Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću; Fraktura - Zaprešić & Synopsis - Sarajevo, 2013. "Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan." Već na početku Ivan Lovrenović ovako detektira kontrapunkt između čovjeka kao najviše vrijednosti i mistifikacije kao nedvojbeno negativne odrednice - kojom je čovjek odvojen od umjetnosti, jer je "malen i nepozvan", pa mu, takvome, umjetnost tobože ne pripada. U nastavku će prokazati besmisao te opozitnosti i, u konačnici, na ovom će mjestu (u tekstu Homo faber iz Varcara s početka romana), zapravo, implicirati svoj umjetnički credo, iz kojega i na kojem je zasnovana i kojim je protkana ova knjiga. A to je utemeljeno na spoznaji da je umjetnost inherentna čovjeku i u njegovu svakodnevlju: "Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom." (11. str.). Kao roman, Nestali u stoljeću realiziran je kroz preplet dvaju fiktivnih autorstava: ispisuju ga "vlasnik uspomena" i "onaj koji bilježi". Pri tom se vlasnik uspomena, kako stoji u romanu, "u ovoj povijesti pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi, granica između njih postoji ali je nejasna i pomična" (26. str.). Kao aktualni autor, Lovrenović konzistenciju i cjelovitost strukture ostvaruje na ovoj i ovakvoj granici, a on se, osim u uvodnoj noti (O nastajanju), pojavljuje samo da ih, te fiktivne autore, povremeno "oslovi" - e da bi, u stvari, čitatelja podsjetio, upozorio na generalnu zamisao o romanesknoj koncepciji. Vlasnik uspomena i onaj koji bilježi eksplicitno se tokom romana javljaju odvojeno, a nejasna i pomična granica između njih ima, zapravo, ne samo tehnički nego i suštinski značaj koji egzistira u poziciji izgradnje kako pojedinih sekvenci teksta tako i cjeline, svakako i književnoumjetničke mixtum compositum cjelovitosti. Onaj koji bilježi sabire elemente dokumentarne i povijesne, kao i one iz usmene predaje; njemu pripadaju faktografija, eruditni intelektualizam i tendencija ka objektivnoj naraciji; on je "prisiljen" i na razvrstavanje i klasifikaciju stvarnosnoga materijala, upravo onako kako kazuje slijedeća rečenica (koja, dakako, pripada aktualnome autoru): "Kosti sv. Luke evanđelista i kosti Stipana Tomaševića, posljednjega kralja bosanskoga, miješaju se u predodžbi vlasnika uspomena i prepliću tako da onaj koji bilježi mora stvari postaviti na svoje mjesto, i razdvojiti ih jedne od drugih." (39. str.). U tom smislu, na primjer, treće, najopsežnije poglavlje Bosna Argentina dominantno je u autorstvu onoga koji bilježi, jer je sazdano od cjelina primarno nastalih istraživačkim naporom, a ne sudioništvom koje bi porađalo uspomene. To je zbir tekstova o bosanskim franjevcima, koji se ostvaruju u različitim prosedeima - od književno-biografskih studija do kulturološko-povijesnoga ogleda kakav je Divković danas. U ovom poglavlju je, međutim, i Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima, što je pripovjedni diskurs u klasično shvaćenoj izvornoj imaginaciji, i on nesumnjivo pripada vlasniku uspomena - koji se tokom ovoga poglavlja izrijekom pojavljuje samo u dva navrata: prvi put kad se kazuje kao "baštinik papira i uspomena" kojemu su u ruke dospjele bilježnice i fotografije fra Dominika L. (177. str.), a drugi put kad spominje sjećanja na fra Josipa Markušića koja je slušao u Jajcu (198. str.). Kako i zašto su nastali tekstovi koji čine poglavlje Bosna Argentina? Otkriva se to u tekstu Ljudevit Lauš, još jedanput: "Noseći se, odmah po svršetku studija, željom da se posveti istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s 'vanjskim' svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati, onaj koji bilježi naišao je u zavičajnim pričama na historiju učenoga i nesretnoga doktora Lauša." (173-174. str.) Vlasnik uspomena ipak je centralni subjekt naracije, jer u njemu svi ti vanjski elementi bivaju interiorizirani, prožeti i u tekstu oblikovani njegovom psihologijom, prvenstveno obojeni njegovom emocijom, i na taj se način Nestali u stoljeću