Ivan Lovrenović

Hajrudin Somun, Sefernama iz Irana, Sarajevo, 2019.

Pisati o knjizi Hajrudina Somuna Sefernama iz Irana za autora ovog teksta znači ukrstiti svoju, zapadnjačku perspektivu, zasnovanu na tradiciji evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, s onom civilizacijom i kulturom, kakva je iranska, koja nije izgrađena na tim vrijednostima. A to ukrštanje tokom čitanja ovog za ovdašnju recentnu književnost iznimno važnog putopisa, donosilo je dragocjena saznanja u kojim se početna stranost Irana pretakla u posebnu vrstu uzbuđenja u kojem je na koncu ta zemlja postajala blisko kulturološko i civilizacijsko susjedstvo. Kao neko kome su današnja islamska društva umnogome daleka, ponekad odbojna, jer su uglavnom autoritarna ili despotska, ulazio sam u Somunovu knjigu s izvjesnom nelagodom, da bi se tokom čitanja ta nelagoda pretvarala u primanje i prihvaćanje društvene i kulturne razlike, ne zbog njene političke uslovljenosti, već zbog povijesnog i ukupnog civilizacijskog konteksta koji je i stvorio današnji Iran. Na koncu, čitajući ovaj putopis nužno se postaje ljubiteljem velike literature koja dolazi iz iranske tradicije i ljubiteljem niza kulturoloških fenomena, jer čitatelja na to navodi putopisac zaljubljen u civilizacijsku dubinu i kulturnu raskoš Irana, koji ga ne gleda kao stranac, već iznutra, gotovo začaran njegovim ljepotama.

Za razliku od one tradicije zapadnjačkog putopisa u kojima autor putuje stranim prostorom, najčešće islamskim, odnosno Orijentalnim ili svijetom Istoka u cjelini, s planom da o njemu piše iz unaprijed stvorene vrijednosne perspektive, ovo nije putopis kulturološkog civilizacijskog Drugog. A to znači da je Somun napuštao svoje kulturno i civilizacijsko vrijednosno središte kako bi mogao izbliza gledati na slojevitost iranskog prostora. Dakle, jedan Bosanac, koji pripada društvu kojeg je obrazovao sunitski islam, ne piše o šiitskom islamu Irana s predrasudama, čak ni kao neko ko bi u religijskom smislu nužno bio neka vrsta unutarnjeg stranca. A u kulturološkom smislu kao Zapadnjak, Titov diplomata, pa potom jugoslavenski novinar, a onda diplomata Bosne i Hercegovine – ne gleda na Iran s egzotističkom ili saidovski shvaćenom orijentalističkom distancom. Ne, jer njegov samilosni pogled oslobođen predrasuda upija u sebe Iran i iransku civilizaciju postajući pogledom osobenog unutarnjeg drugog. To znači da u ovoj knjizi Hajrudin Somun iz putopisca izrasta u iranistu, ili, bolje reći, iranologa. I to iranologa koji čitatelju otkriva povijesnu višestrukost Irana - od Persije i Darijevog carstva, pa do Irana Reze Pahlavija i imama Homeinija, ali i Iran pisaca i pjesnika, od tradicionalnih sufija do Mahmuda Dovlatabadija, koji je jedan od najveći iranskih pisaca i koji je, kritički, subverzivni iranski pisac koji ne želi napustiti svoju zemlju – za razliku od, primjerice, Kadera Abdolaha, velikog pisca koji piše u Holandiji. Somun kao da je u svom putopisu usvojio nešto od poetskog realizma Samire i Mohsena Makhmalbafa, vrhunskih, svjetski relevantnih iranskih režisera i zagledao se u Iran kao kulturno i civilizacijsko čudo, zemlju koja je, kako se na jednom mjestu u ovom putopisu navodi, zbog svoje jezičke, kulturne i civilizacijske razlike prema arapskom svijetu, učinila islam univerzalnom religijom.

Baš zbog takvog pristupa Iranu, Somunov poetski realizam pretvara ga od akribičnog poznavatelja Irana u putopisca koji prostor o kojem piše izrazito voli kao povijesnu, kulturnu i civilizacijsku vrijednost. Zato takav putopisac nikad ne zapada u zamku političkog, teološkog ili kakvog drugog navijača za Iran, već u pisanju ostaje vjeran zaljubljeniku u mnemotopsku širinu i dubinu zemlje dajući na koncu sintetski kulturološki esej o njoj od antičkih vremena, odnosno, od Darijevog carstva i Kirovog carstva, preko zoroastrizma, do današnjih dana.

