Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb-Sarajevo, 2010. Jedan od ironičnijih i nesretnijih nusproizvoda rata u eri mas-medija jeste to što rat prečesto biva jedinim kanalom preko kojega možemo steći neku predstavu o naizgled dalekim ili dotad nepoznatim kulturama. Iako je rat protiv Bosne u početku vodila medijska mašina kojom se upravljalo iz Beograda, sva moć i tehnologija novinarskih resursa zapadnog svijeta nedugo potom koncentrirana je na dio svijeta o kojem su rijetki imali bilo kakvu pravu predstavu ili saznanje. Opseg, temeljitost i kvaliteta izvještaja o Bosni iz mnogih su razloga, naročito u američkom kontekstu (iako u nešto manjoj mjeri i u Evropi), bili sasvim iznenađujući, usprkos brojnim pogrešnim predstavama koje su se nešto duže zadržavale. Istovremeno, dok je prije rata bilo izuzetno teško, ukoliko ne i nemoguće, prevoditi djela iz Bosne, u periodu nakon rata kritična masa prevedenih tekstova našla je svoj put do engleskog jezika, što također donekle iznenađuje. Uostalom, ako pogledamo neke od značajnijih sukoba u periodu nakon Drugoga svjetskog rata - Vijetnam, Zaljevski rat ili Alžir (kako danas tako i u vrijeme borbe protiv kolonijalizma) - vidjet ćemo da se tek mali dio vijetnamske, iračke ili alžirske kulture probio do anglofonskog svijeta. U ovom smislu o Bosni sada znamo više nego o mnogim drugim mjestima o kojima bismo trebali imati barem neka saznanja. Pa ipak, kada se susretnemo s djelom Ivana Lovrenovića, odmah se suočimo s takvom dubinom znanja i integritetom pristupa, koji nas natjera da shvatimo koliko malo ustvari znamo o višestrukoj i palimpsestnoj historiji Bosne. Beskompromisno djelo pjesnika, romansijera, esejista i novinara Lovrenovića gotovo je antiteza onome što se općenito smatra “argumentiranim” intelektualnim diskursom. Njegova žestoko lokalna erudicija ide do najdubljih korijena veze između jezika i mjesta, istovremeno prenoseći shvaćanje da nijedna ljudska kultura nikada ne može biti zaista “strana” ostalim ljudima. Pa ipak, Lovrenovićevo shvaćanje ljudske prirode nikada nije nostalgično niti reduktivno, pošto je on konstantno i akutno svjestan onog barbarizma kojeg su samo ljudi u stanju počiniti. U jednoj drugoj knjizi, sasvim drugačijeg tona, Ex tenebris: Sarajevski dnevnik (1994.), Lovrenović piše: Moralni komoditet – to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće – zašto ne i cilj? – ovako zasnovane tehonološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX i na prelasku u XXI stoljeće. Doista, kada čovjek promisli, u brzom panoramskom preletu, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvica i gulaga – ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da dremne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Koji je to strašni napor – biti stalno moralno budan, imati stalnu uključenu, nemirnu, savjest! Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad: balkanska klaonica! Možete li samo zamisliti kako nas – sve zajedno, sve zajedno, bez zavaravanja! – mrze po evropskim kabinetima! Kako im je bespovratno, nemilosrdno, kako zločinački i neodgovorno pokvaren san!... Nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače (čak i bez obzira na to što se vrlo dobro zna tko je jedno, a tko drugo)! Jer, što ste nam to, dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napol vapijući, napol optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo... I uopće,  što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?... Što bismo imali od stopostotne solidarizacije sa žrtvom i od stopostotne osude koljača? U svijetu koji je naizgled povezan slikama globalnog kapitalizma što čine da se ljudi dobro osjećaju i u kojima su svi jednako različiti ali isti, Lovrenović definira jedan novi humanizam koji se nikada ne spušta na nivo jeftinih floskula selektivnog liberalizma, u kojima politika postaje pomodna poruka. Nakon što je Evropa pristala dopustiti da se desi destrukcija Bosne, nemoguće je previše naglasiti značaj ovog elementa. Štaviše, veća homogenost intelektualnog diskursa kao rezultat akademske migracije između Evrope i Amerike, te gotovo potpuna pobjeda teorije bez aktivne politike, Lovrenovićevo djelo čini sve urgentnijim i relevantnijim. Kao i u slučaju velikog broja intelektualaca izvan okrilja akademskih kalupa i modela, Lovrenovićeva karijera obuhvaća mnoge vidove plodnog kulturnog i javnog života. Autor više od deset knjiga, Lovrenović je radio i kao glavni urednik u "Svjetlosti", jednoj od najboljih izdavačkih kuća u Evropi prije rata. Radio je i dalje radi kao novinar, a istovremeno je aktivan i u ustanovljavanju i promoviranju raznolikog spektra kulturnih i političkih projekata. S obzirom na poslijeratni nivo političkog i intelektualnog konformizma, kao i smrt i migraciju tolikog broja značajnih bosanskih intelektualaca, ne mogu se potcijeniti njegova prisutnost i primjer u Sarajevu. Nije ni potrebno isticati da svaki prijevod Lovrenovićevog djela stiže itekako prekasno. Usprkos mnogim dobrim knjigama o Bosni, ništa se ne može usporediti s Unutarnjom zemljom. Iako nas na trenutke možda podsjeća na Claudija Magrisa ili Amina Maaloufa, Lovrenovićev stil predstavlja jedinstvenu i nevjerojatno zgusnutu mješavinu geografije, politike, historije, kulture i poezije. Trajna snaga ove mješavine proizlazi iz njegovog dubokog osjećaja da jedan narod može posjedovati nagomilano iskustvo jednog mjesta i da ono može biti sadržano u njegovim građevinama, knjigama, muzici i jeziku, te da se taj kompleksni amalgam mora prenijeti u svemu njegovom bogatstvu. Veliki gvajanski romansijer Wilson Harris govori o "nejednakostima koje gaje jednostrane tradicije" a koje bivaju utisnute u narative kao “nepravde”. Govoreći o Danteu, Harris piše:

