Ivan Lovrenović

“Kao u Hamletu, princu jedne propale države, sve započinje pojavom sablasti. Tačnije rečeno, očekivanjem tog pojavljivanja. Predviđanje je istovremeno nestrpljivo, sa strepnjom i opčinjavajuće: to, ta stvar (this thing) će završiti dolaskom. Priviđenje će doći. Neće izostati. Ali, kako kasno. Još preciznije, sve započinje u neminovnosti nekog ponovnog pojavljivanja, ali ponovnog pojavljivanja sablasti kao pojavljivanja prvi put u komadu. Duh oca će se vratiti i uskoro će mi reći ‘I am the Father's Spirit‘ (čin 1, scena V), ali ovdje, na početku komada, on se vraća, ako je tako moguće reći, prvi put. To je premijera, prvi put na sceni.” (Jacques Derrida, Marksove sablasti) Ovako počinje rasprava Jacquesa Derride o sablasti Karla Marxa, posljednjoj velikoj sablasti koja (je) opsjeda(la) duh europske misli. Na sličan način na koji je Marx, posljednja velika sablast savremene europske misli, reorganizirao tu misao, sablast nestalog oca motivira naraciju u romanu Ivana Lovrenovića “Nestali u stoljeću”. ***

“Ili je možda takvo htijenje u načelu krivo usmjereno: može li se uopće, rekonstruirati čovjek? Da nisu granice i pozvanje ove zadaće samo – pokazati kako se jedan miran čovjek, jedan običan život, prenio u drugi, kao zagonetka, prokleto pitanje? Kao znak križa?”

(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću)

Slično kao u Hamletu sablast oca – radikalno zvuči ali vrijedi promisliti – motivira cijeli roman (čak i one dijelove koji naizgled nisu ni u kakvoj neposrednoj vezi s vlasnikom sjećanja kakve su pripovijesti o Bosni Argentini). Jer, sablast nestaloga oca je motiv upuštanja u potragu – ispisivanje nestalih svjetova (Mrkonjića-Varcara, fratarskoga Jajca, svijeta nestaloga oca); nestalost postaje temeljna narativna preokupacija. Potraga za nestalostima postaje osnovni princip funkcioniranja baštinika uspomena. Za razliku od sablasti kako je mišljena u Hamletu gdje umrli otac, dovršena i upamćena subjektivnost, dolazi i utječe na tok radnje, očeva sablast neprestano iznova iskrsava u romanu Nestali u stoljeću i pripovjedač je rekonstruira. A ta se rekonstrukcija odvija ne samo preko živa govora o ocu već i njegovih stvari, onoga što je ostalo iza njega. Prvenstveno iz njegova notesa, pisma što je napisao majci i spiska lektire. Ako govorimo na ravni jezične fenomenologije, pripovjedač oca ne bi mogao rekonstruirati samo iz tuđega govora budući da je taj govor, kao sjećanje, i sam svojevrsna rekonstrukcija. Nasuprot tome, pismo neposredno uprisutnjuje nestaloga oca pa ga je tako i moguće rekonstruirati. Posljednje poglavlje romana “Majčin prsten. Kraj” otkriva da je majka u romanu postojala (možda čak i u aktantskom smislu) na dva načina: prvo je bila majka, a onda i naglašeni princip očevog odsustva. Majka je podsjetnik očeva odsustva koje se, time, nužno, nameće kao ambivalentno. U naraciji (a to se najbolje vidi u problemima sa zapošljavanjem) majka fundira i kao anti-subjekt sistemu (ne protivnik, na ovoj je diferencijaciji bitno insistirati). Ključnim bi se mjestom mogla smatrati već spomenuta činjenica da se otac ne rekonstruira isključivo posredovano (govorom) već još više pismom, spiskom knjiga i njegovim stvarima. Nestalost živi u pamćenju i to, u ovom slučaju, u društveno sankcioniranom pamćenju. To je njen temeljni paradoks. Najvažniji oblik pamćenja u romanu[1] bismo mogli označiti kao svojevrstan paradoks rekonstruktivnog pamćenja. Budući da nestali ne živi samo u usmenoj pripovijesti i nikako u direktnom sjećanju, nestali otac počinje da postoji u pamćenju koje ga rekonstruira. Pripovjedačeva je svijest fundamentalno okupirana ovom rekonstrukcijom koja