Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata, Zagreb 2010. Bosna i Hercegovina postala je zemlja u kojoj se misli dočekuju na nož, makoliko racionalne i trezvene bile, makoliko možda samo tako zvučale ali takvo značenje stjecale tonom neutralne analitičnosti, isključivanjem emotivnosti, s njom u nekom našem novom mentalitetu povezanoga prostaštva, jezikom čiji je cilj povreda Drugoga, drukčije mislećega. Proizvodnja kontrahenata proces je kojim se na najlakši način podižu tiraži novina a forumi na internet portalima kroz njega stječu nevjerojatnu (neslućenu, točnije bih rekao) eksplozivnost. Naravno, i taj je skatološki prostor sklon zasićenju te ono što se na njemu prezentira vrlo brzo postaje žrtvom vlastite repetitivnosti i prelazi u jedva svarljivu dosadu. No ono što me osobno zapanjuje jest da osoba, a o njoj će u ovome tekstu biti najviše riječi, koja stigmatizacije u kloakama našega parauma najmanje zaslužuje postaje redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću. Toliko čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može nigdje naći osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikada nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnoga negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću-angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno. Ne krije li se iza njega sumnja u vlastitu sposobnost reflektiranoga poimanja stvarnosti, analitičkoga promatranja političke, ali i ine, svakodnevnice? No zašto govoriti o protivnicima Ivana Lovrenovića? Zašto se koncentrirati na njih, braniti ga od njih, diskutirati s njima? Zašto kada je kudikamo produktivniji pristup u razmišljanju o samome Lovrenoviću, pristup koji je, kao rekonstrukcijsku bazu jedne besprijekorne individualne intelektualne pri-povijesti izabrao Miljenko Jergović? I meni je, bez ikakve dvojbe, poći tim putem i suočiti se s jednom od najbistrijih svijesti koja je ikada agitirala na bosansko-hercegovačkim prostorima. Za to su mi potrebne i poneke teze, makar ih i ne bilo 21 kojima kulminira knjiga Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Bit će ih tek dvije, a obje će se odnositi na samu osobu Ivana Lovrenovića, ne onog „pravog“ koji šeta ulicama Sarajeva ili hodočasti Bosnom i Hercegovinom, već onog kojega mukotrpno i prilježno valja rekonstruirati iz njegovih spisa i zabilježenih usmenih riječi. Ako sam ga jednom ranijom prilikom nazvao misionarom i kroničarem, sada ću tvaj dvojac tek minimalno modificirati i pokušati ga definirati kao usmenog pripovjedača s jedne i minucioznog istraživača lokalnoga s druge strane. Ne smiju se zanemariti dva aspekta njegova stvaralaštva, koja i on sam zna ponekad artikulirati, ali koja se često zaboravljaju u okršajima što ih njegove misli, naravno nevoljko, bez želje za, osobito nesupstancijalnom, prepirkom, tako često znaju izazvati. Naime, njegova je djelatnost, čak i onda kada se njegovim besprijekornim stilom razastire po papiru, u svojoj srži duboko prožeta usmenom tradicijom kojom odiše i cjelokupna bosansko-hercegovačka kultura. Nisu rijetki momenti u kojima se Lovrenović-arheolog upušta u avanturu iskopavanja zaboravljenih riječi, iz kutaka pamćenja izvlači oralnu dimenziju svakodnevnoga života koji mu je, po predvidivoj konvenciji, ostao tamo prisutan u liku bake. No to je samo njegova najčistija emanacija. Kao u Andrićevim pripovijetkama, osobito u njima, Lovrenovićevi tekstovi isijavaju napetost dvaju stavova prema svijetu, dvaju oprečnih načina pridavanja smisla prirodi i društvu/zajednici, dvaju koncepcija savladavanja problema što ih okoliš stavlja i