Ivan Lovrenović

Razgovarala Heni Erceg Feral Tribune, Split, 3. 10. 1994. Volite za sebe reći da ste čovjek bosanske kasabe? - Volim to reći jer u tome vidim nešto veliko i važno. Kasaba je pojam koji se uvijek upotrebljava isključivo negativno. Znate ono: kasaba, palanka, malo misto… međutim bosanska je kasaba za mene uvijek bila topos civilizacije. Uzmite bilo koji mali bosanski grad – a ja najviše volim misliti o svom Mrkonjić Gradu čija je povijest duga 500 do 600 godina – i vidjet ćete da ti gradovi imaju sve što je potrebno da bi bili gradovi. Povijest, svu infrastrukturu, sve civilizacijske punktove, sakralnost – u ovom slučaju čak utrojenu – i bez obzira na svu svoju minijaturnost s nekoliko tisuća stanovnika, svu zagubljenost u prostoru, to su sredine, sociotopi koji su oduvijek funkcionirali kao gradovi. Uz njihovu multikulturalnost i multietnicitet ti su gradovi kao retorte, laboratoriji pred kojima bi zastao svatko tko civilizaciju doživljava kao hod k savršenim oblicima življenja. Sve to i još mnogo više za mene je bosanska kasaba, i kada bih sada mogao sažeti svu svoju žalost zbog svega što se dogodilo, bio bi to žal nad propašću takvih gradova. To je nenadoknadivo. Koliko je vašu bol zbog srpskog divljanja nad Bosnom uvećalo hrvatsko rušenje i ubijanje u BiH? - Srpsko divljanje u Hrvatskoj i Bosni počelo je s mitskim užasima zločina i krvi. Međutim, taj je užas u nama znao odnjegovati jedan obrambeni patos koji je u mentalnome smislu mnogo značio jer nas je oplemenjivao kao žrtve, i ljude koji ničim, niti posredno, nisu sudjelovali u zlu. Ova druga dimenzija pakla i ono u što se taj rat izrodio, koji je i na hrvatskoj strani demonstrirao isto neshvatljivo zlo, e to je nešto što je u meni kao čovjeku koji pripada tome narodu i koji se toga nikada nije odricao, devastiralo čitav unutrašnji svijet. Užas hrvatsko-muslimanskoga rata jest opterećenje za pokoljenja. Ja sam tu školu prošao davno: Hrvati možda najbolje znaju kakav je teret krivnje koji moraju, htjeli-ne htjeli, nositi potonji naraštaj za nešto za što su krivi roditelji. Zločin počinjen u ime hrvatstva, u ime tobožnjih hrvatskih interesa u Bosni, nešto je što me osobno najviše opterećuje i što u meni neće  nikada izblijedjeti. Neki su intelektualci u ovome ratu svoju ulogu predimenzionirali, neki su pak uredno odšutjeli. Kakvima ih vi vidite? - Ovaj je rat poslužio kao povijesni ekran na kojemu su se razbile sve dosadašnje zablude i iluzije o kulturi i intelektualcima kao o vrijednosti samoj po sebi. Skala ponašanja intelektualaca u ovome ratu mnogo je šira nego se misli. Srpski su intelektualci stvorili laboratorij u kojemu se ovaj rat pripremao. Imali ste zatim pojavu velike zbunjenosti čitave vojske intelektualaca u Hrvatskoj i Bosni, posebno u Sarajevu. I na kraju, postoje oni koji doista – reći ću to malo patetično – barjak intelektualne časti drže visoko i koji svoj moralni i intelektualni kredo izgovaraju glasno. Kakva je pozicija ovih potonjih, budući da se najčešće kvalificiraju izdajnicima, neprijateljima itd? - Pozicija takvih intelektualaca je trajno ista, jer se ništa ovdje promijenilo nije već pola stoljeća. Na jednoj je strani siva elita koja ima političku i vojnu moć, na drugoj ljudi koji su odlučili kritički govoriti. Elita nema potrebe izmišljati nova sredstva, ona su već izmišljena, model je isti. Onoga koji je odlučio kritički govoriti, najlakše se relativizira tako da ga se nazove izdajicom, stranim plaćenikom kojemu manjka rodoljublja. Repertoar optužaba apsolutno je jednak onome od prije. Ipak postoji razlika: nekada su takvi ljudi nestajali preko noći, danas pak na djelu je neki blaži, zbunjeni oblik represije.