Kultura je primarnija potreba od nacije
Razgovarao Anto Batinić
Svjetlo riječi, Sarajevo, rujan 1990.
Otkuda zapravo Vaša tolika zaokupljenost Bosnom, a posebno bosanskim franjevcima?
- Pravi je odgovor nemoguć. On se nalazi u svakom retku svega što sam dosad napisao, i još više u onome što još nisam napisao. Franjevci su u mojemu doživljaju moje Bosne sol te zemlje i njezine povijesti. Žurim, pri tomu, dodati: to nije idealizacija niti patetizacija. Ni zemlje, ni franjevaca. To je naprosto konstatacija povijesne i duhovne stvarnosti. A mene je oduvijek neodoljivo zanimalo otkrivanje čvrstih točaka povijesnosti i duhovnosti te jedine - srećom ili nažalost – moje zemlje.
“Putovanje Ivana Frane Jukića” je Vaš prvi roman. Moram Vam priznati da sam ga kao gimnazijalac čitao suznih očiju i s puno ponosa. Ima li još nekih markantnih likova u franjevačkoj povijesti koje biste isto tako vrlo rado književno obradili?
- Ne samo da ima! Oni su stalno uza me i oko mene, tako reći moji ukućani. Ne mogu ih se riješiti ni da hoću! I oni markantni, i oni povijesno anonimni. Uzdam se da ću im znati dati literarni lik i glas. Juraj Dragišić, Anđeo Zvizdović, Matija Divković, Stipo Margitić, Filip Lastrić, Bono Benić, Nikola Lašvanin, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Martić, Anto Knežević, Marijan Šunjić, Grgo Ilijić, Augustin Miletić, Rafo Barišić (ne faleć’ mu ćudi!) Grgo Kotromanović, Mijo Čuić, Augustin Čičić, Ljudevit Lauš, Branko Škarica, Augustin Augustinović, Dominik Lovrinović, Lucijan Kordić, Dominik Mandić, Jozo Markušić, Bonifac Badrov, Lujo Franjičević (kojemu dugujem nenadmašne trenutke djetinjstva), Anđeo Kaić, Mijo Bobetić, svi spomenuti i nespomenuti ujaci – sanjari i bojovnici, putnici i samotnjaci, stradalnici i lukavci, znanstvenici i redodržavnici, pjesnici i vukovi…
Dvije analogne tačke vidim u novijoj franjevačkoj povijesti, istoznačnu simboliku dvaju susreta između kojih se sklapa petstogodišnji povijesni luk: Zvizdovićev izlazak pred sultana (Mehmeda II) 1463. i Markušićev izlazak pred maršala (Josipa Broza) 1950. Knjiga na kojoj radim hoće da ispuni taj luk: licima, glasovima, sudbinama, događajima, pričama.
Priredili ste i hrestomatiju “Književnost bosanskih franjevaca. Izbor iz tekstova starije hrvatske književnosti”. Ona pokazuje da su začetnici i utemeljitelji književnog djelovanja u BiH upravo franjevci. Ta spoznaja, međutim, ostala je poprilično nepoznata široj javnosti a u školama se o njoj samo ponegdje nešto stidljivo reklo. U pravim kulturno-književnim odnosima takav pionirski pothvat bio bi od najvećeg značenja. Zašto je kod nas zanemarivan i gotovo prešućen?
- Zašto? Zato što je u nas, zapravo, prešućeno sve. U “javnosti”, u školama, uopće u tzv. javnom mnijenju i znanju – mi o sebi ne znamo ništa. Još gore: ono što mislimo da znamo, znamo krivo. Mi smo narod u stanju kolektivne nesvijesti. Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao “klerikalno-neprijateljske”. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučegorskoga samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice!
Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdavati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta – gesta mržnje i osvete. Strah od drugoga, i strah od knjižnice (kao simbola povijesnoga znanja i pamćenja) počiva u tom mentalitetu na njegovom gorštačkom, analfabetskom i mitsko-legendarnom tipu “kulture”, kojemu je sređeno znanje i pamćenje smrtni neprijatelj. To što je u našim prilikama takav odnos bio markiran i konfesionalno-nacionalnom dimenzijom, samo je još jedna od tragičnih danosti naše historije. Što je još najgore, jedna trijumfalistička a duboko anticivilizacijska ideologija (što je skorojevićki preuzetno umislila da može mijenjati povijest i svijet po sitnoj mjeri svoje volje i moći) dala je opći društveni okvir za legalizirano djelovanje toga mentaliteta, te je to postao opći odnos spram tradicije i kulture. Tako bi se moglo reći da je sudbina gučegorske knjižnice jedna velika a žalosna metafora. Pogledajte samo strašni bosanski postotak nepismenosti, ili stanje nacionalne i sveučilišne knjižnice, Zemaljskoga muzeja, školskoga sistema, i svih ostalih kulturno-povijesnih i znanstvenih ustanova!
Ne bi li trebalo obilježiti lik i djelo fra Matije Divkovića (koji je dvjesto godina prije Vuka udario smjernice i principe za formiranje književnog jezika); fra Stjepana Dragojlavića (prvog domaćeg školovanog slikara iz 16/17 stoljeća); fra Vice Vicića +1790. pjesnika i prvog domaćeg kompozitora); fra Filipa Lastrića (+1783. prvog stručnog historičara), da ne nabrajama mnoge druge? Zar njihova imena nisu zaslužila neko javno priznanje? Mnoge naše ulice ili ustanove nose imena, poprsja ili goleme statue gotovo posvemašnjih analfabeta, epigona i anonimaca, a navedenih likova nema nigdje?
- Sve ste rekli u svojemu pitanju. Samo dodajem: spisak je mnogo duži! Onih prvih, i onih drugih.
Negdje ste napisali: “Moj oblik pripadanja hrvatskoj nacionalnoj kulturi nije, valjda, manje hrvatski zato što nije samo hrvatski”. Kako usklađujete tu pripadnost svojoj nacionalnoj kulturi s drugim kulturama u BiH?
- Jednostavno. Tako što mislim, i osjećam, (pa po tomu nastojim i živjeti) da je kultura šira i prostranija, ljudski primarnija i svagdašnjija potreba od nacije. Ako je istina (drevna i univerzalna) da je kultura onaj sadržaj i onaj medij preko kojega se ljudi i nacije, rase i jezici su-sreću, preko kojega se jedino mogu su-sresti, prepoznati i suživjeti, onda vam je jasno da svoj osjećaj uznositosti zbog pripadanja jednoj nacionalnoj kulturi temeljim upravo na toj mogućnosti koju mi ona, kao kultura, daje da participiram i u drugima. A ne treba posebno objašnjavati kako je, upravo u Bosni, povijesno evropsko-katoličkoj, istočno-pravoslavnoj i orijentalno-islamskoj, ta mogućnost istodobno i uzbudljiva i lijepa i ljudski imperativna. Samo politička instrumentalizacija i zloupotreba nacije može te mogućnosti kvariti, snižavati i prigušivati. Privremeno. Nažalost, mi toj privremenosti prisustvujemo već sedamdesetak godina. No, to je ipak privremenost.
Nedavno se vođa dosad jedine partije pozivao i na franjevačka bosansko rodoljublje i cjelokupnu franjevačku kulturnu baštinu. Je li to znak priznanja toj baštini ili pokušaj njezine instrumentalizacije u cilju očuvanja poljuljane vlasti u kojoj bi franjevci bili pristalice i podupiratelji svega onoga jednoumlja, a često i bezumlja, koje ih je dosad uglavnom ignoriralo?
- Gruba instrumentalizacija odlika je svake demagoške i slabo inteligentne politike. Primjer koji spominjete za moj ukus principijelno je jednak onom nedavnom “pozivanju” na franjevce od strane sarajevskog hadezeovskog kružoka. A primjer povijesne dosljednosti bosanskih franjevaca pročitao sam u saopćenju datiranom na Sv. Ivana Krstitelja. (“Franjevci žele slobodu i mir”, Oslobođenje, 30. lipnja 1990).