je zapravo fundamentalni proces te svijesti. U biti ovdje se događa nešto više od puke internalizacije pamćenja, jer pamćenje nestalih neprijatelja nije niti bilo izvanjsko pamćenje. Radije obrnuto, pismo provodi intersubjektivno sjećanje u eksternalizirano, odnosno, nestale neprijatelje izvodi na pozornicu. Očeva sablast neprestano fundira između dvije krajnosti: ona je i stvarna i fikcionalna, da stvari dovedemo do krajnjih konzekvencija. To je onaj tip ambivalencije o kojem Renate Lachmann kaže: “Sigurno je slučaj da postoje upadljive podudarnosti između imaginacije (fantazije) i pamćenja. Obje slikama predstavljaju odsutne objekte. Za obje slika je ambigvitetna: i istinita i lažna. U svakom slučaju različitosti ne moraju biti sasvim jasne i ne moraju radikalno isključivati jedna drugu.” (Lachmann 2008:303) U ovom je smislu gotovo aporija pokušati odrediti da li se već navedenom komunikacijom sa ocem koji postoji u procesu rekonstruiranja i kao pamćenje (ne sjećanje!) i kao fantazija događa udvajanje pripovjedačeva subjekta ili pak sjedinjavanje tog subjekta s zamišljenom očevom svijesti (koja bi u tom slučaju bila odvojena od njegove). To se sasvim dobro vidi iz sljedećega odlomka: “Tko je Ivan Jablanović, kakav čovjek? – htio bi znati (mora znati!) baštinik papira i uspomena. Nije ga nikad vidio, jer pripada vremenu prije prvih upamćenih slika, a stalno ga susreće u istom snu: hite da jedan drugome kažu neko svoje sve, a nikad da dođu ni do prve riječi. Uvijek je oko njih jad nekakve polumračne sobice, prvi zvjera, drugi sleđen, i uvijek sve svršava fantomovim naglim nestankom, nekad bijegom ispred naoružane provale, nekad prosto rasplinjavanjem, prije prve riječi. Lica mu nikad ne vidi, ne čuje glas.” (Lovrenović 2013: 316) Ovdje još jednom iskrsava način na koji on rekonstruira i priziva oca: “Osim knjiga, iza Jablanovića ostalo je i fragmentarno svjedočanstvo predanosti duhu slova, smije li se reći: višega stupnja? Mali džepni blok marke mars, ispunjen ispisima, te autografi nekoliko pjesama, jedne prozne crtice i pet prijevoda Baudelaireovih pjesama iz Cvijeće zla. Namjenu mars bloka baštinik nikad nije odgonetnuo do kraja. Je li to precizno i čitko ekscerpiranje imalo poslužiti u neke određene svrhe, ili je bilo samo navika? Je li tih sveščića bilo još, s drukčijim izborom pisaca i mjesta? Ili je ovaj jedini, pa je načinjen kao ekstrakt svega najvažnijega, kao osobni brevijar, intelektualni vademecum?” (Lovrenović 2013:345-346) Osim veze pisma i prisustva koja je postala opće mjesto savremenih evropskih kulturoloških promišljanja, još je jedno vrlo važno značenje koje nam ovaj odlomak nameće. Osim ličnih zapisa, pripovjedač nalazi i spisak očeve lektire. Otac, koji se borio na strani ustaša, u Drugom svjetskom ratu, uskrsava pred pripovjedačem kao čovjek neobično širokoga duha, ako je suditi prema literaturi koju je čitao. I tu se razbija stereotip o neprijateljskom vojniku koji ništa ne zna i ništa ne želi da zna osim onoga što mu nameću zvanični centri moći. U ovom smislu otac postoji kao ambigvitetan. S jedne strane, slijedom onoga što je čitao i što su bila njegova interesovanja sasvim je logično da je otac poražen u ratu i to dvostruko. Prvo na kolektivnoj razini pripadajući vojsci i ideologiji koja je poražena. Na drugi način otac je poražen na ličnoj osnovi, budući da je kao čovjek koji je, izvjesno, imao određena znanja iz oblasti humanistike, uopće pristao da služi ustaškoj ideologiji: “Potom: koliko čovjeka otkriva ono što čita? Ostaci Jablanovića biblioteke potvrđuju da je i njezin sakupljač podlijegao istoj smiješnoj iluziji kao i svi bibliomani – da će jednom biti mira