Ivan Lovrenović

(Poglavlje iz studije-eseja Ivan Lovrenović - pisac estetskih uzleta i hroničar društvenog poraza. Cijeli tekst bit će objavljen u zborniku radova sa znanstvenoga skupa o djelu I. Lovrenovića, održanom u Tešnju 7. i 8. prosinca 2018)

Varcar je ključni mnemotop u Lovrenovićevom književnom opusu. U Obašašćima i basanjima njegova književnost započinje u tom gradu, stalno mu se obraća u drugim djelima i na koncu u ritmiziranoj prozi Ulazeći u Varcar vraća u taj grad, kako bi ga još jednom iz područja uspomena pretočila u jezik i iz historije uzdigla u estetsku bezvremenost.  U tom jezičkom rezbarenju Varcara Lovrenović jest, kako sam naglašava, zavičajac, no, ma koliko se njegov fikcionalni svijet s filozofijom bola u svome središtu vezao za prostor i vrijeme Varcara, on na njima razvija povijesnu metonimiju prelazeći granice zavičaja samom univerzalističkom prirodom te figure, a radom jezika spašava ga od potpunog nestajanja u vremenu. To znači da se u činu pisanja zbiva osobeno rekreiranje, jezičko oživljavanje prošlog, čak mrtvog svijeta, kako bi se zavičaj iz historije, koja mu je namijenila potpuno nestajanje, prebacio u beskraj jezika i na toj osnovi dobio nova ontološka svojstva. Zato i rekreiranje zavičaja ne može biti utemeljeno na naraciji emocionalno bezinteresnoj prema predmetu priče, već u amalgamu refleksivne nostalgije i naracije obogaćeno poezijom i njenim emocionalnim tonalitetom. Spoj poezije i priče karakterizira zadnje Lovrenovićevo fikcionalno djelo, a u tom hibridu nastaje, kako se u podnaslovu djela naglašava, ritmizirana proza. Otud je Ulazeći u Varcar i poetski roman, i hronika mjesta, i dnevnik uspomena, i priča o porodici, i literarno-kulturološko oživljavanje specifične varcarske civilizacije kovačkog i mutafdžijskog zanata, ali uz sve to i mozaički niz priča o ljudskim sudbinama, o svetim pijancima i kućnim babama, o putopiscima koji su dolazili u Varcar i ostavljali svoje zapise o njemu, ali i o hroničarima na koje se Lovrenović naslanja kako bi utvrdio istinu o krvavoj povijesti. 

Taj poetsko-narativni hibrid na koncu izrasta u mozaik uspomena koje rekreiraju složeni život jednog grada tokom povijesti, njegovu kulturološku i civilizacijsku podlogu, ali i ljudske sudbine u njemu, da bi se fokus bolne priče usmjerio ka porodici i kući naratorovog tj. piščevog odrastanja. Stoga se u može reći da junak ove ritmizirane proze jest grad, nestali grad pretočen u izgubljeni zavičaj, no i ljudi u njemu, čitav niz bolnih ljudskih sudbina, i uz njih jedan model života osuđen na smrt pod čeličnim gusjenicama čiste Nacije  i čiste Vjere na svršetku dvadesetog stoljeća.  Preko te granice smrti i grada, i ljudi u njemu, i varcarskog modela života izrasta na kraju  priče pomirenje s neumitnošću toka historije. Ona je nekim drugim ljudima dala Varcar da u njemu grade svoju budućnost, bez uzajamne veze i duhovnog strujanja mjesta i čovjeka, što dolaze sporo, s naraštajima. Tom stajalištu u opreci je ono koje narator biografski jednak aktuelnom autoru, kao što je to u pravilu u Lovrenovićevim djelima, iznosi odmah u narednim stihovima: 

Ti koji govoriš, tko si da tako govoriš!
Na čemu leži tvoje pravo, da tako govoriš!
Tvoje pravo –
Nije li tek žal za prošlim
Prošlim sobom
Propalim zavičajem?
Njihovo pravo: volja za životom.
Od tog prava – ima li koje jače. 