U našoj putopisnoj tradiciji, imajući u vidu i njene vrhunce, Zuku Džumhura, Tvrtka Kulenovića i Ivana Lovrenovića, ne postoji ovakva vrsta putopisa u kojem se u putovanju stranim prostorom ukrštaju historiografija, kulturologija, antropologija, povijest arhitekture i poetska analiza. Džumhur jeste putovao stranim prostorom, ali on je u njegovom putopisu izrastao u poetsku viziju, u osobenu igru u jezičkoj slici u kojoj se ukrštao lični utisak i povijesno znanje. I Tvrtko Kulenović je putnik po inostranstvu, ali njegov putopis je esej, nekad kulturološki, nekad filozofski, a najčešće ona vrsta eseja koja na pozadini kulturološkog znanja apstrahira prostor. Somun je napisao sasma drugačiji putopis, čak dotle drugačiji da je veliko pitanje je li ovo uopće putopis ili osobeni roman prerastao u inspirativnu intelektualnu analizu određenih fenomena u Iranu.

Somun svoju Sefernamu bazira na razgovorima sa iranskim prijateljem Mohsenom Kašanijem. No, ispostavlja se tokom čitanja da je Kašani više fiktivni lik, nego stvarna osoba. A da je Kašani više fikcija nego stvarna osoba, pažljiv čitatelj shvata na osnovu nekoliko tekstualnih signala. Naime, on je u stvarnosti nuklearni fizičar koji je u vrijeme vladavine Reze Pahlavija radio na razvoju nuklearne tehnologije, a u Homeinijevom dobu biva zatvoren, dok je u razgovorima sa autorom putopisa politički distanciran, nerijetko kritičan prema islamskom uređenju iranske države. Međutim, njegov pogled na Iran i iranske pjesnike, iransku kulturu, šiitski islam, zoroastrizam itd., često se pretapa s pogledom Hajrudina Somuna. A to znači da se radi o veoma vješto zasnovanoj tekstualnoj igri u kojoj dvije ličnosti porijeklom iz različitih kulturnih identietata stapaju poglede na kulturne fenomene, premošćavaju međusobne razlike u potrazi za univerzalnim kulturnim vrijednostima. Otud se često ne zna gdje počinje analiza koju Mohsen Kašani izgovara o iranskim pjesnicima, na primjer o Omeru Hajamu, a gdje počinje Somunov iskaz. To pretapanje pogleda sama je bit njihovih dugotrajnih razgovora u kući Mohsena Kašanija u Teheranu. Njih dvojica sjede u Mohsenovoj kući i u svojim razgovorima putuju kroz iransko vrijeme i kulturni prostor. Zato je Sefernama koliko knjiga putovanja, isto toliko i knjiga razgovaranja, sjećanja i prisjećanja u kojoj je Somun stvorio svog idealnog sugovornika. Njemu će postavljati pitanja, s njime se usuglašavati, vrlo rijetko sporiti, a čitatelj će iz njihovog sjedećega mjesta proputovati kroz prostor i kroz vrijeme, kroz cjelokupnu historiju i civilizaciju Irana.

Iran je danas višestruko stereotipiziran i u Bosni i u svijetu, a na njega se gleda sa nemalim ideološkim predrasudama. Suniti ga gledaju kao strano tijelo unutar islama, jer su Iranci šiiti; Zapadnjaci, pak, gledaju ga kao teokratsko državno uređenje, dakle, apsolutno nedemokratsko, dok su oba ova pogleda obilježena stigmatizirajućim narativnim strategijama. Bošnjaci unutar vladajućih ideoloških naracija su na Iran gledali vrlo prijateljski tokom rata 1992-1995 i nerijetko idealizirali Homenija i njegovu ideologiju, a onda su u poraću postupno napravili distancu prema Iranu.

