Ivan Lovrenović

Lovrenovićeva katabaza u etičkom suočavanju s prošlošću

Neka se ne kaže da nisam rekao ništa novo,
nov je raspored građe…

(B. Pascal)

Od postdiplomskih dana u Rimu, krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošloga stoljeća, u godinama velikih promjena u svijetu - od urušavanja komunizma, naših ratova i raspada Jugoslavije, pa sve do danas - svoje sam vrijeme i događaje rado prosuđivao kroz tekstove Ivana Lovrenovića. Ima tu još nekolicina intelektualaca, teologa i pisaca[1], uz čije sam se sudbine suživio i u čija mišljenja i stavove i danas uranjam kao u okrepljujuću rijeku u sumornima danima, u trenucima umora ili u dilemama. A za moj bosanski svijet, za "unutarnju zemlju" Bosnu, za Bosnu Srebrenu, uz povjesničara S. M. Džaju, nikoga nisam toliko "konzultirao", kod nikoga se nisam toliko provjeravao i od nikoga toliko usvajao kao od Ivana Lovrenovića.

Ako se ova ispovjedna notica ima na umu, onda je valjda razumljivo zašto mi je o Lovrenoviću i s Lovrenovićem mnogo lakše govoriti nego pisati. Govor dopušta manju artikuliranost, više živosti, asocijacija, ekskursa, skokova, nedorečenosti. Uistinu, u nekoliko sam navrata pokušavao napisati barem kratki prikaz o nekoj Lovrenovićevoj knjizi, ali nisam uspio. Razlozi te nemoći su u već spomenutoj prevelikoj blizini, u epistemološkoj solidarnosti s Lovrenovićem, u kompatibilnosti svjetova. Naravno, Lovrenović to nikada nije tražio. On je prestrog na emocije i blizinu. S druge strane, nemogućnost da napišem tekst o Ivanu Lovrenoviću ležala je i leži u bojazni da će se jedno tako ekstenzivno, široko mišljenje i istodobno jedna tako istančana, diferenciranošću bogata i duboka analiza osiromašiti i po sadržaju i stilski.

Lovrenović se pedesetak godina bavi vrlo važnim pitanjima jugoslavenskoga, posebno bosanskohercegovačkog društva, a onda unutar Bosne i Hercegovine njezinom kulturnom poviješću, pa onda opet u njoj naročito Hrvatima i bosanskim franjevcima, a onda opet unutar toga Varcarom, svojom tradicijom i zavičajem. I to čini takvim stilom, izbrušenim riječima i isklesanim rečenicama da prericanje onoga što je Lovrenović napisao oslabljuje značenje i djeluje nemušto. Kao i sve dobre jezične znalce, stiliste, i Lovrenovića je stoga bolje čitati, citirati doslovno, nego o njima pisati i interpretirati ih. U kombinaciji moga pristupa i unutarnjega rasporeda (kako sam i citirao u podnaslovu Pascala, vadeći ga iz jednoga Lovrenovićeva teksta), ovaj će članak biti esktrapolacija jednoga, smatram vrlo važnog problema, možda čak i osnovne teme Lovrenovićeva pisanja - suočavanje s prošlošću.

Esejist s pasijom za istinu

Lovrenović je jedan od naših najboljih pisaca esejista. Nije stoga nimalo slučajno da je za esej o Andriću[2] dobio nagradu "Midhat Begić". No, osim briljantnih eseja u području književnosti, književne kritike[3], Lovrenović je napisao antologijske eseje iz kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, o stećcima, o bosanskim nadgrobnim križevima, o bosanskim predjelima i zavičajnim mjestima, o malim i velikim, sretnim i nesretnim likovima. Uz to, od iznimne su vrijednosti i njegovi publicistički eseji, društveno-kritički ogledi (kolumne i komentari) koje je Lovrenović, kao rijetko tko, neumorno, gotovo kroničarski, pisao posljednja tri desetljeća, nekada i dva na tjedan. Već se sada pokazuje da će oni izdržati vrijeme i postati nezaobilazna građa onomu tko bude želio imati provjerene informacije i validne prosudbe o našem vremenu.

Esejističkim stilom pisao je Lovrenović i svoju prvu (Obašašća i basanja, 1975) i posljednju ritmiziranu prozu (Ulazeći u Varcar, 2016), pa i svoj prvi roman (Putovanje Ivana Frane Jukića, 1977), kao i svoj prvi (Liber memorabilium, 1994) i svoj posljednji roman-sjećanja (Nestali u stoljeću, 2013). Eseji su i dvije Lovrenovićeve vrlo vrijedne knjige, s temama koje kao Lovrenović još nitko nije tematizirao, jedna je o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine (Unutarnja zemlja, ⁵2017) a druga o bosanskim Hrvatima (Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, ²2010).

Esej je najteža forma pisanja, jer sadrži i znanstvenost i imaginaciju, i objektivnost i subjektivnost. Lovrenović je majstor eseja, jer je bez pristranosti nastojao ispitati činjenice, i ona sporna i kontroverzna pitanja, odnosno baš njih, i onda ih hrabro podastrijeti. Vrlo je malo u nas intelektualaca koji su kroz posljednja desetljeća tako kritički i istinoljubivo pisali, a uvijek sa svojim jasnim potpisom, u nepokolebljivoj i nepotkupljivoj ja-formi, nikad u neodređenoj, bezličnoj formi, ili onom svemoćnome, a i neodgovornome "mi", dakle bez skrivanja iza ideologija i institucija, bez velikih parola humanizma ili moralne načelnosti religije, bez jeftinoga, populističkog pamfletiranja i svodničkog etiketiranja; dakle, bez ikakvoga mesijanskog poslanja da svojim pisanjem spašava ikakvu naciju, državu, ikakav kolektiv ili partiju - osim vlastite duše i obraza.

U svojim esejima, kako se to nabrzo može zaključiti ako ih se čita jedino u predominantnom ključu našega dvostoljetnog prosvjetiteljskog vremena, Lovrenović nije njegovao puku slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu pisane riječi, što nipošto i nikada nije malo, osobito u vremenima kada se ta sloboda plaćala šikaniranjem, društvenim ostracizmom, a nekada i opasnošću za život. Ono, međutim, što je iznimna karakteristika Lovrenovićeva pisanja i po čemu on pripada rijetkim intelektualcima što ga veže i za skolastički duh i za vrhunce intelektualnoga traganja svih vremena, jest što njegovi spisi, njegovi eseji, izražavaju dubinsku pasiju za istinom, odnosno za činjenicama, ako je komu riječ istina opterećujuća. Spoznaja ogoljene istine i njezino jasno posredovanje, sve do mogućnosti da ta spoznaja proizvede nemalu patnju, kako su to pisali starozavjetni Propovjednik[4] i A. Camus u svome Sizifu, omiljeni Lovrenovićevi autori, za ovoga su pisca usrećujuće osloboditeljski. Spoznaja istine spašava ljudskost i čini čovjeka ne samo slobodnim, već sretnim. Lovrenović je u svom temeljnom usmjerenju ne samo klasično orijentiran više prema spoznaji istine nego prema slobodi govora, jer ga je i povijesno i životno iskustvo poučilo ne samo da je najvećoj većini ljudi draža laž od istine, i ne samo da se istina ne naplaćuje i ne nagrađuje nego da je zbog raznoraznih sloboda, desnih i lijevih revolucija, stradala - ušutkana i ubijena - istina, a s njome i čovjek, čitave skupine naroda, da su zbog bahate slobode zanijekane ili prezrene istine tekle rijeke "tuđe" krvi i svijetom špartale tisuće unesrećenih i prognanih beskućnika.

Etnički maniheizam i pakao nezavršene prošlosti

Iz sadržajno obimnoga Lovrenovićeva opusa, sve na tragu spomenute pasije za istinom, osvrnut ćemo se kratko na jedno od najtežih pitanja kojim smo naslovili ovaj tekst-hommage Ivanu Lovrenoviću: naše zlo i tuđe žrtve.[5] Smatramo da je priznanje istine kao vlastite krivnje i odgovornosti i priznanje istine kao patnje i žrtve drugoga, od sudbonosnog značenja za čovjeka pojedinca, a i za kolektive, institucije i narode, posebno naše balkanske. Ništa u nas nije tako opterećeno i oboljelo kao naša sjećanja, naše prošlosti. Pejorativno značenje pridjeva "balkanski" ili sintagma "balkansko bure baruta", koje svako malo eksplodira i izazove milijunima ljudi nesreće, najviše se odnosi na transgeneracijska kolektivna zlopamćenja - pamćenja zla drugih te osvete na novim generacijama drugih u "pogodnim" povijesnim okolnostima. Lovrenović bi kazao da nijedan naš rat nije završen (usp. DiS 64), nego da su u sinkronitetu jedan s drugim, da naše različite prošlosti paralelno teku s nama, da su suvremenici drugih nacija i religija akteri prošlih zlodjela i da se sve prošle nesreće slijevaju u jednu, današnju.[6]

O manihejskom pogledu na sebe i druge, o tom predvorju našega međuetničkog pakla - mi dobri, nevini i žrtve, oni zli, krivi i zločinci - o tom đavolskom labirintu naših oboljelih memorija i osvetničkoj praksi kao tobože samorazumljivom i nužnom uspostavljanju pravde, naš je autor ispisao stranice i stranice. "Nesmiljena borba za apsolutnu nevinost i apsolutnu žrtvenost vlastitoga naroda te za apsolutno đavolstvo i zločinaštvo drugih, susjednih naroda - to je konstanta svih naših 'politika i kultura sjećanja'" (SS 68), izričit je Lovrenović i u svojoj posljednjoj knjizi.

