Ivan Lovrenović

(Interpretacija uvodnog soneta u knjigu Nebeski nomad Amira Brke)

TAJ DJEČAK

Taj je dječak iz praskozorja dalekih i davnih,
stigao je sa pouzdanjem u kazivanja blistava,
a ona bjehu opsjena bajna, zanosna, gizdava,
te je sada usred gnjilih ukazanja starostavnih

Shvatio je da za nj nije razapet nikakav Krist
i da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda,
no, ne pada zato u očaj, niti odustaje od čudā
Zaputio se vlastitim stazama, u ozarenju čist,

budući spoznao da onom je zavještana misao
koji u razobličenju svih varki neće da potone
i osvajat će krug u kojemu slobodan bi disao,

pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran
A mimo aure u orgijama su krijesovi Sotone,
od čega izbavljen je taj što sobom je odabran

Nebeski nomad Amira Brke spada u same vrhove južnoslavenskog pjesništva. Ovom knjigom on se pridružio južnoslavenskim poetskim klasicima, a osvojenom formom soneta stao uz Prešerna, Ujevića, Matoša, Kulenovića i druge velike pjesnike soneta, pokazujući da je on koliko god forma tradicije isto toliko i sposoban u svojoj klasičnosti usisati duh i senzibilitet našeg vremena u nastojanju da ljudsku egzistenciju sagleda iz mitske, metafizičke, etičke, sociološke, historijske, političke i niza drugih perspektiva. Sonet se, potvrđuje to i ova knjiga, prebacuje preko poetičkih granica ne mareći za njihova ograničenja i otvara se individualnom pjesnikovom talentu koji u eliotovskom susretu s tradicijom pokazuje da njegova klasika nije samo južnoslavenska poezija nego sonet od Petrarce i Gongore, te Shakespearea i Baudelairea naovamo. Amira Brku, izrazito refleksivnog pjesnika s velikim književnim obrazovanjem koji se nikad nije zatvarao u granice našeg jezičkog prostora već je poeziju doživljavao kao svjetsku polijezičnu tradiciju, kao da je čekao sonet da u njemu ovjeri svoj nesumnjivi pjesnički talent. Ili je Brka u svojoj pjesničkoj zrelosti dočekao sonet da u njemu izmjeri poetsku dubinu našeg policentričnog jezika.

U Nebeskom nomadu susreću se i pretapaju mit, historija, metafizika, etika, politika i ljubav kao čvorne tačke ljudske egzistencije, dok lirski subjekt ove vrhunske knjige putuje od časa mitskog progonstva iz raja do krvi historije (Ilija Ladin bi rekao od neba na ovamo), težeći da se nâvali apsurda koji tuče i mrvi sa svih strana opre u estetskom činu, u onome što od egzistencijalizma i kamijevske ideje stvaranja traje u književnosti kao ideja estetske utopije. I zaista, samo u jeziku i njegovom pjesničkom rezbarenju, Kiš bi u povodu poezije Skendera Kulenovića rekao: u rudarenju u jeziku, Brkin i mitski i metafizički i historijski nomad zguran u politiku kao čovjekovu ontološku mrežu - može pronaći kakvu takvu utjehu i nadu da će u estetskoj vječnosti pronaći spas od krvi historije, mitskog bezizlaza, metafizičke praznine, politike kao marinkovićevski shvaćenog zoopolisa i apsurda koji izbija iz čovjekove kamijevski shvaćene bačenosti u egzistenciju. Ako je mitskim zasnovom nakon progonstva iz raja natjeran da putuje vremenom bez tačke konačnog smiraja, bez cilja koji bi ukazivao na smisao te nebeske i povijesne odiseje, Brkin lirski Odisej, kao mitska, metafizička i historijska reinkarnacija onog Homerovog, a lutanjem u jeziku i onog Joyceovog, nosi i sve oznake našeg vremena i prostora. Njega oblikuje koliko sveopća povijesna krv toliko i naši posljednji ratovi, koliko metafizička drama toliko i teatar političkog apsurda od tačke začetka ljudske zajednica do naših društvenih okolnosti, beketovsko čekanje obećanog dolaska Godota i savremeno saznanje metafizičke praznine, pogotovu u kontekstu pervertiranja svih obrazaca transcendentalnog mišljenja karakterističnih za naše doba informatičke tehnologije, ali i navale konzervativizmima i dezintegracije humanizma.

