putopis ulažu i iz njega izvlače mnogo više. Kratko: ulažu autentičnu stvaralačku pobudu i dar, a izvlače - književno ostvaren rezultat. Njihova opservacija ide dublje od faktografske deskripcije, a njihova naracija se ne zadovoljava formulaičnošću novinskoga izraza. Za atraktivnost onog prvog tipa putopisa uvjet je atraktivnost opisivanoga svijeta; razlog književne zrelosti ovoga drugog je otkrivanje i artikulacija unutrašnjosti (unutrašnjosti svijeta i unutrašnjosti vlastitoga individualiteta). Pojednostavljeno rečeno: za onaj prvi neophodno je naći se u Parizu ili Bangkoku, u Nepalu ili na Zelenortskim otocima (bilo gdje kamo prosječni čitalac-recipijent neće nikad stići); za drugi je svejedno - biti tamo, ili u Donjem Vakufu, ili naprosto hodati svakodnevnom ulicom, od kuće do posla, i natrag… Ovo razlučivanje i razlikovanje ne treba shvatiti kao pokudu jednoga a pohvalu drugoga tipa. I jedan i drugi imaju svoju autonomnu vrijednost i značenje, samo je ostvaruju sasvim različitim, tačnije raznorodnim sredstvima, i pripadaju dvama različitim nivoima i tipovima govora, između kojih se ne uspostavlja razlika u kvaliteti nego razlika u tipu. Ovdje se toliko inzistira na tom razlučivanju samo zato da bi se uočilo kako je uobičajeni zajednički termin za oba tipa (putopis) sasvim tehničkoga karaktera, i kako njegovo mehaničko primjenjivanje može izazvati niz zabuna. U nedostatku tačnije i općeusvojene terminološki diferencije, onaj prvi tip ovdje će biti označen kao putopisna reportaža, a drugi kao putopis (u značenju književne vrste). U putopisnoj reportaži (koja, opet, može imati čitav niz prelaznih tipova, od dnevno-političke do, recimo, turističke) sve je podređeno informativno-saznajnoj funkciji. Mogućnosti kvalitativnoga uspoređivanja i prosuđivanja nude se, naravno, u aspektu veće ili manje žurnalističke umješnosti. A njezini kriteriji su aktualnost, informiranost, ažurnost, zanimljivost i čitkost, te, naravno, angažiranost (s relativnog gledišta političkog i kulturnog miljea kojemu je upućena). Snaga saznajno-informativnog učinka ovisi o sposobnosti i umješnosti harmoniziranja svih ovih elemenata. To govori i o vrijednosti (društvenoj i kulturnoj) ovoga posla, i o njegovoj težini, tj. o specifičnoj energiji i daru koji on iziskuje. A objašnjava i čest stav o mogućoj blizini toga posla književnoj kreaciji, o čemu, uostalom, svjedoče i primjeri poznatih pisaca koji su pekli zanat kao reporteri. U impozantnoj masi tekstova i knjiga ove vrste u bosanskohercegovačkoj publicistici ima ih dobar broj koji stižu na nivo vrhunskoga žurnalizma, zadržavajući se u onom fluidnom prostoru u kojemu je nemoguće povući “nultu izohipsu” koja dijeli književnost od žurnalizma. Putopisnom reportažom uspješno su se bavili, između ostalih: Rodoljub Čolaković, Čedo Kisić, Mahmud Konjhodžić, Sead Saračević, Enko Mehmedbašić, Sveto Masleša, Neda Erceg, Marženka Žarković, Pavle Lukač, Jovica Besarović, Arif Tanović, Fadil Hadžić, Momo Pudar, Hajrudin Somun, Mirko Ostojić, Mensur Seferović, Sergije Lukač, Salih Zvizdić, Zdravko Čolić, Marina Trumić, Šerif Šehović, Vojin Šantić, Tihomir Lešić, Mugdim Karabeg, Sulejman Festić... U putopisu, pak, kriterij saznajno-informativne vrijednosti u principu posve je irelevantan. Ne na taj način da se po definiciji