Ivan Lovrenović

(Dijalektika tmine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2020)

Svojevremeno, sada već davno (1999), Amir Brka objavio je antologijsku knjigu poezije Antikrist u jeziku čijim je naslovom, svjesno ili nesvjesno, sâm sebi odredio ili možda naslutio pjesničku sudbinu. Čini mi se da pomenuta sintagma u sebi sabire i sažima ukupnu (poi)etiku ovog pjesnika, njegov pjesnički jezik, a možda i jezik čitave jedne "tranzicijske" generacije. Za razliku od pjesničkih formula modernizma koji je suvereno vladao južnoslavenskom književnom scenom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, i koji je svijetu i stvarima prilazio esencijalistički, mahom antimimetički, u stalnom pokušaju da nadmudri političku cenzuru i ostvari utopijsku slobodu, Amir Brka hoće da razbije svaku vrstu lirske uštogljenosti i sentimentalnosti, protiv je svakog okoštalog pjesničkog postupka i otrcane, potrošene metafore, ukratko, za poeziju koja hoće biti svježa i nova. Pjesmujući iz Tešnja, daleko od "civilizacije" takozvanog "glavnog grada", izvan sveznajućeg i oholog urbsa, izgleda kao da je pjesnik izabrao "marginu" za svoje središte. "Margina" ovdje, dakako, nema nikakvu vrijednosnu oznaku - ona predstavlja autentični topos življenja, pjesnikovo zanimanje za zavičaj, za ono što je svakodnevno i zbiljsko, čaršijsko i kafansko, za "šum tupoga besmisla" i "glagole olovnog beznađa", dakle hic et nunc, ono što se samo po sebi suprotstavlja sveobuhvatnoj laži vladajućih ideologija. Drugim riječima, antikrist u jeziku zauzima se za demaskiranje naših lažnih postmodernih egzistencija, naše Nacije i Povijesti, našeg kozmopolitskog rialitija, a sve u korist otkrivanja čovjeka u čovjeku, u ime potrage za novim pjesničkim subjektom koji će, kako kaže Šklovskij, "stvarima dati nova imena". Pjesnik se tako poigrava sa svojom zbiljom i svojim postojanjem, ispisuje dijagnoze svijeta iz svoje najbliže intime, iz drijemeža provincije, dakle iz svoga unutarnjeg i vanjskog zavičaja, iz unutarnje i vanjske margine, opkoljen zlom novih društvenih odnosa i nikada do kraja završenim ratom.

U tom pogledu, zanimljiva je teza Nedžada Ibrahimovića koji u jednom tekstu, pozivajući se na Deleuzea i Guattaria, ističe kako se "književnost na 'malim jezicima' za razliku od književnosti na 'velikim jezicima' bavi velikim i sudbinskim temama". Tuzlanski književnik tako podsjeća na jedan lik u romanu Fizika tuge Georgija Gospodinova koji "pledira za književnost koja bi se bavila prolaznošću i prolaznim stvarima, jer one čine 'pravu historiju', kao što tu 'pravu historiju' vidi lirski subjekt koji se u pjesmi Čarlsa Simića prisjeća muhe zunzare koja je nekada davno, dok je šetao s ocem, hodala preko karte svijeta u mjesnoj brijačnici". Ibrahimović ovdje sasvim ispravno upozorava na naše suvremene skriptore, ogrezle u samodopadljivost i koketeriju s tržištem, u ispraznu frazu i blagoglagoljivi lični žurnalizam, koji se bave takozvanim velikim temama i još većim istinama, na rubovima svojih promašenih ideoloških angažmana.

Scena iz Simićeve pjesme koju navodi Ibrahimović i koja je, nema sumnje, paradigma autentične "nove osjećajnosti", vrlo je bliska poietici Amira Brke, najboljim pjesmama iz njegove posljednje knjige Dijalektika tmine. I ovaj pjesnik, poput Simića, ispisuje "historiju prolaznosti", neku vrstu dnevnika svakodnevnosti i egzistencijalističke pustoši svoga zavičaja i njegovih ljudi. U tim pjesmama svi su nalazi dati na mikroplanu, na razini mikrodogađajnosti, gdje se signali zbilje javljaju otužno "na jedinom, pustom sokaku zabiti suđene", gdje je "divan svijet ovaj, blažen u punini svojoj, ravnodušan prema našim udesima". Na tom "jedinom pustom sokaku", Amir Brka u potrazi je za onim slikama i onim mikrodogađajima koji će do kraja, možda katarzično, rasvijetliti mjesto čovjeka u svijetu. U pojedinim pjesmama taj postupak dobija antologijsku snagu, gdje se pjesnik sa zavidnom lahkoćom i neodoljivom jednostavnošću poigrava sa znacima svoga prostora i vremena. Ilustracije radi, navest ću ovdje pjesmu Osmrtnica, jednu od najboljih u ovoj zbirci:

Sjedim uz prozor turobne
provincijske kafane
gdje mi se
svako malo
obraćaju sjene
čineći me
sebi samomu
još nejasnijim
Iznenadno - gle
staklu prilazi djevojka
Pogledam: ljepotica
I motri u me
Živnem
ozaren
zavjesu razmičem
Ali ona
osmrtnicu gleda
izvana zalijepljenju
naspram moga lica

