Ivan Lovrenović

Razgovarao Majo Otan

Naši dani, Sarajevo, 24. 11. 1989.

Ivan Lovrenović rođen je u Zagrebu 1943. Glavni je urednik „Svjetlosti“. Piše prozu i esej. Knjige: Obašašća i basanja, poetska proza 1975, Putovanje Ivana Frane Jukića, roman 1977, Bosna i Hercegovina, kulturno-historijska sinteza, 1982, Skice, lajtmotivi, eseji, 1986.Labirint i pamćenje, kulturno-historijski esej o Bosni, 1989.

Kako danas vidite odnos politike (vlasti) i intelektualaca?

- Smiješno je već postalo stalno iznova ponavljati ono opće mjesto o intelektualcu kao biću koje je prvenstveno određeno nezavisnošću i kritičnošću. I to, prije svega ostaloga nezavisnošću od sebe i autoreflektivnom kritičnošću. Podvlačim to zato što je prava kritičnost nedjeljiva, ne može biti selektivna, i ne može biti stvar taktike. Pogotovo ne u savezu s vlastodržaćkim ekipama, s dnevnopolitićkim programima. Na svom pravom poslu intelektualac može biti samo kada ne pripada. Nikome i ničemu do kraja. Politika je svaka u krajnjoj liniji igra oko vlasti, nad društvom i nad ljudima. Veliki totalitarni političko-ideološki „spasonosni“ projekti 20. stoljeća tu su igru doveli do krajnjih monstruoznih granica, do težnje za apsolutnom vlašću nad čovjekom. Svaki oblik intelektualne nezavisnosti i kitičnosti toj težnji smeta kao kukolj u žitu, koji treba odstraniti. Najbolje i iz života.

Klasno-partijski tip projekta, s kojim se u nas eksperimentira nemilice evo već pola stoljeća, historijski gledano naslonio se na arhajski stupanj civilizacije i mentaliteta i s njime lako uspostavio izuzetno plodan dosluh u mitsko-apologetskom pripadajućem doživljaju svijeta i odnosa prema njemu. To je ona krupna historijsko-civilizacijska razlika zbog koje su u nas teško moguća brza i spektakularna otriježnjenja i oslobađanja, kakva promatramo na primjer u Madžarskoj, Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj… Tako, naša duhovna klima do danas nikad nije bila pogodna za kritičnost i nezavisnost; ona je uvijek bila par excellence antiintelektualna. Ništa o tome bolje i rječitije ne svjedoči kao biografije naših najvećih duhova, njihove unutrašnje rascijepljenosti i njihove intelektualne kalvarije. Krleža, Ujević, Andrić veličanstveni su i tragični ketmani naše epohe, svaki na svoj poseban način. Ono što se sada zbiva medu nacionalnim intelektualcima samo je tipičan refleks one iste antiintelektualnosti: strasni poriv za pripadanjem, za poistovjećenjem s Kolektivom. U tome se poistovjećenju tako slatko gubi napor i rizik samostalnoga mišljenja i nezavisne pozicije. To je ona kolektivistička slast (nekad partijska, sada nacionalna) u kojoj je sve na jednostavan crno-bijeli način jasno: mismo sveti, čisti i pravedni, oni su sjeme đavolovo, krivci za sve naše patnje. Neću ni da govorim o užasu krajnjih konzekvenci ovoga primitivnog maniheizma.

Pojava o kojoj govorite najizrazitija je među književnicima i književničkim udruženjima… Vi ste član hrvatskog PEN-centra, a istovremeno niste član niti jednog udruženja književnika.

- Na naše oči raspadaju se strukture ideološkoga društva, upravo onako kako su umni ljudi najavljivali i prije dvadeset i više godina, samo što su tada još bili jaki obrambeni (čitaj: stražarni) mehanizmi toga društva, pa su mu uspijevali produžavati vijek. Savez književnika sa svojim republičko-pokrajinskim udruženjima tipična je ideološka struktura, shematski preslikana s osnovne matrice. (SKJ je kratica i za književnički i za partijski savez, eto slučajne podudarnosti!) Savez književnika nikad nije bio prvenstveno asocijacija jedne profesije, nego uvijek parapolitička organizacija, ukras one glavne. Tako je i ono što mu se sada dešava samo preslikano iz ponašanja Partije: raspad na saveznom, a nacionalna briga na republičko-pokrajinskom nivou. Umjesto asocijacije sudrugova po praksi i profesiji, pretvara se u ideološko-nacionalnu sudnicu, u linč, navlas isto kao partijski forumi.