Ova zemlja je, dakle, višestruka stranost i u očima Zapadnjaka, i u očima Arapa, i u očima sunitskih Turaka. Kašani i Somun su svjesni tih stvorenih predrasuda, pa čitatelja u svojim razgovorima implicitno pozivaju da bude saučesnik u tvorbi novih kulturalnih pogleda na Iran. Stoga se njihov dijalog uspostavljen na tri ravni. Prva je čitalačka ravan, gdje čitatelj najprije provjerava navedene kulturne ili povijesne reference, pa se potom divi civilizacijskoj dubini Irana, njegovim kulturnim vrijednostima i umjetničkim dostignućima, da bi se zapanjio pred količinom znanja koju iznosi putopisac. Druga ravan bazirana je na Kašanijevoj poziciji koja na sam Iran gleda iz manjinske, etnički i politički marginalizirne perspektive. Treća je ona putopiščeva koji je višestruk u pogledima na Iran i koji od početnog stranca postaje kulturološki domaćin u svom putopisu. Zato je ovo jedan od naših najsloženije postavljenih i najboljih bosanskohercegovačkih putopisa u kojem je Somun napisao svoje ključno životno djelo.

Svako poglavlje ove obimne knjige završava se citatom od nekog iranskog, odnosno persijskog pjesnika, a to znači da je u gotovo svakom poglavlju pažnja posvećena jednom od njih. Oni su, cijeli niz tih pjesnika, noseća struktura ove knjige. Zašto su to važni tekstualni toposi? Zato što je Iran civilizacija poezije, i zato što u njegovom društvenom kontekstu poezija ima višestruku funkciju. S jedne je strane, naravno, ona ima mističku funkciju gdje su u prvom planu klasična imena Dželaludina Rumija, Omera Hajama, Fidusiija itd. Međutim, Soman nas upozorava da oni nisu samo mistici, već da su u svojoj poeziji i spasitelji jednog dugotrajnog civilizacijski i kulturološki važnog svjetskog jezika – to je persijski, odnosno farsi jezik. To je jezik u koji je pohranjeno sjećanja od Antike do danas i koji je komunikacijsko središte između kultura dalekog Istoka, arapskog i evropskog prostora. Istodobno s tim to je jezik koji u sebi nosi sjećanje na predislamske religije, na zoroastrizam, antičku grčku, tragove budizma i islam. Uz arapski, persijski je drugi veliki jezik islama koji će dokinuti arabocentričnost ove religije. Otud je on kao novi jezik islama i islamske civilizacije i kulture omogućio ovom fenomenu komunikaciju sa svojom predislamskom tradicijom, te sa drugim neislamskim civilizacijama i religijskim tradicijama. Stoga je to interkulturni jezik prve vrste. Istodobno s tim, to je jezik koji je očuvao persijski identitet od asimilatorskih gesti arapskog jezika koji se kao sveti jezik islama imperijalnim strategijama nametao Persijancima. Otud su pjesnici stubna mjesta persijskog i ukupnog iranskog identiteta, a ključno djelo u tom smislu je Firdusijeva Šahnama. Kao knjiga kraljeva ona je omogućila sintetsko kulturno pamćenje i sintetizirajući persijski/iranski identitet pokazala mogućnost spajanja metafizike i historije, mističke dimenzije poezije i povijesnih događaja. Zato je Iran zemlja nikla iz poezije čije stablo dostiže mističke razmjere.

Interkulturna priroda persijskog jezika ukazuje i na činjenicu da se islam širio kao imperijalna ideologija iz koje je stajala vojna moć. Stoga je i šiitska intepretacija islama, zapravo, odgovor na tu imperijalnost, odgovor iz koga je nikla univerzalnost islama, kako pokazuje Somunov putopis. Prateći tu crtu iranskog nasljeđa Somun pokazuje veliku sposobnost sintetiziranja historiografije, kulturologije, teologije i antropologije, a na takvim mjestima njegovo pismo uistinu dostiže estetske vrhunce.

To znači da je Sefernama uz Lovrenovićeve putopise po Bosni naše najhibridnije putopisno djelo. Ako je cijep između sunitskog i šiitskog islama u povijesti bio nužan, da bi Persijanci i druge manjinske etničke skupine koje žive na iranskom prostoru očuvale identitetsku samobitnost, onda Somun pokazuje da je ovom problemu pristupio na najsloženiji mogući način. Za razliku od normativne teologije, on razlike između sunitske i šijitske interpretacije islama vidi ne isključivo u teološkom, već povijesnom polju, da bi ukazao na složenost, a ne jednodimenzionalnost povijesnih procesa. Osim toga, u ovu podjelu u islamu Somun neprestano uključuje i zapadnu perspektivu, pa slijedom toga upoređuje s njom podjele u kršćanstva na pravoslavlje, protestantizam i katoličanstvo.