isključuje, nego tako da, i kad je prisutan, u strukturi teksta ima supsidijarnu ulogu. A u modernom putopisu nije rijetkost - prije bi se moglo govoriti o pravilu - da je sasvim isključen. (Primjera radi, visoki estetski učinak Andrićevih putopisnih fragmenata kakvi su Leteći nad morem, Portugal, zelena zemlja, Na kamenu, u Počitelju ne može se nikako objasniti informativno-saznajnom dimenzijom jer je naprosto - nema). Kriterij prosuđivanja putopisa je, dakle, kriterij duhovne emanacije i organizacije teksta svojstven književnoumjetničkim tipovima govora. Mogućnost kritičkog i vrednosnog razlikovanja putopisa otvara se unutar prostora određenog tim kriterijem. Međutim, nije naodmet reći, iako se to podrazumijeva, da praksa i u ovom pogledu zna praviti iznenađenja. Naime, kulturološki, pa i književno, sa stanovišta dobrog zanata, uvijek se žurnalistički dobra i relevantna putopisna reportaža može pretpostaviti putopisu koji pseudoknjiževnim oblikom nastoji nadomjestiti suštinsku odsutnost pravih razloga. Od poslijeratnih bosanskohercegovačkih putopisaca valja apostrofirati Ivu Andrića, Tvrtka Kulenovića, Aliju Isakovića, Stojana Vučićevića, Zuku Džumhura, Stanislava Šimića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Voju Čolanovića, Vitomira Lukića, Anđelka Vuletića, Jana Berana, Boru Draškovića, Mladena Oljaču, Maka Dizdara, Hamzu Humu, Dragana Janjića, Hatidžu Krnjević, Vladimira Balvanovića, Rusmira Mahmutćehajića, Slavka Šantića... Da Ivo Andrić i nije pisao čiste putopisne tekstove, njegov opus bi pružao izvanredne mogućnosti istraživanja iz putopisnoga aspekta, i to na dva načina. Prvo, tu je karakteristična Andrićeva deskripcija, koja snažno oduhovljava pejzaž - postupak kojemu je pisac konstantno bio privržen, i kojemu dugujemo mnoge najbriljantnije stranice naše moderne literature. Daleko od sistematičnog pregleda, sjetimo se samo takvih mjesta u Mostu na Žepi, Zmiji, Rzavskim bregovima, ili pak uvodnih stranica u Na Drini ćupriji i Travničkoj hronici, ili u Razgovoru s Gojom. A u poznatom zapisu Staze taj postupak dolazi do kulminantne tačke i njime na sasvim poseban način biva artikuliran autorov životni i umjetnički credo. Na drugi način, motiv puta i putovanja zadire duboko u temeljne slojeve Andrićeve umjetničke ličnosti i njegove poetike. To je, vjerojatno, skopčano koliko s njegovim individualnim životnim slučajem i psihološko-intelektualnom formacijom, toliko i s njegovim cjelokupnim doživljajem Bosne kao povijesno-civilizacijskoga prostora i književnoga lajtmotiva. U svakom slučaju, moguće je u Andrićevu djelu ustanoviti niz varijacija istoga istraživanja: promatranje malog, zatvorenog svijeta (Bosna) u stalnom mijenjanju perspektive - izvana-iznutra, sa svom dramatikom koja iz toga mijenjanja (i iz međusobnog sudaranja tih perspektiva) proizlazi. U fakturi djela taj model se opredmećuje u ljudima i njihovim sudbinama, u njihovim dodirima, te odatle u Andrića toliko mnogo najrazličitijih putnika... Jedan tip: oni koji odlaze, stječu veličinu, moć i ugled ali i iskustvo velikoga svijeta, pa se iz te visine okreću zavičaju (Mehmed-paša Sokolović u Na Drini ćupriji, vezir Jusuf u Mostu na Žepi... ); drugi: sve moguće vrste čeljadi koju je život donio u Bosnu, s Istoka i Zapada, kao i iz one sive zone koja nije ni Istok ni