Do jučer imali ste „bijele knjige“, ili, na primjer, onu ponižavajuću sramnu situaciju u Sarajevu, kada se Udruženje aktivno uključilo u progon tobožnjih fundamentalista, među njima i kolega pisaca, koji potom odrobijaše teške robije. Danas ovo raspomamljeno svrstavanje pod političko-nacionalne barjake. Kako je, na primjer, Savez književnika štitio izolirane i šikanirane kolege na Kosovu? Zakašnjelim, mlako formalnim istupom, bez prave volje i zalaganja. Ko danas ozbiljno uzima na znanje intelektualni pogrom nad piscima u Crnoj Gori? Nikad nije bilo jasnije kako ta organizacija, po samome svom ustrojstvu, s književnošću, s književništvom, s književnicima nikakve veze nema. Nije je imala ni onda kada je bila Partija jedinstvena, ni sada kada je nacionalno razdrta.

Kao osoba i kao pisac imam duboko intimnu vezu s nacionalnim. Intimnu, dakle, nepovredivu i individualnu, onako kako se čovjek intimno i individualno veže uz vjeru, uz ljubav, uz porok. Zato ne mogu dopustiti da mojom intimom upravlja ili manipulira organizacija. Najmanje nacionalna, jer ona manipulira najgrublje. Iz Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (a to znači i iz Saveza književnika Jugoslavije) izašao sam pun modrica davno, još prije 4—5 godina, već tada definitivno osvjedočen da ono svoju ideološku sjenu ne može preskočiti i da hoće. Mogućnost članstva u PEN klubu, kao međunarodnoj strukovnoj organizaciji, ukazala mi se tada kao jedini prihvatljiv, makar i samo simboličan oblik strukovnoga pripadanja, a bogme i kao kakav-takav oblik elementarne zaštite pred neshvatljivom spremnošću članova književničkoga udruženja na političko-policijsku hajku i denuncijaciju…

Udruženje nezavisnih pisaca…

- Inicijativu za osnivanje Udruženja nezavisnih pisaca potpisao sam ne zato što čeznem za udruživanjem i organiziranjem; jedino za čim čeznem to je mir kuće i privatnosti, sve dalji i neostvarljiviji, nažalost. Ali, svojim programskim apostrofiranjem profesije i ignoriranjem ideologije (klasne, nacionalne ili koje druge), ova inicijativa pruža mogućnost da pisac u budućnosti stekne svoj stvarni društveni krov nad glavom, a ne kao do sad, ideološku fatamorganu. I drugo, ovo bi konačno, po prvi put u nas, mogla da se rodi slobodna asocijacija i forum slobodnih ljudi, koji neće obavezivati nikakav delegatski sistem, nikakav demokratski a još manje nedemokratski centralizam, nikakav nacionalni interes i nikakvi viši ciljevi svijetle budućnosti; koji će obavezivati samo interesi i visoki zahtjevi zajedničke profesije, građanske i umjetničke slobode.

Bosna – stalno mjesto spisateljske preokupacije: u beletrističkim tekstovima, kao i u kulturološko-historijskim esejima… Gdje je porijeklo toga stalnoga bavljenja Bosnom?

- To je pitanje na koje sam sebi svakim svojim novim tekstom odgovaram, i svaki put sam jednako daleko od odgovora. Nadam se da sam barem bliži pitanju. Jedan Francuz, svjetski putnik, Albert Bordeaux, koji je putovao Bosnom krajem prošloga stoljeća, zapisao je u svojoj knjizi La Bosnie populaire (Paris 1903) da Bosnu, iznad svih zemalja koje je vidio, doživljava na način epigrafa na kamenoj česmi: “L’eau coule, la pierre reste.” (Voda otječe, kamen ostaje.) Još mi je nekako i jasna moja opsesioniranost Bosnom: svi su moji u njoj rođeni (barem četiri stotine godina unatrag, koliko mogu pratiti “crno po bijelu”), na njezinu jeziku sam progledao (a taj je čudo i djelo sam po sebi!), u njoj sam sahranio one koji su me učili i njoj i tome jeziku… Ali, što reći za Francuza? Shvaćate što hoću reći: mimo svih zavičajnih idealizacija, inertne samodovoljnosti, regionalistićke skučenosti pogleda (čemu je čovjek Bosanac tradicionalno sklon mimo sav svijet, na svoju štetu), Bosna očito postoji na način velike metafore, čiji su smislovi i značenja čitljivi i u općecivilizacijskom sistemu znakova. Ta metafora je čitav Balkan (ili ono što se u historijskocivilizacijskom smislu preciznije zove jugoistočna Evropa), a Bosna je vjerojatno samo njezin najzgusnutiji pojavni vid.