ispostavljaju čvrstom romanesknom građevinom - koja je u fakturi svoje epske integracije mozaički komponirana. Vlasnik uspomena, zapravo, provodi nesvakidašnju rekonstrukciju vlastitoga bića - čije obale nisu determinirane njegovom egzistencijalnom povijesti i geografijom nego se ono razliježe i do prapovijesnih fakata, kao i do dalekih, najudaljenijih stvarnosnih i literarnih horizonata, da bi se intencija ka enciklopedijskome širenju zbirala u ličnosti tog fiktivnog autora - iskazujući svoj nedvojben romaneskni značaj u refleksiji kroz njegovu iznimno senzibilnu i suvereno obaviještenu osobnost. Ta osobnost, taj vlasnik uspomena žarišni je, dakle, topos ovoga romana, jer sve drugo ovdje egzistira u odnosu spram njega i u prožimanju s njime. Evo primjera u kojem se to zgusnuto raskriva: "Jajce je ime-lozinka u razmjerama evropske povijesti i evropske literarnosti. Znaju za nj veliki pisci i kroničari latinizma, od Silvija Eneje Picollominija do Iana Pannoiusa. Nevino i uzbudljivo otkriće da pripadaš tom velikom svijetu priuštio ti je Walter Scott davno, kada si u djetinjim varcarskim sivim toplim zimskim poslijepodnevima na sećiji čitao u nekoj njegovoj knjizi priču o zlokobnom zvjezdoznancu, što je na praški dvor stigao s budimskoga, opremljen osobitim darom dotadašnjega gospodara, Matijaša Korvina: komadom skupocjenoga ćilima, što ga je kralj zadobio od Turaka u bitki pod Jajcem..." (37. str.). Ova sekvenca Nestalih napisana je 1992. godine, a započinje rečenicom: "Jajca više nema." Potom se, neovisno o faktografiji kojom je naseljen, zapis preobraća u lirski solilokvij vapajne intonacije (kako je i naslovljen: Jajce, vaj, Jajce!) za nestalim Jajcem i za Bosnom koja nestaje, što je poduprto suhom enciklopedijskom natuknicom u kojoj za 1528. godinu stoji da "grad ima sudbinu ostale Bosne". A u stvari se u ovom slučaju, kao i u ovoj knjizi, sve "zbiva" u svojevrsnoj arheologiji kroz koju vlasnik uspomena traga za vlastitošću koja nestaje. Stoga je i razumljivo da, za razliku od onoga koji bilježi, u romanu vlasnik uspomena biva i imenovan, i to kao Josip Jablanović (316. str.), sin nestaloga Ivana Jablanovića, čime zadobiva ljudski obraz i prestaje biti tek jednom dimenzijom razdvojenoga fiktivnog autora. Naravno, ovo razdvajanje narativnih glasova uvjetno je, jer je uvjetna i "podjela posla" koju im je namijenio aktualni autor, no ipak je prezentna i u očljiva ta bipolarnost teksta s obzirom na zasnov koji mu daju jedan ili drugi autorski glas, iako je granica među njima nejasna i pomična - što zna biti minuciozno postavljeno i kad su oba takoreći istovremeno "na djelu", kao u slučaju njihova odnosa spram soneta iz očeve ostavštine. Emocionalnost kao dominantnu crtu karakterne determinacije vlasnik uspomena iskazuje tako što je prema tim očevim pjesmama "imao otpor, osjećajući kako je u njima najmanje te tople čovječije prikaze koju bi htio ugledati, htio dotaknuti". S druge strane, u hladnoj analitičnosti, "Postavši stručnjakom, onaj koji bilježi može, pak, pouzdano objasniti: sve je u njima školničko [...] tehnički su dotjerani, zakašnjeli lirski stereotipi provincijalne hrvatske ljubavno-melankolične lirike s početka vijeka" (374. str.). Ova dva fiktivna narativna glasa uvedena su posve promišljeno i s punom sviješću da se u njihovu spoju na nejasnoj i pomičnoj granici rađa utvarno mjesto s kojega raste ovaj roman. Navlas onako kao što se znakovito opservira o tri Buenos Airesa, zapravo o tri viđenja i doživljaja glavnoga grada Argentine: "Svatri su s granice između fiktivnoga i stvarnog - s onoga utvarnog mjesta s kojega raste najistinitiji naš unutarnji svijet, s kojega raste literatura." (353. str.). A fiktivni se autori u konačnici, spisateljevom magijom uspostavljaju ne samo kao akteri koji nedohvatljivim predivom unutarnjih veza posreduju i povezuju najrazličitiji materijal nego se, upravo zbog takve njihove uloge, u kreaciji smisaonoga sklopa pozicioniraju i kao likovi romanesknoga tkiva. Ali, naravno, samo