Ivan Lovrenović

Odnos povijesti i pripovijesti u djelima Liber memorabilium i Putovanje Ivana Frane Jukića Razlika/Differance, Tuzla, br. 12/13/14, 2006. I. Postavljanje zadatka razdvajanja i različitog vrednovanja elemenata povijesti i pripovijesti zapravo je pokušaj razdvajanja književnosti od historiografije kao dviju različitih disciplina. U pozadini se tih nastojanja pak nalazi zahtjev za jasno odvojenim pozicijama promatranja zbilje (u prošlosti) koje bi se razlikovale upravo posjedovanjem, odnosno neposjedovanjem prava na istinu. Time bi pozicija povijesti (kao ona koja govori «o onome što se zbilo») imala privilegiraniji položaj u odnosu prema istini od književnosti (kao one koja govori «o onome što bi se moglo zbiti ili može zbiti»[1]). Međutim, «u novije se vrijeme sve više ističe shvaćanje po kojemu se granice između historiografije i književne naracije ne mogu oštro povući, štoviše, da one na najvišoj razini apstrakcije gotovo i nestaju ako se prihvati nazor da je i tumačenje i pisanje povijesti uvijek neka vrsta pripovijedanja, to jest djelatnost obilježena raspoređivanjem, selekcijom, osmišljavanjem.»[2] Dakle, Aristotelovo viđenje odnosa prema kojemu se historiografija i književnost razlikuju, postaje upitno upravo po načinima, odnosno sredstvima pomoću kojih se dolazi do «onoga što se zbilo» i «onoga što se moglo zbiti». Njegova podjela «ne postaje posve bespredmetna, ali gubi načelnu vrijednost».[3] Ne gradi se samo književnost pripovijedanjem, već i povijest kolikogod nastojala to prekriti ne bi li sačuvala vjerodostojnost.[4] Upravo stoga što je «prava zbilja» neoblikovana, kaotična odnosno «predlogična ili čak antilogična» tek joj se s pomoću jezika kauzalni poredak nameće (H. White)[5]. «Priče su», prema Whiteu, «kao i činjenični iskazi (factual statements) lingvistički entiteti i pripadaju diskurzu»[6]. Drugim riječima, povijesne izvore možemo «razumjeti» tek njihovim interpretiranjem, odnosno događaji u prošlosti nam bivaju vidljivi tek s pomoću povijesno (naknadno nastale), pripovjedne strukture svijesti. Time granica između književnosti i historiografije biva uzdrmana, ali ta granica nije i iščezla, razlika i dalje postoji, ona nije na razini historiografskog, odnosno književnog konstituiranja, već je premještena na razinu recipiranja. U tom smislu, diskurzi historiografije s jedne strane i književnosti, fikcije s druge, postaju «konkurentne naracije» koje «nisu toliko u vezi s činjenicama koje se tiču događaja u pitanju, već više s različitim značenjima koje činjenicama može dati različito fabuliranje»[7]. Konkurentnost tih naracija očituje se tek u recipijentskom odnosu čitatelja prema naraciji i aktivnošću njegova/njezina procjenjivanja vjerodostojnosti zbilje iznešene u narativnom fabuliranju. Iako tvorene istim strategijama, historiografija i književnost i dalje ostaju razdvojene upravo različitim pravom na prisvajanje diskurza «istine». Zapravo je taj diskurz «istine», odnosno prosuđivanja istinitosti, uvijek «upravljen našim shvaćanjem i ocjenjivanjem istinitosti fikcije»[8], a time, slažući se sa Žmegačem, «primaran problem više nije problem zbilje, odnosno mimeze, nego problem jezičnih konvencija»[9], budući da se sve odvija uz pomoć jezičnog medija, pitanje reprezentacije postaje ključno ili «ispred pitanja o autentičnosti ili maksimalne bliskosti iskustvu u prvi red dospijeva pitanje može li jezik uopće fungirati kao sredstvo odražavanja»[10] (reprezentacije)? U tom smislu, ako govorimo o konkurentnosti naracija historiografskog i književnog diskurza, izrazito zanimljiva postaje situacija