U tom dvoglasju  bruji etička drama nakon što je historija završila svoj krvavi posao, ali se nagovještava i  mirenje s njom, a u naratorovoj ispovijesti se uspostavlja kontrapunkt kao osnovno načelo izgradnje ukupne semantičke mreže djela. Naime, dvoglasje s kraja djela signalizira nostalgično prizivanje mrtvog svijeta i osudu historije zbog njegove smrti, ali nosi i drugi ton – onaj koji uviđa da nakon povijesne smrti mora biti uspostavljen novi poredak vrijednosti i da pravo na novi oblik života prelazi preko svih granica etike. Historija ne donosi nikakvu katarzu, a budući etički bezinteresna, ona je neminovno na strani pobjednika. Tako će i oni koji su pod čeličnim gusjenicama čiste Nacije i čiste Vjere skršili varcarski model života - u jedinstvenom ljudskom staništu / pod Lisinom, Oruglom, Grabežom, a/ bilo je jedno od onih koja su činila/ Osobitu civilizacijsku teksturu zemlje/ s običajnom samoregulacijom života utroje/ Življenja različitih i sličnih u isti mah - nakon krvavog rata formirati novi životni model, u skladu s mjerilima vremena koje dolazi – uniformnu jednost, bez svijesti o civilizacijskoj dubini grada kojeg više nema. 

Naravno, narator neće sebi dozvoliti patos karakterističan za romantičnu, patriotsku idealizaciju i s njom usklađenu restauracijsku nostalgiju koja imaginira idealnu sliku prošlosti. On će prema načelima kontrapunkta kao osnove semantičke mreže teksta taj model života koji je činio i njegov duševni humus vidjeti u rasponu od mračnog do vedrog. U skladu s tim će i naglasiti da je taj oblik života dostigao formu specifičnog civilizacijskog oblutka, sa svim njegovim mračnim i vedrim stranama/ Da i mračnima i vedrima/Jedne su se na druge naslanjale/Jednih bez drugih nije bilo/  a iskotrljao (ga) je tok povijesne svakodnevnice/ kao što tekućica voda oblikuje kamen/ U njegovu nepravilnu savršenost. Međutim, nakon nestajanja tog oblutka u historiji, jedino mjesto gdje on još može postojati je tekst. Stoga se narator na kraju djela sebi obraća imperativnim tonom: 

Povuci se zato u svoj tekst
Kojemu sjećanje i snovi potka i osnova su
On je sve tvoje:
Tvoje jedino pravo u njemu je.

Taj imperativni ton dodaje onom dvoglasju koje oblikuje etičku dramu i treću perspektivu –  katarzu u prostoru teksta kao jedinom autentičnom obliku postojanja koji je naratoru prestao nakon historijskog loma. Nestajanje varcarskog modela života povijesna je neminovnost baš na onaj način kako je Lovrenović u Unutarnjoj zemlji na naučnim osnovama ustanovio poraz Bosne nakon što je nacionalizam  stvaranjem tri kulturna monologa razorio kulturni polilog kao njenu tvoračku formulu, a spoznaja o jedinom autentičnom obliku života nakon povijesnog loma u prostoru teksta jednaka u Varcaru onima do kojih je pisac došao u Liberu i Nestalima u stoljeću.  Lovrenović je, dakle, i ovdje estetski utopist uvjeren u ontološku mrežu jezika baš kao u svojim romanima. Ta ontološka mreža jezika omogućuje uspomenama i snovima ne samo rekreiranje izgubljenog zavičaja, već i hibridizaciju naracije, pretakanje poezije u prozu i obratno. 

Obašašća i basanja i Ulazeći u Varcar sklopili su osobeni estetski krug u Lovrenovićevom spisateljskom opusu. Oba djela pisac određuje u podnaslovu kao ritmiziranu prozu i u oba uistinu postoji stalno pretakanje poetskog tona u narativni. U Obašašćima poezija dominira u formalnom smislu, jer se narativni iskaz pretače u stih s metaforizacijom jezika, a narativni okvir čini metafora puta i putovanja kao oblika saznavanja identiteta subjekta teksta i svijeta kojim se kreće. Ulazeći u Varcar dominantno je narativno djelo, ali poezija mu daje formalni okvir i određuje emocionalni ton, a ritmičko lomljenje iskaza u slobodni stih omogućuje poseban ritam pripovijedanja. Tako se Lovrenović na kraju svog spisateljskog opusa vratio svome početku – poetskoj prozi i Varcaru u njoj kao svom zavičajnom univerzumu. Dok su Obašašća bila bazirana na gradnji metafore egzistencije kao gotovo posvećenog obilaženja mjesta saznavanja i stalnog basanja  koje u isti mah sugerira i lutanje i zalutalost tokom putovanja, Ulazeći  u Varcar građen je na uspomenama i snovima koji stalno u svijest prizivaju izgubljeni zavičaj.  Te uspomene i snovi  kao potka i osnova teksta u kojem je jedino pravo pisca stalno su prisutne u naratorovoj svijesti postajući nekom vrstom opterećenja i more, pa ih on iz historijskog vremena mora pretočiti u jezičku bezvremenost, kako bi dostigao katarzu , te omogućio postojanje skršenom svijetu zavičaja i lišio se bola koji tuče iz historije.

