Ivan Lovrenović

Razgovarao Emir Imamović Slobodna Dalmacija, Split 18. 5. 2011. Ivanu Lovrenoviću, sarajevskom piscu i intelektualcu, jednom od najdosljednjiih kritičara hrvatske politike devedesetih u BiH, pronicljivom, temeljitom i serioznom kroničaru unutarbosanske zbilje, nedavno je u Beogradu objavljena zbirka eseja “Imela i stablo“. Dugogodišnji urednik i novinar govori o svojoj domovini kao kulturnoj, a ne političkoj činjenici. Gospodine Lovrenoviću, ako danas govorimo o bosanskohercegovačkoj kulturi, o čemu tačno govorimo? Odnosno, postoji li, a na osnovu poetike, jezika, ideja, unutarbosanske percepcije, uopće nešto što bi mogli tako nazvati? - Zavisi od toga kako definiramo kulturu. Znameniti teoretičar Eagleton u jednom ubitačnom aforističkom iskazu sredinom devedesetih godina ovako formulira današnji paradoks s kulturom: „U Bosni i Hercegovini ili u Belfastu kultura nije tek ono što stavljate u kazetofon, to je ono radi čega i ubijate“. Naime, u naše doba pojam kultura rascijepio se na dva dramatično udaljena, ako ne i suprotstavljena značenja. U jednomu se još zadržava stari koncept kulture kao prostora univerzalnih vrijednosti, umjetnosti „bez granica“, vjere u humanističke ideale. U drugom značenju kultura je postala sinonim za kolektivni politički identitet, u nas prvenstveno i ekskluzivno – etnonacionalni. U tom značenju, dakle, univerzalna dimenzija kulture ustupa mjesto partikularnoj, pa govorimo o srpskoj nacionalnoj kulturi, o bošnjačkoj nacionalnoj kulturi, o hrvatskoj nacionalnoj kulturi, a kultura umjesto da bude medij povezivanja, uključivanja, harmonije, brisanja granica, postaje sredstvo razgraničavanja, antagoniziranja i isključivanja drugoga. Današnja Bosna i Hercegovina, a todanašnja proteže se od 1990. godine, ogledno je polje za izučavanje dihotomije između tih dvaju značenja kulture, jer oba supostoje i bore se za priznatost i za primat. Eto, tako strukturiran sociokulturni ambijent, ta napetost – to je možda jedina mogućnost da se govori „u jednini“ o bosanskohercegovačkoj kulturi, koja je danas sasvim raz-središtena. Koliko je vanjski doživljaj one Bosne iz perioda do 1992., kao multi svakakvog raja u kojem sve puca od kreativne energije, posebno u pop-kulturi, bio pogrešan, te da li je stvaralaštvo u raznim oblastima – film, rock and roll, mlada proza i poezija, TV produkcija – iz osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo incident ili posljedica društvenih okolnosti, od Titove smrti, preko Olimpijade, do liberalizacije političke scene? - Nije to za potcjenjivanje. Bile su to manifestacije autentičnoga razlistavanja kreativnih energija na svim područjima. I ne treba to mistificirati kao nekakav bosanski specifikum, naprotiv, radilo se samo o tomu da se Bosna i Hercegovina u osamdesetim napokon „na svim frontovima“ priključila kulturnome oslobađanju koje se već prije javilo u drugim jugoslavenskim sredinama. Te čudesne osamdesete bile su uzbudljivo vrijeme, u kojemu se vidi i čuje kako monolit režima škripi i popušta ali se još drži, a sloboda još nije osvojena ali je na dohvatu, već je i prakticiramo, i samo je pitanje dana kada će postati potpuna… No, danas vidimo i znamo da je sve to bio zapravo labuđi pjev jedne sjajne a u sebi paradoksalne i proturječne civilizacije, njezin posljednji bljesak prije apokaliptične i krvave propasti u koju se survala između ostaloga i zbog toga što se nije znala nositi s vlastitim mrakovima i „kosturima u ormaru“. Da li je, kada govorimo o prošlosti, BiH ikada bila multikulturna zemlja? Postoji, naime, teza kako nema značajniih razlika u kulturi, recimo, Hrvata iz Busovače i Bošnjaka iz Cazina, odnosno Srba iz Trebinja - Ispravno bi bilo govoriti o pluralnosti i interkulturalnosti, ne o multikulturalnosti – do dosade to ponavljam u svojim tekstovima! Od početka je napravljena greška s tim vezanjem pojma i termina multukulturalizam uz Bosnu i Hercegovinu, i sad snosimo posljedice u vidu nerazumijevanja, krivoga konceptualiziranja prošlosti ali što je najgore i sadašnjosti/budućnosti. Još gore je nerazumijevanje iznutra, od ljudi iz Bosne i Hercegovine, nego od „stranaca“. Multikulturalizam je uvezen iz političke prakse i terminologije Zapada, gdje on označava nešto sasvim različito od našega iskustva:  društveni i politički koncept nastao u Evropi i Americi u razdoblju laicizma i moderniteta, koji označava simultanu prisutnost različitih, međusobno ne-bliskih i nerazumljivih