Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović - Josip Lovrenović: Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti; Dram radosti - Synopsis, Travnik - Sarajevo - Zagreb, 2021.

Ponekad se, u svakodnevnom razgovoru i mudrovanju dežurnih gradskih filozofa, može čuti misao da se na prostorima na kojima se teško živi često najbolje snuje o zagrobnom životu. Bosanskohercegovački prostor, iako nikada nije spadao u nerazvijena područja na kojima se teško živjelo zbog neimaštine, siromaštva ili gladi, ipak je zbog specifičnog geopolitičkog položaja doživljavao historijske periode pune neizvjesnosti i tegobe. Sve je to rezultiralo jako specifičnim pristupom smrti, koji se ponajbolje ogledao na osnovu sepulkralne arhitekture na milenijima starim grobljima diljem ovog prostora. Nije onda čudo što su ovi spomenici privukli na sebe pažnju i naučne zajednice, pa su mnogi od njih odavno već dobro obrađeni i proučeni. Veljko Paškvalin je u svom životnom djelu Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine (ANUBiH, 2012.) detaljno obradio antički period. Izučavanje stećaka davno je preraslo u zasebnu poddisciplinu medievistike, u kojoj se prepliću područja istraživanja historičara, historičara umjetnosti, arheologa itd. Šefik Bešlagić sa svojim višedecenijskim pregalaštvom napravio je opus vrijedan jednog naučnog instituta, posebno sa naslovima poput Stećci i njihova umjetnost (Zavod za izdavanje udžbenika, 1971.) Stećci - kultura i umjetnost ("Veselin Masleša", 1982.), Leksikon stećaka (Svjetlost, 2004.), dok ih je iz decenijske anonimnosti pod naučne reflektore vratio Dubravko Lovrenović knjigom Stećci, bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka (Rabic, 2008), a, što je naročito važno, ponajprije svojim trudom uvrstio i na UNESCO listu zaštićene svjetske kulturne baštine.

Nadgrobni spomenici osmanskog perioda još uvijek nisu dosegnuli ovaj stepen istraživanja. Nišani čekaju još uvijek ''svog Bešlagića'', iako je upravo ovaj neumorni pregalac svojevremeno napisao monografiju Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini (ANUBiH 1978.). Drugi oblik nadgrobnih spomenika osmanskog vremena, karakterističan mahom za katoličko stanovništvo - monumentalni, antropomorfni križevi do danas su pak ostali u gotovo punom mraku. Monografijom autora Ivana i Josipa Lovrenovića Bosanski križ ovaj se nedostatak u historiografiji potpuno koriguje, a "znanje o smrti" na području Bosne i Hercegovine produbljava. Autori ove knjige jesu otac i sin, ali su također i dva jako komplementarna stvaraoca, čiji su se talenti u ovoj monografiji izuzetno dobro prepleli. Ivan Lovrenović je jedno od posljednjih velikih imena intelektualne sfere rada bosanskohercegovačke scene. Iako diljem knjige stalno ističe kako nije historičar umjetnosti ili arheolog, ali se, eto, ipak bavi temom iz njihove sfere interesovanja, Ivan Lovrenović je već davno prevazišao ustaljene podjele oko stručnosti na određenom polju djelovanja. Izuzetno iskustvo sakupljeno uredničkim radom u nizu značajnih izdavačkih kuća, gotovo neiscrpna erudicija, te vlastita inteligencija doprinijeli su da sve čime se bavi bude izuzetno važno i kvalitetno odrađeno. Josip Lovrenović je akademski slikar-grafičar, ali i izuzetno talentovan fotograf, koji je ovoj monografiji doprinio ogromnim brojem izuzetno kvalitetnih fotografija, što monografiju o bosanskim križevima ujedno pretvaraju i u dokumentacijski centar koji arhivira ove nadgrobne spomenike za sve buduće generacije njihovih istraživača.