No, Bosna je i teška zemlja. Sa svojim uvidom u njezine mentalitete i njezinu historiju, sa svojom privatno-obiteljskom pričom, konačno s odlukom (a bilo ih je i pametnijih, vjerojatno) da se ovaj život provede u njoj — ne dam da iko bolje od mene zna koliko je teška… I ta težina dio je, možda najbitniji, moje osobne fascinacije. Pri tome, hoću da naglasim da mi je duboko odbojna svaka sentimentalistička mistifikacija “duga prema zavičaju”, “ljubavi” itd, itd. Naprosto, čovjeku je dano ili mu nije dano da zemlju ima kao lični usud. Sto puta bi mi bilo lakše i ljepše da mi nije dano. Često s iskrenom zavišću gledam one koji ne nose taj mlinski kamen o vratu, one ležerne i nevezane. Ali, ta stvar je zapečaćena davno, i tu promjena nema. Ni objašnjenja. U Andrićevoj Čaši stari fra Nikola Granić odgovara mladoga fra Petra, „vrućeg i podbunjenog“, da ne bježi u svijet i ne ostavlja „svoj sveti Red“…: “Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog što te boli, a mnoge pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom… Jeste… s druge strane može biti kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana!”

U tome neobjašnjenom i vanrazložnom poimanju svoje strane ima nešto beznadno anakrono i konzervativno, i, u isti mah, nešto toliko imanentno etično i uznosito, da mi ne preostaje drugo nego da se s njime identificiram.

Iz štampe vam je upravo izašla knjiga o bosanskohercegovačkoj kulturnoj historijiLabirint i pamćenje. Zapaženi su u posljednje vrijeme i vaši tekstovi u kojima problematski dodirujete neke aspekte političkog i nacionalnog života u Bosni. Ističete, tako, da se identitet Bosne ne da izraziti nikakvom političko-nacionalnom koncepcijom?

- Kad se na čovjeka pojedinca gleda samo kao na predstavnika nekog kolektiviteta, nacije, na primjer, kad se u naciji gleda samo njezin političko-predstavnički sadržaj i funkcija, a nijedna dosadašnja politička koncepcija u biti nije gledala drukčije, onda zemljama poput Bosne ostaje samo geografsko-teritorijalna cjelovitost. Bunim se protiv toga i kao individua i kao nacionalno biće. S nacionalnim vezu mogu imati na konkretan i smislen način upravo preko sadržaja kulture i tradicije, ne preko političke, predstavničke funkcije. A sadržaji triju bosanskih (nacionalnih) kultura na takav su način međusobno urasli, da ih je nemoguće razdvojiti onako “čistim” rezom kako se to hoće i kako se to radi skalpelom političko-predstavničkog nacionalnog kriterija. Dok ta i takva stvarnost ne bude uvažavana, nacionalna pripadnost će uvijek biti, ma što govorili i na ma što se zaklinjali, sredstvo manipulacije i izvor frustracija, a političko nacionalno predstavništvo neće se razviti dalje od vulgarno-mehaničke primjene “ključa”. Nijedna dosadašnja političko-nacionalna koncepcija nije se dovinula do onoga nivoa vlastite artikulacije, koji bi bio sukladan multikulturnom biću Bosne; do sposobnosti da taj latentni potencijal prevede iz stupnja naslijeđenih vrijednosti suživota, u viši i moderniji civilizacijski stupanj. Do jučer taj potencijal bio je zamrznut ledom monističke usrećiteljske ideologije, a danas je blokiran nacionalnim supstratom “antibirokratske revolucije”. Realni okvir za te nazadne procese nudi još jedino, kao što vidite već i iz dnevnih izvještaja po štampi, naše partijsko-ideološko ustrojstvo. Da njega nema, da nemaju takav organizacijski okvir i scenu, ti procesi bili bi mogući još jedino kao provincijsko kazalište sjena. Zato je za oslobađanje potencijala o kojemu govorim demokracija i civilizacija istinskoga višeglasja pitanje života i smrti. Dokle god nas budu obasjavali i posljednji odbljesci ideološkoga društva, taj potencijal će biti zamrznut. Od svih naših političkih struktura to je, izgleda, naslutila jedino omladinska organizacija.

