Ivan Lovrenović

U godinama između 1967. i 1976. istraživao sam za svoju dušu i o svom trošku zavičajnu kulturno-antropološku baštinu. O jednome njezinu dijelu, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, stećcima (pučkim imenom: mramorovi, mramorje) objavio sam dva rada: predgovor katalogu izložbe fotografija koju sam napravio u Mrkonjić-Gradu 1975. godine, te na osnovi toga razrađeniji pregled stećaka mrkonjićkoga kraja, koji je objavljen u časopisu Naše starine 1981. godine. Ovo su ti tekstovi, s izvornim crno-bijelim fotografijama koje su ih pratile. Skenirao sam ih iz spomenutih publikacija; veliki fond negativa, koje sam kroz sve te godine načinio i čuvao, uništen je u Sarajevu u okupaciji Grbavice 1992. godine. (Ivan Lovrenović)

Mrkonjićki mramorovi, katalog izložbe, 1975.

Mrkonjićki kraj, iz perspektive srednjeg vijeka, organski je dio Bosne. „Omeđen“ je trima srednjovjekovnim tvrđavama-gradovima: Bočcem (koji se prvi put u dokumentima spominje 1446. godine), Sokolom (spominje se prvi put 1363. godine, kada je pod njim, u kanjonu Sokočnice, Vukac Hrvatinić porazio i odbio osvajačku ugarsku vojsku) i Prizrencem, na desnoj obali Sane (prvi put spomenut 1530, u putopisu Benedikta Kuripešića). Naše područje pripadalo je srednjovjekovnoj župi Donji Kraji, posjedu feudalne loze Stipanića-Hrvatinića.

Preko teritorije današnje mrkonjićke općine prolazilo je nekoliko veoma značajnih srednjovjekovnih putova. Iako broj stećaka, kako se ide na sjeverozapad Bosne, opada, u mrko­njićkom kraju sačuvalo ih se relativno mnogo — oko šest stotina. U burnim i još nerasvijetljenim vremenima od 16. do 19. stoljeća, brojne migracije iz temelja su nekoliko puta trijebile i ponovo stvarale demografsku strukturu ovog kraja. Zato je danas veoma teško naići u narodu na živu, usmenu predaju koja bi se vezivala za srednji vijek, pa su stećci, spomenuta tri grada, i ostaci historijskih putova skoro jedina svjedočanstva o životu u srednjem vijeku. Najgušće razmještene nekropole sa stećcima nalazimo upravo u pod­ručju sela Šehovci (Pločice, Begluka, Hanovi, Batiničino groblje, Omar), Gustovara (Zjajićka, Breščić — Saračeva bašča), Bjelajce (Čegeljak, Vođevića do — Dvorine, Stubo), Staro Selo (Kulenovića mezar) i Liskovica (Jupekova bara), nanizane bliže ili dalje uz važnu srednjovjekovnu ko­munikaciju, koja je preko ovog kraja (Jajce, Borci, Magaljdol, Bjelajce, Gustovara, Šehovci, Bočac, Surjan, Krupa, Han Kola) povezivala Bosnu s panonskim prostorima. (Ovim putom stigla je 1525. godine vojska Krste Frankopana u pomoć opsjednutom Jajcu, i odgodila za dvije-tri godine njegov konačni pad pod Turke.) Stećci su evidentirani i u Baljvinama (Tešanovića krčevina, Jatunova njiva, u donjem selu), Jovandićima (Busija), Podrašnici (Mramorje, Malo mramorje), Trnovu (Spasovina, Trstovina), Gerzovu (Velika njiva, turbe Gerzelez Alije). Zna se da ih ima u Gornjim Gracima, Vlasinju (Mramor-grad), Liskovici (Marina njiva), Šehovcima (Rožića greda) i u Bočcu. Sigurno je da je njihov broj nekad bio daleko veći. Za primjer neka posluži lokalitet Velika njiva u Gerzovu. Naime, tamo je još prije nepunih 15 godina Šefik Bešlagić mogao evidentirati veliku nekropolu sa 52 stećka. Sad ih ima samo osam; ostali su upotrijebljeni za gradnju kuća i gospodarskih zgrada.

