Enver Kazaz, Uz Andrićevo četveroknjižje
Izlaganje na predstavljanju četveroknjižja Ive Andrića: Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Pripovijetke (prir. Ivan Lovrenović, Matica hrvatska u Sarajevu - FMC Svjetlo riječi d.o.o.Sarajevo, Sarajevo 2007) održano u dvorani Franjevačkog medijskog centra u Sarajevu 21. veljače 2008.
Ivan Lovrenović je u ediciju Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga uvrstio Andrićeve romane Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i izabrane priče. Ovakva vrsta izbora iz opsežnog Andrićevog opusa uistinu reprezentira taj opus, jer na najbolji mogući način predstavlja Andrića romanopisca i pripovjedača, dok u drugom planu ostaju piščevi eseji, esejističke crtice, maksime i druge vrste tekstova koji, ustvari, ma koliko bili vrijedni i zanimljivi, nisu i reprezentativni za piščev opus. Lovrenović, jedan od najboljih poznavalaca Andrićevog opusa ne samo u BiH nego i na ukupnom prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice, a i u znatno širim kontekstima, u svom pristupu Andriću opredijelio se za izbor Andrićevih već kanoniziranih tekstova, koje je pokušao u svom predgovoru osvijetliti iz sasvim specifičnog ugla i na sasvim svojstven način, primjenjujući pri tom neobičan metodološki postupak. U potpunosti je opravdan ovakav izbor Andrićevih kanonskih tekstova u reprezentativnu biblioteku Matice hrvatske Hrvatska književnost u 100 knjiga, koja nastoji sabrati i kanonizirati bosanskohrvatsku književnost te unutar toga literarnog korpusa uspostaviti osnove za sintetska ili književnohistorijska čitanja iz mnogostrukih rakursa poststrukturalističkog teorijskog horizonta. Svaka druga mogućnost rušila bi okvirni koncept edicije 100 knjiga hrvatske književnosti u BiH, koji nastoji da na autonomnosti estetske kriteriologije uspostavi kanon hrvatske literature u BiH. Izostavljanje jednog od djela koja je u svoj izbor uvrstio Lovrenović vodilo bi k pitanju o prirodi priređivačeve kriteriologije, pa bi se, slijedom tog pitanja, otvarao problem kanoničnosti same edicije i kanonske prirode Lovrenovićeva izbora. A to znači da je Andrić sa svojim kanonskim djelima u ovoj biblioteci jedan od onih pisaca koji se postavljaju kao literarni zakonodavci pa se u odnosu na njegova djela kao estetsku normu, ali i djela nekih drugih pisaca, Kranjčevi ća, Lukića, Šopa, Koromana, Ladina itd. izvodi estetska kriteriologija i kanonska normativnost ukupne edicije. Ako je u samom izboru Andrićevih djela Lovrenović poštivao već provjereni poredak što ga je esencijalistički zasnovana estetska norma uspostavila unutar Andrićevog opusa, a sigurno je da bi i svaki drugi pristup, bez obzira na rubnost prirode svojih estetskih kriterija, vodio istom ili sličnom poretku kanonskih vrijednosti u Andrićevom opusu, Lovrenović u svojoj interpretaciji Andrićevog literarnog opusa napušta normativnost esencijalističke i klasične književnohistorijske interpretacije i opredjeljuje se za sasvim specifičan esejistički pristup. To je ona vrsta esejističke metode koja napušta imanentnost esencijalizma i ulazi u prostor poststrukturalističkih interpretativnih metoda, pri čemu u sebi sabire po obrascu sinteze i književnohistorijska i književnoteorijska znanja, ali bez napadnosti teškog, hermetičnog teorijskog aparata i metajezika, te politološka, kulturološka i čitav niz drugih znanja. Tako se u Lovrenovićevu tekstu ostvarila interdisciplinarnost koja na nov način oslikava Andrićev ukupan književni opus. O Andrićuje pisano mnogo i iz veoma različitih uglova. Lovrenovićevo čitanje sintetiziralo je ukupnost dosadašnje prevladavajuće esencijalističke kritike, nadišlo taj kritički obrazac, otvorilo se za identitarno problematiziranje ukupnog korpusa hrvatske književnosti, a posebice bosanskohrvatske, te identitarno problematiziranje cjeline interliterarne južnoslavenske zajednice. Potom je to čitanje obuhvatilo historijske, političke i ideološke prijelome kroz koje je prošao Andrić, što je nužno uključivalo i osobeni Lovrenovićev neobiografski pristup Andriću, i što je, nadalje, podrazumijevalo ispitivanje i promjenu u recepciji Andrićevog djela, pa čak i polemičke raspre koje su se vodile oko Andrićevog djela u toku i neposredno iza