Da li se u tom kontekstu može gledati i pitanje nacionalnih institucija? U Bosni i Hercegovini se odlučno protive njihovom osnivanju jer, bi kažu, to vodilo ne samo međunacionalnim trvenjima već svojevrsnoj getoizaciji etničkih kultura.

- U svemu tome zapravo je najmanje važno samo pitanje. Jasno je, naime, svakome ko ga racionalno i moderno promišlja, da su zasebne nacionalne institucije u stvarnosti kakvu sam maloprije opisao čist anakronizam. Važno je, međutim, nešto drugo. O tome sam nedavno pisao, pa nemam razloga da ne ponovim. Pitanje nacionalnih institucija u Bosni je još jedna od nepotrebno demoniziranih političkih tema. Traži se ritualno crno-bijelo izjašnjavanje: jesi li za, ili si protiv! Unaprijed, naravno, prije podastiranja suvisle argumentacije i kontraargumentacije. Pri tome čuvari sistema za svoj negativan stav nude kvaziargumentaciju: tobože, postojanje nacionalnih kulturnih institucija prije rata dovelo nas je do krvoprolića… Svakome ko zna o čemu se radi, jasno je da je to obično zastrašivanje, bez historijske podloge. Odbijam, dakle, misliti i izjašnjavati se na takav način. Razmišljam u civilizacijskom horizontu, iz kojega je jasno da svi oblici nacionalnih ekskluzivizama najviše štete donose upravo svojim „vjernicima“. To je, dakle, stvar oko koje ne bi trebalo gubiti energiju. Ali će zato biti potrebno mnogo energije, političke prije svega, da se zauvijek pokopa manipulatorsko-represivni i primitivno-neznalački odnos spram svega što stoji iza pojma nacije, njezine kulture i historije. Ako hoćete tipičan primjer toga odnosa, eno vam famozne partijske organizacije Savjeta Republike i načina na koji se tamo razgovara o naciji, nacionalizmu, klerikalizmu itd… Međutim, to je samo reprezentativni uzorak, a taj dogmatski tip svijesti do jučer bio je dominantan i masovan, te ga i danas susrećete na svakom zavijutku, po čitavoj društvenoj spirali, od tzv. baze (osobito partijske), do tzv. vrhova. Međutim, opet dolazimo na isto: nije problem u postojanju takvoga tipa svijesti, njega će biti uvijek. Zlo je u samome sistemu, koji tome tipu svijesti daje organizacionu formu, privid autoriteta, tribinu, te, konačno, ogromni publicitet. Savjet Republike tu je, sam po sebi, najmanje važan. Bitno je to da sistem još uvijek omogućuje da taj dogmatski, zastarjeli (a sad, bogme, vidimo i podobro nacionalno obojen) glas u prostoru društvene i javne akustike odzvanja daleko jače od glasa građanske, civilizirane opcije, okrenute stvarnim problemima života i razvoja.

U svojim tekstovima spominjete vjersku komponentu nacionalnog kulturnog naslijeđa i identiteta. To je istovremeno zanemarena i kontraverzna tema?

- Nigdje nisu tako vidljivi vandalski učinci vulgarnoga materijalizma i ideološkoga redukcionizma kao u njegovu odnosu spram cjelokupnoga religijskog područja. Pod firmom besmislene borbe protiv „opijuma za mase“, sasvim se je zaboravilo da je historija religija nerazlučiva od historije čovjeka, od historije kulture, da je religijsko-konfesionalna kultura nerazlučivi element nacionalne kulture. Tako je, prvo, sistematski proizvedena jedna osobita vrsta masovne nepismenosti. Ko je ikad u našoj školi čuo za Bibliju i Kur’an kao temeljna djela historije književnosti, filozofije, civilizacije, a pogotovu upoznao se s njihovim glavnim motivima, ličnostima, tekstom samim? To samo kao jedan primjer.

Drugo, ustrajnim tvrđenjem, do jučer upravo presvetim ideologemom, da geneza nacija nema nikakve veze s pripadajućim religijama, sav običajni, kulturno-tradicijski kompleks, tako intimno vezan uz obiteljsko i kolektivno pamćenje (sasvim neovisan o nečijem teizmu ili ateizmu) represijski je potisnut u tamno područje stidnoga, manje vrijednoga, ali opasnoga i zabranjenoga.

