Ivan Lovrenović

www.telegram.hr, 18. 9. 2023.

Prije deset godina Ivan Lovrenović u izdanju zaprešićke Frakture objavljuje roman Nestali u stoljeću, izuzetnu knjigu o kojoj je svojevremeno podosta lijepoga napisano, iako možda ne onoliko koliko je trebalo biti (barem mi se retrospektivno tako čini).

Do te sam autorove knjige, dosad uvijek odložene za trenutak u kojem će biti više vremena, došao takoreći preko reda, odmah nakon što sam pročitao U sjeni fantoma, Lovrenovićev roman u koji je ovaj prethodno spomenuti jednim svojim dijelom ugrađen. Knjiga je izašla u nakladi Frakturinog brata Bodonija, negdje početkom ovoga već minuloga ljeta.

Zapravo, svoj novi roman Lovrenović je najprije dao tiskati u Beogradu još prošle godine, a u hrvatskom izdanju stiže nešto izmijenjen i proširen (Miljenko Jergović sugerira da Bodonijeva naklada donosi jednu posve drugačiju, gotovo novu knjigu, i dalje nedovršenu, jer je nedovršiva, dodao bi Lovrenović).

Ono iz Beograda nisam čitao pa o njemu ne mogu suditi, ali o jednoj stvari ne dvojim – hrvatsko izdanje romana U sjeni fantoma ide u red ponajboljih naših književnih djela u posljednjih tridesetak godina, i za njim bi vjerojatno trebali posegnuti svi koji drže do odgovorne, ozbiljne književnosti, a definitivno oni koji barem povremeno promišljaju o transgeneracijskim traumama koje nam je prošlo stoljeće ostavilo.

Rad umijeća, rad sjećanja i rad traume

Činjenica prva: poput Krleže nekada, Lovrenović pojedine svoje tekstove nanovo promišlja, revidira i dopunjuje; kad kroz godine rad umijeća, rad sjećanja i rad traume odrade svoje, uvijek se nešto drugo iz njih rodi, pa u susjedstvu svježe ispisanih rečenica zažive nekim posve drugačijim životom. Od takvih je transformiranih (i transformativnih) tekstova sastavljena i ova knjiga.

Postoji tu i druga strana priče. Način na koji su te proze nastajale – od Liber memorabiliuma kao kostura do U sjeni fantoma kao dosadašnjeg vrhunca – uvelike je uvjetovan i izvanknjiževnim okolnostima i onom nesretnom piščevom sudbinom u posljednjem našem ratu. Čitatelji koji su zrelijim godinama zaslužili tu privilegiju da evoluciju ovog ogranka Lovrenovićeve književnosti prate postupno i polako, kroz desetljeća života, znaju to bolje od mene.

Činjenica druga: poput Andrića nekada, pažljivo isprepletena literarna geografija Ivana Lovrenovića formira jedan izgubljeni svijet silinom kojom raspolaže možda samo književna riječ, zbog čega bi bilo zgodno da svatko tko po povijesti kopa relativno brzo shvati da ona kao znanost (kao historija) sama ne može iznijeti teret svoje teške zadaće, napose ne teret iskopavanja svega onoga što izmiče dokumentu i pisanom tragu, dakle onome što prirodno teži biti zaboravljeno i zakopano.

Istina koja može izliječiti bolesna društva

U svojoj potrazi za istinom, historija je pred pojedinim pitanjima nemoćna; njezini su alati ograničeni, a metode su joj manjkave, nerijetko i sputane samonametnutim restrikcijama. Ne treba biti veliki mudrac da se ustvrdi da mnoga od krucijalnih pitanja možda i jesu osuđena na to da im nikad ne bude odgovoreno, ali to ne poništava fakt da oni trenuci u kojima se uspijevamo približiti nečemu poput istine, one društveno upotrebljive istine koja može izliječiti bolesna društva, često postoje samo zbog pisaca poput Ivana Lovrenovića.

A to nas vodi trećoj velikoj činjenici: Lovrenovićeve knjige izoštrenost misli i pripovjednu snagu baštine iz ponajboljih proznih opusa ovdašnjih književnosti, iz onih djela zbog kojih nam ponekad i dalje zadrhte ruke dok ih čitamo. Na svojim najprodornijim stranicama, tvrdim bez pretjerivanja, U sjeni fantoma Ivana Lovrenovića jedna je takva knjiga, roman od kojeg podrhtavaju naši unutarnji svjetovi.

Formalno, riječ je o postmodernističkom povijesnom romanu s izrazitim intertekstualnim i metatekstualnim obilježjima, hibridnoj prozi koja uvjerljivo i (naizgled) s lakoćom varira različite vrste pripovjednih iskaza, fokalizacija i registara, ali za razliku od mnogih drugih, manje uspjelih tekstova koji počivaju na kompleksnom tkanju, ništa od toga što pisac ovdje radi ne ostavlja natruhe forsiranja, pretencioznosti ili puke nespretnosti.