jezičnih, etničkih i rasnih zajednica u istom državno-političkom okviru, od kojih su mnoge imigrantske, pridošličke, te način rješavanja problema integracije koji iz toga proizlaze. To je ono, recimo, o čemu danas govore njemačka kancelarka i engleski premijer, kada govore o neuspjehu multikulturalizma i o nužnosti redefiniranja koncepta i strategije integracije. S našim historijskim iskustvima i s našim aktualnim problemima to skoro da nema nikakve veze. Nema nikakve sumnje da „Hrvat iz Busovače“, „Bošnjak iz Cazina“, „Srbin iz Trebinja“ na razini profane kulture, kulture svakodnevnice (jezik, način komuniciranja, životni stil itd.) pripadaju istoj kulturi. Još nešto važno: oni su svi podjednako bosanskohercegovački autohtoni, nisu niotkuda pridošli kao imigranti noseći sa sobom specifičnu kulturu iz neke druge zemlje i podneblja. Međutim, oni su u isti mah na jednoj drukčijoj razini također i pripadnici triju sasvim različitih, međusobno razdvojenih kolektivnih identiteta. Znamo: ti aspekti njihovih identiteta proizvedeni su u procesima dugoga trajanja na temelju različitih religija/konfesija i njima pripadajućih ideologija i kultura, a ti se identiteti danas ponašaju kao ekskluzivno politički, to jest nacionalni. Tako su Hrvat iz Busovače, Bošnjak iz Cazina, Srbin iz Trebinja u isti mah i u svakoj sekundi svojega života – i u jednoj zajedničkoj kulturi, i svaki u svojemu zasebnom kulturno-identitetnom svijetu. To je taj sinkronitet i ta pluralnost o kojoj govorim, ona se ne proteže linearno i jednosmjerno, nego izlomljeno, kroz sve bosanskohercegovačke zajednice pa ako hoćete i kroz sve pojedince u njima. Suštinsko i sudbinsko pitanje Bosne i Hercegovine zato jest: hoće li u uvjetima državne samostalnosti (što je ovdje historijski novum!) biti moguće pronaći političku formulu za skladno i funkcionalno rješenje toga kompleksnog odnosa. Dosadašnje tri sirove etnonacionalističke politike tomu nisu bile dorasle, to je jasno, ali, bojat se, ništa dobro neće donijeti ni zastupnici ove političke prakse koji danas sa suprotne, „građanske“ i „socijaldemokratske“ strane ne razumiju i ne uvažavaju tu kompleksnost i njezinu političku eksplozivnost. Je li kriv doživljaj da je ono što nosi egidu bh. kulture zapravo sarajevocentrično i ako jeste, može li uoće biti drugačije? - Između Sarajeva i „ostatka Bosne“ uvijek je postojao odnos napetosti i stanovite otuđenosti. („Zbogom Bosno, odoh u Saraj’vo“ – stara je bosanska uzrečica.) Danas je to stostruko pojačano, zbog mnogih razloga. Paradoksalno, zbog političke i nacionalne  fragmentiranosti države Sarajevo je danas najmanje glavni grad cijele Bosne i Hercegovine nego što je ikada bilo, a istovremeno je steklo najviše atributa velikoga grada nego što ih je ikada imalo. Dovoljno je napomenuti da, recimo, ovdje danas sjedi više desetina ambasada svih svjetskih država, čega nikada u historiji grada nije bilo u takvoj mjeri. Plus silne strane organizacije – poslovne i druge, svakodnevne kojekakve međunarodne konferencije, skupovi, delegacije. Općenito, osjeća se „svjetski propuh“, a on se odlično podudara s mnogim manifestacijama „red carpet“ kulture (film, kazalište, muzika, razni estradni spektakli, festivali…), i to sve Sarajevu daje kakav-takav pečat prepoznatljive urbane adrese u današnjem svijetu lude dinamike spektakularnih i uglavnom ispraznih senzacija. U isto vrijeme otuđenje od vlastite šire sredine, jednako u socijalnom kao i u kulturnom pogledu, zjapi sve većom provalijom. Različito je razumijevanje onoga što bi mogli nazvati bosanskom književnošću, no neosporna je činjenica kako je veliki broj suvremenih autora vezan za BiH rođenjem, adresom, temama, jezikom… Da navedem samo neke koji nemaju bosansku adresu u osobnim dokumentima: Jergović, Hemon, Mehmedinović, Đikić, Nikolaidis, Štiks… Čini se, možda krivo, kako se bosanska kultura ni ne trudi zadržati ih sebi, što naravno, ne znači da ih treba izuzimati iz drugih: hrvatske, američke, crnogorske, svake kojoj, također, pripadaju? - Paradoksalno, s obzirom na raz-središtenost „bosanske kulture“ o kojoj smo govorili, te s obzirom na nepostojanje bilo kakve koherentne kulturne politike ne samo na razini države, nego i na nižim razinama, moglo bi se reći da su svi ovi autori u toj kulturi prisutni kao svoji mnogo više nego što bi se moglo očekivati. Vjerojatno je to rezultat potiska odozdo – činjenice da su ovdje veoma rado čitani, da imaju svoju vjernu publiku koja ih osjeća