Ivan Lovrenović

Razgovarala Andrijana Copf Dnevni list, Mostar 3. 3. 2009. Dobitnik prve dvogodišnje nagrade P.E.N. Centra BiH “Midhat Begić” koja se dodjeljuje za književni esej je romanopisac, esejist, urednik, publicist Ivan Lovrenović za esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”. Nagrađeni esej objavljen je u časopisu Novi izraz, a na natječaj za nagradu bilo je pristiglo 14 knjiga eseja i veći broj pojedinačnih esejističkih tekstova. Laureat Ivan Lovrenović za Dnevni list govori o nagradi, odnosu BiH prema jedinom nobelovcu za književnost s područja bivše Jugoslavije, podjelama, šutnji i Andrićevoj književnoj veličini. U obrazloženju nagrade “Midhat Begić ” za Vaš esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji” između ostalog stoji da je taj esej “nezaobilazan novi doprinos tumačenju našeg najznačajnijeg pisca i prevladavanju nesporazuma i sporova u vezi s njim”. Kako ste predstavili Andrića i taj paradoks o šutnji? Mislite li da će on zaista označiti novi, drukčiji odnos BiH prema Andriću? - Ne vjerujem, jer se to ne može riješiti jednim esejom, potrebno je mnogo više drugih stvari. Naprosto, današnji odnos bosanskohercegovačke kulture prema Andriću označava zapravo onaj cjelokupni kulturni krah koji je BiH doživjela od početka 1990-ih do danas i to se najbolje i najtragičnije vidi prema onome kako se naša kultura odnosi prema svojim najvećem vrijednostima, a Andrić je svakako jedna od njih. Moglo bi se nabrajati još primjera, recimo od Zemaljskog muzeja u Sarajevu itd. Bosna i Hercegovina je u kulturnom smislu doživjela posvemašnju destrukciju, raspad sistema vrijednosti, raspad kriterija. Koliko će to trajati, to ne znamo, ali dok traje, najdrastičnije se očituje upravo u odnosu prema najvećim vrijednostima. Tako da Andrića u BiH danas imamo kao jednu činjenicu koja se, eto, izgovara, spominje, zna se za njezino postojanje, zna se čak i za njezinu vrijednost, ali prema toj vrijednosti nema nikakvog posebnog respekta. To se ne vidi samo u nekim kulturnom manifestacijama, nego se to najbolje vidi u sustavu kulture, kulturne politike i u sustavu obrazovanja. Kada biste sad išli pažljivo analitički ispitati kakvo mjesto Ivo Andrić sa svojom književnošću i književnom filozofijom zauzima u sustavima kulturne politike i obrazovanja u BiH, vidjeli biste da je na margini. Dublja bi analiza bila potrebna da nam kaže zašto je to tako i što to sve skupa znači. U svakom slučaju, mislim da je važno upozoravati na to da taj i takav odnos nedvojbeno označava da je današnje bosanskohercegovačko društvo u svim svojim varijatetima vrlo nisko palo u pitanju kriterija i vrijednosti, i da to odnos prema Andriću najbolje označava. Što se tiče naslovne teze koja stoji u naslovu eseja o Andriću, “paradoks o šutnji”, ona se odnosi na nešto drugo. Time sam htio da već u samom naslovu sugeriram jednu od ključnih osobina Andrićeve književne poetike. I to je doista tako – kroz cijelo Andrićevo književno djelo provlači se ta jedna misao, ideja ili nekad samo slutnja, nagovještaj, o čudnom, ambivalentnom, nikad do kraja razjašnjenom odnosu između govorenja i šutnje. To čak imate i u njegovim programatskim tekstovima, poput njegove štokholmske besjede ili nekim drugim, a i u njegovim književnim djelima – podsjećam na ono čudesno mjesto u jednoj od najljepših njegovih pripovjedaka Most na Žepi. Vezir, koji je silne novce i veliku skrb dao da se izgradi potrebni i čudesni most preko divlje rijeke, kada treba uklesati svoj znak na taj most, dugo premišlja o tome što da se napiše, pa onda dugo vremena stoji i nad posljednjom rečenicom koja mu je ostala a koja govori da je u šutnji sigurnost. A onda i tu rečenicu prebriše, i ostaje samo šutnja. Andrić je na puno mjesta varirao i elaborirao taj odnos između šutnje i govorenja, između smisla govorenja i smisla šutnje. Pišući ovaj esej našao sam jedno prekrasno mjesto u njegovom dnevniku koji piše 1942, gdje u nekoliko precizno formuliranih tačaka vrlo konkretno razvija ideju o tome kako nije dostojno čovjeka da priča i pripovijeda, nego da šuti. Naravno, kad to usporedite s njegovim gigantskim književnim djelom, onda to izgleda čudno na prvi pogled, ali ja upravo inzistiram na tome da