Zapad a jeste pomalo i jedno i drugo (Levantinci, Francuzi, Austrijanci u Travničkoj hronici i drugdje, “murtad-tabor” u Omerpaši Latasu, veziri i drugo administrativno i vojno tursko osoblje, pustolovi, pervertiti, stradalnici, sanjari... ); treći: domaći ljudi, koji u susretu sa širinom i čudima bijeloga svijeta samjeravaju svoje iskustvo (najizrazitiji Andrićev lik-motiv ove vrste je fra Petar, te neće biti slučajno da je na njemu, u nekom obliku koautorstva s njim i njegovim maloazijskim “memoarima”, nastalo i remek-djelo Prokleta avlija). A na posebno mjesto simbolike puta u Andrićevu misaonom svijetu ukazuje na svoj način i onaj naslov pod kojim je pisac decenijama vodio svoje zapise - Znakovi pored puta. Iako Andrić nema veliki korpus čiste putopisne proze, kronologija objavljivanja govori da ju je njegovao, povremeno, ali stalno. Karakteristično je, kod toga, da pisca u izboru putopisnoga motiva ne vodi ni vanjska atraktivnost ni ambicija da piše o svemu što je vidio i kamo je putovao. Vodi ga isključivo unutrašnja duhovna taknutost, duhovna korespondentnost s određenim povijesno-civilizacijskim prostorom ili određenim pejzažom, pa je prirodno da je Andrić najbolje svoje putopisne stranice napisao, između ostaloga, na temu Iberijskoga poluotoka (Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, Portugal, zelena zemlja), te na bosanske teme (Na kamenu, u Počitelju, Jedan pogled na Sarajevo). U tim tekstovima reprezentativno je razvijen i ostvaren specifičan Andrićev meditativno-filozofski esejizam. Esejizam je karakterističan i za Tvrtka Kulenovića (Odanost jugu 1970, Putovanje 1974, Pejsaži zrelog doba 1979), nakon Zuke Džumhura najplodnijega suvremenog bosanskohercegovačkog putopisca. Ali to je esejizam dukčijega sadržaja i tona. Kulenoviću su putovanja okvir i povod u koji on smješta književno-kulturološke reminiscence i interpretacije, i narativno uobličene vlastite događaje, retrospekcije i susrete. Taj postupak često naginje fabulaciji te bi se za Kulenovaćev putopis moglo reći da je primjer prijelaza u pripovjedačko-romansijerski žanr. Postupak Alije Isakovića (knjiga Jednom) gotovo da briše granice između putopisa i pripovjedne proze kakvu ovaj autor inače piše. Ovaj putopis karakterizira izvanredna sposobnost simultanoga opažanja i registriranja svijeta u njegovim bezbrojnim pojavnostima, koje bivaju oduhovljene čestim individualno proživljenim asocijacijama i retrospekcijama. Sve je to artikulirano prepoznatljivom eliptičnom i dinamičnom naracijom, svojstvenom onom toku moderne proze koji se služi filmskim kadriranjem motiva i razbijenošću fabulacije. Putopisom Stojana Vučićevića (Podmornica 1971) dominira lirska naracija. To ne znači da je vanjski svijet potisnut u drugi plan. Naprotiv, punktovi i objekti stvarnoga svijeta vrlo su precizno upisani u mapu Vučićevićeva itinerera, a njegov tekst inkrustriran brojnim i pouzdanim povijesnim i dokumentarnim asocijacijama. Međutim, sve je to sabrano u žižu lirskoga subjekta i sve se lomi kroz nju, u permanentnoj, mjestimično upravo dramatičnoj potrazi za vlastitim identitetom i ravnotežom. Vučićevićev putopis odlikuje izvanredna književna izvedenost. Zaseban tretman u okviru naše teme iziskuje putopisna dimenzija u djelu Anđelka Vuletića, već i po tome što su neki njegova