svojima. Ta činjenica ne može utjecati na stvaranje kulturne strategije, ali je važna na bazičnoj kulturnoj razini, i ne može ostati bez ikakva učinka. Da li se povećana, primjetna, skoro estradizirana religioznost društva reflektira na kulturu i u kojoj mjeri? - Naravno da se reflektira, itekako. Ali pravi problem je što se reflektira na taj način, da kulturu trivijalizira a religiju profanira. Da, uistinu: onoj prvoj oduzima njezino najjače svojstvo: sposobnost oneobičavanja, uzdizanja značenja i simbola iznad običnoga, svakodnevnog horizonta, onoj drugoj, pak, oduzima jedino po čemu i zbog čega uopće postoji: sakralnost i spiritualnost. Mislite li da publika u različitim dijelovima BiH autore prvo doživljava kao pripadnike nacija, najčešće „neprijateljskih“, pa tek onda kao umjetnike sa kojima vrijedi komunicirati ili konzumirati njihovo stvaralaštvo? - Nije moguće na ovo pitanje dati jednoznačan odgovor. Sigurno je da takve publike ima, sigurno je i da je ima mnogo. Kako je i ne bi bilo, kada je cijeli bosanskohercegovački javni ambijent zagađen najgorom zamislivom političkom propagandom, kojoj je, pak, glavno oruđe – divljačka manipulacija nacionalnim resantimanima. No, mnogo je važnije da ima i one druge publike – publike koja ima i potrebe i znanja da umjetnost i umjetnika doživi neposredno, mimo ikakvih vanjskih određenja i pripadnosti. S obzirom na okolnosti moglo bi se reći da je ima više nego što je normalno. Jedan ste od osnivača i dugogodišnjih urednika magazina Dani: kako komentirate sadašnju medijsku scenu? - Profesionalna propast Dana ima u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru u neku ruku šire simboličko značenje. Konicidirala je s višestrukim pogoršanjem političke klime nakon izbora u listopadu prošle godine, klime u kojoj je došlo do konačnoga sloma žurnalističke neovisnosti i profesionalnosti u otvorenom svrstavanju uz partijsko-političke centrale, te s druge strane u podvrgavanju logici privatno-korporacijskih interesa. Što se Sarajeva tiče, izgleda da se jedini preostatak kakvog-takvog otimanja od takvog svrstavanja još zadržava u hirovitoj Slobodnoj Bosni, te u nekim internetskim glasilima, ali taj medij je još uvijek bez ikakvoga javnog i društvenog utjecaja. Kako i da li zapravo treba odgovarati na tumačenja prema kojima je kapitalno djelo bosanske književnosti, Derviš i smrt Meše Selimovića, antimuslimanska knjiga, kako tvrdi pisac Nedžad Ibrišimović, a da je Ivo Andrić islamofob, što je dugogodišnja teza dijela bošnjačkih intelektualaca? - Molim za korekciju: ne antimuslimanski nego nemuslimanski roman je Derviš i smrt, tvrdi Ibrišimović. Nije muslimanska knjiga po duhu, a jest veliki bošnjački roman – tako on to nalazi i tumači. Ne snalazim se u takvom postavljanju stvari, niti mislim da je ono uopće potrebno, ali Ibrišimović je veliki pisac, pa ima po čemu biti pamćen i slavljen i bez ovakvih izleta u „teoriju“. A o Andrićevoj navodnoj islamofobiji postalo je već jako zamorno i besmisleno sporiti se. Strašno je koliko se ta potpuno neosnovana ideja, to vandaliziranje najvećega književnog opusa što ga Bosna ima, uvriježila i postala čvrst ideologem. U ovoj prilici, umjesto nekakve nove rasprave, nudim posljednju predsmrtnu misao Mustafe Madžara iz istoimene Andrićeve pripovijetke: „I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada  .“ Zašto se, prema Vašem mišljenju, u dijelu hrvatske javnosti, kako u Hrvatskoj, tako i BiH, uporno ignorira naziv bosanski jezik, te ga se naziva bošnjačkim? Što je, po Vama, bosanski jezik: idiom jedinstvenog južnoslavenskog jezika, politički konstrukt ili rezultat prava određene etničke skupine da svoj jezik naziva kako hoće? - Pa, već ste odgovorili, ja samo potvrđujem: on je u isti mah i jedno i drugo i treće. A naziv nije sporan zato što ga osporavaju hrvatske i srpske nacionalističke sredine i lingvisti. To je najmanje važno. Nije sporan ni kao spontani narodni izbor na popisu stanovništva 1991. godine – činjenica koju su već svi zaboravili. Sporan je zato što se danas, nakon svega što se promijenilo u političkim odnosima među narodima i nacijama, u samoj Bosni i Hercegovini, objektivno gledano, čak možda i bez ičije svjesne namjere, ponaša otprilike onako kako se u Jugoslaviji, a s osobito osjetljivim posljedicama u Bosni i Hercegovini, do sedamdesetih godina ponašao novosadski konstrukt „srpskohrvatskoga“ kao izraz beogradskoga kulturnog i političkog centralizma i unitarizma.