je cijeli njegov umjetnički pogled na svijet, i na samog sebe, i na književnost stalno išao u rasponu od jednog do drugog pola – od potrebe za govorenjem, za pripovijedanjem, za iskazivanjem, do potrebe za šutnjom i dubokoga smisla šutnje. Na pojedinim mjestima u eseju izgleda kao da branite Andrića od nekih predrasuda o njemu? - Pogrešno je reći da ga branim ili ne branim; nema se tu što braniti. Andrić je naprosto prevelik da bi ga se trebalo braniti i od čega. Međutim, to što ste osjetili tiče se zapravo naših prilika, naših načina tumačenja Andrića kao pisca. Andrić je pisac koji je cijelim svojim bićem i cjelokupnom svojom književnošću duboko i sudbinski uronjen u naš svijet, u te sudbine, u te ljude, u povijest itd. Kad kažem naš svijet, mislim na cjelokupni naš svijet, prije svega svijet Bosne i svijet Balkana. Budući da je taj svijet sam po sebi pun ambivalencija, kontroverzi, tragedija, tamnih strana ljudske povijesti i ljudske sudbine za koje je Andrić imao poseban smisao, onda je posve logično da njegovo djelo u generacijama poslije njega ostavlja raznorazne reflekse, pa ga jedni doživljavaju ovako, jedni onako. Pa se, recimo, s muslimanske strane osporava zbog tobožnjeg negativnog odnosa prema muslimanskom naslijeđu; s hrvatske strane se osporavao kao čovjek koji je iznevjerio svoje hrvatsko podrijetlo a priklonio se srpskom identitetu; sa srpske je pak strane tumačen kao autor od kojega treba učiti povijest, a on se poviješću nije bavio, on je pisao književnost, itd. To su sve kontroverze oko Andrića koje se samo djelomično tiču njega kao pisca, odnosno njegovog djela. One se tiču ustvari naših doživljaja, naše percepcije vlastitih povijesti, a Andrić tu dođe kao neka prizma kroz koju se sve to lomi. Nije, dakle, potrebno Andrića braniti, makar je Andrić također čovjek iz našeg svijeta i nije sigurno bio imun na mnoge od stvari kojima smo mi svi izloženi, pa u tom smislu se može i u njegovom djelu naći određenih kontroverzi. Ali kad kažem da ga nije potrebno braniti, to je zbog toga što je njegovo književno djelo po svojoj umjetničkoj i misaonoj ostvarenosti toliko veliko i visoko da je zaista smiješno njemu spočitavati ono što mu se uobičajeno spočitava. Međutim, s druge strane je jako potrebno o tim kontroverzama analitički razgovarati, pisati, tumačiti, jer na taj način mi zapravo upoznajemo sebe. Jedna od glavnih ideja u mom eseju i bila je ta da je nama svima Ivo Andrić, odnosno njegovo djelo, važno i zbog toga što je u njemu najbolje artikuliran i pohranjen naš zajednički identitet. Naše je da to prepoznamo. Onoga dana kad to uspijemo, tada ćemo tek otkriti koliki je pisac Ivo Andrić. U ovom trenutku mislim da za to još nismo sposobni. Ponavljam, tragedija današnje Bosne i Hercegovine i jest upravo u tome da ona zbog stanja u kakvom se danas nalazi, a tu prije svega mislim na stanje razbijenosti, segmentiranosti, podijeljenosti i uzajamne netrpeljivosti, nije u stanju prepoznati svoje najveće vrijednosti, a Andrić je najblistavija među njima. Kad je preuzimao Nobelovu nagradu, Andrić je kazao: “I bez obzira na oblik ili temu priče, dopušteno je poželjeti da ona ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha”. Danas se govori o tome je li Andrić srpski, bošnjački ili hrvatski pisac (čiji je?), a koliko je bitno čiji je on pisac? Koliko se u tim razgovorima o njemu osjeti sloboda ljudskog duha, a koliko ograničenost?   - To je dobro pitanje. Pogrešno bi bilo Andrića proglašavati nekakvim apstraktnim, svjetskim, univerzalnim piscem zato što se ne možemo dogovoriti je li srpski, hrvatski ili bošnjački. Zašto je pogrešno? Zato što je upravo od ogromne važnosti obrnuto – da mi uvidimo, shvatimo, usvojimo iznutra, vlastitim duhom, to koliko Andrić doista jest i srpski u punom smislu riječi, u punom smislu riječi i hrvatski, u punom smislu riječi i bošnjački. Andrić je jedna od onih velikih, gigantskih činjenica duha kulture, umjetnosti, koja zbog svoje veličine uspijeva biti uronjena u sve te zasebne, partikularne svjetove koje mi danas imenujemo nacionalnim imenima, a istovremeno da bude i ničiji, jer je samo svoj. U tom pogledu je posebno zanimljiv i važan specijalni slučaj, da ga tako nazovem, odnosa