tog odnosa unutar žanra (novo)povijesnog romana u kojemu te tendencije možda i najoštrije dolaze do izražaja, ne samo po mogućnostima reprezentacije, već i po različitim diskurzivnim strategijama upisanima u naraciju. II. U svjetlu takvih promišljanja odnosa strategija naracije historiografije i književnosti, polaženje od žanra povijesnog, a potom i novopovijesnog romana, ne smije biti lišeno činjenice da se u novijim povijesnim i novopovijesnim romanima žarište premješta sa «težnje za autentičnošću» na «probleme tekstualnosti našega znanja o povijesti, dakle na posrednički karakter teksta».[11] Štoviše, «autori povijesnih romana današnjice svjesni su ‹hijata› povijesti i fikcije».[12] U svakom slučaju, očito je da se promatranje (novo)povijesnog romana ne može zaustaviti na poetološkim karakteristikama žanra, već neizbježno mora ići prema dešifriranju autorova/pripovjedačeva/likova/čitateljeva odnosa prema prošlosti i obrnuto, prema funkciji prošloga u konstrukciji sadašnjega. Stoga, u načinu pisanja o prošlome, nemalu ulogu odigrat će i specifičnost konteksta kako nastanka teksta, tako i konteksta pripovjedno-povijesnog vremena o kojemu se pripovijeda. Kao rezultat tih tendencija, (novo)povijesni romani nastali na južnoslavenskim prostorima, upravo zbog specifičnosti konteksta neprekidne politički nestabilne situacije koja svoju krajnju realizaciju ima u ratovima, time ostvaruju i svoj žanrovski specifikum. Tako će, analogno tome, i Tatjana Jukić skeptično ustvrditi kako bi «upotreba pojma historiografska metafikcija u okvirima suvremenog hrvatskog romana uključivala nemalu hrabrost, ili naivnost (...)»[13]. Stoga, osim varijabilnog odnosa pripovjednosti u različitim diskurzima, historiografskog i književnog, upitne mogućnosti realizacije reprezentacije posredovane jezikom, kao dodatna specifičnost (novo)povijesnog romana pokazuje se i kontekstualna vremensko-prostorna dimenzija nastanka teksta. Upravo će ta kontekstualna dimenzija nastanka teksta biti presudna u «autorskoj intenciji koja ga (autora, op. I.M.) dovodi do pisanja povijesnog romana», i (...)»ona (intencija, op. I. M.) leži u piščevoj potrebi da o prošlosti progovori kako bi i on sam lakše prihvatio svoju sadašnjost u koju je, bez sigurne državne zaštite, bačen zajedno sa svojim budućim čitateljem.[14] Imajući «državnu» zaštitu ili ne, svakako je situacija kako autora, tako i čitatelja u ovom slučaju bitno obilježena prostorno-vremenskim kontekstom priče. U tom smislu, iznimno je zanimljiv književni, književnopovijesni, povijesni i novinarski rad Ivana Lovrenovića (1943.), suvremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog autora. Njegov dosadašnji opus postaje iznimno zanimljiv upravo promatran u kontekstu prije navedenih aspekata odnosa historiografije i književnosti, odnosno povijesti i pripovijesti. Ne samo iz razloga autorova specifična interesa i «navezanosti» na ionako različitim povijesnim «istinama» natopljen bosanskohercegovački kraj, već i zbog njegova načina pisanja i žanrovske opredijeljenosti za upravo pripovjedno­/povijesno područje priče koja, sugerirajući fikciju «podmeće» historiografsku naraciju, i obratno, sugerirajući historiografiju «podmeće» fikcionalnu pripovijest[15]. Takav tip pisanja upravo pogoduje čitatelju i to, prema Renati Jambrešić Kirin, «dobrohotnom i emocionalno angažiranom prosječnom čitatelju koji obično ne želi onespokojavajuću kritiku i emocionalno iritantno rješenje, već očekuje od povijesnog teksta da mu bude pristupačan, to jest da mu približi daleku prošlost uvjerljivom retorikom (...) koja nudi objašnjenja i za aktualne podjele, prijepore, sukobe i savezništva.»