Postoji i kroničarski zapis po kojemu je vidljivo da se nekropola stećaka nalazila početkom 19. stoljeća i na Ćeliji — katoličkom groblju u Mrkonjić-Gradu. Što se tiče umjetničke (arhitektonske i likovne) dorađenosti, posebnu pažnju zaslužuju sanduk s prizorima dvoboja, polumjeseca, rozete i kola iz Gustovare, ploča-sanduk s dvije četverolisne rozete i polumjesecom, prizmoidno stesana, iz Podrašnice, sanduk s postoljem iz Gustovare, sljemenjak iz Liskovice, te pet spomenika iz Baljvina: visoki sanduk iz donjeg sela s ogromnim, skoro kružno zatvorenim polumjesecom na obje bočne strane i savršeno klesanom rozetom, ploča s nekropole u Jatunovoj njivi sa sličnim polumjesecom, četverolisnom rozetom i bojnom sjekirom, te tri ogromna, svakako najimpozantija mramora u ovom kraju, koji jedan do drugoga, na svojim kamenim postoljima, stoje u Tešanovića krčevini. Na jednom od njih isklesan je zagonetan reljef, koji, ma koliko to zvučalo čudno, po obliku najprije podsjeća na stiliziranu figuru slona. Po onome što se do danas sačuvalo, može se reći da se umjetnost stećaka najdalje i umjetnički najrafiniranije razvila u području sela Gornje i Donje Baljvine. Na kraju, valja spomenuti neke pojave iz nadgrobne tradicije ovog kraja, koje stoje negdje između stećaka i kasnijih vjerski obilježenih spomenika, a ne pripadaju striktno ni jednom ni drugom. To su okrugle, uspravne, antropomorfne krstače na katoličkim grobljima u Mrkonjiću i u Liskovici, visoki izrezbareni stubovi od hrastovine (tri zadnja nedavno su netragom nestala) na pravoslavnom groblju sela Orahovljani, te neki rustični primjerci muslimanskih bašluka, koji su do prije dvije-tri godine stajali na mezaru u Mečetu (Mrkonjić-grad).

Stećci okoline Mrkonjić-grada

(Naše starine, godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine, XIV-XV, Sarajevo 1981, str. 85-96)

UVOD

Teritorijalno-administrativno područje mrkonjićke općine relativno je veliko — 679 km kvadratnih. O njenom medijevalnom razdoblju (relevant­nom za proučavanje stećaka) ne znamo mnogo, ali po onome što se zna, može se pretpostaviti njen priličan strateško-prometni značaj, pa i rela­tivno znatna naseljenost. Ova teritorija, naime, leži na sjeverozapadu Bosne, između srednjovje­kovnih gradova-tvrđava Ključa, Jajca i Bočca, na terenu koji su presijecale vrlo važne antičke, medijevalne i kasnije turske prometnice. Tačno na liniji današnje administrativne grani­ce mrkonjićke općine leže ostaci triju medijevalnih tvrđava-gradova: sjeverno od Mrkonjića Bočac, južno Sokol  i zapad­no Prizren ili Prizrenac. Ovaj zadnji u nauci još nije obrađen, pa nije na odmet kazati riječ više o njemu, kao eventualni putokaz.

Spomen o Prizrenu nalazimo u Kuripešićevu “Itinerariumu”.[1] Po sadašnjim ostacima može se zaključiti da se radilo o usamljenoj tvrđavi-osmatračnici (to uostalom sugerira ime i polo­žaj). Ostaci tvrđave (30-ak metara podzida i jedan — južni — zid visine do 7 metara) nalaze se na veoma nepristupačnom mjestu: na desnoj strani kanjona Sane, visoko nad rijekom. Južno od tvr­đave kanjon se otvara prema visoravni Pecke, Baraća i dalje Gerzova, a sjeverno od nje kanjon završava i otvaraju se široki horizonti prema planini Šiši, Ključu i slatinskoj (ribničkoj) dolini. Pristup je moguć jedino od Okandžija i Slatine, preko visokog zaseoka istog imena — Prizren. (Na kartama — 1:50.000 i 1:200.000 — ova ruševina je zabilježena kao »Prizren grad«).

Po priči seljana, čobani su raznijeli odavde metalne vrho­ve za koplja, poneku “sablju“, velike čavle i pot­kovice. Predaja veže „grad“ uz legendarnu „crnu kraljicu” i priču o sakrivenom blagu. I toponimija mrkonjićkog kraja (ova građa ni­je sistematizirana) katkad sugerira medijevalno porijeklo: “Kraljevac“ (uzvišenje, sa sačuvanom uspomenom na crkvicu i boravak „kraljeva“, u Majdanu), „Dvorine” (lokalitet sa stećcima u Bjelajcu), „Kotor“ (ime sela blizu Starog Sela), „Crk­vina“ (lokalitet u Kotoru), „Kopljevići“ (ime sela, također blizu Starog Sela), pa i samo „Staro Selo“...