u određenoj mjeri, jer oni, kao posrednici, stoje na pragu između literarne fikcije, s jedne, i autorove i čitateljeve stvarnosti, s druge strane. U cjelini, izuzetan je efekat koji je u ovakvome romanopiščevom postupku polučen, i to prvenstveno stoga što se palimpsestnim ispostavlja ne sâm tekst, odnosno njegove dionice što su ranije objavljivane, prije nego što su integrirane u Nestale u stoljeću, nego zato što se sada palimpsestnim ukazuje autorstvo tih i takvih segmenata romana; dakle: ono je nestalno, nestvarno, utvarno... Ovakvim pomjeranjem tih objavljenih tekstualnih cjelina iz njihova ranijega konteksta nestalo je, poništeno je autorstvo kakvo su one prethodno nosile i podrazumijevale, a na taj je način pred recepciju postavljen zahtjev drukčijega razumijevanja samoga kvaliteta, to jest vrste, prosedea tih cjelina u mreži energetskih silnica što su ih sada poprimile kao segmenti romana. Postigao je to Ivan Lovrenović ne pukom tehničkom konstrukcijom nego, evidentno, lucidnim samorazumijevanjem u kojemu su mu se u drukčijoj potenciji ukazale i pozicije s kojih je ispisivao te tekstove, pa ih je, stoga, sada razdijelio između dvaju fiktivnih autora kojima je "prepustio" unutarnje autorstvo. To je suštinska spoznaja, na kojoj se, onda, ostvaruje živa, dosljedna i vrlo precizna romaneskna arhitektonika Nestalih u stoljeću. Jer je, zapravo, u idejnome fundamentumu Nestalih upravo to: čovjekova nestalnost i, u krajnjoj instanci, njegovo neminovno supstancijalno nestajanje u svijetu pogubno obilježenom historijom - o kojoj onaj koji bilježi pri kraju knjige iznosi spoznaju što predstavlja i svojevrsni memento cijeloga romana: "čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?" (371. str.). Još je nekoliko mjesta u romanu na kojima se izriče ključna zapitanost nad mogućnošću i smislom bivanja, te nad alijeniranim samovanjem kao paradoksalnim, apsurdnim, a usudnim određenjem. Primjerice, vrlo su snažne i za razumijevanje Nestalih u stoljeću esencijalno indikativne slijedeće konstatacije i pitanja koja na njima izrastaju: "Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu identifikaciju u onomu što si napisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?" (295. str.). I upravo u ovome umijeću - u tome, dakle, da se suštinska ideja autorski gradbeno "prevede" u literarnu strukturu u kojoj će pronaći svoj oblikotvorni adekvat - najznačajnija je vrijednost ovoga romana. Propitujući i potvrđujući trošnost i besmisao, kao i zlokobnost svih povijesnih i identitarnih određenja što poništavaju individuum, Nestali u stoljeću prekoračuju granice uvriježenoga poimanja generike romana, ali to se zbiva unutar romanesknoga teksta - ne iskoračujući preko granica romana kao žanra nego ih razmičući, te tako afirmirajući i žanr, ali i sebe kao, u biti, vrlo konzistentno i čvrsto romaneskno zdanje, ostvareno jedinstvenim darom i ingenioznošću istinskoga majstora književne arhitekture. Ovaj valer za mene je najuzbudljiviji aspekt Nestalih u stoljeću, a pridodaje mu se svakako i blistavi stil kojim je roman dosljedno ispisan, uza sve varijacije kroz koje su tokom ove opsežne knjige stilska sredstva nepogrešivo samjeravana situacijama i naracijskim perspektivama. Potresnost ljudske kobi u stoljeću "koje se ponadalo da završava brisanjem Berlinskoga zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici" (21. str.), udesa u kojemu se nameće retorski upit: "može li se, uopće, rekonstruirati čovjek?" (314. str.), onaj čovjek koji je nestao u tom stoljeću, i sa kojim su nestali svi njegovi svjetovi, nadilazi se ovim romanom koji je u svojoj književnoestetskoj punini neuporedivo potresniji (dakako: na suprotnome polu osjećaja potresenosti) nego što su to egzistencijalna sudbina tog čovjeka, i čovjeka uopće - kao bića historije. Nadilazi se, rekonstruira i zadobiva smisao u svojoj estetičkoj kao metafizičkoj ostvarenosti. A to je moć velike književnosti, što Nestali u stoljeću nesumnjivo jesu. Čitajući ovaj