[16] Osim toga, strukturno, takav se tip pisanja upravo smješta u onaj prostor razlike koji nije ni historiografski, ni književni, ali se tiče i jednog i drugog. Putovanje Ivana Frane Jukića, povijesni roman Ivana Lovrenovića, prvi put objavljen 1977., potom je imao još jedno izdanje 1985., a zadnji put 2003. u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Durieux i Liber memorabilium, «knjiga sjećanja», bez jasnog žanrovskog određenja s elementima memoarske proze, povijesnog romana i zbirke pripovijedaka, djelo prvi put objavljeno 1994., a drugi također 2003. istog izdavača, odabrao sam imajući u vidu kontekst nastajanja tih različitih tekstova i posebice, različit odnos prema shvaćanju povijesti, historije u jednom i drugom djelu. Žanrovski se Putovanje Ivana Frane Jukića može okarakterizirati kao povijesni roman, priča je to o životu bosanskoga prosvjetitelja i preporoditelja Ivana Frane Jukića, čija je tragična sudbina prikazana u kontekstu Bosne koju je volio i kojoj je pripadao, ali njegove ambicije i ustrajnost da učini sve za Bosnu nisu nailazile na pozitivan odjek. Umire u Beču, u  sanatoriju, 20. svibnja 1857. Kompozicija romana je takva da se pripovijedanje na početku i na kraju romana fokusira na Jukićevu smrt, a između se prikazuju različiti isječci Jukićeva života. Kompozicijski roman funkcionira kao uokvirena struktura, mjestom, vremenom i akterima zbivanja roman je uokviren, dana je jasna lokaliziranost, a pripovjednim postupkom premještanja vremena i mjesta radnje, pripovjedač biva izdignut u posebnu poziciju, on u pravom smislu riječi postaje fokalizator, spoznajno superiorna instanca koja je, ne bez razloga, u tekstu odijeljena kurzivom. Ta ekskluzivna pozicija pripovjedača, inače klasična pripovjedna situacija sveznajućeg pripovjedača, djeluje dvojako, s jedne strane ona «baca svjetlo», osvjetljava samu radnju, premješta čitateljski interes na samo događanje, budući da je pripovijedanje osigurano budnim «kurzivnim okom» sveznajućeg pripovjedača, čitatelj se slobodno može «uživiti» u pripovijest, koja rezultira potom, usmjerenošću na radnju, realističkom iluzijom. S druge pak strane, stvarna, povijesna ličnost i provjereni, datirani događaji prema čitatelju djeluju zahtjevom za vjerovanjem u vjerodostojnost prikazanoga, djeluju «kao povijest», time «kao istina», dok opisi, Jukićeva subjektivna razmišljanja, ukratko, cijeli bogato prikazani duhovni život bivaju plod fikcionalnog, književnog tkanja priče. Međutim, faktičnost podataka koji jamče «istinu» i fikcionalnost priče koji stvaraju čitateljski užitak čine poseban oblik pisanja povijesti koji svojim načinom i predmetom iskazivanja figuriraju i kao povijesni i kao književni iskaz, točnije kao povijesni iskaz «ukrašen» književnim elementima, odnosno književni iskaz «ukrašen» povijesnim elementima. Realističnost i istinitost s lokalizacijom u «historiografski provjerenom vremenu» djeluju prešutnim pozivom na  općevaljanost i u tom smislu, imajući u vidu ovaj roman Ivana Lovrenovića, možemo se složiti s tvrdnjom Vladimira Bitija kako se novi povijesni roman «u svojoj retrogradnoj dimenziji, iza leđa realističke težnje prema vjerodostojnosti svojstvene povijesnom romanu, on na paradoksalan način reaktualizira odgojni imperativ osamnaestostoljetnog romana» (...) jer se i osamnaestostoljetni roman  našao «u procjepu između naslijeđene pripovjedne obveze da svoju priču ovjerovi u moralističkom okviru i suvremenoga historijskog zahtjeva koji je tražio poštivanje iskustvene slike svijeta»[17]. Ili, drugim