Otac nestaje poslije Bleiburga i križnog puta

Ako je Lovrenović kao “pisac fragmenta” (sastavljač iskopina i krhotina, kako to opisuje 1994. u Liber memorabiliumu) rođen u plamenu zapaljene sarajevske kućne biblioteke koja ga ostavlja bez dugo ispisivane i prikupljane građe, u sukcesivnim prozama, varijacijama i nadopunama na temu, on u toj montažnoj tehnici suvereno postaje svoj na svome, pri čemu demonstrira i da postupci te vrste ne dokidaju nužno onaj gotovo epski pripovjedni zamah. Koliko god bila nekonvencionalna, strukturalno raspršena, U sjeni fantoma priča je upravo takvog zamaha.

Fantom iz naslova otac je pripovjedača Josipa Jablanovića, “vlasnika uspomena” i “baštinika kućne predaje” koji u romanu živi u trećem licu jednine te pažljivo povlači sve njegove ključne niti. Redovit gost sinovih snova, odavno nestali Ivan Jablanović našao se u onoj nesretnoj gomili nevinih žrtava čije su kosti u danima, tjednima i mjesecima nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske – skupa s kostima ustaških ratnih zločinaca i njezinih manje nevinih građana – divljački rasipane po poljima, šumama i jamama od Austrije do Makedonije.

Službeno, dakako, to će stradanje tek desetljećima poslije politički zaživjeti u sintagmi Bleiburg i križni put, onoj i dalje semantički preužarenoj, čini se, za ikakvu normalnu društvenu raspravu.

Silno Lovrenovićevo umijeće razumijevanja čovjeka

Kad se otac u svibnju 1945. uputio na marš s kojeg se neće vratiti, pripovjedač je imao tek dvije godine, pa poslije u životu Ivan Jablanović u njegovoj svijesti postoji isključivo kao naknadni konstrukt, neuhvatljivi amalgam posredovan tuđim sjećanjima, beživotnim predmetima i šačicom slova na papiru.

“Tko je Ivan Jablanović, kakav čovjek? – htio bi znati, mora znati, baštinik. Nije ga nikad vidio, jer pripada vremenu prije prvih upamćenih slika, a stalno ga susreće u onome istom snu: hite da jedan drugome kažu neko svoje sve, a nikad da dođu ni do prve riječi.”

Ono što Josip o ocu zna, a potvrđuje mu to obiteljska predaja, dijelom i očeva vojna iskaznica, jest činjenica da se radilo o neuobičajeno savjesnom čovjeku (kantovski posvećenom Dužnosti i hegelovski podređenom Državi), toliko lojalnom i discipliniranom da se odazvao na svaku mobilizaciju na koju je pozvan, od one u Kraljevini Jugoslaviji, do onih domobranskih u NDH, uključujući i kobnu svega nekoliko dana prije kapitulacije pred partizanima, kad je mnogima bilo jasno da bi tu prozivku valjalo preskočiti.

Stranice u kojima ocrtava portret Ivana Jablanovića preko njegovih knjiga i književnih pokušaja iz mladenačkih dana, odnosno preko ostalih (skromnih) materijalnih tragova, svjedočanstvo su trezvenog, a opet silnog Lovrenovićeva umijeća razumijevanja čovjeka. Nije ovo, međutim, roman (samo) o Bleiburgu, niti je ovo roman (samo) o možda unaprijed izgubljenoj potrazi za fantomskim likom oca.

Panorama stoljeća u lokalnoj i regionalnoj tragičnosti

Lovrenović osluškuje različite obiteljske glasove i sve ih usađuje u gusto tkanje teksta: tako postupno gradi široku obiteljsku i mjesnu kroniku, kao i specifičnu panoramu jednog čitavog stoljeća u njegovoj lokalnoj i regionalnoj tragičnosti, a familijarnu pak polifoniju redovito dopunjuje kritičkim opažanjima i zrelim esejističkim dionicama krovnog pripovjedača, Josipa Jablanovića.

Upravo onog koji se, kako sam kaže, od malih nogu nesvjesno spremao za sukob s Meduzom Historijom i njezina dva lica, kućnim i vanjskim, intimnim i tuđim, dugo tražeći način da ih obuzda, pomiri ili barem primiri. U sjeni fantoma suprotstavljene će povijesti biti predočene paralelno i naizmjenično, a pripovjedač će u svemu tome nastojati ostati što dalje od “vrhovnog grijeha – od suđenja i presuđivanja”, što mu u golemoj mjeri i polazi za rukom.