roman, ja sam, dakle, da ponovim, bio uzbuđen do potresenosti, jer posrijedi je jedna od onih na prostoru našega jezika, ili naših jezikā, tako iznimno rijetkih knjiga koje vraćaju vjeru, i koje meni potvrđuju da nisam pogriješio što sam, davno, još na prijelazu iz dječaštva u mladićstvo, pristao i prihvatio slutnju koja me pozivala da iz spoznaje o besmislu egzistencije prostor smisla tražim u književnosti što, kao i druge umjetnosti u svojim najvišim dosezima, ukazuje na šifre uzvišenoga, kroz koje ono čovjeku "namiguje", svjetlucajući u banalnome. Kao i druga vanredna umjetnička djela, i roman Nestali u stoljeću postiže to kao struktura izuzetnoga esetetičkog dosega - u kojoj se i autor i cjelokupan njegov svijet, kojim je tekst predmetno naseljen, rekonstruira i uzdiže ponad neizbježne, ljudski neizbježne trošnosti. To je ona magija kojom se sjeta, melankolija, tuga, bol, nesreća egzistencije alkemijski promeću u drugu, višu dimenziju - u kojoj sve što pripada prvoj dimenziji ima vrijednost tek kao materija, materijal iz kojeg umjetnik oblikuje djelo koje, opet, želi svjedočiti upravo o uzvišenosti života tog jednog i jedinog čovjeka i tragizma njegova nestajanja. Bilo kojega, svakog čovjeka u svakom stoljeću, od kad je svijeta i vijeka, i tako zauvijek. Na taj se način uspostavlja taj čudesni krug - od temeljne ideje do estetičke strukture koja nadilazi i tako čuva samu idejnu osnovu "položenu" u strukturu umjetničkoga djela. Tako traje čovjek, ali samo iznimno: kad ideja "pronađe" umjetničku formu u kojoj će se ospoljiti, objektivirati i ovjekovječiti u dijalektici nestajanja i opstojanja - kao povijesnoga besmisla i čežnjive iluzije univerzalnoga smisla. Počev od uvodne bilješke, Nestali u stoljeću na različitim mjestima sadrže upućenja u svoj svijet, u svrhu i smisao svoga nastanka. Uz one s kojima je najprisnije emotivno saživljen, a to su did, čiji monolog čini posebno poglavlje romana, i majka, čije su uspomene također iskazane u monologu kao dionici poglavlja Liber memorabilium - franjevačka Bosna i Varcar centralni su elementi piščeva vanjskoga, povijesnog svijeta, i on se spram njih, kroz zapitanost o njima, eksplicitno određuje. Na primjer: "Što s ovim starinskim svijetom koji se ne da zaboraviti, koji neće da izađe iz tebe? Taj stari svijet liskovačke, fratarske katoličke Bosne, sa svim njegovim jalovostima, pregaženostima, i s njegovim lijepim skromnim tajanstvima i mudrostima. Nikome on ništa ne znači." (251. str.). A tek Varcar...! "Da je na volju onome koji bilježi ovu povijest, ona se ne bi micala iz V., svojega jedinog pravog središta." (334. str.). I još: "Znaš: kad bi pisao svoju glavnu knjigu (posao tašt i samoljubiv, ali: ima li veće želje i potrebe?), ona bi mogla biti jedino - priča o Varcaru." (302. str.). U poglavlju Tko si ti, koje čine sad lirska proza, sad putopisna crtica, pa citat (literarni ili životni), pa iskustvena mudrost spregnuta u gnomu (kao ova: "Bosna je stratište indvidualnosti"), pa književni mini-esej o pročitanome, sad memoarski odlomak, pa spisateljska autorefleksija..., ima i ovaj zapis: "Razgovor s G. G. Marquezom u Savremeniku; i njega su 'roditelji ostavili kod svojih roditelja', i njemu je 'djed otkrivao svijet', a 'baka pričala priče'; i u njega je Makondo konstanta C oko koje je sve ostalo varijabla V." (237. str.). I evo, u ovoj se analogiji čini razvidnim da je Varcar za Lovrenovića ono što je Makondo za Marqueza, pa je, stoga, i Varcar u ovoj knjizi dobio svoje literarno osvjetljenje, a Lovrenović je, integrirajući u nju i priču o Varcaru, napisao svoju glavnu knjigu, svoj maestralni magnum opus. Roman koji, dakle, ne odustaje od osnovne ideje poništenosti čovjeka, dovedenoga do posvemašnjeg zatamnjenja ("Sliježeš se u se, kovitlac reminiscencija, slika i uzbuđenja povlači se do potpunoga zatamnjenja", 51. str.), ali u isto vrijeme ustrajava i u uvjerenju da smisao postoji - u umjetničkoj transpoziciji kojom se nadilazi i prevladava čovjekovo nestajanje.