i vremena da se sve iščita. Mnoge knjige ostale su neotvorene, neke je baštinik prvi put razrezivao i dvadeset-trideset godina poslije svega. Zato se u onome što jest čitano vide tragovi velikoga ulaganja – podvlačenja, različiti znaci divljenja, slaganja, pitanja ili sporenja, glose i komentari na marginama i bjelinama. Takve su, najpunije živa čovjeka: svezak sa Zweigovom studijom o Erazmu i Erazmovom Pohvalom ludosti, sedamnaest Binozinih tomova Matoša, Vasićeve Crvene magle, Ujević, Hergešićeva Francuska lirika,  Südlandovo Južnoslavensko pitanje, Kranjčević, Baudeleaire, Lorkovićev Narod i zemlja Hrvata, Andrićev Ex Ponto i pripovijetke, Huizingini eseji i predavanja U sjeni sutrašnjice... Tako je, čitajući te knjige, baštinik uvijek bio pred dvostrukim poslom: čitanjem teksta i čitanjem čovjeka. Kako su se te knjige usuglašavale u Ivanu Jablanoviću; kako su usuglasive s njegovom sudbinom i s njegovim izborom? Neka sva pitanja ostanu tako kako su postavljena. Možda će ih – tko zna na koju stranu? – pomaknuti ova povijest, kad se sklopi. Nad svojim licima i nad sobom.” (Lovrenović 2013:345) Osim ovoga i treći je pisani trag koji vodi do nestaloga oca. To je pismo koje je čuvala majčina kutija, pisano o Božiću 1941. iz Sanskog Mosta: “S bolećivom nježnošću Jablanović se zahvaljuje svojoj ženi na božićnom paketu, mekim riječima opisuje radost i ganutost vojnika vani, na vatrenoj crti, dok ih obilazi i nudi cigaretama i kolačima iz paketa. Hvali je da je junak sama s malim D., brine se imaju li sve što im treba, hrabri je da izdrži, piše kako jedva čeka da ih zagrli oboje – to je ono što mu daje snagu i strpljivost. U toj obiteljsko-božićnoj razblaženosti, ponesen valjda mekoćom vlastitih riječi i slika, nalazi čak i riječi suosjećanja za one tamo prijeko, vani, što u svetoj božićnoj noći, kad se sjećamo rođenja malog Isusa u betlehemskoj štalici, po snijegu i ciči zimi divljački navaljuju i ne prestaju. Upar s tim pismom išla je i fotografija: pod stubovima na širokim stepenicama pred nekom službenom zgradom stoji Jablanović s krupnim tipom, obojica su u dugim domobranskim šinjelima, na nogama im meke oficirske čizme, okrugle kape šilterice na glavi, pomalo usiljeno se smiješe u objektiv.” (Lovrenović 2013: 348-349) Pripovjedač, još kao dječak, oca “upoznaje” preko majčine kutije uspomena i tada mu se prvi put uvodi određenje oca kao nestaloga. U mozaičnoj formi pripovijedanja, ovo je smješteno pred sam kraju romana: “Oca je počeo upoznavati kada je došla majka, sa svojom kutijom, knjigama i čudesnim svojim mirisom, zbog kojega se žudno pribijao uz nju, kad bi ga isprva uzimala u krevet. Lako je prihvatio najneprihvatljiviji oblik postojanja – otac nije bio ni živ ni mrtav. Nestalo ga – to je bila majčina definicija. Fotografija je najbolje utjelovljivala to stanje između – ni čovjek ni grob.” (Lovrenović 2013:370) Osim toga, ubrzo se događa izlazak iz šutnje. U ovom, posljednjem dijelu romana pripovjedač prenosi priču svoje majke o njenoj udaji za oca i prvim godinama do očeva nestanka. Tek tada pripovjedač otkriva: “Slušao je mnogo puta to mjesto iz majčinih sjećanja, uz njega je odrastao. Ono je svaki put bilo isto, njegov odnos prema njemu mijenjao se onako kako se mijenjao on sam – kako je sazrijevao, kako mu se otkrivalo da istina o svijetu ne može biti određena ni omeđena granicom obiteljskoga bola, majčinog bola, njegovog najvlastitijeg bola.” (Lovrenović 2013:364) Otac se re-konstruira iz njegovih notesa, spiska lektire i pisma koja je pisao, ali i majčinoga govora što je dovoljno da se upozna kako duhovna strana nestaloga, tako i njegov svakodnevni život i svijet, ono što fenomenolozi