Ulazeći u Varcar razvija svoju narativnu podlogu na uspomenama, pa on jest liber sjećanja,  poetska proza koja uspomene izdiže iz objektivnog, linearnog vremena koje prolazi i smješta u psihološko, tj. u prustovski pojmljeno vrijeme svijesti. A to znači da se naspram historijskog uspostavlja psihološko vrijeme, a priča počiva na neprestanom ukrštanju ta dva vremenska plana. Otud je jezik uspomena poetski oblikovan, baš kao i jezik snova o izgubljenom zavičaju, a historijsko vrijeme predočeno je u hroničarski intoniranoj naraciji o Varcaru. A to znači da se uspomene tokom naracije kombiniraju sa historijskim dokumentima, s jezikom hronike mitskog varcarskog župnika Nike Kaića  i jezikom ljetopisca,  Nikinog prijatelja i kolege, mjesnoga kroniste Ahmetage Dedića. Tim jezicima dvojice kroničara, narator pridodaje i druge dokumentarne izvore za poetsku hroniku izgubljenog zavičaja, ponajprije izvore iz putopisa Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Mihovila Pavlinovića i Antuna Radića. Stoga se može reći da je i Ulazeći Varcar polijezičan, odnosno polidiskurzivan, baš kao i Liber memorabilium  i Nestali u stoljeću. Istodobno s tim, on je kao i prethodna djela autobiografski, jer se narator jezikom uspomena vraća u svoje djetinjstvo, priča priču o odrastanju i svom ukorjenjivanju u Varcar, a onda ispreda i priču o svojoj porodici, didu, baki, majci, nestalom ocu, rasulu porodice tokom Drugog svjetskog rata i djedovom odricanju od sina zbog toga što se pridružio s ustašama.  

Otud se u narativnoj osnovi kombiniraju i skladno nadopunjuju hroničarski s diskursom kulturološkog eseja, pa ispovjedni iskaz s onim koji oblikuje naraciju karakterističnu za biografsku priču, a onda se svemu tome pridodaje poezija uspomena i snova, da bi pred čitateljem iznikao poetsko-narativni univerzum o historiji i kulturi Varcara, njegovoj civilizacijskoj dubini i ljudskim sudbinama u njoj. Taj univerzum ispričan je iz nekoliko narativnih i vremenskih perspektiva. Prva pripada vremenu snova u kojima se prošlost pojavljuje kao osobena muka u sadašnjosti. U toj perspektivi izjednačeni su narator i aktuelni autor u dvjema ravnima, biografskoj i filozofiji estetskog utopizma. Druga narativna perspektiva pripada djetinjstvu i sjećanju, tj. vremenu uspomena, a karakterizira je glas i pogled dječaka koji priča o svom odrastanju i gleda svijet odraslih postajući svjestan složenih odnosa u njemu. Treća perspektiva pretvara naratora u hroničara koji opisuje historiju, postanak i razvoj grada, te prati historijske promjene u njemu, maksimalno se približavajući diskursu hronika na koje se naslanja, prije svega na onu Nika Kaića, od kojeg preuzima niz podatka, ostajući vjeren njegovom nastojanju da bez subjektivnih nanosa zabilježi događaje. Četvrta perspektiva rezultira esejističkim diskursom, a u njoj narator kao kakav kulturolog i antropolog iznosi pred čitatelje karakteristike kulturnog i civilizacijskog univerzuma Varcara. A to znači da se pripovijedanje kreće na skali od autodijegetičkog, nužno subjektivnog, emocionalnog uz dozu refleksivne nostalgije, do ekstradijegetičkog položaja u odnosu na priču, gdje je narator ili okularni svjedok događaja ili, pak, hroničar s distancom prema njima, ali i pripovjedač koji predočava priču o ljudskim sudbinama: Budimirovoj, Doktoru Grinfledu, Karolini Warhol, Anki Pavlovića, Hamdiji i Željki, Šjor Juri itd.  