riječima, teško je ne iščitati odgojni imperativ utkan u tekst, imperativ tipa «čitaj i pamti»[18], pogotovo kada nas izdvojeni pripovjedač izvještava na kraju romana o «sudbini jednog neshvaćenog velikana»: Sustižući bjesomučno svoju sudbinu, sunuvši kao luda strijela iz nepismenih, azijatskih, mračnih dubina Bosne, iz Fojnica, Sutjeski, Varcara, zgužvanih među čeljustima brda i uspavanih pod hladom ravnodušnih šuma, opkruživši zemlju i gradove, razapet na krvavom sindžiru rastegnutom između Rima i Stambola, stigao je Jukić u Beč. Da umre. Gluho i daleko.[19] Zanimljiv odnos između historizacije i poetizacije koji je vidljiv iz ulomka, njegovo funkcioniranje u vidu «prikrivenog» odgojnog imperativa prema čitatelju, postavlja u prvi plan odnos prema naraciji o povijesti i pitanje kakve posljedice ta naracija ima ili pretendira imati u odnosu na sadašnjost. Drugim riječima, pitanje se odnosi na pripadnost ovog romana dvama različitim podžanrovima: povijesnom romanu ili novopovijesnom romanu? Prema Julijani Matanović, upravo je mjesto funkcije povijesnog romana, «autorova doživljavanja povijesti jedini pravi putokaz za utvrđivanje njegove generičke pripadnosti», i još prije toga, ona jasno tvrdi kako je «povijesnost ili novopovijesnost isključivo izvanknjiževnoga porijekla»[20]. Ukratko bi se razlika između tih dviju «generičkih» (Matanović) odrednica mogla povući upravo u funkciji povijesnog događaja, odnosno, prizivanja tog povijesnog događaja u kontekstu na sadašnji. Ukoliko nam se povijest ukazuje kao učiteljica života, kao neiscrpno vrelo s kojega se izvlače pouke za sadašnjost i budućnost, tada je riječ o povijesnoj varijanti povijesnog romana, a ako se pak povijest ukazuje u romanu «u kojem historiografska građa jest uporišna točka, ali se sama povijest predstavlja kao ponovljiva činjenica, kao pogreška koju smo naslijedili od predaka»[21] tada je riječ o novopovijesnoj varijanti povijesnog romana. Može se još dodati, prema Julijani Matanović, da je poučnost beletriziranog povijesnog događaja karakteristika povijesne varijante, kao što su i fokusiranje na «jake» ličnosti i njihove živote te precizno pozivanje na dokaze, činjenice i potkrijepu vjerodostojnosti teksta i sadržaja romana također karakteristike povijesne varijante. Novopovijesni romani i njihovi autori pod utjecajem postmoderne, onoj povijesti koja se u povijesnoj varijanti prikazivala kao učiteljica života, izriču osudu jer se ona sada pokazuje kao ponovljiva i kao takva postaje nešto što u sebi nema ništa drugo osim cirkularnosti.[22] Iz takve teorijske podloge Putovanje Ivana Frane Jukića Ivana Lovrenovića, iako nastalo u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, dakle u razdoblju kada imamo procvat novopovijesnih romana, pripada povijesnoj varijanti povijesnog romana zbog više razloga: prvi razlog je u prijenavedenoj funkciji koju povijesna priča crpi iz povijesti, a to je poučna, odgojna dimenzija, za povijest se u ovom romanu može reći da je učiteljica koju treba poslušati, ona time, a to je drugi razlog, nipošto nije isproblematizirana, preispitana, sukobljena sporednim, «slabim» viđenjima, nipošto postmodernistički dekonstruirana ili preispisana, treći razlog bi bio fokusiranje na jednu snažnu, «povijesnu» ličnost i na «velike» (političke) teme i na kraju, četvrti razlog bi bio jasno datiranje događajā, prisutnost mnogih «historiografskih» dokaza, dakle, svega onoga što se u korist vjerodostojnosti rabi u povijesnoj varijanti povijesnog romana. III. Druga knjiga koja je u predmetu interesa u ovom radu, Liber memorabilium, knjiga «sjećanja»,  predstavlja ne samo po kompoziciji, već i po nekim odnosima unutar teksta i uvidom u kontekst nastanka teksta još zanimljiviji odnos između historiografije i književnosti. Sastoji se od prologa, libera memorabiliuma i epiloga, a unutar svakog od tih dijelova zajednička je reminiscentna pripovjedačka svijest koja u načinima pripovijedanja varira od sveznajućeg pripovjedača, do tzv. baštinika papira i uspomena koji predstavlja osobu koja pronalazi ljetopis župe, kućne uspomene i brojne knjige i sve to bilježi. Žanrovski je knjigu teško odrediti jer se radi o pripovijesti romaneskne strukture, dnevniku, eseju, novinskim člancima, a sam redoslijed i način na koji su dijelovi povezani u cjelinu i očuvani od ratnog stradanja devedesetih godina čine poseban sloj tumačenja koji govori u prilog tezi da je sadržaj knjige korespondentan s uvjetima u kojima je knjiga nastajala. Knjiga upravo tekstovima prologa i epiloga daje okvir potreban da tekstovi zadobiju unutarnju povezanost i upravo ta, mogli bismo reći, sekundarna povezanost omogućava da neki tekstovi koji među sobom na prvi pogled nemaju zajedničkih elemenata preko etičkih reperkusija uvjeta njihova nastanka i opstanka steknu i novi semantički sloj. Drugim riječima, u ovoj knjizi komentar i tekst ostvaruju obrnutu funkciju od očekivane, komentar omogućuje tekst, a ne obratno, komentar o nastanku i opstanku tekstova govori o «izvanknjiževnim» uvjetima koji su ratom i izgaranjem Sarajevske knjižnice, Vijećnice, postali presudni u sudbini samih tekstova. I činjenica da je «do tekstova od kojih je sastavljena ova knjiga (Liber memorabilium, op. I. M.) autor mogao doći samo zato što su prethodno bili objavljeni u časopisima i novinama»[23], snažno s jedne strane obilježava recepcijsku situaciju čitanja, a s druge strane modificira tim tekstovima značenje. Tekstovi prethodno objavljeni 1973., 1976., 1983., 1985., 1988., 1989/90. te 1992/93., svojim zajedničkim objavljivanjem u knjizi naslovljenoj «knjiga sjećanja» dobivaju novi semantički sloj, nove konotacije, čitatelj je pozvan da uvidom u taj komentar o «nastanku» knjige sam traga za nekim novim značenjima koji se nalaze onkraj granica teksta. Svi ti tekstovi novim objavljivanjem, nakon što su uspjeli ostati sačuvani, svojom prezentnošću počinju govoriti i o etici, a ne samo o estetici. Oni postaju nakon ratnog konteksta «iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije»[24], to nije ona Foucaultova arheologija znanja koja nastoji rekonstruirati i rekonstituirati načine na kojima se dotadašnja humanistička znanost ustoličila. Prije je to doslovna arheologija, čeprkanje po zgarištu i traženje vlastitih početaka i nije stoga čudno što se u toj istoj bilješci o nastanku naglašava kako su tekstovi «različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...) tisućom unutrašnjih veza vezani te da su se oni (a ne neki drugi, odbačeni) sami od sebe sklopili u liber memorabilium.»[25] Na početku, kao i na kraju knjige, komentarom je dan kontekst, komentar je postao krhki jamac «smisla» koherentnosti tekstova uključenih u knjigu.