Svi mi o Bosni uvijek govorimo i pišemo najbolje. Zašto se onda iz nje iseljava toliki broj ljudi, a ponajviše Hrvata?
- Što se mene tiče, moja privrženost Bosni ne zasniva sena tome što o njoj “mislim najbolje”. Nego na tome, kako vam rekoh u prvom odgovoru, što je ona – srećom ili na nesreću, tko bi to znao? – jedina moja zemlja. Teška, potmula, zapetljana zemlja. Nisam je birao, najmanje “po ljepoti”. Kao ni svoje ime, ni svoj rod. Valjda je zato i ta privrženost tako proturazumna, i tako usudna. Sjetite se Andrića i njegova fra Nikole iz Čaše: “Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća… Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje!… Vrijedi se prelomiti i pregoriti…”
Bosna je, dakle, permanentni test. Prelamanja i pregaranja. Polažem ga svakoga dana, cijela života. Mnogi nisu izdržali. Ne može im se zamjeriti. Može se žaliti. Razloga je bilo svakojakih: ekonomskih, vjerskih, nacionalnih, političkih, policijskih, osobnih…
Hrvatski egzodus iz Bosne i Hercegovine doista je tužan i velik. Traje, zapravo, već pet stoljeća kontinuirano, od fetha 1463, preko Bečkoga (1683 – 1699) i ostalih carevinskih ratova, pa 1917, pa od 1945. do danas. Puna je podalpsko-podunavska Evropa toga svijeta. To je priča o kojoj historiografija nije rekla još ni prvo slovo; nju tek ponešto znaju franjevačke kronike i tanki sloj jezično-kulturnoga kolektivnoga sjećanja tih ljudi.
No, ako se danas hoće, osobito u nacionalno-političkom kontekstu poslijeratnog vremena, govoriti o iseljavanju iz Bosne, nužno bi bilo metodološki pouzdano utvrditi precizne elemente, i to komparativno, za sva tri naroda, pa te nalaze podvrgnuti znanstvenoj i političkoj analizi. Makar za nekoga bila neugodna i glavobolna. Svaki drukčiji razgovor je iracionalna improvizacija i nepoštena politička trgovina ljudskim dušama.
Ni ovdje ne možemo mimoići trenutno vrlo popularne termine kao što su “bosanstvo”, “bošnjaštvo”, “Bošnjak” kao eventualna nacionalna odrednica i slično. Što za Vas znače ti pojmovi?
- Mogli ste već razumjeti da ja Bosnu i bosanstvo doživljavam i definiram u cjelovitosti životno-domovinskoga osjećaja i kulturnopovijesne formacije. Moj nacionalni identitet samo je dio te cjelovitosti. Time ga ne “umanjujem”, nego samo stavljam na mjesto koje mu pripada u trijadi: život – kultura – nacija. Bosanstvo je za mene, dakle, kulturno-civilizacijska kategorija, usuđujem se reći “višega reda” od nacionalne.
S druge strane, imate silnu želju jednoga dijela Muslimana da se nacionalno imenuju Bošnjacima. Tu želju savršeno dobro razumijem, kao što bi je svatko dobronamjeran morao razumjeti. Uostalom, nitko ne može jednome narodu odrediti ime nego on sam. Posve je druga stvar što se to “snižavanje” pojma na političko-nacionalnu razinu, i to još partikularno, kosi s mojim shvaćanjem bosanstva. Ono što mi smeta, ono što me upravo povređuje u temeljnom ljudskom, pa onda i bosanskom i nacionalno-hrvatskom dostojanstvu, to su, u ovim nacionalno poludjelim prilikama, svi ti samozvani “lažni carevi” (muslimansko-bošnjački, hrvatski, srpski – svejedno), što agresivno i polupismeno-primitivno, bez mrve znanja i osjećaja za vrijednost povijesti i bosanskoga suživota, nekom svojom starom ili novostečenom stranačkom iskaznicom uzurpiraju pravo da govore u moje ime, da me predstavljaju. Hrvatstvo nosim u sebi kao nešto mnogo više, dragocjenije i plemenitije, a da ga ne bih osjetio unakaženim u rukama tih političkih troglodita i neznalica.