Pjesnički subjekt, u "turobnoj provincijskoj kafani", dakle toposu zavičaja i mjestu bitka, kojem se "obraćaju sjene" čineći ga "sebi samomu još nejasnijim", postaje žrtvom susreta erosa i tanatosa. Bez ikakvog suvišnog patosa, bez nepotrebnih pjesničkih "emocija", "egzaltacija" i "refleksija", pjesnik pravi začudni ironijski preobrat, neku vrstu egzistencijalističkog otkrovenja: eros nije zagledan u ozarenog pjesnika nego u samu smrt, u smrt koja je zalijepljena naspram njegovog lica! Eto sjajne i vrlo uvjerljive slike ljudske ništavnosti: pjesnik je živ, a mrtav, mrtav je, a živ! Ukoliko je - naravno u krajnje simplificiranom frojdovskom smislu - eros personifikacija volje za životom, a tanatos, sasvim suprotno, volja za povratak u iskonsko i transcendentno, u ništavno vječno, onda se u ovom banalnom, svakodnevnom događaju, u jednom elementarnom nesporazumu, očituje dobro skrivena ljudska drama. A ta drama, koju nam pjesnik katarzično priopćava, odvija se (a gdje drugdje?) "uz prozor turobne provincijske kafane" (kao da Amir Brka, i pjesmom i slikom, po ko zna koji put pravi hommage Musi Ćazimu Ćatiću, s nadom da će duh pjesnikov vratiti svome gradu).

Na sličnom ironijskom fonu je još jedna sjajna pjesma - Da stignem na vrijeme:

Na zidu, u domu našem, moja je draga
kazaljke postavila tako da pokazuju deset
minuta više nego što je uistinu proteklo
vremena
[...]
                        Pa iako uvijek revno
svoje vanjske obaveze izvršavam, sve
češće pomišljam: umrijeti ću u krevetu
našem tih deset minuta prije
I moj ritam, stoga, odavno već prilagodio
se: sad od sebe dajem sve - kako poslove
bih okončao, onda kući hitam, da ranije,
na vrijeme stignem, da nipošto ne bih
zakasnio

I ovdje je jedan "izvanjski", dakle banalan i nevažan događaj, iskorišten za prikazivanje pjesnikove intimne drame, gdje pjesnik opet od "izvanjske" pravi "unutarnju" radnju: s promijenjenim "izvanjskim" vremenom na zidnom satu mijenja se i njegovo "unutarnje" vrijeme - mogućnost da se zakasni na vlastitu smrt! Eto opet sjajnog ironijskog preobrata, još jedne male bilješke za Brkinu "historiju prolaznosti".

U tom smislu, kada je u pitanju njegovo poimanje vremena i uopće hronologija, ovdje valja dati važnu napomenu o jednom prikrivenom pjesničkom postupku kojim se služi ovaj pjesnik. Naime, sve su pjesme manje ili više precizno datirane, što se u određenim slučajevima može "dočitati" kao sastavni dio književnog teksta. Tačnim navođenjem datuma Amir Brka ono što je zbiljsko i događajno iznova potvrđuje u pjesmi, pojačavajući tako njene "realističke" potencijale i dajući joj dodatnu legitimaciju, čime se osnažuje i pojačava njena ukupna egzistencijalistička dramska napetost. Pojednostavljeno kazano, događaj iz Osmrtnice nije poopćen - on nije opći, zbirni, društveni, metaforički događaj, kako to inače biva u poeziji: ljepotica je zaista pogledala u smrt, 18. maja 2011. godine u nekoj kafani, čime se ljudska drama individualizira i premješta iz književnosti u sâm život, gdje dolazi do fatalnog, katarzičnog oslobađanja metafore iz svoga prenesenog značenja u zbiljski događaj, gdje književnost doslovno postaje život, a život se volšebno preobražava u književnost.

Najbolje pjesme u ovoj zbirci napisane se upravo u tom znaku, u sudbinskom preplitanju zbiljskog i imaginarnog, gdje se ne zna gdje tačno počinje jedno, a završava drugo. U tako zadatom semantičkom polju, u tako formuliranoj poietici, Amir Brka u Dijalektici tmine ostvaruje zavidne pjesničke rezultate. Bilo da pjeva o svakodnevnici, o onome što se zbiva ovdje i sada, iza stakla njegove kafane (o prozoru kao Brkinom pjesničkom motivu može se napisati zaseban esej!), ili pak o vječnim "hordama tmine" koji tumaraju poviješću i kopaju "grob u zraku, gdje im nije tijesno", pa njegova misao odjekuje zlokobno celanovski, pjesnik je čas rapsod koji je ovladao "smislom riblje nijemosti i silogizmom evropske zore, arijama ptičijim i nemuštim metaforama lažnih pjesnika, lelujanjem tapiserija sa nekošenih bosanskih livada, parabolama zen-sufija", a čas hroničar koji se javlja glasom nekog suvremenog Bašeskije:

Sunce mi je dotaknulo oči, pa, još u snu,
prozoru priđem, i gledam: mala, crna,
žutokljuna ptica, dolje, u travi, kidiše na
zmiju, a ona se, uspaničena smrtno, i već
sva u ranama, ružina spasonosnog žbuna
nastoji domoći
Odahnuh... Dobro je, dakle, u redu je sve:
svijet ovaj može i bez mene...
Spokojan, vraćam se, i, kao u grobnicu,
iznova ću leći u postelju svoju 

Malo je danas pjesnika koji "stanuju" u našem "štokavskom književnom univerzumu", a koji imaju Brkinu snagu sažimanja svakodnevnosti u pjesničku dramu u kojoj se čaršijsko, kafansko i provincijalno s takvom lahkoćom preobražava u kozmičko. Zbirka Dijalektika tmine nije ništa drugo do "knjiga preobražaja", stalni napor da se pustoš življenja i zloćudna povijest - "među javom i med snom" - prepjevaju u začudno, oslobađajuće otkrivanje istine, da se stvarima koje nas svakodnevno okružuju da aura smisla. Rijetki su, dakle, pjesnici koji mogu ostvariti tako jedinstvene pjesničke domete i tako dosljedno zaokružen, izbalansiran pjesnički svijet.