romani (osobito Deveto čudo na istoku) najizrazitiji primjer putopisnoga koncipiranja romana. No, ovdje nas i više od toga, kao putopisu još bliži oblik, mora zanimati Vuletićeva zbirka Kraljica puteva (1968). To je knjiga pjesničkih proza kojoj je i samim naslovom snažno sugerirana inspiracijska osnova. Iako se radi o lirskim prozama, putopisni elemenat je u njihovoj strukturi toliko važan, da - u skladu s naprijed iznesenim proširenjima žanra - ne bi trebalo biti smetnje da se ova lirska proza tretira i kao putopis. Ako se među suvremenim bosanskohercegovačkim putopiscima traži najizvornija pojava, odgovor je lako dati. To je, bez sumnje, Zuko Džumhur (Nekrolog jednoj čaršiji 1958, Pisma iz Azije 1973, Hodoljublja 1982). Po prvobitnoj vokaciji izvanredan crtač i karikaturist, visprena i radoznala duha a široke kulture, Džumhur je pravu mjeru i sintezu svojih darova ostvario u putopisu, čija je neodvojiva, upravo integralna dimenzija i crtež koji ga prati. (Posljednjih godina Džumhur je multimedijsku prirodu svojih sposobnosti pokazao i u televizijskom putopisu.) Za pravac dosadašnjih razmatranja o genezi i tipovima putopisa važno je istaknuti kako je Džumhurov putopis sjajna ilustracija mogućnosti prave književne kreacije u reportažnom okviru: svaki njegov tekst, naime, čuva poticaj i jezgro klasične novinske reportaže, ali ga nadgrađuje i nadmašuje jezikom i opservacijom književne umjetnine. Tim spajanjem, kroz neusiljenu komunikativnost i osebujni dar humora i karikaturalne stilizacije, Džumhur je stvorio atraktivan i veoma prepoznatljiv putopisni stil. Moderni bosanskohercegovački putopis u punoj mjeri, dakle, aktualizira načelno pitanje, postavljeno na početku ovoga teksta, na tragu teorijske sugestije o mogućoj blizini putopisa eseju ili romanu. Kako se vidi i iz najsažetijih karakterizacija tek nekolicine najizrazitijih autora, ovaj putopisni materijal do krajnjih granica proširuje mogućnost za znatno inoviran teorijski pogled na ovu književnu vrstu. Ivan Lovrenović
[1] Od literature koja se putopisom u nas bavi tematski, s posebno usmjerenom pažnjom, moguće je navesti samo nekoliko naslova. Takvi su, na primjer, Izbor srpskog putopisa Boška Novakovića (1961) i Hodoljublje - izbor bosanskohercegovačkog putopisa Alije Isakovića (1973), te u novije vrijeme Hrvatski putopisi romantizma Ante Franića (1983).
[2] Milivoj Solar,Teorija književnosti, Zagreb 1977, str. 175.
[3] Takvih putnika i izvjestilaca bilo je zaista mnogo (treba vidjeti samo studije Midhata Šamića o Francuzima u Bosni!) i daleko bi nas odvelo da ih na ovom mjestu nabrajamo. Spomenut ću samo one najpoznatije i najčešće citirane: Janus Pannonius - Ivan Česmički, Benedikt Kuripešić, Konstantin iz Ostrovice, Evlija Čelebi, A. F. Giljferding, Arthur J. Evans…
[4] Dok je rukopis ove knjige bio pripreman za štampu, pojavio se jedan pregled: Muhsin Rizvić, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1985.
[5] Sastavljači Herta Kuna, Pavao Anđelić, Petar Pejčinović, Muhamed Hadžijahić, Vojislav Maksimović, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1974.
[6] Ovo “do Jukića” treba shvatiti kao tipološko-kvalitativnu a ne kronološku granicu. Naime, i u Jukićevo doba, i u samoga Jukića, i poslije njega - ima tekstova koji pripadaju “funkcionalnorn” tipu putopisa.