Tim se problemom đavolskoga maniheizma, nesuočavanjem s prošlošću, kulturom poricanja i laži, Lovrenović pasionirano bavi od početka naših ratova do danas. Naglašavamo pasionirano, naime, polatinjena grčka riječ pasija u sebi sadrži istodobno i ljubav i patnju. Riječ je, dakle, o tome da Lovrenović s ljubavlju, sa strašću za istinom silazi do u pakao zla, i ne tek i ne najprije tuđega, nego svoga, našega zla, do onih mjesta koja se niječu kao mjesta zločina, do onih likova, pa i svojih bližnjih koji su zločinci, a pretvara ih se u heroje i svece.[7] S druge strane, istovremeno pasija za istinom sadrži empatiju i solidarnost za patnju, za nesreću, za žrtve, i svoje, ali prije svega žrtve drugih, što, opet, zajedno s priznanjem svoga zla, uzrokuje nemalu bol, muku, društvenu osudu od svojih, melankoliju, samost i tragični osjećaj života. I nipošto nerijetko i odbacivanje od istih onih za čiju patnju se žrtvovala čast i sigurnost, uložilo vlastito ime, ali se moralo biti kritički istinoljubiv kad je njihovo sljepilo autoviktimizacije zasjenilo suočenje s vlastitom zlom prošlošću i vlastitim zločinima. Riječ je posebno o Lovrenovićevom odnosu prema sarajevskoj, još konkretnije, bošnjačkoj intelektualnoj eliti.

Svoju najusustavljeniju knjigu, Unutarnja zemlja (⁵2017), originalnu sintezu kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Lovrenović završava konstatacijom o nemjerljivoj ratnoj razorenosti, produžetku ratne "dehumanizacije i idiotizacije", i 22 godine poslije rata, o neizmjernim patnjama i stradanjima koje je prouzročila "ideologija ovoga rata - ideologija etnosa i teritorija - praćena zločinom kao svojim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti". Ta je ideologija, nastavlja naš autor, "dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi - sigurno najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će zadugo najteži problem moralne obnove društva" (UZ 290).[8]

U jednom intervju (iz 2010) Lovrenović će potvrditi da je knjigu Unutarnju zemlju morao završiti upravo onako kako ju je završio, a "ne nikakvim floskulama i nikakvim neosnovanim željama, nego naprosto postavljanjem pitanja koje je po mome sudu zaista temeljno pitanje današnje i buduće Bosne i Hercegovine - pitanje moralnog, etičkog suočavanja s vlastitom najbližom prošlošću" (IuA 131-132).

Skoro dva desetljeća ranije, u poduljem tekstu Bosna u ljudima (za Erasmus, u veljači 1996), dakle odmah nakon rata, a s iskustvom uzaludnosti nebrojenoga pojašnjavanja kulturne i moralne supstance Bosne, tolikih tumačenja o ratnim strahotama i razaranju, o opustošenom zajedničkom životu, o stradanjima i gubicima svih i o nestajanju bosanskih Hrvata, Lovrenović gotovo istim riječima kao u Unutarnjoj zemlji, govori o spomenutoj ratnoj, "ideologiji etnosa i prostora", o zločinima kao njezinom sredstvu i patnji kao posljedici, te o dubinskoj destrukciji kulturne i duhovne supstance ove zemlje što se riječima ne može iskazati. Upućuje čitatelja u svoj tekst o Bosni riječima koje su i danas, upravo zbog neostvarenosti, još aktualnije: "Pregled koji slijedi - piše naš autor - izrečen je jezikom ohlađenoga očaja, i valja ga primijeniti tek kao tehničku uputu, grubo skiciran vodič do vrata pakla. Ona se ne otvaraju bilo komu; ta privilegija rezervirana je za izabrane, samo za one koji posjeduju onu nepotrebnu, prezrenu moralnu imaginaciju, te dar i energiju za supatnju" (BKS 143).

Navedenim riječima bi se moglo izreći Lovrenovićevo pasionirano traganje za istinom, sve do staloženoga očaja i blažene uzaludnosti da se kamen priznanja istine i empatija za druge iznova gura na vis naše zajedničke prošlosti, ali i ličnog smisla koji usrećuje.

Navest ćemo i podulji Lovrenovićev citat (iz teksta Zaludni antifašizam, 2008) o istom problemu da još jače osjetimo svu dramatiku našega manihejsko-dualističkog stanja i svu ozbiljnost Lovrenovićeva pristupa: "Nepropisno upokojena, mračna prošlost ima vampirsku osobinu da se vraća, iznova i trajno, i da, trujući ih, određuje život cijelih generacija. Govoreći o našem svijetu, eksjugoslavenskom i bosanskom, tu su već dva rata sa svim svojim užasima i posljedicama, s kojima ne znamo što ćemo. Iako je od svršetka jednoga prošlo preko šezdeset godina a od drugoga trinaest, i jedan i drugi 'življi' su nego ikad, a naročito je indikativno to što izgleda baš kao da su se slili jedan u drugi, kao da je ukinut historijski i generacijsko-biološki razmak između njih. Ako se pak zapitamo što ih održava u tom trajnom makabričnom aktualitetu, uvidjet ćemo da je to uvijek samo jedan te isti motiv - strasno-mračna potreba da se stalno obnavlja sjećanje na zlo koje su nama uradili drugi. (Ne treba pojašnjavati da mi i drugi u ovoj formuli označava bliske narode-etnonacije.) Pri tomu je na svim stranama jednako prisutna i djelatna viktimizacija, težnja da se svoje žrtve, stradanja i patnje uvećaju, a zlodjela sakriju, a ako se već sakriti ne mogu, da se proglase zanemarivim uz pomoć etički komotne a historijsko-faktografski problematične teze da su ta zlodjela tek sporadični incidenti a ne rezultat planske politike, kao kod 'komšija'. A da u pozadini ovih mračnih, nekrofilnih rituala uvijek leže sasvim profani politički motivi u borbi za dominaciju - valjda je suvišno obrazlagati" (TV 174).[9]

Pobuna protiv "minus pozicije" i obrtanje perspektive

Suočavanje s prošlošću jedna je od osnovnih Lovrenovićevih preokupacija. Čini nam se da nije pretjerano kazati da je to jedna od nosivih tema sveg njegova pisanja, naročito od ratnih truba i početka miloševićevskog velikosrpskog orgijanja nad zajedničkom državom prije tri desetljeća. Pitanje zločina, krivnje i odgovornosti, te pitanje patnje i suosjećanja središnja je ideja ne samo Lovrenovićevih kroničarskih i publicističkih eseja nego i njegovih dvaju fikcionalnih, a ustvari autobiografskih djela: Nestali u stoljeću (2013) i Ulazeći u Varcar (2016). Sve je Lovrenovićevo pisanje autobiografsko, osobno, memoarsko; u kojem se miješa bijes na ideologije, ljutnja na povijest kao povijest zla i gluposti, čuvanje od "posljednjega suda", s nemirnim snovima i nedovršenim mislima oko vlastite odgovornosti svojih bližnjih, najbližih.

Lovrenovićev formativni svijet u najvećem je mala varcarska patrijarhalna katolička obitelj u miješanoj, troetničkoj i troreligijskoj sredini; on je - kaže - od djetinjstva "nasljednik užasa" Drugoga svjetskoga rata, pripadnik generacije čiji su "očevi nestali u pobjedničkoj orgiji revolucionarne odmazde četrdesetpete", dok su njihove "familije i potomci bili žigosani i izloženi društvenoj marginalizaciji" (BNR 47). Odrastao je u atmosferi dvojnosti, dviju antagoniziranih pedagogija, obiteljske-katoličke i službene komunističke; odrastalo se s manihejskim pogledom, s jasno razgraničavajućom idejom o privatnoj, kućnoj, intimnoj i onoj drugoj, "njihovoj", te općoj historiji, o tome da smo mi pravedni, da su naši nevini, dok su oni drugi zli i opaki, nepravedni.[10]

No, i u toj dualističkoj sredini, svojih nevinih, a tuđih krivih - a takve su većina balkanskih sredina i politika[11] - radikalno određenoj ratom[12], označenom sklanjanjem u šutnju i izolaciju, ipak je bilo prilika i obrazovanja drukčijega stava, onoga etičkoga koji se u takvim sredinama po općebosanskom naziva sačuvanje duše, čuvanje obraza! I to se obrazovanje, čini se, ne događa nekim sustavnim odgojem nego jednostavnim moralnim refleksom, nepristajanjem na šutnju, na samosažaljenje, na "plačevno utapanje u osjećaj nevine žrtve" (BNR 47). Kasnije, naravno, to postaje jasan svijet osobnog mišljenja i vlastite odluke. I to tako jasno etičan, tako proročki oštar, nepotkupljiv i nepopustljiv i prema svojima, prema najbližima. I upravo o Bleiburgu i križnom putu, o tom determinirajućem obiteljskom i kolektivnom pitanju, o tome nacionalnom hrvatskom kompleksu - Lovrenović progovara gotovo kao nitko, tražeći istinu i odgovorne gdje su drugi, pogotovo religijsko-politička, vjersko-etnička hijerarhija, postavili zabran sjećanja i govora:

"Bleiburg jest velika i važna hrvatska tema" - piše Lovrenović u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi 1995, i nastavlja: "Ali njezino političko ritualiziranje samo može dalje umrtvljivati ionako uspavane kritičke reflekse u tzv. kolektivnoj svijesti. Jeste li primijetili da ni u jednom od svih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje - pitanje uzrokâ! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj 'cvijet i snaga naroda', nađe u takvoj strašnoj situaciji - bukvalno u redu za klanje! Dok su se njegovi 'čelnici' i 'časnici', njegovi 'dužnosnici' i 'doglavnici' na čelu s onim najvišim, tzv. 'poglavnikom' izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti...