nesretnog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Tako se u Lovrenovićevoj interpretaciji susreću i međusobno oplođuju esejistički nadahnuto interpretiranje Andrićevih djela, politički i ideološki kontekst u koji ulazi piščeva literatura, načini na koje se taj kontekst preko dira u Andrićevom djelu, analiza dosadašnje recepcije piščevog opusa i čitav niz drugih aspekata čitanja Andrićeve literature, da bi u konačnici pred očima Lovrenovićevog čitatelja iznikao jedan neobičan, nov Andrić. Treba u tom pogledu samo čitati npr. vješte interpretacije Andrićevih stavova o tome što ga je iz literarne tradicije presudno oblikovalo, pa o tome što bi danas ovaj pisac mogao vidjeti u epici kao duhovnom naslijeđu, nakon što je strašni krvavi rat protutnjao kroz naše živote, a ideolozi rata baš su se pozivali na epiku kao svoj temeljni izvor.Ili, treba samo čitati o tome kako Lovrenović vidi hrvatski kulturni i književni identitet i trijadu u njemu: Andrić, Krleža, Ujević, te sukladno tome trijadu u tom identitetu: bosanskohrvatski dio s orijentalnim nanosom, dalmatinsko-mediteranski i posavski; ili, pak, čitati o tome što sve znače redukcionistička ideološka interpretiranja Andrićevog opusa usklađena s konzervativnim kolektivno-autoritarnim konceptom etničkog identiteta. Tako u Lovrenovićevom tekstu izrasta osobeni Andrić interpretiran iz horizonta našeg doba, iz doba jugoslavenske postapokalipse, ili Andrić kao višepripadan pisac koji hibridizira i proširuje granicu svakog književnog i kulturnog identiteta u koji ulazi, ili, pak, Andrić u kontekstu jugoslavenske socijalističke diktature, odnosno Andrić kao jedan od pisaca južnoslavenskog modernizma itd. Lovrenovićev esej vješto pritom povezuje Andrića s franjevačkom tradicijom, ali bez one teorijske argumentacije, već izložene u nekim radovima, o utjecaju franjevaca i njihovih vrsnih kronika na Andrićevu filozofiju i arhivarski koncept povijesti te transformaciju modela kulturne memorije, izvršenu u Andrićevom djelu u odnosu na epsko-herojsku kulturnu paradigmu južnoslavenske kulturne tradicije. Lovrenović o Andriću piše kao veliki pisac o velikom piscu. A takva vrsta eseja zapravo je najdragocjenija zajednu kulturu, jer se u njima nerijetko susreću i međusobno osvjetljavaju kulturne paradigrne, spisateljske poetike, različita vremena i njihove duhovnosti, na koncu i spisateljski talenti, a nemalo i nerijetko i literarni dugovi i zaduženja. Takav Lovrenovićev esej je tim dragocjeniji što ovdašnja interliterarna zajednica nema, ili ima izrazito rijetko, eseje pisaca o piscima, a Lovrenović u svom eseju uz spisateljsku nadahnutost pokazuje i izrazito književnoteorijsko, književnokritičko i književnohistorijsko znanje. Andrić se ovom bibliotekom konačno vraća u bosanskohrvatsku, a time i u hrvatsku knj iževnost kao hibridnu cjelinu, te na specifičan način i u književnost interliterarne bosanskohercegovačke zajednice. Taj povratak je tim dragocjeniji što se nakon krvavog raspada SFRJ izvršilo ideologizirano kanoniziranje nacionalnih književnosti u kojemu su tzv. etnički nečisti pisci na različite načine isključivani iz kanonske norme. Lovrenović i Matica hrvatska iz Sarajeva vratili su Andrića primarnom bosanskohercegovačkom i bosanskohrvatskom književnom kontekstu, što je pokazalo da na prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice neprekidno traje u različitim vidovima interkulturni dijalog. Andrićeva literatura, ali ne samo ona, osnovno je mjesto tog dijaloga tokom čitavog XX. stoljeća, pri čemu ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da se Andrić vraća u ovdašnji i hrvatski kulturni kontekst nakon niza polemika koje su njegovo djelo manipulativnim sistemom ideologiziranih interpretacija direktno ili indirektno uvlačile u prostor ratno-huškačkih ideologija. Lovrenovićev izbor djela za biblioteku 100 knjiga hrvatske književnosti u BiH na najbolji mogući način demantirao je te polemike. No, to ne znači da će sporenja oko Andrića prestati, kao što ne znači da i u budućnosti nećemo biti lišeni ideologijskih i političkih manipulacija piscima i njihovim djelima. Međutim, Lovrenović je otvorio nov ugao i nove mogućnosti čitanja Andrića, a time i novu vrstu dijaloga o književnosti u traumatičnom poslijeratnom vremenu.