Prvi dio knjige teoretske je prirode, gdje autor historiografski tipičnom metodom najprije sagledava svoje prethodnike u istraživanju ove teme. Iako je već naglašeno da se malo ko bavio problematikom visokih križeva kao nadgrobnih spomenika, to ipak nije bila potpuna terra deserta u naučnoj produkciji. Velika imena bosanskohercegovačke historije umjetnosti, kao što je Đoko Mazalić, ili arheologije, poput Paole Korošec, u nekim dijelovima svojih karijera dotakli su se i problematike bosanskih križeva. Lovrenović je dobro uočio da su oba spomenuta autora svoje priloge temeljili na križevima isključivo travničkog područja, koje jest centralna zona njihovog rasprostiranja, no nipošto ne i jedina. Upravo je prostor rasprostiranja bosanskih križeva objekat razrade u prvom potpoglavlju ovog dijela knjige. Kao granične, gradove-markere tê zone autor ističe Mrkonjić Grad, Zenicu, Prozor i Livno, no nije eksplicitan u tvrdnji da je to i jedina zona na kojoj se mogu pronaći ovi nadgrobni križevi; baš suprotno, insistira na tome da ih se može pronaći i u području Tuzle, Kladnja, Banje Luke, Sanskog Mosta i dr.

Hronologija je uvijek jedna od vodilja bilo kakvog istraživanja prošlosti, pored geografije ''drugo oko'' historijske nauke, pa se u narednom dijelu knjige Lovrenović posvećuje upravo vremenskim okvirima unutar kojih su ovi križevi nastajali. Kao početak tog okvira, naznačen je kraj XV i početak XVI stoljeća, dakle vrijeme tektonskih promjena u kulturološkom mentalitetu ljudi bosanskog područja. Vrijeme kada su stećci kao dominantni oblik nadgrobnih spomenika evoluirali u jednom pravcu u nišane, a u drugom u bosanske križeve. U ranijem bavljenju tematikom križeva kao nadgrobnih spomenika Lovrenović je kao konac njihove upotrebne ere bio označio početak XX stoljeća, no u ovom djelu se korigira, te smatra da ta era traje do modernih vremena, jer se neki od križeva ''recikliraju'' zamjenom natpisa, dok se neki od njih još uvijek i klešu. Ovaj dio knjige mogao se i dodatno razraditi analizom godišta na križevima kao informacijom za izradu utilitarne krivulje po stoljećima i desetljećima, kako bi se identifikovale faze njihovog razvoja. No, kada piše o vremenskom kontekstu, Lovrenović ne ostaje samo na suhoparnim vremenskim okvirima unutar kojih se javljaju bosanski križevi nego čitatelju nudi i kontekst vremena njihove pojave i razvoja. U sagledavanju ovih prilika autoru se može uputiti mali prigovor u smislu upotrebe termina "islamizacija" koji se danas u nauci smatra zastarjelim i nepreciznim. Nekome može zasmetati naizgled preopširan osvrt na položaj katolika pod osmanskom vladavinom, ali ne i ovom prikazivaču, jer je taj segment još jedan primjer Lovrenoviće akribije i sposobnosti da u dugotrajnim historijskim procesima jasno prepozna ključne žarišne tačke i naglasi njihovu važnost, a da vrijeme i dešavanja između njih opiše jednostavno, zanimljivo i nadasve precizno. Upoređivanje dinamike upotrebe bosanskih križeva i raznovrsnosti njihove ornamentike i primijenjene klesarske vještine sa dinamikom općih kulturoloških tokova u društvu određenog vremenskog perioda viši je oblik analize, koji može da posluži kao metodološki uzor u svim budućim istraživanjima sličnog tipa.