Pretpostavku o stupnju naseljenosti i prometnosti ovoga kraja u srednjem vijeku, najbolje ilustrira broj i prostorna koncentracija stećaka. Od­mah da se kaže: ovaj rad ne pretendira na ko­načan i iscrpan prikaz brojnog stanja stećaka na području mrkonjićke općine; on više hoće da is­takne njihovu brojnost, rasprostranjenost i estetsko-morfološku zanimljivost i vrijednost. Zato će biti opisani i ilustrirani samo oni primjerci i ne­kropole koje je autor osobno mogao posjetiti i otkriti.

Što se ostaloga tiče, biće izneseno samo brojno stanje, na osnovi kataloško-topografskog pregleda “Stećci”, Šefika Bešlagića, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1971, iako su ovdje brojčani i drugi podaci katkad nesigurni, zbog toga što su većinom uvršteni kao rezultat “obavještenja mješ­tana”. Kao i obično, tačan broj ovih spomenika nije moguće utvrditi s matematskom preciznošću. Autor je, kako slijedi u topografskom pregledu, uspio evidentirati oko 500 primjeraka. Tom broju valja pribrojiti 350 koji su, globalno zbrojeni, zabilježeni u spomenutom Bešlagićevom radu, i, svakako, neodređen broj stećaka koji još nigdje nisu evidentirani. (Ovdje nije na odmet spomenu­ti i lokalitete na kojima se zna da je nekad bilo stećaka, ali su vremenom i nepažnjom uništeni. Tako, na primjer, na Ćeliji — katoličkom groblju u Mrkonjiću, na lokalitetu Čurum Lovrića u Bjelajcu itd.)

PREGLED LOKALITETA SA STEĆCIMA

I Područje Šehovci—Gustovara

Ima više razloga da stećke ovih dvaju sela ob­radimo zajednički, a tri su najjača: to su sela između kojih prave granice i nema; ona se nadovezuju jedno na drugo u nizu zase­laka; svi zaseoci u kojima ima stećaka leže uz drev­nu prometnicu (ili u vezi s njom) Banja Luka— Han Kola — Han Surjan — Bočac — Hanovi — Bjelajce i dalje prema Jajcu; ova prometnica je po svoj prilici još antička, pa medijevalna — put kojim Krsto Frankopan dovodi pomoć opsjednu­tom Jajcu 1527? — a i turska — takozvani “kiridžijski put”; stećci na ovom potezu, kako će se vidjeti, imaju jasne estetsko-morfološke zajedničke karak­teristike.

1. HANOVI, aktivno pravoslavno groblje na raskršću seoskih putova za Trijebovo, Surjan, Bočac i Gustovaru, sa 8 prostranih niskih ploča, koje su podosta utonule u zemlju, rustično otesane i bez ukrasa. U neposrednoj blizini (prema istraživanju dra Ive Bojanovskoga) leži trasa antičke magistrale Salo­na — Servitium. Groblje je udaljeno od srednjo­vjekovne tvrđave Bočac oko sat i po hoda. To­ponim “Hanovi” sugerira nekadašnju prometnu važnost lokaliteta.

2. OMAR, glavica, 20 minuta hoda od Hanova južno prema Gustovari; aktivno katoličko groblje, na izuzetno lijepom položaju — dominira nad čitavim krajem. Ima 30-ak stećaka — podosta amorfnih plo­ča i sanduka, ali i 5 ploča-sanduka golemih dimen­zija (cca 0,80x2x2,5 m) i veoma pravilno tesanih. Neke su uslijed težine jednim krajem utonule u zemlju. Na jednoj ploči, na bočnoj strani, iskle­san je u debelo ispupčenom reljefu blago savijen luk polumjeseca.

Omar, Šehovci

3.

Dvadesetak minuta hoda na zapad izvan ovog prometnog pravca, kod kuće Branka Rošića, ima­ju jedna ispod druge, dvije nekropole, jedna sa 10, druga sa 20-ak stećaka — većinom niskih ši­rokih ploča, i 5 visokih sanduka, od kojih je jedan lijepo otesan i visok do 1 metra. Ukrasa ne­ma.

Šehovci

Vrelo Dragovac, Šehovci - Gustovara

4. VRELO DRAGOVAC

Odvojivši se od starog “kiridžijskog puta” na jug od glavice Omar, za tridesetak minuta (negdje na međi između Šehovaca i Gustovare) nailazi se na vrelo Dragovac, uz koje je aktivno pravoslav­no groblje. Na njemu ima 10-ak ploča i sanduka, od istog kamena i iste stilske obrade kao na Omaru. Jedan sanduk ukrašen je polumjesecom istog oblika i veličine kao onaj na Omaru. Spomenici su rustično obrađeni.