pred individuu i pred kolektiv i na koje se re-agira na dijametralno suprotan način. Kada Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović za središnji dio svoje zajedničke knjige biraju inrtervju onda je ta odluka daleko dublja od banalne prosudbe po kojoj je forma razgovora zapravo neobavezna i neobavezujuća, publicistička igrarija podarena ničim opravdanom površnošću. Iza nje se, navodno, krije proizvoljan čin dvojice autora koji si dopuštaju slobodu ćaskanja pretvarajući u njemu i najozbiljnije teme u intelektualnu razbibrigu dokonih subesjednika. Ničega od toga u ovome razgovoru nema, niti se takva praznina u njemu može zbiti. Naprotiv, kriptousmena forma intervjua, zahtjevnog i višeslojnog novinskog žanra, u ovoj se knjizi pretvara u sudbinski izbor. On se u njoj realizira zato što drukčije nije moglo biti, zato što je tako moralo biti. Jergović novinarski dio posla, a polako smo počeli zaboravljati čime on oficijelno zarađuje kruh, obavlja s bravurom. Njegov je repertoar pitanja brižljivo promišljen, iza njega postoji cilj ali taj se cilj ne nameće kao apsolut, već omogućuje i improvizaciju. Tamo gdje Lovrenović otvori novu, zanimljivu temu, Jergović ne inzistira na svojemu već pušta sugovornika da iskaže ono što ima reći. Govorna situacija koja se tako razvija omogućuje i jednome i drugome sudioniku prostor slobode koji, ipak, nije apsolutan. Kada bi to bio onda bi se preobrazio u prostor gorespomenute samovoljne, u intelektualnoj razmjeni nedopustive, igrarije. Upravo takav koncept razgovora obogaćuje se pravim temama (Jergovićeva zasluga) koje harmonično korespondiraju s oralnom formom i o Lovrenoviću kažu ono što on sam ne bi htio reći, možda toga čak i nije svjestan. Otkriva se u njemu osoba koja posjeduje duboku spoznaju svojega podrijetla ali koja iz njega ne izvlači nikakvu pragmatičku korist – ni za sebe ni za one koji ga slušaju/koji čitaju što kazuje. Lovrenovića se moglo i drukčije, ne manje efikasno, „ispitivati“. Učinio je to prošle godine u Sarajevskim bilježnicama Enver Kazaz. Ono što je osobito važno jest da ta se dva razgovora ne preklapaju. U kronološki prvome skupine se pitanja koncentriraju oko poetike, shvaćanja povijesti, ponekad dodiruju brizantnu političku tematiku ne dopuštajući da ona, kao najzavodljivija, prevlada. Za razliku od Kazaza Jergović Lovrenovića-intelektualca koji ima što „kazati svijetu“ stavlja u drugi plan, a u prvi pozicionira Lovrenovića-svjedoka. Upravo je zbog takva strateškog izbora pred publikom, kockicu po kockicu, složena konstrukcija osobe koja je obilježena diskontinuitetom, bićem čija osobna povijest kao da performativno korespondira s poviješću njegove opsesije – Bosne i Hercegovine. I tu dolazi do razgranavanja moje druge teze: Lovrenović kao kroničar, analitičar i tumač lokalnoga. U ovome se intervjuu, naime, artikulira ono što je drugdje iskazano posredno, fokusiranjem interesa, odabiranjem specifičnih diskurzivnih strategija. Da bi se dosegla dimenzija u kojoj se može steći svijest o samome sebi kao, primarno, istražitelju lokalnoga, otkrivatelju mikro-struktura, potrebno je ispripovijedati priču o samome sebi. Osobito je u impozantnome Liber memorabilium bilo riječi o vlastitoj osobi; no ta se riječ, vođena specifičnom strukturom pripovjednoga teksta, nadavala u svojemu fragmentarnome i, evo opet ključne riječi, diskontinuiranome obličju. Miljenko Jergović, slijedeći pripovjedača u sebi, „tjera“ Ivana Lovrenovića da, kroz ispovjednu formu, sklopi linearnu povijest svojega života. I kao kakvim čudom, u nekoj obrnutoj psihoanalizi, to mu i uspijeva. Pred nama se