Za historičare, najvažniji segment svih nadgrobnih spomenika jesu natpisi - epitafi. Zanimljivo je i poučno proučavati oblike, natpise i arheologiju nadgrobnih spomenika, no istinski materijal za historičare nalazi se tek u natpisima koji nose najviše informacija o pokojniku. To uočava i sjajno poentira i sam autor ove monografije: "Ukupno uzevši, taj pisani arhiv jedno je od važnih, do danas neistraženih naslijeđa stare Bosne. Ogroman, ali neophodan posao bio bi već sam preliminar - da ih se popiše i prepiše." Treba istaći da autor ovdje donosi epitafe koji su ranije objavljivani i poznati u nauci, ali i one nove na koje je naišao, koje niko ranije nije spomenuo. Ne upušta se Lovrenović u pokušaje dešifriranja često zubom vremena ili rukom čovjeka jako oštećenih natpisa, no na ovom mjestu na scenu stupa druga dimenzija ove monografije - fotografije izuzetno visokog kvaliteta, koje su spomenutē natpise "konzervirale" za sva vremena, bez obzira na to šta im u budućnosti urade sve zubatije vrijeme ili sve blesaviji ljudi kojima su ruke brže od pameti. Cijelim tokom monografije provlači se crvena nit katastrofe što ju je za bosanskohercegovačke katolike imao Bečki rat i prodor Eugena Savojskog u srce Bosne, koji je tokom povlačenja sa sobom, više silom nego milom, odveo ogroman broj katoličkog stanovništva Bosanskog ejaleta. Korjenite promjene koje je izazvao taj događaj osjetile su se na skoro svim aspektima svakodnevnog života, pa tako neminovno i na razne aspekte brige o zagrobnom životu. Monumentalne križeve zamijenili su manji, daleko siromašnije ornamentirani, a bosansku ćirilicu u natpisima za sva buduća vremena istisnula je latinica.

S pravom je autor oprezan i suzdržan u pokušajima tumačenja ikonografije i simbolike na bosanskim križevima. Nisu jednom pretjerana samouvjerenost i nedostatak svjesnosti od drastično različitim mentalitetima ljudi onih vremena i nas danas odveli historiografe u zamku da svojim vrijednosno-spoznajnim sudovima ili onim što misle da znaju o prošlosti tumače značenje simbola na nadgrobnim spomenicima. Simbola koji su za ljude što su ih podigli, ali samo za njih, bili toliko uobičajeni da nisu smatrali da ih treba uopće obrazlagati. Tako, Lovrenović tek nabraja simbole koje je uočio na bosanskim križevima gdje, potpuno logično, dominira predstava križa, a slijede je razni lunarni ili solarni simboli. Teoretski dio knjige zatvara rasprava o nazivu bosanskih križeva u literaturi. Kritikuje se tradicija da ih se naziva stećcima, prijedlog Đoke Mazalića ''hrišćanski nišani'' smatra bizarnim, a pokušaj Šefika Bešlagića sa nazivom ''krstača'' dovodi u vezu sa uticajem na autora tradicije iz istočne Hercegovine. Ne želeći da se upusti u nesuvisle rasprave o ''nacionaliziranju jezika'' putem upotrebe termina krst ili križ, naposljetku se ipak opredjeljuje za drugu varijantu, uz jedan važan dodatak čije je pojašnjenje najbolje prepustiti samom autoru: "Bespredmetno je, dakle, između krsta i križa (odnosno, između krstače/krstine i križine) opredjeljivati se prema neutemeljenom stavu da je prva riječ srpska, druga hrvatska. Mimo te umjetno stvorene opozicije, po sasvim drukčijim kriterijima i razlozima pomišljam da bi, u traženju najpogodnijega naziva za bosanske antropomorfne stele, najuputnije bilo vratiti se prvobitnom rješenju, najjednostavnijem i najtačnijem, koje je predložila Paola Korošec: križ. U proširenoj upotrebi, kad mu se kao stvarna differentia specifica doda atribut bosanski, ono stječe karakter potpune definicije pojma."

Nakon teoretskog, slijedi drugi dio knjige, koji je hodološkog karaktera. Ovo je daleko opširniji dio monografije (169-494), te donosi podatke o 28 nekropola/grobalja na kojima su pronađeni primjerci bosanskih križeva. Osim toga, prema stilu pisanja ovaj dio knjige ima i malo više putopisnih primjesa, jer se često opisuje način dolaska na neku od lokacija, stanje puteva koji vode do njih, ali i ranije posjete ovim grobljima, brojne legende koje se vežu za nekropole, te priče lokalaca koje su sretali u blizini lokaliteta. Nudi se suočavanje podataka o broju i stanju križeva iz vremena kada su o njima pisali Mazalić, Korošec ili neki drugi pisac sa stanjem koje je autor zatekao. Često komentarišući stanje ovih grobalja, Lovrenović zaziva ono što je vjerovatno ''neizvodivo'': "Još kada bi se lokalni faktori zainteresirali, pa spomenik uzdigli i očistili - zaista bi se imalo što vidjeti."