Nomad je to, dakle, koji se u nemirenju sa zatečenim formama apsurda kreće i kroz stvaralačku dramu - da bi se spustio u vlastitu egzistenciju i njena ograničenja unutar historijskog, društvenog i političkog okvira i preispitao njene ontološke mreže. Zato takav lirski subjekt u svojoj odiseji zbira različite vremenske dimenzije i filozofije vremena. On je istodobno u realnom historijskom vremenu i mitskom bezvremenu, ali i u psihološkoj dimenziji vremena koje ostavlja svoje rušilačke tragove u grču srca i drami uma pred onim nemislivim i nezamislivim što u sebi nosi rušilačka snaga historije. Etička je to drama prije svega, pa iza toga i drama jezika - ne samo kao iskaza o svijetu već i kao kreatora svijeta. No, da bi se uspostavio interpretativni okvir ove semantički složene knjige, nužno je vidjeti okvire u kojima se konstituiše njen lirski subjekt. Kao nosilac lirskog glasa, on je istodobno i neko ko uobličava filozofiju vremena, estetsku samosvijest, a u svojoj tekstualnoj višeslojnosti nerijetko se sa metatekstualne razine spušta u egzistencijalnu, signalizirajući njene vremenske i prostorne odrednice i ukazujući na to da je njegova tačka sadašnjosti poliperspektivna. Iz nje, naime, lirski subjekt gleda u svako vrijeme, mitsko bezvrijeme, projekciju metafizičke vječnosti i utopiju estetski pojmljenje svevremenosti.

Već u sonetu Taj dječak, uvodnom u knjigu, Brka daje okvir za uobličavanje lirskog subjekta, pozicija iz kojih on gleda i vrednuje historiju, mit i metafiziku, ali i nosi se sa mnogostrukim oblicima svoje metafizičke, historijske, etičke i psihološke drame. Ko je taj dječak i odakle dolazi u Brkin pjesnički jezik? Prvi stih nagovještava da bi to mogao biti dječak koji se u asocijativnim igrama možda i može izjednačiti s pjesnikovim okvirima egzistencije na bazi identifikacije glasa pjesnika i lirskog subjekta. Međutim, bila bi to za Brkinu poetiku odveć jednostavna identifikacija. Nije on pjesnik koji pojednostavljuje odnose lirskog subjekta i pjesnika, kao npr. Vešović ili Sidran, pa poeziju svodi na formu egzistencijalne ispovijesti. Naprotiv, on te odnose usložnjava, a egzistencijalnu ispovijest tjera da ponese maksimum drugih poetskih funkcija u skladu s opalizacijskim mogućnostima poetskog jezika. Zato je ovo dječak iz praskozorja dalekih i davnih, mitski star i mitski zasnovan, reklo bi se dječak s početka vremena i jezika, od tamo gdje su postavljeni mitski osnovi čovjekove egzistencije. Drugim riječima, taj je dječak star koliko i jezik, a njegovo vrijeme i mjesto rođenja ne pripadaju nikakvoj historijskoj realnosti već mitskoj figurativnosti, praskozorjima čovječanstva. A ako mu je rođenje u mitu, npr. u biblijskoj priči o postanku svijeta, ili u onom prapočetnom prasku jezika u kojem je rođen svijet, onda je i njegov dolazak obilježen pouzdanjem u kazivanja blistava. To je ona početna vjera u mit, puna nade u njegovo ostvarenje, proročko vrijeme harmonije u kojem je čovječanstvo zasnivalo svoje mitske osnove u jeziku.

Pri tom, Brka Tinovom pjesničkom gestom slika to vrijeme i njegove proročke naracije zgušnjavajući ih u metaforu kazivanja blistava. Po svemu tinovska iz Leleka sebra, ona proročke naracije osvjetljava spolja, odakle one izgledaju blistave, u punom sjaju svoje površine, cakle se i blistaju kao npr. oprano posuđe, ulašteni predmeti, stvari sa pozlatom. A to znači da je pjesnik ovim blistava zauzeo izvjesnu distancu prema tim naracijama, jer ih gleda izvana, još ne ulazi u njih, nije im još ispitao sadržaj. Zbog takvog atribuiranja proročkih priča možemo zamisliti prvotnost čovječanstva zagledanog u njihova obećanja i utopijsku bit. To je stanje gledanja, bez zalaženja u sadržaj, bez oprobavanja njegove funkcionalne snage, u konačnici - bez sumnje i pitanja koja iz nje dolaze.