O kakvom stanju duha i svijesti govori to da se o tome ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli - ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske 'pouke povijesti', ako se istinski želi spriječiti ponavljanje tragedije..." (BKS 132-133).[13]

Suočavanje s vlastitom zlom prošlošću, zločinima i grijesima, sljepoća za druge i nesuosjećanje s patnjom drugih, uopće nije - ako to nekome još izgleda - nimalo lagano. I kako stvari stoje, kod mnogih ljudi nije tek riječ o pukoj zloći da se bude neempatičan, nesolidaran, niti o hiru i površnom inatu da se poriče istina. Radi se o težim stvarnostima, ili, ako hoćemo, teroru opsjednuća identitetom, o dubinskim strahovima, o pitanjima i problemima na kojima počiva zgrada osobnoga karaktera, a i struktura kolektiva, etnoreligijskoga, naravno. Pitanje suočavanja sa zlom prošlošću, pitanje osobne i kolektivne katarze, čini se da je pitanje neke više obdarenosti, slično kao što netko posjeduje dar temeljnoga povjerenja u život, ili dar za neku umjetnost. Čovjek taj dar ima ili nema.

Naravno, ovako postavljena teza može izazvati nemale pobune, jer se time - opravdano će netko kazati - čovjeka lišava vlastite subjektivnosti, oduzima mu se dostojanstvo slobodna i odgovorna pojedinca i gura ga se u neki determinizam ili fatalizam. Nećemo uspjeti pitanje razriješiti, ali vrijedi ga i s ove strane iznova postaviti. Jer kako se to doista događa da netko i nakon toliko počinjena zla, tolikih ubijenih, preseljenih, toliko razorenih mjesta može mirno spavati, imati mirnu savjest?[14] Ako nekim delikatnim dušama, i onim kršćanskim, vjerničkim, a ispravno je da ljudi budu delikatno osjetljivi na zlo, ovo zvuči nemoralno opravdavanje zločinaca, sugeriramo neka iznova zavire u evanđelja, pa će vidjeti kako su svi oni ljudi koji su ubili Isusa - od velikih svećenika do narodnih prvaka, od farizejskih bogomoljaca koji su se smatrali posve iskrenim vjernicima do intelektualaca-pismoznanaca koji su za svoje znanje potrošili mnogo životne energije - sebe smatrali ne samo religioznima nego i moralnima, ako su o tome uopće i razmišljali, a i narod je o njima većinom mislio da su uzori ne samo vjere nego i moralnosti. Iznad svega, nitko se od njih - osim Pavla, koliko nam je poznato - nije suočio sa svojom prošlošću, priznao svoj zločin. U svakom slučaju, nije lagano određivati tko je sposoban a tko nesposoban za etičku autorefleksiju.

Navodimo ovaj primjer kako bismo istaknuli svu dramu, osobnu i obiteljsku, institucionalnu i narodnu, onoga što često tako olako nazivamo katarzom, osobnim i kolektivnim suočavanjem s prošlošću, izlaskom iz kulture poricanja i laži o svome zlu u prostor istine, slobode, u obrtanje pogleda, u spoznajni altruizam i sućutnosti za žrtve drugih.[15] Ovo navodimo uz čitanje i komentiranje djela Ivana Lovrenovića, za kojega smatramo da je u suočavanju s prošlošću zasigurno najznačajniji pisac "štokavskoga univerzuma".

Lovrenovićevi su spisi prepuni katarzičnih, upravo terapijskih elemenata. Za ovu priliku čini nam se da vrijedi prijeći obratan put od onoga kakav bi se redovito očekivao. Označavamo ga katabazom, spuštanjem, silaženjem, iako bi se u ljudskom dostojanstvu i moralnosti moglo nazvati i anabazom - uzdizanjem. Krećemo, dakle, od moralne refleksije k moralnom refleksu, spuštamo se od uzvišene spekulacije o krivnji i odgovornosti k onome što bismo mogli nazvati elementarnim moralnim senzibilitetom, usuđujemo se čak kazati urođenim moralnim refleksom, a koji Lovrenović označava pobunom.

Evo kako sâm Lovrenović piše da je odgovorio na obiteljsku i kolektivnu atmosferu nevine žrtve nakon Drugoga svjetskoga rata, i na posvemašnju odsutnost da se obrne perspektiva i vidi svoje zlo i stradanje onih drugih. U tim riječima očituje se da je pobuna više stvar unutarnjeg moralnog refleksa nego moralnog doumljivanja, etičke spekulacije: "Kod Krleže sam kasnije našao jednu rečenicu u Dnevniku, u kojoj je sublimiran taj osjećaj s kojim sam rastao: 'U građanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni.' No, ne znam kako, meni je od prvih dana u kojima se u čovjeku začinje pobuna, čisto emocionalno bilo odbojno to gubljenje u zanosu vlastitom pozicijom žrtve, oštećenog, unesrećenog. S nekakvom neartikuliranom ljutnjom uviđao sam da to ne vodi ničemu, da je to u svakom pogledu minus pozicija. Zato što ne možeš da ocijeniš trenutak kada to počinje da se koristi kao štit, kao kapsula u koju si sebe sklonio od svake vrste vlastite odgovornosti prema svom životu i životu oko sebe, pa i od paradoksalne, ali ne manje stvarne odgovornosti za ono što se činilo u tvoje ime, prije tebe i bez tvoje volje. Lijepo si se sklonio od odgovornosti, od obaveze da promišljaš svoj život, život svijeta u kojem živiš! Da pokušaš to objektivirati, razumjeti i ono što se zove druga strana i njezina žrtva. Osim toga, i ovo me zarana počelo mučiti: nikada ni od koga nisam čuo da obrne perspektivu, pa da pita - kakav je to mizerni vođa i šef države koji je pobjegao, ostavio i državu i narod, spasio sebe i svoju obitelj, a u sigurnu propast poveo toliku vojsku i građane! Koji je svojom politikom gurnuo svoj narod na put povijesnog zla i srama!" (BNR 47).

Zarana je počela Lovrenovićeva pobuna protiv "minus pozicije" samosažalne žrtve i smionost da se obrne perspektiva, da se preuzme odgovornost za svoje/naše zlo, da se iskaže spoznajni i etički altruizam, da se bude empatičan, solidaran s patnjom i žrtvom drugoga sve do rizika društvene osude i isključenja. Zarana je počela pobuna protiv skrivanja iza naroda, protiv kukaveljskih, izrabljivačkih, tlačeničkih i zločinačkih rabota u ime "najdražega" naroda, kojim obiluju sve naše nacionalističke, i uopće ideologijom zaražene strategije.[16]

Naš put s Lovrenovićevim suočavanjem s prošlošću mogli bismo opisati i ovako: u obrtanju perspektive spuštamo se iz područja izvanjskoga, objektivnog zla u pakao obiteljskoga i osobnoga zastranjenja, silazimo onamo gdje pristup nema nitko osim pojedinca - vlasnika uspomena; krećemo od "danas", od formiranih stavova, od moralne refleksije do moralnoga refleksa, do darovane sposobnosti pobune i etičke autorefleksije o njoj, do mračnih prostora našega bića. Sam narator na kraju romana Nestali u stoljeću piše o težini spuštanja do u dno sebe, do najmučnijeg i najmračnijeg, a kasnije se pokazuje ozdravljujućeg pitanja: "Muka razapinjanja je počela kad mu se slika zla ukazala nepobitno činjeničnom: jesu li ruke ovoga dragoga, ovog čistog i blagog lica - ruke zla? Tada se već - nastavlja naš pisac - u njemu začelo najteže pitanje ovoga svijeta, to zna onaj koji bilježi: čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?" (NuS 371).