Tako zasnovana naracija omogućuje djelu da na svom početku u nekoj vrsti kulturnopovijesne studije opiše nastanak Varcara, puteve koji vode njemu i odlaze iz njega u svijet, historijske promjene i civilizacijske naslage, pa se prostor grada nužno stapa s historijom, da bi se dobila slika njegove historičnosti, kulturoloških karakteristika i civilizacijskih prepleta od rimske, preko osmanske, do austrougarske civilizacije i kulture i kasnije epohe modernosti. Slično kako Jergović u romanu Sarajevo, plan grada razvija osobenu vrstu putopisne proze da bi predočio kulturu i historiju prostora, Lovrenović razvija sliku putne mreže kojom je historija dolazila u Varcar, stacionirala se u njemu, a onda i odlazila iz njega. Naravno, historija je nužno povezana s civilizacijskim promjenama, pa se u uvodnim poglavljima djela razvija mnemotopska mapa u čijem središtu su groblje na Ćeliji i Krzlaragina džamija, potpuno uništena u zadnjem ratu. Nakon toga dolazi slika načina na koji historija oblikuje toponimiju, pa potom rad civilizacije u Varcaru i stvaranje, kako pisac kaže u Nestalima u stoljeću,  varcarskog homo fabera. Tu se kovačima pridružuju mutafdžije koji obiđu čitav svijet hodajući unatrag dok ispredaju svoju pređu.

Ali, to ulaženje historije i civilizacije u Varcar u poetskoj naraciji dobija i figurativno značenje. Naime, vanjsko, historijsko vrijeme pretače se u vrijeme uspomena, pa je realno ulaženje u grad preobraženo u imaginarno ulaženje u grad-uspomenu, te psihološku i emocionalnu dubinu grada kojeg narator nosi u sjećanju. Ta dvostrukost kretanja i može historijskoj mapi prostora pridodati ličnu, a onoj zvaničnoj mnemotopskoj mreži individualnu. Zato se svako kretanje u prostoru grada odvija u ovom djelu na dvostruk način. Na jednoj strani to je realno kretanje prostorom i vremenom, a na drugoj kretanje uspomenama, dakle, kroz grad u sjećanju oblikovanom nostalgijom koja hoće oživjeti izgubljeni zavičaj. 

Na toj osnovi otkriva se psihološka i emocionalna dubina vremena i prostora, a u gradu se stvara duhovna mapa naratorovog djetinjstva koju čine ne samo građevine, Krzlaragina džamija i crkva npr., već i heterotop grablja na Ćeliji, gdje se ukrštaju objektivno vrijeme i metafizička bezvremenost. Njima se pridružuju ključni toposi naratorovog odrastanja,  Crna rika, brda i planine, a središte naratorove duhovne mape je kuća kao ontološki element, a ne samo prostor stanovanja i življenja. U tu mapa djetinjstva uključuju se i didove njive, dječija igrališta, a potom se prostor dijeli na onaj intimni, kao što su kuća i njena bašta, i javni, čaršiju prije svega, gdje se očituje društvena hijerarhija i politička moć. Na taj način prostor se otkriva u formi složene egzistencijalne mreže, pri čemu je ispunjen historijskim značenjima, a onda i političkim,  da bi se ukazao i kao kulturološka karta, a potom preko kuće i okućnice, odnosno bašte zadobio i intimne vrijednosti. 

Kuća je sa svoja tri boja, podrumom, srednjim bojem i potkrovljem središte intimnog univerzuma. Ona je puni fukoovski shvaćen kompenzacijski heterotop, jer svojim skladom ukazuje na prošlu porodičnu harmoniju i sraslost čovjeka i prostora, a u sadašnjosti svojom negdašnjom harmonijom ukazuje na razmjere egzistencijalne nelagode i pustoši.  Zato je dobila dvostruka značenja u naratorovoj ispovijesti, pa je na jednoj strani ona mjesto žudnje za nekadašnjim skladom, tj. topos pune refleksivne nostalgije, a na drugoj oteti prostor u kojem danas, nakon ratnog loma, žive neki drugi ljudi. Tako se u tom prostoru isprepliću uspomene na djetinjstvo, sigurnost odrastanja uz dida i baku, sa historijom koja praćena lomovima, bijesom i bukom razara osnove ljudskog života. U kući kao ontološkom elementu ukrštaju se dva vremena, prošlo obilježeno skladom i sadašnje  ispunjeno saznanjem o porazu. Ta dvostrukost ukazuje na karakter čovjekove ontološke pozicije u historiji. On i ne može računati ni na kakav oblik trajnosti u historijskom vremenu, jer se ono odvija prema surovim principima ideološke i političke moći, pa je rat u njemu nužnost, a končan rezultat  tek odnos pobjednika i poraženih. Narator stoga i govori iz pozicije onoga ko je poražen i kome su od prošlosti preostale samo uspomene i snovi, s nadom da će se pisanjem izbaviti iz historijskog usuda.