hrvatske kulture prema Andriću. Ona danas, zadnjih godina, pokazuje dobru tendenciju prihvaćanja Ive Andrića. Međutim, prije toga ste imali duga desetljeća u kojima hrvatska kultura naprosto za Andrića nije marila, nije znala što bi s njim, i zapravo nije uopće imala potrebu da komunicira s djelom Ive Andrića kao s nečim što i njoj dubinski i suštinski pripada, što je osvjetljava na posebno važan način. To je jedna  žalosna povijest kulturne sljepoće koja se odvijala na relaciji između hrvatske kulture i Ive Andrića. Sada se to srećom malo popravlja, pa ni podatak o tome kako je nastao ovaj moj esej nije nevažan u tom smislu? On je, naime, nastao tako što je Mirko Marjanović, urednik edicije “Hrvatska književnost BiH u sto knjiga”, koju objavljuje podružnica Matice hrvatske u Sarajevu, od mene naručio da za tu ediciju priredim izbor Ive Andrića u četiri knjige i da napišem predgovor za tu kolekciju. To je činjenica koja posebno raduje u kontekstu Bosne i Hercegovine i drukčijeg odnosa prema vlastitoj, hrvatskoj kulturi u BiH, jer je to bio put da se na jedan prirodan, normalan, beskonfliktan način Ivo Andrić, ako ne konačno, onda bar nepovratno počne integrirati u pluralno samopoimanje hrvatske kulture. Ministarstvo kulture Srbije već počinje najavljivati nekoliko programa (među kojima i filmsku operu u režiji Emira Kusturica “Na Drini ćuprija”) kojima će 2011. obilježiti 50 godina od dodjeljivana Nobelove nagrade Andriću. Mislite li da će se netko u BiH na državnoj razini sjetiti obilježiti taj jubilej? - Ivo Andrić u Srbiji i uopće u srpskoj kulturi je oduvijek bio izuzetno intenzivno prisutan. On je na ljestvici srpske književne kulture uvijek jedno od prvih imena, ako ne i prvo i najveće, tako da će u Srbiji i u cijeloj srpskoj kulturi sigurno biti još niz drugih oblika obilježavanja te godišnjice. Što će biti u Bosni? Sudeći po onome kako se to do sada događalo, bojim se da neće biti ništa posebno. Ali, baš neki dan, prilikom dodjeljivanja nagrade “Midhat Begić”, ja sam htio podsjetiti bosanskohercegovačku javnost, a to činim i ovom prigodom jer mislim da to treba raditi na svakom koraku, na jednu doista veliku Andrićevu gestu prema Bosni. Naime, kada je dobio Nobelovu nagradu, on je tadašnjim vlastima Republike BiH poslao darovnicu kojom cjelokupni financijski iznos Nobelove nagrade, a to su bili ogromni novci, daruje BiH, ali s posebnom namjenom – za razvoj bibliotečne djelatnosti. To je činjenica o kojoj danas gotovo nitko ne zna ništa, potpuno je zaboravljena. Taj novac doista i jest na taj način upotrijebljen, i od tog novca napravljen je poseban fond, koji se i zvao Fond Ivo Andrić. S tim novcem se gospodarilo jako pažljivo i pametno, i doista je služio za popunjavanje bibliotečnih fondova, ali i za izdavačku djelatnost, posebno za stimuliranje prvih izdanja knjiga mladih pisaca. Strašno je tužno što današnja BiH ne pamti tako veliku kulturnu činjenicu; evo joj godišnjice o kojoj govorite, da je se barem tada sjeti. Koliko Vam znači nagrada “Midhat Begić” za esej? - Mnogo. Bez suzdržljivosti to kažem, jer se u toj činjenici steklo nekoliko stvari koje su mi vrlo važne i drage. Prije svega, važan mi je sam povod – Andrić. Ja se Andrićem bavim cijeli svoj život, otkad sam počeo čitati i pisati, to je jedna od mojih najtrajnijih tema. S druge strane, tu je i ime nagrade – Midhat Begić. Oni koji se sjećaju i koji znaju, znaju da je taj pisac i profesor bio u modernoj književnoj povijesti Bosne i Hercegovine sasvim sigurno najblistaviji, najumniji i najostvareniji predstavnik te posebne književne umjetnosti, umjetnosti eseja. Treće, nagrada dolazi od ekskluzivno stručnih, profesionalnih instanci – P.E.N. centra BiH i redakcije časopisa Novi izraz. Taj časopis je osnovao upravo Midhat Begić, i on je od početka do danas namijenjen njegovanju književne kritike i književnog eseja. A u žiriju su bili sve ljudi od najvišega književnog i intelektualnog integriteta – profesorica Hanifa Kapidžić-Osmanagić, prof. Jurica Martinović, prof. Dejan Đuričković, te književnici Čedo Kisić i Željko Ivanković. Dakle, kada vam se u takvoj konstelaciji dogodi da dobijete ovakvu nagradu, onda to čovjek zaista može doživjeti kao najveću satisfakciju.