A onda dolazi obrat, jer kazivanja blistava bjehu opsjena bajna, zanosna gizdava. Taj obrat, međutim, ne dolazi samo iz spoznaje koja racionalnim putem, analizom dakle, rasklapa sadržinu kazivanja, već i iz iskustva, iz življenja s njima, pa je obrat ne jedan trenutak već proces dug onoliko koliko je čovječanstvu trebalo da iz početne mitske cjelovitosti svijeta padne u stvarnost bez mitskog centra, podloge i uporišta. To je stvarnost koja je izgubila mitski temelj i, razbijena na fragmente, dovodi čovjeka u poziciju koju György Lukács određuje transcendentalnim beskućništvom. To je onaj obrat u kulturi koji dolazi s racionalizmom i uspostavom kartezijanskog uma u kojemu čovjeku više nije potreban neki subjekt koji ga nadilazi i na osnovu kojeg utvrđuje granice svoga identiteta. U konačnici, to je obrat u pjesništvu vezan za Baudelairea koji će uvesti poeziju negativnog određivanja svijeta. A to znači da se raspad iluzije i vjere u kazivanja blistava zbiva u Brkinom sonetu na podlozi golemog kulturnog iskustva, jer njegov nomad iz praskozorja dalekih i davnih putuje vremenom, kulturom, umom - ispitujući održivost transcendentalne zasnovanosti svijeta. Zato se taj nomad u svojoj transcendentalnoj odiseji, koja traje od progonstva iz raja do časa sadašnjosti, i zatiče u egzistencijalnoj situaciji obilježenoj gnjilim ukazanjima starostavnim. Da, jesu ona trula ne samo od dužine trajanja od starostavnosti do sadašnjosti nego su, kao i sve trulo, ostala bez svog sadržaja: trula su kao odsječeno drvo koje se raspada, ili lešina, a pjesnik nas tjera da osjetimo taj miris gnjileži koji izbija iz ukazanja.

Nekad privlačna, zanosna, blistava, sad gnjila - ta ukazanja, zapravo, ukazuju na put čovjekovog uma od mitske zasnovanosti na početku do tačke sumnje u sve što ga nadilazi u sadašnjosti. Taj trenutak čovjekove identitarne drame nakon pada iz svijeta mitske cjelovitosti u ispražnjenu sadašnjost Lukács veže za nastanak novog oblika identiteta, onog u stalnom procesu. Prema njemu, nakon gubitka transcendentalnog zasnova, čovjek se od vjere u mitove okrenuo izgradnji utopijskih konfiguracija projektujući svoju budućnost u skladu s njima. Svoj dom, koji je nekada gradio u mitskim naracijama, transcendentalni beskućnik sada nastoji graditi u utopijskim pričama koje su porodile revolucionarnost modernog doba. Međutim, ni utopije nisu donijele harmoniju, već su dovele do egzistencijalističkog preispitivanja prema kojem se svaki oblik esencijalnosti mora preispitivati u egzistencijalnom iskustvu. Polovina prošlog stoljeća suočila se u egzistencijalizmu s utopijskim osnovama čovjekove egzistencije na sličan način kako se racionalizam zagledao u mitsko mišljenje. U svojoj odiseji po kulturološkim temeljima svijeta Brkin sonet hvata te tačke obrata, a nakon što njegov nomad shvati da za nj nije razapet nikakav Krist i da mu puta nije osvijetlio ni jedan Buda - ostaje mu da temelj svoje metafizičke kuće gradi isključivo u odnosu na sebe i svoju kosmičku samoću.

Samac usred svemira, moderni čovjek je identitarna tačka u koju je dospio negdašnji nebeski Odisej, ali sad s praznim nebom iznad sebe ne pada u očaj, niti odustaje od čuda, već se zaputio vlastitim stazama, u ozarenja čist. Jest to kulturološki pad s neba na zemlju, iz mita u racionalistički koncept kulture i uma, ali ostala su tom Brkinom dječaku čuda i ozarenja na vlastitim stazama. Reklo bi se da Brka, poput Shakespearea, koji se zaokupljen renesansnom nadom divio čovjeku i njegovim moćima, vjeruje u čovjekove sposobnosti da bez ičije pomoći u svemiru, bez sile koja ga nadilazi i u odnosu na koju gradi svoj svijet, može u sebi pronaći uporišnu tačku za skok u smisao, nakon što je kamijevski bačen u egzistenciju i igru apsurda. Opiranje tom apsurdu sugerirano je figurama čuda i ozarenja. Naravno, te figure bazirane su na simboličkom pjesničkom radu u jeziku, tako da prva sugerira iskakanje iz realnosti u prostore izvan racionalnog objašnjenja, a druga zanose otkrića, sposobnost čovjekovog djelovanja i mišljenja, prostore ljepote koji nas mogu ozariti. Tu se samac u svemiru, odnosno čovjek bez Boga, oslanja sam na sebe, na svoje kreativne snage i mogućnosti kako bi razobličio sve varke i osvojio krug u kojemu slobodan bi disao.