5. GUSTOVARA

Idući oko jedan sat na jug (prema Mrkonjiću) istim putem dolazi se u selu Gustovari (uz sam put) na golemu nekropolu (80-ak stećaka; kod Bešlagića piše 10-ak). To je lokalitet “Mramorje”, na raskrsnici seoskih puteva. Blizu je Kostića kuća, a zovu ga i „Zjajićka“ i „Kugino groblje“. U lokalnim razmjerama ovo je značajna nekropola: po broju stećaka, po pravilnom obliku i veličini (sve su to sanduci i ploče čija visina varira 0,80 — 1,5 m, a ostale dimenzije od 1,5x2 do 2x2,5 m), po uredanosti u redove, i pravilnoj orijentaciji redova (sjever—jug), te osobito po jed­nom spomeniku koji je ukrašen i koji ćemo de­taljnije opisati.

Smješten je tik uz put. Jednom stranom podo­sta je utonuo, a jedan ugao mu je oštećen. Gusto oko njega su još tri velika sanduka, a između njih žilavo raslinje, pa je prilaz otežan. Visok je 1 m, širok 80 cm, a dug oko 190 cm. Tri bočne plohe su ukrašene: sjeverna rustičnom predstavom dvo­jice jahača (kod Bešlagića: “jedan jahač na ko­nju”) — jedan drugoga slijedi i dugim kopljem probada kroz leđa (drugih detalja nema). Na istoč­noj strani (oštećenoj), u gornjem lijevom uglu je tanak polumjesec, a ispod njega, slabo raspoznat­ljivi (zbog oštećenosti), tragovi zamašne rozete. Duž čitave južne strane leprša kolo (djevojaka?) sa pet očuvanih figura. Ovo je, po onome što se dosad zna, najkompletnije ukrašen stećak mrkonjićkog područja, i prijeko potrebno bi bilo sa­čuvati ga i pobliže nešto o njegovom porijeklu saznati. U “Stećcima” Šefika Bešlagića za ovo područ­je registrirani su i slijedeći lokaliteti: u Surjanu četiri, sa ukupno 36 stećaka, u Jarićima — “Begluka” — nekropola sa 91 sandukom, “Pločice” sa dva stećka i “Poljice” sa 15.

Gustovara

Gustovara

Gustovara

Gustovara

II Bjelajce — Staro Selo

Područje ovih dvaju sela je polje — pitoma dolina Crne Rijeke, na istoku od Mrkonjić-Grada (sadašnjim putem prema Banjoj Luci).Po liniji sjever—jug ovo područje je prostorno-prometno prirodan nastavak pravca obrađenog u dijelu I. Ovaj kraj već u antici stalno je nastanjen (vje­rojatno najviše iz ta dva razloga: prometne i geo-klimatske povoljnosti). O tome svjedoče i dva antička nalaza: nadgrobnjak iz Bjelajca i žrtve­nik iz Starog Sela.

No, što se stećaka tiče, ova otvorenost i prometnost kroz vijekove uvjetovala je to da veliki broj ovih spomenika bude uništen, a ostane sačuvana, uglavnom uspo­mena na njihovo nekadašnje obilje. Kao po pravilu, izvjestan broj stećaka ovdje je sačuvan u zabačenijim selima i zaseocima, na obje strane pro­stranog polja.

Nadgrobni spomenik, rimsko razdoblje, Bjelajce

Reljef drveta života s Jupitrova žrtvenika, rimsko razdoblje, Staro Selo

1. BJELAJCE (DONJE POLJE)

Na sjeveroistočnom završetku polja, lijevo od ceste za Banja Luku i toka Crne Rijeke, prije samog ulaza u njen kanjon, a na samom silazu već spomenutog “kiridžijskog puta” (iz Šehovaca i Gustovare) u polje, kod Pekezove kuće na maloj glavici (tumulusu?) zvanoj Čegeljak, nalazi se 1 sanduk od poroznog kamena. Neukrašen je i prilično rustične forme. Stječe se dojam da se radi o nekadašnjoj nekropoli. (Predaja je sačuva­la tvrđenje o postojanju stećaka, koji su razbije­ni u građevinske svrhe, na obližnjoj njivi uz sa­mu rijeku i “Kovačevića mlin”, te na nedalekom uzvišenju “Čurum Lovrića”.)

2. VOĐEVIĆA DO Ovo je zaselak na suprotnoj (jugoistočnoj) stra­ni polja, na desnoj strani Crne Rijeke, oko 1 km južno od ceste Mrkonjić—Banja Luka. U pod­nožju brda, na blagoj padini (s pogledom na cije­lo polje) nalazi se nekropola “Dvorine” (ili “Mra­morje”). Niz padinu nanizano je 64 ploča i san­duka, znatnih dimenzija i rustične (katkad amorf­ne) forme, od prilično slaba kamena. Možda više od samih spomenika intrigira na­ziv “Dvorine” (a i prezime Vođević, po kojemu se i čitav zaselak zove).