nazivaju životnim svijetom (Lebenswelt) ili svijetom života. Napetost između, iz citiranog dijela, odredila je pripovjedačevu svijest. Drugačije rečeno, mogućnost uskrsnuća iz toga između postoji kao stalna napetost. Konstantna mogućnost povratka nestaloga oca za pripovjedača je nemogućnost smiraja. Kako to uskrsnuće in potentio ne daje mira se vidi i u poglavlju “Ruka iz groba”: “Očiju ne možeš skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpeštanskom aerodromu rodbina dočekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon više od polja stoljeća! Čovjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu štofana kapa koja se u tvom djetinjstvu zvala mica, odjeven u očevidno novu, preširoku košulju, nevičan kravati, čiji je razvezani čvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo ‘dužili’ u JNA na kolašinskim studenima. Dok svi na slici, refleksom Tome apostola nevjernoga, pružaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguće reći što izražava, tek vidi se da samo što nije trgnuo u plač.” (Lovrenović 2013:18) S ovim dijelom, ovom neprestanom mogućnošću povratka iz svijeta koji nije niti ovaj zemni svijet niti onaj, svijet posthumnog bivanja koji poimaju religije, korespondira još jedno stanje. Ispravnije bi bilo reći da to drugo stanje postoji kao politički antipod mogućnosti povratka. To je famozno priznavanje statusa o kojem se u romanu kaže: “Majka nikada nije tražila proglašenje, jer bi to u njezinome zavjetu čekanja i nadi u povratak bilo ravno izdaji. Tko zna do kada ga je čekala, odnosno u kojem trenutku izgubila nadu? Možda ni ona sama nije umjela odrediti taj trenutak. A možda nikada nije ni nastupio u jasnoći i konačnosti. Našao je u njezinim džepnim kalendarićima Sv. Ante bilješke o plaćanju mise za njega još u godinama poslije 2000. Tada ga već sigurno više nije čekala. Ali, nada? Nada je nešto drugo, nju se ne može kontrolirati. U smrtnom listu rubrika bračno stanje mora ostati nedefinirana, obilježena križićima. Ne može se upisati udovica, jer o smrti muža ne postoji nikakav službeni dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa. Šezdesetpet godina poslije svega, nekoliko dana poslije njezine smrti, u hladnom razgovoru sa službujućom osobom njezin se čovjek tako pokazuje živo prisutnim, djelujućim.” (Lovrenović 2013: 377) Ovim odlomkom roman završava. Istovremeno, tu se nalazi sublimacija nekoliko važnih stvari: prva je proglašenje kao temeljno politički čin ulaska u novi poredak onih koji su nestali jer su bili njegovi neprijatelji. Ponad toga, majčina odluka da ne ide u proglašenje čak i kada je postalo nemoguće da se njen suprug vrati ne pokazuje samo nadu. Uzme li se u obzir činjenica da mu je uplaćivala mise, moguće je pročitati i nešto sasvim drugo. Onako kako je sve vrijeme romana pripovjedač rekonstruirao oca, nakon smrti majku rekonstruira kao osobu koja se nenasilno, ali suštinski, suprotstavila sistemu. Njoj, ako je suditi prema krajnje sugestivnom zadnjem odlomku, nije ni bilo više važno da poredak njenome nestalom suprugu da neki status. Nestalost se u ovom romanu postavlja na nivo temeljnog principa, do ekstrema dovedenog principa odsustva iz poretka. U tom smislu gledano, otac u romanu fungira kao ekstremni oblik fizičkog odsustva, ali i kao odsustvo koje reorganizira cijelu mrežu odnosa i motivira romanesknu radnju na sličan način na koji to, recimo, heterotopi rade s prostorom. Literatura: Derrida, J. Marksove sablasti, Službeni list SCG, 2004. Lovrenović, I. Nestali u stoljeću, Synopsis Sarajevo-Zagreb, 2013. Lachmann R. Mnemonic and Intertextual aspects of Literature u: Cultural Memory Studies, Berlin-New York, 2008.