Konačno, onako kako strogi princip sonetne forme traži da se u prvoj tercini izvrši semantički preokret, Brka donosi ključnu figuru pjesme - slobodno disanje u osvojenom krugu. Sloboda je ključni pojam s kojim se nosi moderni čovjek unutar strogo kontrolisanog svijeta. Ako ga je u tradiciji zarobljavao mit, ako se on u njoj definirao kao rob sile koja ga je nadilazila, u modernom svijetu on je zarobljenik niza struktura moći, ideološke i političke prije svih, ali i fukoovske moći znanja, interpretativnih igra koje mu zaprečuju uvide u istinu. Zato pjesnik i insistira na razobličavanju svih varki, svjestan da je nakon doba totalitarizama informatička tehnologija proizvela simulakrum kao prazninu unutar koje obitava čovječanstvo. Ništa manji oblik čovjekovog zatočenja nije u njegovom oslanjanju na mitske naracije od onog današnjeg u bodrijarovski shvaćenom simulakrumu. U oba slučaja nebeski nomad uznik je sila koje ga nadilaze proizvodnjom svojih interpretativnih i narativnih sistema. Ta vrsta mentalnog uzništva, uz ono ketmansko iz totalitarizma, zaprečuje mogućnost dolaska do slobode. A u nju kao svoju semantičku žižu ide ovaj sonet, u ozarenje njome u krugu koji se osvaja, pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran.

No, taj krug koji se osvaja i u kojemu slobodan bi disao Brkin dječak iz praskozorja dalekih i davnih jest prostor kojim se danas brani od svijeta, a na koncu on izrasta u pjesnički vješto koncipiranu antitetičku metaforu. Koliko god, naime, bio prostorom slobode osvojene u borbi sa svijetom, on je i zbog logike kruga ograničen prostor. A to znači da sloboda nije univerzalni princip prema kojemu je ustrojen svijet, pa je lirski subjekt naprosto stjeran u krug. Krug je najviše što on može osvojiti u toj borbi, što znači da je njegova borba za svijet izgubljena, pa je krug slobode dokaz poraza svijeta i čovjekovog poraza u svijetu. Ali, po logici antitetičnosti, taj krug je i dokaz suprotnog - trijumfa nad svijetom kojim dominiraju orgije s krijesovima Sotone. Tu je mitska slika Sotone prebačena u političko i društveno polje, pa Brka mitskom naracijom preispituje politički i društveni prostor. Ako je čovjek proročkih vremena bio zarobljenikom sile koja ga je nadilazila u mitu, danas je njegov svijet kreiran u hijerarhiji vlasti i moći zasnovane na sotonskim principima. I to ne bilo kakvim, već onim koji se pokazuju u orgijama i gore u svojim krijesovima. Sada se, u poenti soneta, mitski ukrstio s političkim jezikom, a metafizička osnova čovjeka s različitim oblicima ideoloških sistema. Drugačije rečeno, Brka je mitizirao politički jezik i politizirao mitski kako bi dočarao dramu čovjekovog postojanja u vremenu i njegovu metafizičku odiseju spustio na zemlju, u historiju i politiku gdje traju orgije i krijesovi Sotone. Ta slika ukrštanja neba i zemlje, mitskog i političkog jezika, metafizike i društvene hijerarhije i jest dokaz Brkine pjesničke vještine. On, naime, u svojoj antitetičnoj metafori uspijeva ukrstiti mjere egzistencijalnog smisla, pa se metafizikom mjeri politika i obratno, da bi se unutar marinkovićevskog zoopolisa postojanja ukazao krug slobode, a Brkin dječak iz praskozorja dalekih i davnih stasao u pjesnika koji je sobom odabran. Njemu više niko ne kreira jezik egzistencije, ni transcendensi kojima je bio zarobljen tradicionalni svijet, ni ideološke naracije i politička hijerarhija moći koja je porobila čovjekovu modernost. Nebeski nomad je tako sišao u historiju, postao Odisejem u vremenu, da bi spas pronašao u kreiranju autonomije u poetskom jeziku.

Zasnivajući na ovoj osnovi u uvodnom sonetu knjige lirski subjekt, Brka je nebeskom nomadu omogućio putovanje mitom, historijom, metafizikom itd. kao gnoseološku avanturu u kojoj se demaskiraju svi transcendentalni označitelji čovjekove egzistencije. Upravo tu, a ne samo u vještini upotrebe jezika, Brkin Nebeski nomad postaje jednom od najboljih i najznačajnijih, ako ne i najznačajnija pjesnička knjiga našeg doba na južnoslavenskom govornom području.