3. STARO SELO Ovo je selo na cesti Mrkonjić-Grad —Banja Luka (4 km od Mrkonjića; s njim započinje Bjelajačko polje). Na desnoj strani Crne Rijeke, od­mah uz cestu, bilo je nekadašnje naselje i čardak begova Kulenovića. Tu, uz bivšu džamiju i na muslimanskom groblju ima 7 stećaka — sanduka. Neukrašeni su. (Bešlagić bilježi i postojanje 6 ste­ćaka u obližnjem selu Kotor.) Uz samu cestu, pola kilometra od Starog sela prema Bjelajcu, stoji visoki i široki kamen čija je funkcija neidentificirana, ali je veoma nalik na stećak forme visokog sanduka. Podosta je rui­niran i obrastao mahovinom.

4. GORNJE BJELAJCE Oko pet kilometara na istok-jugoistok putem od Starog Sela prema Magaljdolu je raskrsnica sadašnjih seoskih, bivših medijevalnih, a i antič­kih vicinalnih putova (Mrkonjić — Jajce —Banja Luka). Ovdje je nekropola (“Mramorje”; kod Bešlagića — “Stubo”), koju put presijeca na dva dijela. Ukupno ima 40-ak stećaka, uglavnom plo­ča nejednake obrade, ali se nekolicina izdvaja veoma pravilnim klesanjem. Sve su neukrašene. Dimenzije su im veoma markantne. Nekropola ima izvanredan položaj — vidik je otvoren na sve strane, a naročito široko na sjeve­rozapad i na sjever — na čitavo Bjelajačko polje.

Stubo, Gornje Bjelajce

Stubo, Gornje Bjelajce

Stubo, Gornje Bjelajce

5. LISKOVICA

Oko 2,5 km na jug od ceste Mrkonjić —Banja Luka, seoskim putem iz Bjelajca u Liskovicu (i dalje: Magaljdol — Borci i Vlasinje — Barevo  — Jajce), na lokalitetu “Marina njiva” nalazi se, zarasla u mlado hrašće, nekropola od 30-ak ploča. Središnji spomenik je najinteresantniji: to je stećak u formi sljemenjaka (rijetkoj u ovim krajevima), arhitektonski veoma pravilan. Prava visina mu se ne može znati jer je zatrpan humusom i utonuo u mekano tlo. Dužina mu je 190 cm, a najveći raspon širine 90 cm (prema dnu je sužen). Po svojoj smislenoj arhitektonici i dimen­zijama spomenik zaslužuje pažnju i trošak kon­zerviranja.

Marina njiva, Liskovica

III Jovandići,

zaselak u većem seoskom području Bare, 6 km sjeverozapadno od Mrkonjića, Jedan kilometar od zaseoka (prema Mrkonjiću) nalazi se lokalitet “Busija” (malo uzvišenje — tumulus? — usred prostrane luke). Među niskim i gustim raslinjem ovdje se krije 30-ak stećaka, masivnih sanduka prilično grube obrade, bez ukrasa.

Valja napomenuti da je ova nekropola (prema identifikaciji dra Ive Bojanovskoga) smještena tek koji metar od trase antičke magistrale Salo­na — Servitium. (I toponim “Busija” svjedoči prometnu frekventnost ovog mjesta u prošlosti.) Idući jedan kilometar na sjever ovom trasom do­lazi se do bunara “Jovana”, nadaleko poznatog u ovom bezvodnom kraju. (Njegova masivna konstrukcija od kamena, i oblik, te splet legendarnih predanja vezanih za ovaj hidronim, sugeriraju veoma staro porijeklo.)

IV Podrašnica,

selo na cesti Banja Luka— Split, 12-ak km zapadno-jugozapadno od Mrkonjića. (Također na trasi spomenute rimske magistrale, zračnom lini­jom jugozapad-sjeveroistok oko 8 pm daleko od Jovandića.)

Iznad centralnog zaseoka “Luke” (pravoslavna crkva i škola), 20-ak minuta od ceste, na koti 855, ima lokalitet “Mramorje” (“pod velikom smrčom”, kaže narod). To je golema nekropola, sa 150-ak stećaka, na prekrasnom položaju (otvo­ren vidik na cijelo Podrašničko polje prema sje­veru, a na jugu, kao moćno zaleđe, diže se još viši reljef — tamni fon crnogorice).   Stećaka ima različite obrade — očito iz dugač­kog vremenskog razdoblja. Većina je masivnih sanduka, često veoma grubo tesanih (ostalo su rustične ploče), a na vrhu, na samoj koti, leži sanduk nekonvencionalna oblika — prizmoidna (radi usporedbe — poput današnjih mrtvačkih kovčega, samo proporcionalno niži i puno masivniji). Dugačak je oko 200 cm, širok 95, a vi­sinu je teško odrediti jer je utonuo i obrastao žilavim raslinjem. Na tri bočne plohe, (osim sje­verne) u debelo ispupčenom reljefu izvedena je četverolisna rozeta.