Od moralne refleksije do moralnoga refleksa

U povijesti čovječanstva vjerojatno najsažetiju i najizdiferenciraniju refleksiju o različitim krivnjama (krivičnoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj) te stupnjevima odgovornosti ponudio je njemački filozof Karl Jaspers.[17] Na nju se Lovrenović izrijekom poziva u kontekstu govora o "pamćenju bez sjećanja" (E. Zertal): "Od Nürnberga 1945. i znamenite Jaspersove rasprave o krivnji, pa do danas, očekuje se od svakoga Evropljanina da mu je već od viših razreda pučke škole jasno kako i samo sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura. U našem slučaju, postjugoslavenskom i bosanskohercegovačkom, reklo bi se, čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice." U nas se, međutim, konstatira Lovrenović, "tema konkretnih zločina i odgovornosti za njih skoro potpuno izgubila iz javnog diskursa" (BNR 193). Ništa nije drukčije, nastavlja naš autor, ni s pitanjem metafizičke odgovornosti za čovjeka kao čovjeka, kako je apostrofira Jaspers, s pitanjem solidarnosti sa žrtvama i stradalima, koja je narušena ako sam, čak i ne čineći zlo, prisustvovao na mjestima nepravde i zločina.[18]

U ovom kontekstu više je no indikativna Lovrenovićeva dosljednost u razumijevanju i tumačenju Jaspersove refleksije o krivnjama kada Jaspersovo mišljenje biva falsificirano. U jednom od polemičkih eseja s Ivom Lučićem (Izbjeljivanje biografije, 2010) Lovrenović između ostaloga piše: "No, vrhunac manipulativnosti, ali i pravi debakl vjerodostojnosti nastupa onda kada se Lučić dohvati - Jaspersa i Vlade Gotovca! Da je kod Jaspersa, u Pitanju krivice, pročitao još išta osim one jedne stranice na kojoj su taksativno naznačena četiri aspekta odgovornosti, morao bi osjetiti barem trun opreza ako već ne stida, prije nego što se pozove na velikoga njemačkog tumača odgovornosti. Jer, kad ga već svodimo na naše prilike, onda ćemo Jaspersa bezočno pervertirati - kao što ga pervertira Lučić - ako na prvome mjestu ne vidimo kako bolnom tačnošću, i potencijalnom ljekovitošću, upire baš na mračni kompleks hrvatske politike u Bosni i Hercegovini devedesetih, kada ju je i Lučić obilato opsluživao kao policajac i obavještajac. 'Još je važnije - piše veliki Nijemac, a Tuđmanov general-bojnik ne može ni da nasluti o čemu je tu riječ - to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi. Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi. Odgovor koji sebi damo, predstavljat će temelj naše svijesti o bivstvu i naše samosvijesti. Za njemačku dušu to je dubinsko pitanje. Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja sa samog izvora našeg bića'" (IiS 326-327).

Zbog neširenja diskursa, ispuštamo Lovrenovićev širi odgovor na Lučićevo blasfemično unižavanje, kako Lovrenović piše, "neponovljive ljudske i intelektualne uspravnosti" Vlade Gotovca, "pjesnika i filozofa, političkog mislioca havelovskoga formata", "ponosna Hrvata".[19] No, ono što ne bismo smjeli propustiti, a u vezi je i s Jaspersom i Gotovcem, a do čega je i Lovrenoviću životno stalo jest činjenica da se radi o dvojici intelektualaca nepotkupljiva senzibiliteta za vlastitu subjektivnost, za osobni, samostalni i vlastiti put mišljenja i djelovanja, nasuprot državnim terorima i diktaturama, nasuprot svoj sili dvorskih intelektualaca i pseudointelektualaca, sve i po cijenu društvenoga progona i disidentstva. Ono što je Jaspers u Hitlerovoj Njemačkoj, na svoj način je Gotovac (slično Havelu u Čehoslovačkoj) u Titovoj Jugoslaviji, ali i Tuđmanovoj Hrvatskoj, što Lučić "primitivno falsificira". Lovrenović se, uostalom, svojim životom i djelom i sam svrstava u red evropskih egzistencijalista i personalista, dolazilo njihovo nadahnuće iz čisto humanističkih ili religiozno-kršćanskih korijena - od Berdjajeva, Mouniera, Marcela, Jaspersa, Camusa, Bölla, Havela do Gotovca. I na njegovom se primjeru odslikava ono što on naglašava, a što se tako sudbonosno prelama i preko spomenutih intelektualaca: najveća drama XX. stoljeća je sukob između pojedinca i kolektiva, osobe i institucije, ličnosti i ideologije (usp. PK 266. 293; BNR 285).

Naravno, svaki od njih ima svoj vlastiti put i svoju individualnu znakovitost. Kad smo kod Jaspersa, onda nužno vrijedi naglasiti da je za njemačko društvo i narod njegova rasprava o krivnji iznimno pridonijela Nijemcima u suočavanju s tamnom stranom prošlosti i zločinima koji su počinjeni u ime Njemačke i njemačkoga naroda.[20] Nema u Jaspersa falsificiranja istine, nikakvoga dezerterstva od grube i bolne činjeničnosti, nikakvoga pustog "naklapanja o krivnji" i svođenje krivnje na opću frazu o krivnji svih, nego se - inzistira Jaspers - diferenciranim pogledom na vlastitu krivnju i odgovornost postaje subjektom, osobom. U najtežem osobnom činu, u priznanju vlastite krivnje, na čemu inzistira ovaj dosljedni mislilac, a na svoj način i Havel, Gotovac i Lovrenović[21], ne događa se ni manje ni više nego rađanje subjekta, samoostvarenje osobe. Gdje nema krivnje, nema subjektiviteta, nema osobnosti.

Za suočavanje s prošlošću, za uopće odgovorno djelovanje čovjeka pojedinca, nezamjenjivu ulogu u Lovrenovićevu mišljenju ima francuski pisac Albert Camus. Njega Lovrenović izrijekom smatra svojim uzorom[22]: Camusova etika bez vjere[23], kritika institucionalne Crkve, kritika katoličkoga Rima, zbog njegova nereagiranja ili nejasna jezika enciklikā s obzirom na zlo i patnju u svijetu. Mogli bismo kazati da Lovrenović, zajedno s Camusom, ne dijeli ni kršćanski, augustinovski pesimizam, ni marksistički, prometejski optimizam u pogledu na čovjeka i ljudsku sudbinu. Od Crkve ga je još od djetinjstva odvojilo zastrašivanje grijehom, uniformiranje, ritualiziranje i kolektiviziranje, dok je zadržao svoj, vlastiti "odnos" s Isusom. Osobni put koji ne podržava postojeće stanje, ali se ne zanosi nikakvim nasilnim putom usrećivanja, nikakvom revolucijom, nego se hodi u oprezu i odvratnosti prema zlu, u odsutnosti svake proračunate nade ili lakomislene vjere u Boga. Smisao se nadaje u sizifovskom humanizmu, u neočajavanju nad čovjekom da je bez vjere izgubljen, u mogućem smislu i sreći sizifovske uzaludnosti, bez ikakvih religijskih i ideoloških oslonaca (usp. NuS 281-283).

U katabazi prema Lovrenovićevu posljednjem uporištu, posljednjem utemeljenju moralnoga refleksa kao odgovornoga suočavanja s prošlošću, smatramo također da je neporecivu ulogu imala njegova vjerska kultura, obiteljska i župna, te katolička obredna atmosfera (posebno tematizirana u Ulazeći u Varcar), i to s naglaskom na korizmu i Isusovu patnju, na onaj, kako Lovrenović kaže, "otajstveni katolicizam djetinjstva" (NuS 278). Naravno, ističemo da je ovo naš subjektivni pogled te da se ne radi o apsolutnom identificiranju Lovrenovićeva naratora, ili, kako ga on imenuje, vlasnika uspomena, sa stvarnim piscem Lovrenovićem, ali nam je svakako stalo do moralnosti koju implicira Lovrenovićev tekst i njegov dominantni glas, glavni lik.

Uz iskustvo "nasilne iskorijenjenosti" i "zavičajnosti kao teške i neizlječive ljubavi" (KuV 287; UuV 239), drama oko Isusa, čini se, ima vrlo važnu, ako ne i sudbinsku ulogu. Lovrenovićev glavni lik govori o strahovima, morama, grižnjama, strepnjama, krivnjama, već sa sedam godina kada ide na prvu ispovijed i pričest, pogotovo o strahu da ne uvrijedi Isusa. Isus je, nastavlja, netko iznad svih, sve do i u stare dane: "A Isus ti je tako blizak, samo tvoj, i ako njega uvrijediš, najveća si propalica, sam sebe nećeš moći podnijeti, bolje da te nema. I sada, pod stare dane, kadar si da oživiš djetinji osjećaj zaliven unutarnjim suzama potresenosti i ogorčenja zbog nepravde i mučeništva Isusova, uz strašne slike svih četrnaest postaja Križnoga puta i uz čudesni monotoni lamentacijski napjev na Veliki petak: 'Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ražalostih tebe / odgovori meni'" (NuS 279).

Do koje se mjere Lovrenovićevu vlasniku uspomena, s kojim on tako blisko komunicira kao s najbližim ti, usjekla crkvena obredna melodija, i to ona pokornička, korizmena, svjedoče podaci da mu je stizala gotovo iz ničega, najednom, dok je "nedjelja, mrtav praznični dan", a on ide na tramvaj put Alipašina polja; u njega se zasjekla vjerska kultura i kada je "lišena integralnosti vjere"[24] i živi "na način raskošnog duhovno-estetskoga uzbuđenja i neugasivo jarkih slika. I, ipak, ipak, ima sposobnost povezivanja s kulturom gotičke katedrale i Bacha. Svjedoči ti to onaj nevjerojatni trenutak o Uskrsu davne 1965, u Nȏtre Dame de Paris. Slušao sam Bachovu Pasiju po Mateju u veličanstvenoj izvedbi. Crkva je brujala zatravljujućom ljepotom, i svi koliko nas je bilo - valjda i deset tisuća - lebdjeli smo jednako uzdignuti na čarobnom tepihu Bachova zvuka, do pod filigranske lukove crkve, do čudesnih njezinih rozeta... A onda te je jedan akord, jedno malo, jedva razaznatljivo suzvučje, odvojilo od svih, samo tebi upućeno. Bio je to akord u kojemu je tvoje uho prepoznalo isti akord iz Muke po Mateju, onako kako su je na starinski, valjda još na srednjovjekovni bosansko-dalmatinski način, pjevali varcarski pjevači u Tjednu muke" (NuS 261-262). Jedan mali, skromni akord iz malene crkve sv. Filipa i Jakova prepoznaje se u oceanu valova veličanstvenoga Bacha i pariške katedrale, anonimni Varcar usred bijeloga svijeta, čovjek pojedinac u čovječanstvu i vasioni.

