Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati Sarajevski pisac Ivan Lovrenović ustraje na najtežem putu: putu autonomnoga, ni na koga do na sebe sama oslonjena mišljenja. U BiH, zemlji zastrtoj stereotipima i kolektivističkim »samorazumljivim« »istinama«, njegov je glas jedinstven i, logično, usamljen: ne pripada nacionalistima, ali ni antinacionalistima; ne pripada »svojima«, ali ni onima drugima; ne pripada novinarima, ne pripada piscima, ne pripada znanstvenicima, ne pripada političarima... Pisanje Ivana Lovrenovića o BiH jedinstven je, stilski zasigurno najljepši, plod povjerenja u vlastitu intelektualnu sposobnost. Ukorijenjeno je ono u napornoj ljubavi prema mučnoj, ali jedinoj njegovoj zemlji; i utemeljeno u svijesti o mnogostrukome jedinstvu koje BiH jest i nastavlja biti, ma koliko streljiva potrošili oni koji tvrde da znaju kako bi moralo bolje. Nedavno je Lovrenoviću sarajevsko-zagrebački izdavač »Synopsis« objavio dvije nove knjige starih naslova. Riječ je već o klasicima, premda su objavljene relativno nedavno: prvo izdanje »Bosanskih Hrvata – eseja o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture« prije osam, a »Unutarnje zemlje – kratkoga pregleda kulturne povijesti BiH«, prije deset godina. »Bosanski Hrvati«, koje je prvotno objavio zagrebački Durieux Nenada Popovića, u novom su izdanju temeljito prerađeni i prošireni, pa ih se može smatrati novom knjigom. »Unutarnja zemlja«, kulturalna povijest BiH prevedena na njemački, češki i engleski, sada je na hrvatskome objavljena četvrti put, u temeljito prerađenome i proširenom izdanju. Prvi je dojam da su knjige naglašeno lijepe. Grafički urednik, čije je ime nezasluženo izostavljeno, s mnogo je jednostavne finoće korespondirao Lovrenovićevu baršunastom literarnom stilu, pa već ovici sugeriraju argumentativnu čvrstoću i stilsku tankoćutnost njihova sadržaja. Na naslovnicama su fotografije bosanskih srednjevjekovnih kamenih spomenika, koje je oko Travnika i Stoca načinio Lovrenovićev sin Josip. »Kada se susretnemo s djelom Ivana Lovrenovića, odmah se suočimo s takvom dubinom znanja i integritetom pristupa, koji nas natjera da shvatimo koliko malo ustvari znamo o višestrukoj i palimpsestnoj historiji Bosne«, piše u pogovoru »Unutarnje zemlje« američko-židovski pisac i povjesničar Amiel Alcalay. »Iako nas na trenutke možda podsjeća na Claudija Magrisa ili Amina Maaloufa, Lovrenovićev stil predstavlja jedinstvenu i nevjerojatno zgusnutu mješavinu geografije, politike, historije, kulture i poetike«. »Unutarnja zemlja« izlaže povijest BiH od prapočetaka do danas, s dva povijesna dokumentarna dodatka u novome izdanju. Temeljnom misli knjige mogli bismo smatrati navod iz predgovora: »Bosanski kulturno-komunikacijski kontekst uspostavlja se kao scena začudnoga paradoksa: na svakom koraku, iz svake komunikacijske situacije ljudi dobivaju sijaset snažnih i izravnih potvrda o istovrsnosti i istorodnosti svojega porijekla, jezika, pučke kulture, na osnovu čega se neizostavno formira jedan sloj njihove svijesti o pripadnosti; u isti mah, u toj istoj svakodnevici, oni figuriraju i kao pripadnici nekoliko oštro diferenciranih civilizacijskih i političkih kolektiviteta, čije prvo lice je lice religije, te na toj osnovi biva formiran sloj svijesti o pripadnosti druge vrste. Važno je primijetiti da taj parelizam pripadanja ide i kroz svakog pojedinca«. »Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture« do danas je možda jedini intelektualno argumentiran, civilizacijski pošten i angažirano politiziran rad o narodu o kojemu mnogi govore, ali rijetke uistinu zanima. Prvotno objavljena 2002., knjiga je na službenim političkim adresama doživjela mrzovoljnu šutnju, ali na drugoj strani duboko poštovanje onih koji političkoga utjecaja nemaju. Riječ je o esejističkome tekstu s elementima historiografije, osobne povijesti, antropološke, etnološke i kulturalne analize, pisanu s mnogo autobiografskoga, čak intimnoga autorova udjela, i finim stilom koji zatravljuje. A tema joj danas nije ništa manje aktualna. Štoviše: »Agonija bosanskoga hrvatstva kao orijentalno-evropske mikrokulture, o kojoj je ova knjiga govorila u prvome izdanju 2002., danas je već uvelike uznapredovao proces, te se u nekim elementima može govoriti o njegovoj nepovratnoj dovršenosti«, piše Lovrenović u predgovoru drugome izdanju. Ako je suditi po dosadašnjemu utjecaju Lovrenovićeva pisanja na konkretnu politiku, ne bismo trebali zaključivati kako će i ove nove knjige u tome predstavljati novost. Ali, premda bi je Lovrenovićeve teze itekako mogle zanimati, dnevna politika nipošto nije njihov konačni obzor: riječ je o djelima dugog trajanja, lijepim spomenicima nelijepome vremenu i mučnoj zemlji, koja bi joj mogla postati nadgrobnim pločama, ali i spomenicima života. Što će od toga dvoga postati, međutim, neće odlučivati Ivan Lovrenović, nego oni kojima je do BiH stalo nemjerljivo manje nego njemu samome.