Ovo groblje funkcionira i danas — kao pravo­slavno.

(Bešlagić navodi u istom selu još jednu manju nekropolu sa 20-ak stećaka — “Malo mramorje”.)

Podrašnica

V Gerzovo,

selo i polje kraj ceste Šipovo — Baraći. Čuva tradiciju o pogibiji Alije Đerzeleza i “Đerzelezovo turbe” (prije godinu-dvije obnovljeno). Pedesetak metara od turbeta (na samom ulazu u polje, od šipovske strane), ima 5—6 amorfnih ploča, skoro zaravnjenih sa nivoom zemlje. Neukrašene su.

Nedaleko odavde je srednjovjekovni grad Sokol, a ovuda je prolazio važan medijevalni put Jajce — Sokol — Ključ.

Na brijegu, u selu Gerzovu, stoji crkva, “hram Bogojavljenja”, relativno stara (u njoj se čuva original dozvole za gradnju, od sultana Abdul Medžida, 1858. godine). U vanjski zid apside ove crkve ugrađen je fragment reljefa, neidentificiranog porijekla i funkcije.

(Bešlagić u ovo selo locira i nekropolu “Velika njiva”, sa 52 stećka.)  

VI Baljvine, Gornje i Donje

Po mnogo čemu ovo seosko područje (pod Čemernicom, visoko iznad kanjona Vrbasa kod Cr­ne Rijeke; oko 12 km zračne linije na sjeverois­tok od Mrkonjića) izdvaja se od ostalih sela mrkonjićke općine kao jedno od najzanimljivijih: položaj mu je reljefom izoliran od putova i pro­metnica, a opet vrlo blizu putu Banja Luka — Jajce; antropološki, muslimanski živalj Donjih Baljvina čuva drevne karakteristike; selo je i po­red svoje arhaičnosti i zatvorenosti, veoma jasno urbanizirano u globalnom rasporedu; život obaju sela (muslimanskih Donjih i srpskih Gornjih Balj­vina) i danas čuva tragove nekadašnjeg ustroj­stva minijaturne “republike”, sa arhaično demo­kratskim normama zajedničkog života. No, to su natuknice za eventualna etnografsko-sociološka i historijska istraživanja. Što se stećaka tiče, ovaj seoski areal daće nam najinteresantniji materijal.

1. DONJE BALJVINE “Na srid sela” — kako to mještani lociraju — stoji krasno dimenzioniran visoki sanduk, na poširokom prostoru (seoskom “trgu”), koji — i po tragovima — sugerira da se nekad radilo o čita­voj nekropoli.

Spomenik je visok oko 1,5 m (na podnožje mu je nanesen sloj zemlje i kamenja), dugačak oko 1,8, a širok oko 0,8 m. Prema dnu je malo skošen. Široke plohe su mu ukrašene: istočna gole­mim, skoro zatvorenim prstenom polumjeseca, a zapadna nešto manjim, istog oblika i u desnom gornjem uglu rozetom vrlo pravilna oblika. Ne­jasno, bez određene fabulativne predaje, spome­nik je “centar” sela. Ono kako ga mještani ču­vaju od stoke i obijesne mladeži, i kako tumače njegovu starost (“čuči na srid sela od kako je Bo­ga i svita, pa neka ga i sad, kruha ne išće ...”), svjedoči o njegovoj drevnosti i nejasnom straho­poštovanju koje kod mještana izaziva, iako ga ne “svojataju”.

Malo dalje, u bašči ispod “Džemkine kuće” sto­je ostaci nekad velikog sanduka s postoljem, koji je skoro smrvljen, vjerojatno od mraza.

Donje Baljvine

Baljvine, Jatunova njiva

Gornje Baljvine

Gornje Baljvine

Gornje Baljvine

Gornje Baljvine

2. JATUNOVA NJIVA

Na pola puta od Donjih prema Gornjim Baljvinama, u polju, na “Jatunovoj njivi” (sada pos­jed Markovića), kraj samog puta (pod velikom kruškom) stoji kompaktna skupina od 40-ak stećaka — osim jednog sanduka, sve su to ploče. 