Isusova nedužna patnja, koja se pobožno komemorirala kroz korizmu, za bosanske katolike je bila uzor i mjera ljudske patnje. Imala je dvostruku pedagošku ulogu i u odrastanju Lovrenovićeva "čuvara sjećanja". U njoj se ogleda ono najteže pitanje povijesti: zašto strada pravednik?, u njoj traži svoj odgovor nepravda i mučeništvo, nevina patnja, i to vjekovima, od Latinske Amerike do varcarskih katakombi. Nije stoga začudno da su i žrtve naših ratova ili da su konkretno ponižena i u prisilnu šutnju zatomljena pokoljenja blajburških stradalnika u stradalniku Isusu otkrivali svoju sudbinu. No, Lovrenovićev junak, a Lovrenović pisac, kao rijetko tko u nas, za razliku i od vjernika, kršćana, katolika, ide još jedan korak dalje. On se svojim tekstovima, u drami svijeta, solidarizira sa žrtvama koje ne moraju biti ni katoličke ni vjerničke, sve do pogleda u Isusa ubijena po ahmićkim kućama i mahalama.[25]

Ne izmiče naš junak i pisac najtežoj odgovornosti koju je Jaspers nazvao metafizičkom, a religijski genij je salio u pjesmu pitanja osobne odgovornosti u kolektivnom korizmenom pjevu - Puče moj što učinih tebi - po kojoj svako pokoljenje, svaki pojedinac, i onaj Lovrenovićev dječačić u varcarskoj crkvi - sinkronijski - pjeva pjesmu o Isusovoj patnji i pita se zašto ga uvijek iznova, dakle i danas, baš danas, razapinje u nekom od njegove braće i sestara, i to nitko drugi nego "vjerni" puk, "vjernici", u krajnjem - ljudi, konkretni ljudi, poput njegovih varcarskih katolika.

Lovrenović silazi nad pakao ljudskoga zla preko našega/svoga zločina. Sa svom oštrinom postavlja pitanje vlastite/naše krivnje i odgovornosti, posebice za Bleiburg, za bolno mjesto koje se želi kanonizirati kao neupitno mjesto hrvatske kolektivne nevine žrtve.[26] Indikativno je i iznimno važno za ovaj kontekst Lovrenovićevo navođenje jedne "hrvatske" pjesme. Radi se o pjesmi I ja sam ovdje ubijao pjesnika Anđelka Vuletića, koja "žeže kao nož", koja je spasonosna pjesma, za koju - nastavlja Lovrenović - Hrvati ne mare, jer im je "lijepo" ležati u "kálu hrvatskome", u grešnom neznanju i nesuočavanju sa svojom odgovornošću, a ni drugima - piše dalje naš autor - nije stalo do te pjesme, jer, uostalom, malo tko se solidarizira s mukom drugih. Pjesnik se pita: Hoću li reći istinu kad kažem: / I ja sam ovdje ubijao. / Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka / Kolijevku / Osmijeh / Ognjište ... (usp. IuA 196-199). I bez znanja za Jaspersove različite "krivnje", ova pjesma pogađa u samu srž metafizičke odgovornosti za čovjeka kao čovjeka, u samu bit etičke autorefleksije o vlastitoj, nacionalnoj zloj prošlosti. Stoga je s pravom Lovrenović naziva "velikom hrvatskom pjesmom".

Na formativnom putu glavnoga Lovrenovića lika stoji did Matija Stipančić, alias Matija Banić, majčin otac, radin i šparan, neuk ali snalažljiv, steći katolik za koga je bogomoljstvo danguba, koji je životno mudar tèžāk. U Matijinom spontanom i neverbaliziranom "pedagoškom" prtljagu ističe se odnos prema drugima, konkretno komšiji Halilu Lubovcu te pravoslavnim težacima, najamnicima, poslovnim, trgovačkim partnerima i dostovima (usp. UuV 77-79). Did se, sjeća se baštinik uspomena, nije mirio s nespasenjem drugih, prijateljā druge vjere. On od dida prima upute za poštivanje drugih i njihovih religijskih razlika.[27] Zajedno s ahbabom, župnikom don Nikom Kaićem, literarno fra Anđelom[28], kad je došla "naša" (ustaška) vlast, did je spreman ići i u zatvor da ne okalja obraz i ne izgubi dušu potpisom na već pripremljeni "obrazac" kojim bi bili nastradali zbog tobožnjeg posjedovanja oružja njegovi čestiti prijatelji Srbi (Šikmani) uslijed ustaškoga terora. I sve to čini pred ustaškim bojnikom, bez "junačenja", bez ikakve ideologije, bez zaklinjanja na velike ideale domovine i naroda, jednostavno i moralno dosljedno, kršćanski i katolički stameno[29] (jer, izričit je did svome prijatelju župniku Kajiću: "Ako čovjek pravo živi, cijela vijeka sobom i o sebi radi, a rodio se u kojoj drugoj vjeri izvan naše, može li zaslužiti slavu nebesku? Evo, Šikmani, ili onaj moj komšija Halil - ne znam po čemu bih ja bio od njih bolji pred Bogom? [...] Ako je Bog jedan, i mi smo jednaki pred njim" - NuS 331-332).[30]

Do koje mjere je did moralno nepopustljiv i čestit, govori podatak da se odriče i vlastitoga sina, ustaškoga logornika koji se, dok je njega bojnik isljeđivao, "drznuo" - sve prema "visokim idealima" države, naroda i zajedničkoga cilja - ustati protiv nedužnih Srba, očevih (didovih) prijatelja, ali i protiv čestitoga župnika fra Anđela, očeva prijatelja. Pregledao mu je župni stan i zaplijenio ljetopis župe koji je ovaj pisao. Mladoga logornika Blaža Banića, didova sina, naratorova ujaka, sva opijena vlašću i nacionalističkim poslanjem, konsterniralo je ljetopiščevo, župnikovo šturo pisanje i ohlađena istina, bez ikakva oduševljenja i zanosa, poput ove o proglašenju NDH: "Na 10/IV, na sam Veliki Četvrtak, kada su u crkvi zanijemile orgulje i zamrla svaka radosna pjesma, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska." U ovim je riječima nadobudni logornik, sav preneražen, vidio, ni manje ni više, već nacionalnu podvalu i izdaju naroda (usp. NuS 329-330).

Lovrenović piše da se obiteljska drama vlasnika uspomena događala usporedo s promjenama režima. Nakon velike svađe između braće Blaža i Mirka, sve zbog oca, otac se, njegov did Matija, odriče rođenoga sina: "Matija Banić je sišao niz čaršiju ne gledajući ni u koga, unišao u kuću težak kao planina, upitao ženu: 'Gdje je onaj?', svi su znali da misli na Blaža, odgovorila je: 'Gore u uredu', protisnuo je: 'Pošalji dijete, neka mu rekne da kući ne dolazi, eto mu, kud hoće!' Isto jutro dao je da se pošalje brzojav kćeri u Zagreb: 'Blaža mi više ne spominji, nikad. Ako ti kad izbije na vrata, zabranjujem ti da ga primiš!' Naredio je da mu se napravi krevet i legao bez ručka, valjda prvi put u životu" (NuS 331).[31]

Zaključak: autoegzorcizam

Na našem putu traženja posljednjega moralnog uporišta na koje oslanjamo Lovrenovićevo etičko, ne etničko suočavanje s prošlošću, sa svojim zlom i tuđom patnjom, krenuli smo od moralne refleksije, od Jaspersovoga vrhunskog razlikovanja krivica i odgovornosti, preko vjerskoga, obrednog miljea vezanog za Isusovu patnju te preko praktične pedagogije dida Matije, da bismo se u katabazi spustili do čistoga moralnoga refleksa, do samotničkog i osobnog suočavanja sa zlom, vlastitim zlom, a što nalazimo kod Lovrenovića pisca po svim njegovim spisima, a ponajviše i najjače u suočavanju s mogućim zlom najrođenijega, sa zlom vlastitoga oca u naratoru, vlasniku uspomena, glavnom liku romana Nestali u stoljeću i ritmizirane proze Ulazeći u Varcar.

Vlasnik uspomena, piše naš pisac, postavlja etički toliko odvažno i sudbonosno pitanje o sličnostima i razlikama smrti, od ustaša besramno ubijenoga nedužnoga Srbina Budimira i smrti vlastitoga oca koji je nestao na (blajburškom) križnom putu, u nekoj masovnoj grobnici, koji je iščeznuo u stoljeću, a majka ga, "mučenica", i on kao "pobunjenik", kao vlasnik uspomena, čekaju čitava života. Poslušajmo ove iznimno smione riječi i moralna pitanja, ljudska naravno, najljudskija, a ipak tako nadljudska: "A naš znalac francuskoga, svršeni filozof i nesuđeni kotarski predstojnik? I on je odveden, samo od drugih pobjednika i nešto kasnije, u marševima smrti četrdeset pete. Kako se o nosio sa svojim udjelom u sudbini Sime Budimira? Je li se zadovoljavao time što nije znao da je odveden, i da je nešto pokušavao kad je saznao? Ili se grizao? " (UuV 127).