[26] Tek uključivanjem svih znakova konteksta koji je omogućio novo čitanje, a time i značenja, tekst počinje funkcionirati ne samo kao tekst o onome o čemu govori, već i kao tekst o samome sebi, dakle, razvija autoreferencijalnu funkciju. Samim time, komentarom je obilježena i čitateljska recepcijska pozicija i Liber memorabilium, nakon prologa koji je vremenski podudaran s komentarima teksta, zanimljivo, počinje tekstom Did govori. Iako kronološki taj tekst nije najstariji, ipak se obiteljska proza, prepuna reminiscencija stavlja na početak središnjeg dijela knjige. Sljedeći dijelovi kao «beletrizirane povijesti» o fra Anđelu Zvizdoviću i fra Matiji Divkoviću funkcioniraju kao Putovanje Ivana Frane Jukića, dakle, predstavljaju povijesne pripovijesti s jasnim sveznajućim pripovjedačem, ali ponovno se treći i najveći dio knjige Liber memorabilium  posvećuje priči o obitelji, o razvoju jedne obitelji u vremenu prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. U tom smislu, ova knjiga unutar sebe ima zanimljivu isprepletenost dvaju tipova odnosa prema povijesti, s jedne strane, tu je već poznati odnos iz prije obrađivanog romana prema «velikoj» povijesti i fokusiranost na njene «snažne» pojedince (fra Anđeo Zvizdović i fra Matija Divković), dok s druge strane okrenutost prema «maloj» povijesti jedne obitelji i pripovijedanje o njenim «slabim» likovima koji su upravo žrtve «velike povijesti» govori nam ne više o povijesti kao učiteljici, već više kao zamornom ponavljanju istih ili sličnih scenarija koji kulminiraju ratom. U tom smislu, odnos pripovijedanja prema povijesti u Liber memorabiliumu se u nekim dijelovima, kada se obrađuju pojedinci kojima je cilj samo pokušati spasiti vlastitu obitelj iz opasnih «povijesnih» vremena bez pretenzija na globalnu promjenu, može protumačiti kao novopovijesna varijanta pripovijedanja o povijesti. Tom odnosu u prilog idu i primjeri u kojima se «velika» povijest/historija pokazuje kao nepromjenljiva i, zanimljivo, ona više nije jamac sigurnosti i istine, već postaje kaotična smjesa alogičnih događaja koji se moraju rekonstruirati, u takvim se dijelovima jasno uočava svijest o različitim odnosima moći između kategorija «historije» i «istine» koje se, ne samo da se ne podudaraju, već su i izgubile bilo kakav doticaj za pojedinca: (...) Ne zna, jer ne može znati još ništa, da se njegovo već sve desilo u tom svršenom ratu. Sve se desilo, a njemu će ostati da sastavlja komadiće i iščitava, nikad siguran. Potrošit će godine, nadajući se istini, čvrstoj i jednoj. Prezret će kućne uspomene, i tražiti je u knjigama koje su drugi napisali. Kroz njih, bit će sve bliži historiji, sve manje istini. Napokon će shvatiti da nije historija to što njemu treba, jer je nijema i nema što reći, osim onima čija je. A za istinu – da se ne može naći, možda samo doživjeti. (...)[27] Upravo spoznavanjem jaza između «istine» i «povijesti», odnosno «historije», koja je uvijek nečija, dakle, pripadna nečijem vlasništvu, kao takva ima pravo na posjedovanje «svoje istine», pripovjedač je stavljen u poziciju da pripovijedanjem o tom jazu prinese «svoje viđenje», odnosno «svoju istinu». Slijedi krajnja konsekvencija: pripovijedanjem ne samo do vlastite pripovijesti, već i do vlastite povijesti. Književni tekst sa sobom donosi jednaku, ako ne i jaču informaciju «povijesti» jer joj svojim fabuliranjem i organizacijom daje dašak smisla, a ona upravo smislom može djelovati. Sama pak činjenica da se unutar pripovijedanja koriste navodi referenca, a pogotovo citati ljetopisa govori nam da je i u ovoj knjizi prisutan zanimljiv odnos intencije prikazivanja historiografskog sadržaja unutar književnog. Pronalazak ljetopisa, kronike stoga na neki način postaje u pripovjedačevu svijetu ključan element, pruža mu vjeru u susret s neposrednim historijskim iskustvom: Otkriće ljetopisa fra Anđela, njegova prezimenjaka, najednom je pred njim prolomilo pogled na novi prizor: golo događanje života. Golo od historije i od istine – od bilo kakva naknadnog tumačenja.