Neke su podosta amorfne i niske, ali ima ih 5—6 vrlo prostranih, visokih i pravilne obrade. Jedna od njih, svojim ukrasima, izaziva najveću pažnju. To je ploča visine od oko 0,6 m, dužine oko 2 m, a širine oko 1,2 m. Na njenoj gornjoj plohi je polumjesec istog oblika kao onaj u selu, ali ovaj među kracima ima četverolisnu rozetu. Do njega na lijevom rubu uklesana je predstava ratne sjekire. (Jedva se nazire manja predstava noža, valjda započeta pa zanemarena.)

3. TEŠANOVIĆA KRČEVINA

Oko pola sata blago se uspinjući sjeverno od prethodnog lokaliteta, prošavši kroz zaselak Tešanovići, dolazi se do lokaliteta Tešanovića krčevina. To je livada koja se u blagoj kosini naginje prema zapadu i s nje se pruža veličanstven vidik sve do vrhova Dimitora na zapadu, Lisine na jugozapadu i Manjače na sjeverozapadu.Po livadi su vidljivi, što izlomljeni što čitavi, tragovi nekropole (skoro sve sanduci, neki sa postolji­ma) od 30-ak stećaka.

No, svakako je najzanimljivije ono što krije gusta mlada šumica na vrhu livade. To su tri ogromna monolita sa postoljima; na čita­vom mrkonjićkom području svakako najveća. Stoje u pravilnoj liniji (po orijentaciji reda sje­ver—jug), jedan od drugog na 2—3 metra. Tesa­ni su savršeno pravilno, u formi sljemenjaka, skošeni prema dnu, ne “slomljenih” nego blago zaobljenih “krovova”. Sjeverni je najveći, a južni najmanji (i nešto rustičnije obrađen). Srednji je podosta oštećen na jednoj strani, a postolje mu potkopano i nagnuto (narod priča da su prije desetak godina “dolazili poreznici iz grada da traže zlato, a našli samo kosti, pa otišli.. .”)

Sjeverni je najzanimljiviji. Čitav je, osim što je zajedno s postoljem utonuo i nagnut na jednu stranu. Visok je oko 1,6, dugačak oko 2, a širok oko 1,7 m. Na sjevernoj plohi je nekakva reljef­na predstava (vjerojatno nedovršena); koliko se može razaznati, radi se o stiliziranom pokušaju predstavljanja neke životinje.

Po svemu što je izloženo, vidi se da stećci baljvinskog kraja zaslužuju osobitu pažnju. Srećom, u ovom kraju kod naroda je i najizrazitija svi­jest o tome da ih ne treba dirati.

(Za područje mrkonjićke općine kataloški preg­led “Stećci” Šefika Bešlagića registrira postoja­nje stećaka još u Donjim Gracima — 6, u Mračaju — 13 i u Trnovu — “Mramor” 1 i “Trstovine” 80 komada. Ukrasi nisu nigdje registrirani.)

OPĆI POGLED NA STEĆKE MRKONJIĆKOG KRAJA

Kako je vidljivo iz pregleda i opisa stećaka, ovdje su zastupljene sve važnije forme tih spome­nika — od ploče do sljemenjaka i visokog san­duka, pa ako su prihvatljivi dosad utvrđeni kri­teriji datiranja, onda vrijeme njihova nastajanja možemo globalno odrediti kao tri stoljeća bo­sanske srednjovjekovne samostalnosti (13, 14. i 15. vijek). (Vrijedno je naglasiti postojanje nekro­pola ili manjih područja na kojima se može pra­titi razvoj stećaka; naročito karakteristično je u ovom pogledu područje sela Baljvine.)

Najveći postotak spomenika su ploče, pa san­duci (i jedni i drugi pojavljuju se u amorfnom ali i u primjerno klesanom obliku). Tek mali broj je visokih sanduka i sljemenjaka. Natpisi nisu zabilježeni nigdje, a broj ukrašenih spome­nika je relativno znatan (s obzirom na šire pod­ručje — sjeverozapadna Bosna).

Ukrasi su, uglavnom, oznake staleža (bojna sje­kira, nož), simbolično-lunarni (rozete i polumje­sec u različitim formama), te figurativni (dvoboj, kolo i neidentificirana životinja). Obrada ukrasa najčešće je rustična, ali gdjegdje i visoko maj­storska (primjeri iz Baljvina). Isto se može reći i za “arhitekturu” stećaka.

Narodna predaja o stećcima siromašna je; za­držala se samo u općim, neodređenim crtama, ka­rakterističnim za svu Bosnu. (Za ovaj kraj to je razumljivo, s obzirom na čestu temeljitu migra­cijsku promjenu stanovništva u zadnja 2—3 sto­ljeća.)

Nazivi su također opći: “kužno” ili “kugino greblje”, “mramorje”, “kamen”, “grčko greblje”, “divsko greblje” ...