Premda majčina nada i briga, premda obiteljska zaštita svojih kao uvijek "nevinih" nije dopuštala takva pitanja, premda je čak i kasniji feljton u Oslobođenju, opskrbljen Udbinim dokumentima, potvrdio da je "nesuđeni kotarski predstojnik" mnogo riskirao, a za što "obiteljsko pamćenje nije znalo", Lovrenovićev glavni lik, vlasnik uspomena, moralno dosljedno, pita je li moguće da se onomu koji je nestao vjerojatno negdje u anonimnom masovnom grobu u posljednjem času, dok je umirao, misleći na svoje najbliže pojavila slika-misao, kao ogledalo ili odjek vlastite smrti Budimirova smrt i očekivanja i nade bližnjih Sime Budimira ili je sve već preraslo u pustoš i prazninu, moralnu najprije (usp. UV 127).[32] I nije tu kraj, ide se još dalje, spuštamo se do osobne odgovornosti, do pitanja o udjelu u svemu tome onoga koji sve bilježi, koji je vlasnik uspomena:

A što je s tobom?
Što znači to, da dvije davne sudbine,
Dva života što su se inače kretala kolosijecima
Usporednim, nepovezanim,
Pa se kobno dodirnula u jednom jedinom trenutku
Postanu tvoje neodbacivo breme
I određuju tvoj unutarnji život,
Preko svih ovih godina, preko vremena,
Kada već odavno nema onih
Kojima se taj trenutak dogodio,
Koji ih je zameo? (UuV 127-128)

Čini se - i to je naša osnovna teza oko koje vežemo Lovrenovićeve riječi - da ovakva pitanja, ovu etičku hrabrost ne možemo izvoditi samo iz Lovrenovićeve i uopće iz moralne refleksije, iz obrazovanosti, načitanosti, čak ni iz vjerskog, obiteljskog, didova odgoja. Riječ je o još nečemu drugom i drukčijem, nečemu što sliči nezasluženu daru, talentu, urođenom moralnom refleksu, kojeg čovjek ima ili nema, o onomu što je Kant nazvao moralni zakon u meni, ili o onomu što sam pisac ispovijeda kao pobunu na minus poziciju, kao "spontani oblik otpora prema tome da se bude - žrtva" (BNR 48).[33]

Ne znamo, dakle, do u pojedinosti odakle taj moralni refleks, odakle to kontinuirano, životno i doživotno samoispitivanje, samoispisivanje (usp. NuS 263). Možemo tek konstatirati - i time smo stigli kraju našega puta - da Ivan Lovrenović pripada vrhunskim piscima štokavskoga univerzuma zbog svoga izrazito moralnog senzibiliteta. Pošao on od moralne refleksije k moralnom refleksu ili obratno, ovaj je pisac kao rijetko koji, među najvećima, dosljedno proveo ne samo egzorcizam nego i autoegzorcizam. Poznato nam je, naime, kako se posvuda iz ljudi, mislimo ponajprije iz drugih, posebno onih drugih (susjeda), istjeruje zlo i zločini, i kako to čine ne samo svećenici na području religije nego to u nas s gorljivom strašću rade razni "svećenici nacionalnoga", bili oni zaređeni ili ne. Poznato nam je do odurnosti to svakodnevno skandaliziranje i moraliziranje nad tuđim grijesima; navikli smo na tu u svetačke haljine, riječi i obrede umotanu lamentaciju nad svojom, a istodobno sljepilo i hladno zatvaranje očiju pred tuđom patnjom, odsutnost svakog epistemološkoga altruizma, empatije i solidarnosti za udes drugih.

Ovdje, u Lovrenovića, vrši se dakle najteži egzorcizam - onaj nad sobom, autoegzorcizam. Ovdje se čovjek spušta do u ponor vlastitoga, osobnog i kolektivnog zla; ovdje se izgoni zlo iz prostora intimnosti, iz sfera sebe najsvetijega, odande gdje se smatra da zla nema i da ga uopće ne može ni biti; izgoni se i ono ružno zlo koje se maskiralo raznim svetinjama, idejama nevinosti, neznanja i "nesebeznalosti", koje se đavolski pribilo i uz najsvetije ime, ime Isusovo; koje se zavuklo u najljepšem, najdražem svome, u svojih bližnjih, u svojih najsvetijih osoba, bogova i relacija.

Ovdje se, u Bosni i Hercegovini, istodobno ništa ne može bez drugoga, već više od pola stoljeća piše Ivan Lovrenović. Zato i ono pitanje o smrti Sime Budimira nigdje drugo nego upravo pred najbolnijim pitanjem smrti najrođenijega, pred smrću oca. To je sama bit ljudskosti, sama bit ove zemlje, unutarnje zemlje, svake zemlje, bit moralnoga postojanja. Ja sam i drugi i drugost.[34] To je zacijelo jedna od temeljnih definicija Lovrenovićeva života i njegova pisanja. Evo kako to kaže 1997. u jednom tekstu naslovljenom I poslije svega Bosna: "Pojednostavljujući dokraja, a da ne iznevjerim kompleksnost stvari, mogao bih reći ovako: bosansko iskustvo iskustvo je alteriteta. Biti Bosanac značilo je moći-biti-i-drugi. Biti višedimenzionalan. A rečeno terminima uboge i nemušte, trenutno jedino važeće nacionalno-političke retorike: biti Bosanac značilo je biti Hrvat, ili Srbin, ili Bošnjak (Musliman), ali je značilo u isti mah i ne biti samo jedno od toga, nego biti pomalo od svega, u kombinacijama koje nisu strogo zadane."

I odmah nastavlja: "U prvom licu jednine: kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat. To je aksiom bosanskog identiteta, i on je bio jasan i blizak svakomu kome je blisko definiranje čovjeka kulturom. Bosanski je kulturni identitet, dakle, višedimenzionalan, ali ne - mehanički rasklopiv. Dapače, gotovo sve druge zemlje bivše Jugoslavije bile su u mnogo većem stupnju od Bosne multikulturalne (s mnogo raznorodnih, međusobno nerazumljivih jezika, etnija) ako se kulturna pripadnost određuje kao zajednički referencijalni okvir i način komuniciranja u njemu.

Ta viša jedinstvenost i istodobno višedimenzionalnost, a nerasklopivost bosanskog antropološko-kulturnog identiteta, temelji se na alteritetu, na mogućnosti prihvaćanja drugog, bivanja-i-drugim; to je ono civilizacijski toliko važno, toliko krupno svojstvo i tekovina bosanskog iskustva, zbog koje eventualni nestanka Bosne neće biti samo politički, ako mogu reći nižerazredni gubitak, nego gubitak jedne od ključnih mogućnosti za svijet kao zemlju ljudi" (PK 17).

Tekst je objavljen u zborniku Ivan Lovrenović, djelo (Tešanj 2019), uz ostale tekstove sa istoimenoga skupa koji je u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj održan 7. i 8. prosinca 2018. godine.

[1] Poput D. Bonhoeffera, V. Bajsića, J. B. Metza, Ž. Mardešića, H. Künga, Ive Andrića, V. Gotovca, V. Havela, M. Kovača.

[2] Ivan LOVRENOVIĆ, "Ivo Andrić, Paradoks o šutnji", u: Ivo Andrić, Prokleta avlija, Matica hrvatska i Svjetlo riječi, Sarajevo, 2007, 5-55.

[3] Ističemo Lovrenovićevu knjigu Skice, lajtmotivi, Glas, Banja Luka, 1986.

[4] "Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli" (Prop 1,18).

[5] Za ovaj članak koristili smo sljedeće Lovrenovićeve knjige i spise: Ex tenebris. Sarajevski dnevnik [skraćeno: ET], A. G. Matoš, Zagreb, 1994; Bosna, kraj stoljeća [BKS], Durieux, Zagreb 1996; Duh iz sindžira. Eseji, članci, polemike (1973-2004) [DiS], Durieux, Zagreb, 2005; Poslije kraja. Kronike (1997-2005) [PK], Durieux, Zagreb, 2005; Trpi li Bog zulum. Kronike 2005-2007 [TBZ], Rabic, Sarajevo, 2007; Katakombe u Varcaru. Kronike i eseji [KuV], VBZ, Zagreb, 2008; Tuđi vijek. Eseji i kronike [TV], Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2008; s Miljenkom Jergovićem: Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata [BNR], Novi liber, Zagreb, 2010; Imela i stablo. Eseji, kronike [IiS], Biblioteka XX vek, Beograd, 2011; Nestali u stoljeću [NuS], Fraktura-Sinopsis, Zaprešić-Sarajevo, 2013; Isus u Ahmićima. Kronike - razgovori - eseji (2010-2014) [IuA], Synopsis, Sarajevo - Zagreb, 2015; Ulazeći u Varcar [UuV], Fraktura-Synopsis, Zaprešić-Sarajevo, 2016; Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine [UZ], Synopsis-GS, Zagreb-Sarajevo-Travnik, ⁵2017; Sizifova sreća. Razgovori, kronike [SS], OKF - Synopsis, Cetinje-Sarajevo-Zagreb, 2018.

[6] "Karakterističan za takav način doživljavanja povijesti jest sinkronitet, ukidanje historijsko-kronološke perspektive: sve je sad i svi su ovdje. Jedni do drugih, a bez ikakve uzajamnosti, defiliraju pokraj nas, ispovijedaju se, polažu vijence, oplakuju vlastitu sudbinu, uznose se u svojoj fiktivnoj herojskoj slavi" (DiS 66).

[7] Kao ogledni tekst može poslužiti: Sokaci Mile Budaka, u: PK 539-543.

[8] Istim riječima u BNR 149. sl. 194.