Važno je istaknuti da je u rasponu stranica 505-566 ponuđen engleski prijevod cjelokupnog tekstualnog sadržaja ove monografije. Važni su to detalji, toliko da ih je nemoguće precijeniti. Svijet o našoj prošlosti zna uglavnom ono što je napisano na svjetskim jezicima, a gotovo da je pravilo da je to u najmanju ruku nedovoljno, a mahom loše i tendenciozno pisano. Sve ovo govori o dvije stvari. Prva je da je bosanskohercegovačka historiografija, sa svojim odjeljcima poput historije umjetnosti, kulturološke historije, osmanistike, etnografije, antropologije i brojnih drugih naučnih grana, monografijom Ivana i Josipa Lovrenovića Bosanski križ. Nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti dobila novo monumentalno djelo posvećeno "kulturi smrti", sepulkralnoj arhitekturi, po čemu definitivno stajemo u red zemalja sa najrazvijenijom produkcijom ovog specifičnog segmenta proučavanja prošlosti. Također, ova knjiga je rijetko uspio primjer simbioze slike i riječi, jer je teško pronaći još neku knjigu gdje se to dvoje nadopunjuje kao u Bosanskom križu. Sasvim sigurno je činjenica da je knjiga nastala zajedničkim snagama, talentima i predanošću oca i sina Lovrenović doprinijela takvom uspjehu. Druga stvar koju treba istaknuti jest činjenica da se novoformirana izdavačka kuća "Dram radosti", bazirana u Travniku, premijerno predstavila izuzetno vrijednim djelom i jako uspješnim projektom štampanja. Veliki format knjige, tvrdi uvez, kvalitet štampe - ponajprije fotografija, sve je to izvedeno na maksimalno visokom nivou, ne samo za uslove bosanskohercegovačke štamparske industrije. Ovako dobar i kvalitetan početak obavezuju ovu izdavačku kuću i njenog glavnog urednika Enesa Škrgu da nastave ne samo sa izborom kvalitetnog materijala za publikovanje nego i sa kvalitetom same njihove izrade.

Dženan Dautović rođen je 2.10.1980. godine u Travniku, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Sva tri ciklusa studija historije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je u novembru 2017. godine i doktorirao na temu Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku. Uposlenik je Zavičajnog muzeja u Travniku, na mjestu kustosa historičara, a na Filozofskom fakultetu u Tuzli i Pedagoškom fakultetu u Bihaću izabran je u zvanje docenta i gostujućeg predavača. Vršio je istraživanja u arhivima u Travniku, Sarajevu, Beogradu, Dubrovniku i Vatikanu, te u bibliotekama u Budimpešti, Bochumu i Rimu. Dobitnik je stipendije Lemmerman fondacije za istraživanje u Rimu 2016. godine. Urednik je zbornika Medieval Bosnia and Southeastern Europe (Arc Humanities Press, 2019.), jedan od autora izdanja Codex Diplomaticus Regni Bosnae (Mladinska knjiga, 2018.), koautor monografije Travnička šahovska hronika (Preporod, 2013.), te autor 22 naučna i pregledna članka objavljena kod domaćih i stranih izdavača. Učestvovao je na 21 naučnoj konferenciji u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Turskoj i Njemačkoj. Glavna polja istraživanja: vjerski život srednjovjekovne Bosne, srednjovjekovno papinstvo, politički ustroj Bosanske Kraljevine, historiografija o srednjovjekovnoj Bosni, historija Travnika, historija šahovske igre.

Diwan, časopis za kulturu, Gradačac, XXVI, 2023, br. 55-56.