Možda se sjećate kako je Virgilije, koji se trudio i Dantea proveo kroz Pakao i Čistilište, nepravedno isključen iz Raja. On je smatran poganinom jer je živio u predkršćansko doba. U kojoj mjeri je takav Raj jednostran? Zar mu nije potreban duboki, re-vizionaran zamah za jezični okvir u kojem je napravljen? Kada se u tradicijama zadrže takve duboko ukorijenjene nejednakosti, Duša same tradicije postaje siroče. Ona pati od kozmičke napuštenosti jer gaji apsolute koji nepomirljivo polariziraju čovječanstvo. Ukoliko takvi apsoluti ne mogu dati partikularitete u okviru pluralnih maski koje same sebe propituju, Duša se otcjepljuje i može izgubiti svoju sposobnost da, s najdubljom kreativnošću, arbitrira između podjela u čovječanstvu.

U labirintu naslijeđenih pretpostavki, namjernih manipulacija i grotesknih mitologija koje Bosna sada predstavlja, nikada nam nije bio potrebniji vodič za arbitriranje između ovih ranjavajućih i izranjavanih podjela. Ipak, uprkos tome što je toliko toga izbrisano, Bosna još uvijek predstavlja jedno mjesto i jedan narod koji otjelovljuje ljudski, geografski, historijski i kulturni pluralitet na načine koje drugi narodi i mjesta tek počinju shvaćati. Igrajući ulogu našeg vodiča, Ivan Lovrenović nas nikad ne napušta i cijelim putem nas drži za ruku dok lutamo kroz mjesta poganskih obreda, sinagoge, crkve, džamije i biblioteke u plamenu, mjesta koja nam - ma kako lijepa ili strašna bila - nikada nisu nepoznata.

S engleskoga Milena Marić

Ammiel Alcalay (1956), pjesnik, prevodilac, kritičar i znanstvenik. Bavi se bliskoistočnom, balkanskom i sefardskom kulturom sa širokim spektrom tema - od dijaspore, sjećanja i modernizma, do svetih tekstova. Na Queens Collegeu u New Yorku predstojnik je Odsjeka za klasične, bliskoistočne i azijske jezike i kulture, a na City University of New York predaje na studiju medievistike. Autor je znamenite kulturološke studije After Jews and Arabs: remaking Levantine culture (1993), proze The Cairo Notebooks (1993), antologije Keys to the Garden: new Israeli writing (1996), zbirke eseja Memories of our Future (San Francisco 1999), knjige pjesama From the warring factions (2002). Preveo je na engleski Sarajevo: Ratni dnevnik (1994) Zlatka Dizdarevića, Sarajevske portrete (1995), Deseti krug pakla (1996) Rezaka Hukanovića, Sarajevo Blues (1998) i Devet Aleksandrija (2003) Semezdina Mehmedinovića.