[9] Uz to se događa miješanje nacizma i antifašizma, pa se Jasenovcem opravdavaju sadašnji zločini; "kod svetri naroda dolazi do remiksanja i prefiguriranja historije, selektivno i manipulativno ophođenje s naslijeđem i vrijednostima antifašizma..." (usp. TV 176-179).

[10] Usp. NuS 354-355. U svibnju 1995. u Svjetlu riječi napisat će Lovrenović da je u njegovoj kući djetinjstva sve vezano uz Bleiburg, kao "život u katakombama uspomena", te "kako i koliko je taj katakombni, taj paralelni život morao utjecati na oblikovanje individualne i kolektivne psihologije, političke svijesti, moralnih refleksa, nacionalnoga 'postbleiburškoga' identiteta" (BKS 131). Na drugom će mjestu opet napisati: "Tako sam se od malih nogu spremao, bio sprêman, a da to nisam ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom. I prije svih ozbiljnih knjiga, i bez školske propagande, saznao sam u duši da ona ima dva lica. Jedno kućno, intimno, u kojemu se sav svijet dijeli na naše (nevine, stradalnike, 'naše mučenike', kako je govorila baba), i dušmane (zbirno ime za partizane, Ruse, a osobito za Engleze, koji su 'naše u Austriji izdali i vratili partizanima'). Bolna je to historija bila, puna nijemih suza i teških uzdaha skrivenih među četiri zida, ali podnošljiva i prihvatljiva, jer nam nas same opisuje lijepo - kao nevine, izdane, pravedne žrtve. Osim toga, ona te uči izdvojenosti, zavjereništvu - nisi kao drugi, jest da si sam, ali si gord na svoju usamljenost, otkrivaš slast i veličinu gorčine, gutanja, samozatajnosti, savladavaš tehniku samovanja, veliko i važno znanje" (Saći nad Bleiburg, u: TBZ 316).

[11] O okrivljivanju drugih a svojoj nedužnosti, o tome da "mi", žrtve, ne mogu počiniti zločin, usp. PK 133-134. 203. "To - ritualno iskazivanje i osjećanje pijeteta za 'svoje' i krajnji prijezir za 'tuđe' žrtve, to je uistinu potpuno zajednička karakteristika svih naših etničko-nacionalnih politika i političara, u dobroj mjeri prenesena u prosječni pučki mentalitet, i ona veoma precizno, upravo nemilosrdno razotkriva ozbiljnu moralnu i opasnu socijalnu malformaciju. Uopćeno, ona se može izraziti ovako: ako ne pripadaš mojemu narodu, nisi ni čovjek" (PK 195).

[12] "Sliku svijeta, skoro cijelu, ispunjavao je rat. Ali, bile su dvije: kućna slika, i slika školska, njihova. U njemu su rasle i popunjavale se svakodnevno, obje nemilosrdno jednostavne, i jedna drugu potirale. Kućna slika bila je intimno njegova, njihovu je mrzio. Ne samo što je poništavala smisao i gorku ljepotu kućne, nego je oduzimala pravo na tugu, na grobove. Na kućnoj (zbirka prizora propasti!) ovo lice s fotografije bilo je pravedni mučenik, na njihovoj pripadalo je silama zla. Ni na jednoj ni na drugoj osim za naše i njihove nije bilo mjesta za bilo što treće, drukčije, za pojedinačno" (NuS 371).

[13] Usporedba Bleiburga s današnjim bh. Hrvatima, usporedba Pavelića i Tuđmana, "dvojice vrhovnika, od kojih u ovom stoljeću nitko nije nanio veću štetu" hrvatskome narodu (Groblje izdanih, u: DiS 74-79).

[14] Vidi: Mirna savjest Radovana Karadžića, u: SS 213-218.

[15] Poricanje svoga zla i neempatija za stradanje drugih nije specifičnost balkanskih naroda. Još u prvoj zbirci političkih eseja, Ex tenebris (1994), u jeku rata, Lovrenović piše da su Miloševićeva Srbija i Beograd "trenutno sjedište i središte zla u svjetskim razmjerima" (tekst: Dar-ul-Džihad iz 1992, u: ET 29), a da se Evropa i svijet nalaze u moralnom komoditetu, bešćutnosti prema balkanskoj klaonici. Lovrenović piše 9. kolovoza 1992. da sama pomisao što je sve Evropa prošla "u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvica i gulaga - ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da drijemne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Koji je to strašni napor - biti stalno moralno budan, imati stalno uključenu, nemirnu, savjest! Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad - balkanska klaonica!

Možete li - nastavlja na istom mjestu Lovrenović - zamisliti kako nas - sve zajedno, sve zajedno, bez zavaravanja! - mrze po evropskim kabinetima! [...] Idem dalje, do samog kraja podnošljivosti, pa se pitam: nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače (čak i bez obzira na to što se vrlo dobro zna tko je jedno a tko drugo)! [...] Što bismo imali od stopostotne solidarizacije sa žrtvom i stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca - da joj moramo aktivno u tome pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo - nepodnošljivo! Izbjeći, pošto-poto!" (ET 37).

[16] Usp. Usta puna naroda (TBZ 78-80); tekst o zločinu koji se skriva iza naroda; nije kriv Karadžić nego srpski narod in corpore (usp. IiS 274); zatim kukaveljsko služenje narodom kao smokvinim listom od strane Ive Lučića (usp. IiS 323).

O kriminalnoj podvali da svoj zločin zločinci pripišu narodu, u tekstu Hrvatska katarza, u veljači 1995. u Svjetlu riječi, Lovrenović piše: "U svemu tome ima, pak, jedna stvar koja kao da dolazi sa samoga dna pakla: to je ona nevjerojatna, skandalozna podvala političkih i vojnih kreatora i vođa ovoga zločina, da svoj zločin predstave kao interes i ponašanje samoga naroda! Tu dolazimo do najtežega pitanja cijelog ovoga krvavoga događanja u zemlji koja je jedina naša zemlja i među ljudima koji su jedini naši ljudi: narod koji pristane na tu podvalu, koji joj podlegne, odnosno, narod koji ne uzmogne iz sebe izažeti moralnu svijest, političku inteligenciju, te zatim i djelatnu snagu i sredstvo da se sapere od zločinâ što se čine u njegovo ime i za tobožnji njegov interes, i da se obrani od zločinaca koji to čine u njegovo ime a za svoj veoma, veoma debeli interes - takav narod teško može biti slobodan narod. Još manje se može, kako je u Varcaru pisao fra Ivan Frano Jukić Banjalučanin (alias Slavoljub Bošnjak), brojiti u kulturne narode. O vjeri da se i ne priča...

Smiju li se - nastavlja na istom mjestu Lovrenović - zatvarati oči pred činjenicom da su i Hrvati u Bosni žrtvovani ovoj kriminalnoj podvali? Da su i u njihovo ime, i tobože za njihov interes, u svjetlu patološki zločinačke ideje da se s drukčijima ne može i ne treba, nad tima drukčijima počinjeni kainovski i herostratski zločini: zločini protiv čovjeka, protiv naroda, protiv vjerskoga i kulturnoga identiteta! A tek rezultat te 'genijalne' politike i strategije? Vlastiti narod tragično raseljen, dok 'njegovi' političari slavodobitno a užasno lažljivo uzvikuju: obranili smo naše prostore! I još jedan rezultat: tome unesrećenom narodu, što u ogromnome broju 'o prosjačkome štapu luta od nemila do nedraga' (...), ti su 'njegovi' političari priskrbili kolektivnu hipoteku zločina, što su ga oni (a znaju im se imena, od najvišega do najnižega) činili nad drugima, zato što su drukčiji" (BKS 122-123).

U kontekstu govora o vođi bh. Hrvata Draganu Čoviću i njegovoj manipulaciji hrvatskim narodom, Lovrenović piše da je taj "rasni makijavelist i manipulator, profiter i hladni cinik u politici", "'operiran' od bilo kakve ideologije, pa i od nacionalnoga sentimenta" (IiS 333), te da će ako politički ne uspije, "uvijek imati obilje mogućnosti i načina da neuspjeh prikaže kao nasilje drugih nad njegovim tužnim i nevoljnim narodom, a skrije svoju vlastitu prijevaru, i skloni se nekamo u mirni, unaprijed osigurani bogati život, kao što su uradili svi njegovi hercegbosanski prethodnici, osim onih što su u Haagu ili u Hadu. A narod? Narod je oblaporan na potrebu da bude prevaren, a silno obdaren da za svoju zlu sudbinu uvijek krivca nađe u drugima" (IiS 334).

[17] Riječ je o Jaspersovim predavanjima na koncu rata (objavljeno 1946) o četiri pojma krivnje i o pročišćenju Nijemaca kao pojedinaca i kao naroda od zla i zločina nacizma. Karl JASPERS, Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb, 2006.

[18] Usp. BNR 193-194. Također u kritici Ive Lučića spominje Jaspersa u: IiS 326.

[19] Usp. IiS 327-328.

[20] Ovdje je važno napomenuti Jaspersovo naglašavanje nepostojanja kolektivne krivnje, krivnje naroda: "Narod kao cjelina ne postoji. [...] Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinca. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu" (Karl JASPERS, Pitanje krivice, 29).

[21] Evo kako u jednom tekstu iz 2006. Lovrenović traži suočavanje s prošlošću: "Ako je rekoncilijacija duboko poremećenih odnosa među trima bosanskohercegovačkim etnonacionalnim zajednicama krucijalni preduvjet za budući skladno ili barem podnošljivo i nekonfliktno uređen društveni život te za političku održivost zemlje, sigurno je da do toga neće moći doći i bez korjenite promjene odnosa prema kolektivno-historijskom imaginariju" (TBZ 226). Ovdje se konkretno radi o Lovrenovićevoj kritici Cerićevoga (reisova) shvaćanja bosanske povijesti, i u njoj Bošnjaka, El Fatiha, Gazi Husrev-bega...