Dok se u Sefernami ova civilizacijska mreža razigrava, u razgovorima između Somuna i Kašanija zbiva se osobeno stapanje putopisnih svijesti. Naime, u Mohsenovoj kući u kojoj traje dijalog dvojice prijatelja postiže se takav stupanj jedinstva koji omogućuje da se u potrazi za univerzalnim vrijednostima koje prelaze preko svih granica njihovi glasovi, pogledi i vrijednosne perspektive stope u jednu istu putopisnu svijest. Taj trenutak stapanja, ta ljubav prema predmetu pričanja, to je ono što u dugotrajnom dijalogu izdiže ovu knjigu iznad svih kulturnih i civilizacijskih podjela.

Somun ne bježi ni od obrade političkih karaktera dva savremena iranska poretka vlasti, onog šaha Reze Pahlavija i onog Homeinijevog. Odbijajući da se opredijeli između njih i držeći kritičku distancu prema njihovim ideološkim naracijama, Somun pokazuje načine na koje se uspostavlja Homeinijiev sistem i šta se događa u njemu, te kako se taj sistem od svoje početne rigidnosti liberalizira, da bi na kraju došao u poziciju da tolerira neke fenomene koje je na svom početku kažnjavao. Na taj način ovaj putopis prikazuje slom jednog političkog poretka, Pahlavijevog, i evoluciju drugog, Homeinijevog. Na toj osnovi ocrtava se putopisna historija iranskog političkog polja, a putopisac se pokazuje kao vrstan politički hroničar.

Naredni aspekt Somunove hibridizacije putopisa pokazuje Iran kao stjecište nekoliko civilizacija. Tako se ova zemlja ukazuje u svom kulturološkom amalgamu kao prostor susreta persijskog i antičkog grčkog identiteta, da bi iranska kultura u sebe inkorporirala i starogrčku tradiciju, a osvajača i rušitelja Persijskog carstva, Aleksandra Makedonskog preko poezije usisala u svom simbolički imaginarij. Također, u toj iranskoj civilizacijskoj arabeski Somunu ne izmiče ni susret zoroastrizma s islamom, te inkorporiranje prvog u identitarni sistem drugog, pri čemu se tradicionalni islam, za razliku od njegovih današnjih interpretacija, ukazuje i kao religija sposobna za različite kulturne sinteze.

No, tu se ne završava kulturološka rešetka ovog putopisa. Somun je načinio simboličku topografiju veličanstvenih iranskih pjesnika koje znamo iz antologije svjetske poezije i posjetio njihove grobove, te povodom tih grobova opisao spomeničku iransku arhitekturu. Ono što je za identitarni kanon bilo koje druge nacije formativno - zbir velikih povijesnih ličnosti, na potezu od vojskovođa, predsjednika, heroja ili naučnika - za iranski kanon to su pjesnici. Otkud ta bitna uloga pjesnika? Ne samo zbog čuvanja jezika, to je manje važno, nego zbog načina na koji se stapaju poezija i religija, odnosno poezija i mistika, poezija i metafizika. Tako u ovom putopisu čitatelj otkriva Iran kao beskrajni prostor metafizičke kulture.

Tu se čitatelj, nužno je to napomenuti, postupno zaljubljuje u Iran, a Somunova Sefernama morala bi se čitati u dužem vremenskom periodu, poglavlje po poglavlje, da bi se otkrilo ono što je za nas Zapadnjake beskrajno skriveno, a to je rafiniranost, nijansiranost, kao u arabeskama, jedne civilizacije u kojoj su stopljene predislamske religije, islam, zatim suvremeno doba, i način na koji su sve povijesne dionice utkane u iranski identitet, a u Somunovom putopisu ta zemlja izrasta u složenu historiografsku, kulturološku, poetsku arabesku.

Hajrudin Somun je u ovoj knjizi dokazao da ima nesumnjiv književni talent i svrstao se među naše najznačajnije putopisce. Sefernamu je praktično pisao čitavog života, a ona mu je obilato uzvratila postavši njegovo ključno životno djelo.

Prometej.ba