Treće, učešće u političkom životu i mogućnost društvene (pa čak i radnoprofesionalne) promocije bila je uvjetovana članstvom u ekskluzivno ateističkoj (zapravo: antiteističkoj) partiji, te je time ogromna masa vjerničkoga naroda (i ne samo vjerničkog) ipak svedena na neku vrstu građanstva drugoga reda. Kolike su tako energije društvene, umne, radne marginalizirane, pasivizirane, koliko je tu teško otklonjivoga nepovjerenja posijano!… Izgubljeni su svi racionalni kriteriji za stvarno razlikovanje vjerskog i klerikalističkog, pa njihova primjena (čitaj: zloupotreba) zavisi isključivo od nečije trenutne potrebe i trenutnoga političkog cilja. Pa se sad naši marksisti, ideolozi i političari iščuđavaju pred novim i „neočekivanim“ manifestacijama vjerskoga, opet nemajući pojma o čemu se radi, opet pokušavajući protumačiti stvarnost svojim ovještalim, drvenim shemama i teoremama.

Bosna i matične republike, matične nacije… Utjecaj na njihove dijelove u Bosni… Migracijska kretanja prema matičnim republikama… Što mislite o ovim, prije svega, političkim odrednicama s kojima se unosno manipulira?

- Kad je riječ o Srbima i Hrvatima u Bosni, nikad mi nije bila jasna ta logička, terminološka i politička nakaza “matična republika”, “matična nacija”, “dijelovi naroda”. Što bi to trebalo značiti? Da sam, kao Hrvat, ovdje nekakav došljak, na nekakvom privremenom radu ili boravku, “dio naroda” u dijaspori? Govorio sam vam o svojoj ukorijenjenosti u Bosnu, i o svojoj nacionalnoj intimi. Ako, takav, nisam “matičan” u Bosni, kao i u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi, nisam nigdje! To o “matičnosti” opasne su gluposti onoga političkog uma kojemu je nacija mozak popila, pa uvijek sanja jedan te isti ideal: jedan narod, jedna teritorija, jedna država (daj bože, i: jedan vođa!), i koji pod geslom brige za “dijelove svoga naroda izvan svoje republike” misli zapravo, samo o uvećanju moći i vlasti.

Ovaj najnoviji etnocentrički i homogenizirajući devetnaesti vijek, koji ponovo roživljavamo, govori samo o tome da ni komunisti na vlasti nikad nisu prestali sanjati isti ideal. S njime ima “samo” jedan problem: ne može se ostvariti nego nasiljem, prvo nad činjenicama, a onda nad ljudima. Prvoj fazi – nasilju nad činjenicama upravo prisustvujemo. S jedne strane fabricira se u “antibirokratskim” kabinetima i generalizira “ugroženost”, “iseljavanje pod pritiskom”, “fundamentalizam” (i pri tome su po ko zna koji put sva sredstva dozvoljena). S druge strane, od najvišega državnog organa Bosne i Hercegovine, koji pred ovim fabrikatima stoji zbunjen i sleđen, dobijamo dramatična upozorenja i saopćenja o “pogoršanim međunacionalnim odnosima”, taman po starom partijsko-policijskom obrascu, koji nikakve veze sa stvarnošću nikad nije ni imao, jer ga stvarnost nije ni zanimala, već samo održavanje vlasti zastrašivanjem, pa i samozastrašivanjem. Na kojim relevantnim podacima se zasniva takva ocjena? Kakav to mi, makar i najzakržljaliji, institut obrade javnoga mnjenja imamo? Kome u tako mizernim civilizacijskim prilikama ja mogu više vjerovati: osmorici, desetorici ljudi u kabinetu i policijskim, kakvim li, papirima pred njima, ili empiriji koja je moja svakodnevnica, i koja mi uporno govori da oni nemaju pojma o čemu se radi? Znam da je i empirija varljiva, ali dok mi ljudi na vlasti ne pokažu više spremnosti i sposobnosti da na njoj temelje svoje ocjene i postupke, ja ću joj uvijek više vjerovati. Ako ni zbog čega drugog, ono barem zato što je ljepša, vitalnija i duhovitija od njihovih zbunjenih i upaničenih floskula. Naravno, treba biti slijep pa ne vidjeti što se zbiva: taj čudni surogat nacionalizma koji Bosnu potresa u posljednje vrijeme. Ali treba ga precizno detektirati. To nije nikakav “bazni”, samonikli nacionalizam. S jedne strane on je eho “antibirokratske” društvene i nacionalne tektonike, a s druge strane, to je zapravo partijski nacionalizam, nacionalizam koji partiju potresa i koji se manifestira u okviru partijskih aktivnosti i aktualne preraspodjele partijske vlasti, a ima ogroman medijski odjek i djelovanje. Treba li i reći pogubno! Samo, dakle, partija može biti odgovorna ako se taj nacionalizam iz njezinih redova doista razlije, kao infekcija, u narod.