U estetskom uskrsavanju Varcara mnemotopska mapa pokazuje da se politička moć upisuje u prostor ne samo na taj način da u njemu proizvodi svoja ideološka  mjesta sjećanja, već i tako da u njemu surovo djeluje uništavajući djela onih koje je obilježila kao nepodobne, odnosno neprijatelje.  Dva su takva slučaja u prvom planu priče. Prvi je paljevina crkve, nikad razjašnjena u policijskoj istrazi, a dobri fra Niko Kaić palitelje označava biblijskim izrazom protivnik, aludirajući na đavolju prirodu njihovog politički motiviranog čina. Drugi je bezočno otimanje didove bašte koju vlastodršci konfiskuju znajući da zbog vlažnosti tla na njoj nikada neće moći izgraditi nikakvu građevinu, a ipak iz čiste obijesti počinju radove, razruju baštu i tako razrovanu napuste je da se u njenim rupčagama i lokvama legu žabe.  Nasilni na dva različita načina, oba slučaja ukazuju na sistem kažnjavanja koje vlast provodi, ne u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, već surove manipulativne moći. Upravo će preko otimanja bašte narator svojom djetinjom pameću spoznati da je njega i njegovu porodicu vlast označila kao političke druge. Zato je i nemoguće njegovo potpuno inkorporiranje u društvenu zajednicu, a osjećaj odbačenosti se kompenzira kroz uklapanje u dječiji sistem socijalizacije, u društvo igre. Međutim, i tu postoje granice, pa se u poglavlju Ispredvajan život pokazuje čitav sistem međuetničkih granica, ali i prelazaka preko njih, baš kao i sistem socijalnih granica između varoške i seoske djece, siromašnih i bogatih, da bi i one u naratorovoj empatiji za seosku djecu bile pređene. Na toj osnovi se onaj civilizacijski oblutak života utroje, tri vjere i tri nacije, življenja različitih i sličnih u isti mah, internalizira, postajući naratorovim duševnim humusom. 

Ako je slika prostora u Lovrenovićevom djelu data u nekoliko mapa, duhovnoj, privatnoj, javnoj, kulturološkoj, historijskoj, civilizacijskoj, pa se raskriva u svoj svojoj složenosti, onda je i vrijeme isto tako konceptualno složeno. Kako je već naglašeno u njemu se linearno, objektivno vrijeme pretače u psihološko, a potom se ono ukršta sa historijskim s dva rata u svome središtu, Drugim svjetskim i onim od 1992. do 1995., da bi se razvila i čitava mapa drugih historijskih događaja koji su oblikovali Varcar i ljude u njemu. Tako se prostor i vrijeme neprestano prepliću, da bi oboje dobili svoja psihološka i etička značenja. Otud oni ne mogu postojati isključivo kao objektivne datosti, već za naratora postaju složena značenjska mapa koju on na različite načine dekodira.

U toj mapi uspostavljaju se određeni etički orijentiri. Prije svega onaj koji prikazuje etično djelovanje fra Nike Kaića koji od ustaša i njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu spašava Srbe pokazujući da su humanističke vrijednosti iznad svake vjerske granice i ideološke naracije. Toj Nikinoj etičkoj gesti priključuje se didova, kad se on odriče sina zbog odlaska u ustaše. Takve geste oblikuju naratorov etički pogled, pa on na kraju djela i može izdići pravo na život pobjednika iznad svog bola zbog izgubljenog zavičaja. Taj etički uzlet Lovrenovićeve bolne naracije o izgubljenom zavičaju  vodi, naravno, ka katarzi. No, poetika bola osvjetljava i užase historije, pa se i tu, u etici pisma, baš kao i svakom drugom aspektu djela, ostvaruje semantička višestrukost. Naime, naspram povijesnog zla stoje primjeri dobra, pored ubica i zločinaca ne samo njihove žrtve, već i oni koji spašavaju,  oni koji sa žrtvama saosjećaju, a u djelu se stvara mozaička slika o čovjekovim potencama u historiji na skali od sotonskog, Kaić bi rekao protivnikovog, principa do onog anđeoskog.