prostire slika osobe koja se isprva formira od minijaturnih obličja, od čestica sjećanja – na zbivanja u razrušenom djetinjstvu prije svega, ali i na odlazak na školovanje, studij, zapošljavanje – da bi sasvim polako dolazila do momenta u kojemu privatno mora ustuknuti pred javnim, do momenta u kojemu se Ivan Lovrenović od provincijskoga gimnazijskoga nastavnika u rodnome gradu transformira u određujuću figuru kulturnoga života Bosne i Hercegovine sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pri svemu tome, kao kakav prekrasni ispovjedni memento, ostaje filigranski točno uhvaćeni moment sreće u osjećanju bivanja svoga na svome: „Bio sam intenzivno okupiran, i intelektualno i emocionalno, istraživanjem lokalne historijske, kulturne baštine. To me je ispunjavalo i bilo je jako lijepo.“ U ovim riječima odzvanjaju one iz intervjua s Kazazom gdje Lovrenović s blagom zdvojnošću veli: „Da mi je pripovijedati u eseju.“ Radoznalima će se tu prikazati svašta: tragedija gubitka oca, pokušaj njezina naknadnoga reflektiranja, silovite prepreke koje pred tu refleksiju postavljaju nedostatak informacija ali i šutnja okoliša, traženja kauzalnosti, gotovo očajničkog, u dobu u kojemu je vladala kontingencija, iskustva s hrvatskim jezikom pedesetih godina, od ranije poznata priča o susretu s službenikom UDB-e. No kako se prelazi iz privatnoga u javno, odnosno što se jedno s drugim više stapa, gotovo do nerazaznatljivosti, tako se u prvi plan guraju osobe i događaji koje su u pri-povijesti „igrale ulogu“. A pri-povijest o kojoj je riječ, i u kojoj je naš pripovjedač bio više od pasivnoga promatrača, jest Bosna i Hercegovina sedamdesetih godina, jest ona čudesna priča u kojoj se kultura pokazuje čimbenikom, ne ancilom burne politike i ekonomije „dugoga trajanja“. Opet je tu važna jedna paralela. Posao koji Lovrenović, u pripovijedanju svojih uspomena, priprema za buduće znanstvenike u drugoj su, dijaloški (ali u pisanoj formi!) postamentiranoj knjizi, za kasne osamdesete obavili Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović korespondirajući u Transatlantic mailu. Zanimljivo je, onda, promatrati dijalog između tih dvaju uradaka, presjecišta kao mjesta generiranja sličnosti i lomove kao mjesta generiranja različitosti. Još jedno ključno pitanje odnosilo bi se na kretanja od periferije ka centru, pri čemu se kod različitih generacija periferije i različito oblikuju. U slučaju starije geografski, u slučaju mlađe sociološki. Margina je Lovrenovićeva margina provincije, margina Jergovićeva i Mehmedinovića socijalna, makar se topografski pozicionirala u administrativnome, ekonomskom i kulturnom središtu države. Generacijski uvjetovana različitost rubnosti položaja u kontekstu se ratom uvjetovanih preobrazbi pokazuje fluidnom. Ni jedni ni drugi ne tragaju za esencijom koja bi ih dovela do izvornoga bitka. Potraga je za tim bitkom uvijek već odgođena,  toliko neizvjesna da se sumnja u njezin ishod pretvara u program. Unutrašnji i vanjski egzil očituju se momentima spoznaje o nedoseživome Jednome te se kao takvi  profiliraju kao mjesto nijekanja kvintesencije Jednoga – Nacionalnoga – u zemljama bivše Jugoslavije. Dakle, prelazak s periferije, koju se voli i koju se želi bilježiti, ali koja tebe ne voli i ne želi biti bilježena, u centar koji do mikro-bilježenja malo što drži, koji želi vidjeti sebe upisanoga u kroniku i u povijest. Pri tome i centar zaboravlja koliko je mali a Ivan Lovrenović taj njegov zaborav vješto koristi i postaje kroničar sredine koja je, iskreno govoreći, tek nešto veća od Varcar-vakufa. Sarajevo je, zapravo, veliki