Ivica Đikić: Nad svim našim poljima
Nazvali Ivan i Josip Lovrenović s Ravanjskog polja, s Kupreške visoravni, oko podneva jednog lijepog ljetnog dana 2018. godine. Posramio sam se kasnije pred sobom zbog svoje samouvjerene i pretenciozne kategoričnosti: „Ako je i tamo vedro i sunčano, kao što je sad u Zagrebu, ja mislim, Ivane, da u ovom času nema čudesnijeg mjesta na svijetu.“ Poslije sam shvatio da s takvom hitrom odsječnošću reagiram samo na ono što me pogodi u intuitivno, iskonsko, neizbrušeno, nedotaknuto znanjem i pameću. Tih točaka u meni, nasreću ili nažalost, nema mnogo, zasad ih ne nalazim mnogo. Kupres je jedna od njih, jedna od rijetkih među tim malobrojnim točkama koja stane u neki donekle konkretni toponim.
Otprilike godinu i po kasnije, objavljen je „Ikavski zemljopis“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, GS Tvornica mašina, Travnik, 2019.), ukoričeni Ivanov putopis i Josipove fotografije. „Iza svega u pozadini – otvoreni beskraj Kupreškog polja u kasnom ljetnom poslijepodnevu, u raskošnoj zelenoj gami, s reljefom snažno oživjelim pod djelovanjem kosog sunca, pa se ističe svaki detalj.“ Osam dana ljeta 2018. ponešto prilagođenom rutom velikog fra Ivana Frane Jukića, čiji su život i djelo trajno Lovrenovićevo literarno nadahnuće, stotinu i sedamdesettri godine kasnije: Gornji Vakuf/Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Šujica, Livno, Glamoč i Rama. Kupreškoj visoravni pripalo je, barem iz moje vrlo subjektivne čitalačke perspektive, centralno mjesto te knjige satkane od golemog znanja, najšireg i najotvorenijeg razumijevanja te nesvakidašnjeg spisateljskog umijeća. Kupres je, uostalom, bio glavni cilj i davnog Jukićevog putovanja.
Impresivna je dubina i erudicija Lovrenovićevog uranjanja u suštinu tog komada naše ikavske zemlje, koja je sve više nego fizički teritorij, sve više nego čvrsto tlo pod našim nogama nesigurnima u neposrednom suočenju s divljom snagom pejzaža koja istovremeno očarava i plaši, ushićuje i paralizira, baš poput prizora divljih konja u nestvarnom plesu nad Borovom glavom, nad Šujicom i Livnom. Ispod i iznad jurkićevskih cvjetnih poljana zasijanih stećcima i vojničkim kostima, ispod i iznad nepripitomljenih šuma i vrtača, iza Zlosela, Zvirnjače i Otinovaca, iza Rastičeva, Malovana i Stožer planine, Lovrenović otkriva slojeve okrutne povijesti, ljudske patnje, iskonske radosti i mitova koji omamljuju, otkriva čitav jedan bajkoviti mikrouniverzum naših tajnovito ulančanih krških polja izmiješan s naturalizmom vjekovne borbe čovjeka s prirodom, čovjeka s čovjekom, dobra sa zlom. „Kupreško je nad svim poljima! I bukvalno: odakle god mu dolaziš, uspinješ se.“ Ključan je onaj veznik „i“ prije riječi „bukvalno“. Kupreško je, iz više perspektiva, nad svim poljima i o tome je središnji dio ove knjige.
Nitko kao Lovrenović ne umije postići da unutar svake rečenice, svakog pasusa, svakog poglavlja i cijele knjige neprestano vibrira odmak od crno-bijelog i u osnovi ignorantskog poimanja ljudi i zemlje o kojima piše. On putuje i obilazi da bi još naučio i da bi slici tog svijeta dodao još jedan sloj, još jednu boju, a ne da bi potvrdio svoja ideološka ili kakvagod uvjerenja i stavove. Taj osjećaj za nijansu i detalj, naročito u jeziku, to nije ništa drugo nego posljedica udubljenosti, intelektualne znatiželje i težnje da se književnim sredstvima pronikne do autentičnog, do istine. Književno majstorstvo ogleda se, pak, u profinjenom ispreplitanju klasičnog putopisa, kulturološko-povijesnog eseja i romanesknog pripovijedanja. Pripovijedati u eseju, a unutar fleksibilnih granica putopisnog žanra, to mogu samo rijetki pisci koji u sebi sretno sjedinjuju umjetnički talent i maštu s jedne strane, te fascinantno znanje i savršenu racionalnost, s druge.
„I tako, našeg četvrtog kupreškog dana dolazi čas da se oprostimo od Visoravni. Čudnovato smo se zbližili. Krajevi znaju imati karakter kao i osobe: osvoje te a da ne moraš ni znati čime, i onda to bogatstvo ostane u tvom trajnom vlasništvu ‘iza spuštenih trepavica’.“
Ivanov tekst i Josipove fotografije zbližit će s Kupresom svakog čiji je um otvoren za čudnovata i čudesna iskustva, za umjetnička hodočašća „tisnim putim, uskim klancim“, za putovanja koja se ne mjere u prevaljenim kilometrima već u nadvladanim predrasudama i preskočenim balvanima dogmi.
www.jergovic.com / ajfelov most, 23. 2. 2021.