Za sad, držim se empirije, i još se osjećam dobro. Političko-nacionalni aspekt migracija iz Bosne i Hercegovine također je jedna ozbiljna stvar iz narodnoga života s kojom se bezočno manipulira. Ne mislim time reći da ih nije bilo i da ih nema s nacionalnim predznakom. Dapače, i nažalost. Ali trebalo bi egzaktno i svestrano vidjeti brojke, razdoblja, regije, uzroke i razloge dvadeset, četrdesetipet, sedamdeset, stotinuičetrdeset, dvijestotineidevedeset, četiristotine godina unatrag pa vidjeti i kako je nastajala etnodemografska slika Bosne i Hercegovine, i tko, kako, kamo, zašto i pod kakvim pritiscima se selio… Vidjelo bi se da nitko u nacionalnom smislu nema „primat“ i vidjelo bi se da je nacionalno licitiranje ružna manipulacija i dnevnopolitička vulgarizacija sudbine ljudi i naroda…

Vi ste glavni urednik „Svjetlosti“. Po svemu što se vidi, „Svjetlost“ se ponaša kao da ne postoji naša duhovna, politička, materijalna kriza…

- Upravo obrnuto: “Svjetlost” je u krizi otkrila svoje izdavačko “pogonsko gorivo”. Čak bi se to moglo reći i za materijalne aspekte poslovanja, ali o tome će vam mnogo kompetentnije govoriti drugi ljudi iz kuće; ja se ograničujem na programski aspekt. U tom pogledu kriza o kojoj govorite dvostruko je “povoljno” djelovala. Prvo, valja reći da ona u duhovnom smislu zapravo postoji i djeluje već decenijama, a u posljednjih nekoliko godina samo je postala eklatantno vidljiva pustoš koju je proizvela. Nešto preciznije uočiti polja te pustoši, pa pokušavati sa svoje strane, izdavački, činiti što je moguće da se ona “melioriraju” – to je, najkraće rečeno, programska osnova.

Drugo, u strogo kontroliranom i pomno patroniranom izdavaštvu, strah od “idejnoga promašaja” decenijama je bio vrhovni kriterij. Pri tome, što je “idejno čisto”, a što “promašaj”, odlučivalo se nekompetentno, u kavanama i kabinetima, ad hoc, prema ćefu i “od klipa”, a posljedice su znale biti kobne. Tako se stvarala klima u kojoj je bilo bolje i “društveno opravdanije” biti tih, neinventan i neproduktivan, samo da se ne rodi “idejni promašaj”. Raspad ideoloških struktura, kao pozitivan učinak krize, omogućio je (a mi smo u tome “iznutra” zdušno pomagali) unatrag dvije-tri godine da politika konačno digne šapu sa izdavaštva. Čim se to dogodilo, počele su se normalno ispoljavati intelektualne i radne energije, uredničke kreativne strasti i afiniteti, konačno, spontano ujedinjena volja da se sudjeluje i iscrpljuje u tom lijepom ludilu što se zove izdavaštvo.

Često se govori, pohvalno, o jugoslovenskoj orijentaciji “Svjetlosti”.

- Naravno, Jugoslavija je naš životni i kulturno-komunikacijski prostor. Ali, duboko sam skeptičan kad u toj pohvali otkrijem politički prizvuk; on mi, naime, kao jaje jajetu sliči na onu staru priču o “idejnoj čistoti” kao kriteriju za ocjenjivanje izdavačkoga posla. Drugim riječima, naš posao nije da se bavimo artikuliranjem politike i političkoga programa, već da afirmiramo i plasiramo ono što je duhovno, intelektualno, estetski relevantno u univerzalnim, pa zato i jugoslovenskim razmjerama. Ako je u tome implicirana i nekakva politička jugoslavenska dimenzija nemam ništa protiv.