Vjerojatno je od interesa kazati ponešto o raz­mještaju stećaka i njihovoj vezi s kasnijim kon­fesionalnim grobljima. Kao što se vidjelo, njiho­va gustoća najveća je na pravcu kojim je vijekovima prolazio vicinalni put koji je ovo područje spajao s većim prometnicama i regionima. To je potez Šehovci — Gustovara — Bjelajce — Staro Selo — Magaljdol. Put, kojemu je (vjerojatno iz turskih vremena) ostalo ime “kiridžijski put”, “kaldrma”, spaja se (na području Gornjih Šehovaca i Surjana) sa trasom antičke magistrale Sa­lona — Servitium, i vjerojatno je i u antici imao funkciju vicinalne prometnice. (Znatni lokaliteti sa stećcima zabilježeni su i uz samu trasu spo­menute magistrale — Podrašnica, Busija.) Također, i uz srednjovjekovnu (da li i antičku?) saobraćajnicu Jajce — Šipovo — Sokol — Ključ (u Gerzovu). Ostaje, u ovom pogledu, kao zagonetka primjer izoliranog sela Baljvine.

Jedna činjenica je, po našem mišljenju, značaj­na za pitanje o vjeroispovjednom porijeklu stećaka. Naime, vidjeli smo da se oni javljaju u okviru današnjih grobalja svih triju vjera (u Šehovcima i Podrašnici na pravoslavnom, u Šehovcima na katoličkom, a u Starom Selu na muslimanskom groblju). Također, njihovo prisustvo i od­nos stanovništva prema njima podjednak je bez obzira na to kojoj vjeri-nacionalnosti pripada živalj dotičnog sela. Dakle, ni iz jednog krila postojećih vjera, prema njima nije se mogla ro­diti vjersko-psihološka idiosinkrazija. Po ovome, vjerojatno je logično pretpostaviti da stećci nisu bili oblik nadgrobne umjetnosti vezan za jednu određenu vjersku praksu, ili ako jesu, da je ta vjerska praksa bila daleko tolerantnija, daleko si­romašnija dogmama a bliža elementarnom, panteističkom poimanju života nego što je to slučaj sa religijama-institucijama koje su se u Bosni ustalile nakon srednjeg vijeka, i koje traju i danas.

Jedna digresija: zanimljivo pitanje nauke o stećcima je njihova sudbina i transformacija nakon srednjeg vijeka. Mrkonjićko područje o tome ne govori mnogo. No, ipak, zanimljivo je zabilježiti postojanje okruglih, antropomorfnih nadgrobnih ploča na katoličkim grobljima. Sve koje još postoje nisu starije od 18. stoljeća, ali po obliku i nekim detaljima mogu sugerirati vezu sa stećcima. (Slični oblici, samo veći i rustičniji, klasificirani kao stećci, zabilježeni su u Hercegovini — Stepen kod Gacka na primjer, u okolini Travnika i Jajca — Divičani.)

Na Ćeliji — starom mrkonjićkom katoličkom groblju (za koje župnik varcarski Anto Knežević — iz druge polovine XIX vijeka — kaže da je na njemu bilo stećaka) ima takvih ploča (tako­đer i u Liskovici na katoličkom groblju), čija ornamentika je veoma podudarna sa ornamentikom na narodnim vezovima i preslicama, i sa orna­mentima drevnog tatuiranja ruku.

(Ova digresija pretendira samo na upozorenje koje nauku možda može zainteresirati. Više o tome moglo bi se reći u posebnom osvrtu.)

Katoličko groblje Ćelija, Mrkonjić-Grad

Katoličko groblje Ćelija, Mrkonjić-Grad

Pravoslavno groblje Orahovljani, Mrkonjić-Grad

Bašluk na muslimanskom groblju Mečet, Mrkonjić-Grad

Tvrđava i stari grad Bočac na Vrbasu

Tvrđava i stari grad Sokol na Sokočnici

Zidine tvrđave Prizrenac nad kanjonom Sane

SUMMARY TOMBSTONES OF MRKONJIC DISTRICT

Tombstones of Mrkonjic district are a valuable testimony of continuity of life and original culture. Although very modest, they are worthy of attention, which go further than the bare registration. The se­lection of about ten of the most beautiful (together with the stone monuments, from the other epochs), their moving and a permanent placing somewhere in the centre of the town, should be the guarantee of their protection against ruining, and also should have a varied function — pedagogic, educative, and in the modern conditions of life also touristic.

[1] Prema pismenom upozorenju dra Ive Bojanovskog (Kuripešićev “Itinerarium...”, prijevod Đorđa Pejanovića,Sarajevo, 1950, str. 15)