Onima koji su čitali ranije piščeve knjige s kojima ovaj roman dijeli preokupacije, ključni toposi i likovi bit će poznati. S jedne strane tu je bosanski gradić V. (nekad Varcar Vakuf, danas Mrkonjić Grad), mjesto u kojem će Jablanović mlađi provesti svoje djetinjstvo; s druge strane tu je Zagreb kao grad u kojem Jablanović stariji završava studij filozofije i postavlja temelje za život s Josipovom majkom, koja će svog drugorođenog sina u njemu i donijeti na svijet (i kojemu će se on vratiti na školovanje).

Ljetopisna kronika pažljivog promatrača rata

Od Lovrenovića, autora kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, čitatelj, dakako, očekuje i dobiva dragocjenu sliku te bliske nam, čudne i kompleksne zemlje, i te stranice mahom ulaze u ono ponajbolje o njoj napisano. No treba naglasiti da pisac uvjerljivo oživljava i jedan daleki, prošli Zagreb, grad čiju povijest i kulturu poznaje mnogo bolje od većine njegovih domaćih, a u kojemu se ipak, čini se, pomalo osjeća strancem, pa bio u njemu i sto puta rođen.

Sjetit će se čitatelj srodnih Lovrenovićevih proza i fra Anđela Jablanovića, ljetopisca preko čijih se strogo vođenih bilješki pripovjedač upušta u rekonstrukciju ključnih događaja ratnih godina, onako kako ih je vidio jedan od najpažljivijih promatrača, ujedno i stric pripovjedačeva oca. Već ta mikrorazina bosanskog mjesta V. predočit će kakvu je pomutnju rat unio u ljudske živote, i s kakvom će silinom razbijati obiteljske spone, zavađati susjede, braću s braćom i očeve sa sinovima.

S tekstom fra Anđela pripovjedač je u stalnom dijalogu, kao što je u dijalogu s fragmentima sjećanja svog djeda, Matije Banića (čvrstog, radišnog i razmjerno dobrostojećeg seljaka kojeg, jasno, novi socijalistički režim nije naročito vrednovao), odnosno s dubokom urezanim sjećanjima svoje majke (lojalne supruge koja se valjda do kraja nije prestala nadati povratku svog Ivana).

Krvave mrlje u sedimentu tla kojem pripada

“Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva”, znao je razmišljati Josip Jablanović u danima kad je ljutnja na oca bila neukrotiva.

“Ako se uistinu želi razumjeti što je rat” – rekao mi je jednom prilikom znameniti američki povjesničar Jay Winter – “ne treba promatrati ideje ili društvene pokrete, nego obiteljski život.” Upravo na tom tragu piše i Lovrenović, svjestan da se prava trauma rata ponekad može objasniti i razumjeti samo preko obiteljskih trauma, preko boli koja se ne može ublažiti nikakvim službenim komemoracijama i odavanjem počasti.

Ne bježi, međutim, njegov pripovjedač Josip Jablanović ni od one krupne slike, od zločina bilo koje od sukobljenih strana (svih onih krvavih mrlja u sedimentima tla kojem pripada), pa ih s vremena na vrijeme kroničarski precizno predočava, ne ostajući pritom slijep ni za tešku ironiju kojom su znali biti zaogrnuti.

Protagonist ne podliježe zavodljivoj kušnji relativizacije

Posebno je važno to što je dovoljno odgovoran da se ne upušta u usporedbe i mjerkanja, a još važnije to što pažljivo zaobilazi opasnost postavljanja različitih zločina u istu ravan, odnosno izjednačavanja naravi režima koji su ih činili. Bez obzira na to što mu je onaj kasniji dao čitav život razloga da ga prezire – u prvom redu tako što ga je žigosao zbog nepostojećih grijeha njegova oca i nesretne okolnosti da je ovaj bio savjestan i odgovoran građanin, kantovski odan Dužnosti i hegelovski podređeni Državi – pripovjedač nikad neće podleći zavodljivoj kušnji relativizacije.

Do takve točke zrelosti i razumijevanja Jablanović je stigao postepeno, isprva teško, sporo i mučno, i dok objašnjava unutarnju borbu svog protagonista, Lovrenović povrh svega ispisuje i briljantne stranice nečega što bi u nekom drugom kontekstu i vremenu možda postao briljantan Bildungsroman u najboljoj europskoj tradiciji, knjižurina od hiljadu stranica u kojoj bi se dalo provesti nekoliko tjedana života.

U sjeni fantoma zaustavlja se otprilike na petini te dužine, roman je to bez viškova, suvišnih misli ili slabih rečenica, sazdan sav od bitnoga, ovom društvu nasušno potreban. Kolosalan.