[22] "Prvi tvoj 'pomoćnik', uz kojega ostaješ sve do danas, s nepromijenjenom odanošću i divljenjem toj hrabrosti i sabranosti da se bude etičan bez nade i bez boga: Camus" (NuS 281).

[23] Naslovom Vjera bez morala Lovrenović obrće postavke religijskih službenika (posebno kardinala Puljića i reisa Cerića) da se ne može biti moralan bez vjere i u tom kontekstu citira Camusa i zaključuje: "Redovito pomislim na uznositu Camusovu etiku bez vjere, na njegovu odanost čovjeku bez nade, kadgod se jave naši demokracijski 'duhovni lideri' da javno razašilju eshatološku prijetnju - kako je čovjek bez vjere izgubljen, ili, što je još gore i uvredljivije, da je manje vrijedan od onoga koji vjeruje. U tome su svi jednodušni, taman onako kako se u bosanskom religijskom trokutu gledaju poprijeko i s mrkim nepovjerenjem inače, kada su u pitanju ovozemaljski motivi: politički utjecaj i materijalni interesi" (TV 158-159).

[24] Evo kako taj doživljaj, nimalo lagan za posredovati, opisuje Lovrenović: "Iz ničega, ni zbog čega - u sluhu odjedanput četiri sordinantne note. Riječi nailaze kasnije. Uliježu u note, u melodiju, melodijom izazvane kao slika razvijačem. Red po red, tako se rekonstruiraju čitave dvije strofe, koji se nikada ne bi sjetio samo verbalnim pamćenjem: Ja se kajem, Bože mili / od svakoga grijeha svoga / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih tebe Boga.

"Ispod svega što znaš, što možeš osjećati, ispod svega što si - leži naslaga muzike: razbijeni fragmenti melodijskih fraza i razbacani djelići stihovlja crkvenih napjeva iz djetinjstva. Da su to najuzbudljiviji doživljaji, znaš po tomu što sami doplutaju u sluh, i po tomu što svaki put kad se to desi, ostaneš kao gromom ošinut, načas iz temelja mentalno preobražen, onako snažno kako to nijedan drugi poticaj nije u stanju izazvati" (NuS 261).

[25] Vrijedilo bi teološki vrednovati Lovrenovićevu isusologiju i nacionalnu kristologiju "hrvatske Crkve", ili kako se neteološki, pa i neevađeoski uvriježilo "Crkve u Hrvata", konkretno Isusova lica o kojem Lovrenović piše u knjizi Ulazeći u Varcar, o raspolovljenosti koju mu uzrokuju Isusovi nalozi iz evanđelja (usp. UuV 111-116), i manipulaciju Isusom kako to čine ratni zločinci i crkveni moćnici, konkretno Dario Kordić i kardinal Puljić i slični svećenici nacionalnoga. Na drugom mjestu, Lovrenović je još izričitiji: "Isus kakvoga znamo iz evanđeljā - živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših 'junaka' i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji - zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama 'junaka hrvatskoga Domovinskoga rata'", zaključuje Lovrenović svoj tekst Isus u Ahmićima (IuA 103). Slično i u PK 43.

[26] Vidi prethodno o Bleiburgu; usp. BKS 132-133. Lovrenvić se nikada ne želi skrivati za narod. To smatra jednim od najpogubniji i najneljudskijih postupaka. "Pripadnost narodu" - smatra Lovrenović - "ne znači apsolutno ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici" (IuA 57).

[27] "Prvu poduku o zamršenosti bosanske religijske svakodnevnice dobio sam u djetinjstvu, slušajući mnogo puta dilemu mojega dida, na koju mu nikad nitko nije odgovorio dovoljno uvjerljivo da bi umro sasvim spokojan. Stari se katolik ovako pitao: 'Može li biti pravo da koji od mojih prijatelja muslimana ili pravoslavaca, možebit stoput bolji čovjek od mene, ne zasluži rajsko naselje, samo zato što živi u drugoj vjeri?'" (KuV 87).

[28] Kaić je pisao Liber memorabilium (spomenicu) župe Mrkonjića grada (od 1937. do 1958). Za njega je Lovrenović između ostaloga napisao i ovo: "Jest don Niko Kaić i katolik, i Hrvat, i svećenik - sve to na način temeljan, u sebi neprotuslovan, baš kao što u svemu tome u njega nema protuslovlja s antejski prirođenim osjećajem Bosne kao zemlje iz koje se izašlo i u koju je vratiti se" (UuV 63). "Nije išao ni uz jednu vlast, nije nikamo bježao, ni jedan ljudski život nije upropastio, a spasio je svaki koji je mogao" (UuV 66). Lovrenović se referira na prethodni tekst Nestanak Varcara (10. rujna 1993.) u ET 111-112.

[29] Ovako govori djed Matija ustaškom časniku koji ga je pozvao i naređuje mu da potpiše pripremljeni obrazac da su dvojica Srba Šikana neovlašteno posjedovali oružje: "Da ti kažem, gospodine! Potpisat mogu samo da su to dobri ljudi i čestiti domaćini, ni o kakvom oružju ne znam, a ako ti treba - eno puna čaršija fukare, pa nek ti potpisuje kome nije stalo do duše. I puštaj me, da ne dangubim..." (NuS 324).

[30] O djedu Matiji i njegovu odnosu prema drugima usp: BNR 43.

[31] Majčina verzija o istom događaju u: NuS 361. Na drugom mjestu o istom stoji: "Otac ga je s praga otjerao ne izgovorivši ništa do: 'Sikter!' i vratio se u kuću da ga ne gleda. [...] Otac nije htio znati za nj. I umro je, dobrih trideset godina od zadnjeg sikter!, a nikada ga spomenuo nije ni izgovorio mu ime. Je li što mislio u sebi, je li mu dolazio na san, kako je sve to rješavao sam sa sobom - o tomu se ništa ne može znati, jer nikada ništa iz njega nije izišlo" (UuV 134. 137-138). Usp. o tome i u intervjuu: BNR 43-45.

[32] "Kada je nad svojom grobnicom, nikad utvrđenom, bezimenom, vjerojatno masovnom, u zadnjem času, očajan, mislio na svoje najbliže, na svoje rođene, koji ga čekaju i nadaju se, je li mu se Budimirova sudbina i onih što njega čekaju i nadaju se, javila kao ogledalo ili odjek vlastite? Može li biti da mu je to bila zadnja slika-misao? Ili je ta duša već bila pusta i prazna. Ništa o tome ne možeš znati" (UuV 127).

[33] "To je, valjda, neki prirodan otpor mladoga života, mladog bića, koje jednostavno neće da se miri s takvom pozicijom. Tek kasnije ću otkriti autorefleksivnu moć Krležine kritičke formule o sentimentalnoj ljubavi spram hrvatstva, koju je on formulirao još dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali je sadržavala brizantnu aktualnost i za sve moje dileme, poslije Drugoga svjetskog rata. Pokazivala mi je kako nacionalna i crkveno-religijska zatvorenost i samoljublje funkcioniraju kao moćan etički anestetik - u zametku potiru poriv za objektivirano i kritičko gledanje na vlastite sramote, krivnje, zločine, guše sposobnost za empatijski odnos i osjećaj prema 'tuđim' patnjama i žrtvama, pretvarajući se u prešutni općenacionalni konsenzus o vlastitoj nedužnosti i žrtvovanosti - u cijelu jednu lažnu historiju. To, što se isti obrazac ponavlja i u slučaju svih drugih naših malih nacionalnih zajednica i historija, samo je još pojačavalo potrebu za njegovim radikalnim odbacivanjem" (BNR 48).

[34] U pogledu na ratne posljedice u Bosni i za žitelje Bosne, Lovrenović još 1996. piše da je uništena ta drugost kao kvintesencija Bosne: "Uništena je krunska tekovina bosanske socijalne povijesti i ključna civilizacijska crta bosanskoga iskustva i načina života: naviknutost na drugoga, drukčijega kao na sadržaj svakodnevnice, vlastitoga životnoga ambijenta." I nastavlja kako se raspao fini bosanski poliperspektivizam, ljudi Bosne ušli u "raj identiteta", prestajući biti Bosancima, već samo Bošnjacima, Hrvatima, Srbima (BKS 145. 147).

U eseju Bosanska soteriologija (2002) Lovrenović piše: "Bosanski multikonfesionalizam i multikulturalizam često se, osobito u kurtoaznim ili samohvalisavim izrazima, nekritički i apriorno proglašava neupitnom vrijednošću, vrijednošću po sebi. Doista, nije se teško složiti s idejom da u činjenici i iskustvu multikonfesionalnosti leži mnogo društveno i civilizacijski korisne energije, da to iskustvo jest duhovno obogaćujuće. I sam sam o tomu često pisao, motiviran najosobnijim osvjedočenjima i samopromatranjima. Došao sam čak do zaključka da je najviši izraz i stupanj toga bosanskog duhovnog iskustva, zasnovanoga upravo na dugotrajnoj svakodnevnoj blizini različitih konfesionaliteta i njihovih kultura, iskustvo alteriteta, sposobnost da-se-bude-i-drugi, a da se ne okrnji izvorni identitet" (KuV 93).