[28] Nije slučajno da je golo događanje života lišeno i historije i istine, jer i «historija» i «istina» su produkti naknadnog tumačenja koje ljetopis nema. Taj dojam naknadnog tumačenja, zapravo je prijenavedena fabulacija, naracija koja «činjenicama može pridati različito fabuliranje, a time i različit tip zapleta» (White). Ljetopis se svojim nabrajanjima ne koristi strategijama historiografije ili književnosti, ljetopis čuva kontingenciju zbivanja, a u središtu te kontingencije je čovjek, pojedinac, preko kojega se ti događaji lome i oblikuju ga. Njegova sudbina je, kolikogod anonimna s jedne strane, upravo krucijalna za mogućnost drugačije priče «historije», zapravo, ona je i suočavanje s tom pričom, novopovijesno preispitavanje «velike» zapisane priče povijesti: «Did-amidža» ti je pripovijedao svoj život-roman od Budapesta šesnaeste, preko Karpata, Ukrajine, Petrograda i Odese osamnaeste, do Kupresa i Bugojna četrdeset druge, i Jablanice četrdeset devete... Svoj život, i živote naših starih, koji su historija...[29] U komunikaciji s jedne strane «povijesnog» podrazumijevanja i kontaktiranja «historije», priče prošlosti, uključivanja «jakih» subjekata i s druge, novopovijesnog dijalogiziranja, preispitivanja i suprotsavljanja «slabih» subjekata «velikoj» povijesti, Liber memorabilium funkcionira kao zanimljiv tekstualni hibrid između autobiografskog, fikcionalnog i historiografskog teksta koji svoje krajnje značenje crpi iz etičkih reperkusija vlastita nastanka. Paralelno tome, zanimljiva konkurentnost dvaju priča o povijesti, jedne vlastite i druge opće, čini ga i u generičkom smislu žanrovskim hibridom s povijesnim i novopovijesnim karakteristikama. IV. Zaključno, tekstovima Putovanje Ivana Frane Jukića, povijesnog romana prvi put tiskanog 1977. i Libera memorabiliuma, «knjige sjećanja», raznorodnih tekstova hibridnog žanrovskog ustrojstva, doslovno «ostacima ostataka» tiskanima 1994., pokušao sam obratiti pozornost na pripovjedni odnos prema priči povijesti, prema povijesnoj naraciji. I dok je prvi tekst klasično ustrojeno djelo s jednim sveznajućim pripovjedačem, promatranjem povijesti s distance u kojoj se ona nadaje kao učiteljica života, drugi tekst je, mutatis mutandis, sve to što prvi nije. Međutim, ono što ih razlikuje je, paradoksalno, ono što ih povezuje, a to je zajednički kriterij odnosa prema povijesti. Pripovjedač Putovanja, distancirani, ovlašteni, odgojiteljski i upućivački, «sveznajući» (sic!), postaje neposredni, iskustvom izmučeni, skeptični, dezorijentirani, klizavi i nepouzdani pripovjedač koji se realizira sad u «baštiniku uspomena», sad u neshvatljivoj, kaotičnoj, ratnoj stvarnosti. Sva vitalnost i «dobrohotnost» povijesnog pisma, čija bi funkcija bila donošenje pouke iz «povijesne čitanke» učiteljice života je osujećena traumatičnim iskustvom ratne antilogike. I doista, «doba svjedočanstva», prema Mirni Velčić – Canivez, «doba je povijesne nedokazivosti» jer su «povijesni zapisi, svjedočenja, osobne pripovijesti i ispovijesti (...) lingvistički povezani s fikcijom i fikcionalni je moment, ključan za uspostavljanje tih formi istodobno i razlog njihove posvemašnje ranjivosti te one ne mogu proizvesti povijesni dokaz.»