Mrkonjić, Bosna je nadstrešnica koja prekriva i jedno i drugo, a mogućnost koja se pruža sekularnom franjevcu jest mimikrijsko uvlačenje u makro-zbivanja na koje se primjenjuje ista tehnika što se pokazala tako efikasnom (i politički opasnom, dapače kriminaliziranom o čemu svjedoči sada groteskna a u doba zbivanja itekako realno-prijeteća epizoda Lovrenovićeva zatvaranja u banjolučku Crnu kuću) u ispisivanju „dugoga trajanja“ mikro-sredine. U takvoj se re-konstrukciji povijesti u potpuno novome svjetlu pojavljuju ličnosti koje smo odveć lako skloni zaboravljati, čak i s prezrenjem gledati, urednici časopisa i pokretači biblioteka u kojima se na znanstveno-filološki način pristupnom čini dotada disperzirana ili teško dostupna građa, seminalna u ispitivanju kulturne povijesti. Takve su nezaobilazne figure Čedo Kisić ili Hasan Grabčanović. Odjek Čede Kisića izranja u razgovoru Lovrenovića i Jergovića kao poligon intelektualnih razmjena i pročišćavanja kulturalne svijesti par excellence. Usporedi li se to s današnjom scenom, na kojoj se Kisić u „memoarima“ talentiranog režisera ali katastrofalno netalentiranog, (polupismenog – rekao bih kada bih i na trenutak povjerovao da su ti memoari isključivo njegovih ruku djelo; ovako se skribomanija ravnomjerno dijeli na ghost-writera iz one novinske institucije koju Milošević osamdesetih nije ni morao osvajati i drvengradskog viteza borbe protiv globalizacije) spisatelja pojavljuje kao personifikacija partijskog „tamnog vilajeta“ (lubardoidi su, opet smo zaboravili a na to nas je, srećom i zato mu hvala, podsjetio Nenad Veličković, koristili još ljupkiji termin „karakazan“), onda se može vidjeti kolika tragedija nastaje zanemarivanjem proučavanja kulturalnog pamćenja. I pitanje „memoaristi“ ali i njegovim adlatusima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji: U kolikoj je mjeri opaska o odveć velikom broju psovki u jednome scenariju (koja nema obvezujuću snagu) znak cenzure? I još jedno: Otkuda njemu, nevinome i nezaštićenome, podatci o navodnim tajnim sastancima kojima dirigira SDB? Na stranu ti ubodi koji više svjedoče o osobama koje ih, podlo i kukavički, zadaju nego o onima protiv kojih su upereni. Pogleda li se časopisna, izdavačka, filmska, književna Bosna i Hercegovina u onim godinama koje rekonstruira Lovrenović, vidjet će se da tako intenzivna djelatnost nije mogla biti pokrenuta bez logističke podrške onih koji su „odlučivali“ i bez investicijske mase koja je u nju uložena. Koliko jedna činjenica govori o stanovitome otopljavanju rigidne ideološke svijesti, toliko druga svjedoči o porastu ekonomske moći koja jednoj sredini omogućuje intenzivno bavljanje vlastitom prošlošću. Danas toga, bojim se, nema a posla kojega valja obaviti itekako ima. Tko će biti novi udarnici kulture i tko će im omogućiti da razviju svoju udarničku energiju jest pitanje na koje odgovor mogu ponuditi jedino astrolozi. Budući da ove retke ispisujem za rubriku pozicioniranu nešto prije one horoskopske, nemam ni kompetencije za izvršenje toga zadatka. Dosada sam uglavnom govorio o prošlosti. No gdje je budućnost, na prominentno mjesto inaugurirana u podnaslovu knjige? Ona je sadržana u 21 tezi koje, bez proročanskoga impetusa, ono što će biti sa zemljom prognoziraju na osnovu onoga što se s njom zbivalo i što se sada zbiva. Teze su, prema tome, mješavina triju vremenskih dimenzija od kojih niti jedna ne pretendira na apsolutnu istinu – doživljenu, koja se doživljuje ili će, pak, biti doživljena. Meni najdraži esej Ivana Lovrenovića zove se Katakombe u Varcaru. U njemu je možda i uhvaćen onaj moment „pripovijedanja u eseju“. Groblje kao geometrijski centar grada (ne onog zapamćenog u kojemu je to središte bila Čaršija) shvaćenog kao zbir onih što ga nastanjuju, a u vremenu ga pripovijedanja nastanjuju mrtvi. Katakombe (kojih povijesno-arheološki u Varcaru nema, smještene su one u nedalekom Jajcu) kao metafore prognanstva koje se ne miri s nametnutim stanjem jesu slika zaludne (?) upornosti „lokalnih junaka“, modernih antičkih kršćana, koji, pasivno, odbijaju mirenje sa sudbinom. Ponešto patetični, uostalom temi primjeren, završetak toga eseja zapravo je uvod, anterioran, u 21 tezu: „U njihovome opstajanju ima više mudrosti, više hrabrosti, više ljubavi i istniske energije za ponovnu izgradnju društva, nego u velikim statističkim brojevima i prigodnim frazama, nego u svim našim 'nacionalnim politikama'.“ I doista, ako bi se teze dalje sabijalo, ako bi se njihovu elementarnost htjelo dodatno sažimati, tražiti, u jednu riječ, jezgro jezgra, tada bi se moralo doći do izgradnje društva. Teze su prijedlozi te izgradnje, no budući da ih formulira čovjek bez političkoga utjecaja, one se pretvaraju u slobodnu intelektualnu refleksiju maloga pragmatičkog ali velikoga etičkog dometa. Stavi li se u zagrade uvodna, tako i naslovljena, spoznat će se da njihov autor Bosnu i Hercegovinu vidi upisanu u krug inozemne ovisnosti otvoren Dejtonskim sporazumom. Zatvoriti ga može samo pripajanje zemlje tamo gdje pripada, kako geografski tako i kulturalno, naime u Europu, u Europsku Zajednicu, no to se zatvaranje može realizirati tek pristane li se na mukotrpne pregovore, ponovna pozicioniranja, potragu za novim identitetima koja ne smije inzistirati na brahijalnom rušenju starih što je bila dominanta posljednje decenije nesretnoga dvadesetog stoljeća. Oko ta dva povijesna stožera (realizacije i potencije) Lovrenović sklapa građevinu sazdanu od niza suptilnih promatranja. Najdomljivija su ona što postuliraju devijantne antropološke, mentalitetima uvjetovane, konstante kojih se treba riješiti želi li se prevazići statička okamenjenost društva i zajednica. Minucioznost uvida ogleda se u skidanju vela svakidašnjosti s određenih fraza koje smo navikli recipirati a da se pri tome ne upitamo o njihovome istinskom semantičkom sadržaju. Tek se kosim čitanjem otvrdlih toposa s njih skida naslaga uobičajenosti i pokazuje njihova nakaznost. U briljantnoj 19. tezi, tako, Lovrenović raskrinkava naslage koje su se sedimentirale na površini floskule o nužnosti beskompromisnosti i pokazuje teške ideološke posljedice koje su u nju a priori upisane. Ako se beskompromisnost slavi kao ideal, jedini način rješavanja nagomilanih problema jest sila. Iz toga slijedi da ta antropološka konstanta u samome začetku poziva na nepomirljivost. Kuda nepomirljivost vodi, vidjeli smo 1991. U uvodnome eseju Sam u Bosni Miljenko Jergović kroz svoje uspomene na prve susrete s Lovrenovićem i na produbljavanje poznanstva koje će prerasti u prijateljstvo vjerno rekonstruira šizofrenu atmosferu u Sarajevu devedesetih a knjiga se završava Lovrenovićevim portretima dvojice ključnih sudionika u tragičnim zbivanjima u Bosni Hercegovini: Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Dok se za ovog drugog i pronalaze riječi opravdanja, drugi je apsolutni negativni junak cijele knjige. U inače tehnički bespirjekornome poslu na opremi zbio se i jedan propust kojega bi u sljedećim izdanjima (a njih će, toplo se nadam, biti) valjalo otkloniti. Ovako gusto ispisano štivo zahtijeva višekratno iščitavanje i vraćanje ispisanome. Taj bi posao bio bitno olakšan kada bi se knjizi dodao indeks imena i pojmova.