Međutim, priča onog ko je pretrpio historijski poraz, kakvu nam ispovijeda narator, nije obilježena tonom naricanja i žalopojke nad vlastitim udesom. Ona bez ijedne eksplikacije slika, zapravo, bezočnost ideologije iza koje ostaje etička i humanistička praznina. Zato je naratorova ispovijest utješiteljska u onoj mjeri u kojoj u njoj uskrsava izgubljeni zavičaj i ljude u njemu. S okvirom u kojem se oslikava žudnja za uskrsnućem u kojem je zavičajnost teška i neizlječiva ljubav,  uz saznanje da sretno je biti bezdomnik / U srcu građanin svijeta / Slobodan od zavičaja,  jer zavičajnost te snizuje,  a bezdomnost uzvisuje k nebesima,  otvara se prostor za nadilaženje zavičajnosti. Ono, to nadilaženje, odvija se na dvostruk način – estetizacijom bola, s jedne, i univerzalizacijom priče o ljudskoj sudbini u historiji, s druge strane. Varcar stoga postaje lični mnemotop, baš kao i u Liberu  i Nestalima, a Lovrenovićeva povijesna metonimija iz zavičajnog se širi ka univerzalnom planu postojanja čovjeka u svirepom lancu historijskih zbivanja. Drugim riječima, zavičajac je u bolu stao pred univerzalnim vrijednostima ljudskosti i izdigao zavičaj u kozmopolitsku sliku, pitajući se šta čovjeku preostaje nakon spoznaje potpunog poraza pred krvavim licem historije. Tako se nostalgija, baš kako je Svetlana Bojm, vidi u knjizi Budućnost nostalgije,[1]  od bolne slike prošlosti okrenula ka budućnosti u žudnji da u njoj načini okvir za autentičnu formu čovjekovog postojanja. 

Baš zbog toga se i razvija mozaik priča koje u sebi spajaju bol i utjehu. Ona o Niki Kaiću i didu su svakako u prvom planu. Oba junaka naratorove ispovijesti na različite način dohvaćaju svjetlo u čovjeku. Niko, odan humanističkim vrijednostima, prelazi kao fratar preko svake granice među ljudima, gradeći most humanizma, a did, teklac, kako kaže narator, odozdo, iz ravni ljudske svakodnevnice, odan vrijednostima patrijarhalnog morala i rada na zemlji, uspijeva nadvladati i historijske lomove i politički pritisak kojemu je izložen od strane moćnika. Naratorova baka, pak, kao kućanica pokazuje vitalizam trpnje, baš kao što, na drugoj strani doktor Grinfeld, Židov iz Miškolca, kotarski liječnik koji je 1944. u ustaškom Jajcu izguran kao Juda s jedne društvene zabave,  u svom ljekarskom moralu odabire stranu humanizma suprotstavljajući se svakom obliku ideološke moći. A onda se ovim pričama pridružuje ona o Budimirovoj sudbini, kojeg će ubiti ustaše, bez obzira na uzaludne pokušaje naratorovog oca da ga spasi. Baš kao Budimir i naratorov otac će postati žrtvom zločina, a te dvije bolne priče u naratorovoj ispovijesti postaju neka vrsta semantičkih ogledala. U njih, ta ogledala, staje priča o prijateljstvu između Budimira i naratorovog oca, a onda i priča o njihovim smrtima, s pitanjem – da li se otac sjećao Budimira dok je išao na svoje stratište. U bolne priče spada i ona ljubavna o Hamdiji Željki, s tragičnim krajem kao u baladi i prokletstvom Hamdijinog alkoholizma koji uništava i ljubav i živote oko sebe. 

Nasuprot priči o Hamdijinom alkoholizmu kao tragediji bez mogućnosti njenog racionaliziranja stoji vedra strana naratorove povijesti o svetim pijancima u Varcaru, a njoj se u svojoj vedrini pridružuje kazivanje o kućnim babama. Tako se stvara lepeza ljudskih sudbina, a Ulazeći u Varcar na koncu funkcionira kao lirsko-narativna galerija mnoštva ljudskih portreta. Oni, okupljeni okvirom naratorove ispovijesti o izgubljenom zavičaju, stoje u estetskom bezvremenu, tamo gdje historija, ideologija i politička moć, nikakve čelične gusjenice čiste Nacije, čiste Vjere ne mogu ni na koji način poremetiti mir njihove besmrtnosti u jeziku.

[1]Isp.  Svetlana Bojm,  Budućnost nostalgije,Beograd, 2005