[30] U tom smislu je i pripovjedač u Liberu na neki način neposredno obuzet događajima te kao takav njegovo pisanje postaje pisanje obilježeno «traumatičnim sjećanjem na življeno iskustvo» (...), a «pitanje komunikabilnosti takve jedne povijesti postaje», prema riječima Tatjane Jukić, «središnji poetički i politički problem hrvatske (u ovom slučaju i bosanske, op. I. M.) varijante historiografske metafikcije. Štoviše, ta pripovjedačka neposrednost, očituje se u Liberu i kao okretanje prema «malim» subjektima obitelji čija povijest postaje na neki način «bitnija» od naracije o «velikim» subjektima povijesti (kao što je slučaj u Putovanju Ivana Frane Jukića). Okretanje drugom (novopovijesnom?) tipu pripovijedanja posljedica je razočaranja u učiteljicu života, u koju se vjerovalo, a traumatično iskustvo je ogolilo egzistenciju i promijenilo pripovjedačev interes. U tom smislu, signifikantan je tekst Tatjane Jukić koji se može primijeniti na Liber memorabilium: «Obiteljska povijest, viđena kao pripovijest o biologiji obitelji, nužno vodi do krajnje instance u kojoj se na kulturno specifičan način spajaju kategorije historijskog i histološkog: a to je pitanje samog tijela (pripovijedanja). Naracija o nacionalnoj povijesti, udvostručena za povijest biologije obitelji, utrostručava se na ovoj razini za pripovijest o povijesnom uništenju tijela – trošenju tijela koje samo u sebe transferira nasilnu granicu prema Drugome.»[31] Krajnja instanca o kojoj možemo govoriti u subjektovu suočavanju s povijesnim iskustvom, a time i njegovim pokušajima ovladavanja povijesnih naracija postaje tijelo, taj Jukićkin «živi historiografski svitak», tijelo kao metafora pripovjedača koji biva poput Nietzsecova povjesničara čije je tijelo «izbaždareno žigovima povijesti koja se, sa svim svojim zločinima i nastranostima, urezala u njegov krvotok, probavni i živčani sustav, raspored nagona i osjetila.[32] Drugim riječima, kada «povijest» postane dio iskustva, mijenja se odnos prema njoj i nije više moguć odnos u kojemu će ona biti daleka učiteljica čija logika usmjerava sadašnjost i budućnosti (Putovanje Ivana Frane Jukića), već nastupa odnos u kojem ona postaje «noćna mora», trauma s odgođenim, ali baš zato uvijek potencijalno prisutnim, djelovanjem (Liber memorabilium). LITERATURA:

1. Aristotel, O pjesničkom umijeću, Školska knjiga, 2005.
2. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, MH, Zagreb, 2000.
3. Biti, Vladimir, Upletanje nerečenog, MH, Zagreb, 1994.
4. Biti, Vladimir, Strano tijelo pri/povijesti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.
5. Biti, Vladimir, , Doba svjedočenja, MH, Zagreb, 2005.
6. Jukić, Tatjana, Priče iz davnine, Republika 54 (1998), br. 5-6, Zagreb, 1998.
7. Krišto, Jure, Pripovijedanje Ivana Lovrenovića o Bosanskim Hrvatima, Forum 41(2002), knjiga 73. broj 10/12, Zagreb, 2002.
8. Lovrenović, Ivan, Liber memorabilium, Durieux, Zagreb, 2003.
9. Lovrenović, Ivan, Putovanje Ivana Frane Jukića, Durieux, Zagreb, 2003.
10. Lovrenović, Ivan, Tekst i arhetekst (Andrić i franjevačke kronike 18. stoljeća) u zborniku: Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti (2), Zagreb – Varaždin, 1987.
11. Matanović, Julijana, Povratak povijesnom romanu, Republika 50(1994), Zagreb, 1994.
12. Matanović, Julijana, Krsto i Lucijan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
13. Metafiction, ed. Mark Currie, Longman, London, New York, 1995.
14. Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
15. Nietzsche, Friedrich, O koristi i štetnosti historije za život, MH, Zagreb, 2004.
16. Prošla sadašnjost: znakovi povijesti u Hrvatskoj, ur.: Vladimir Biti i Nenad Ivić, Naklada MD, Zagreb, 2003.
17. White, Hayden, Fabulacija povijesti i problem istine u reprezentaciji, K., časopis za književnost, književnu i kulturalnu teoriju, Klub studenata komparativne književnosti, br. 1, sv. 1, Zagreb, 2003.
18. Žmegač, Viktor, Književnost i zbilja, Školska knjiga, Zagreb, 1982.
19. Žmegač, Viktor, Književnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1994.