Ivica Ivanišević, Tragovima Ivana Franje Jukića
Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis (Synopsis-GSTvornica mašina, Zagreb-Sarajevo-Travnik, 2019)
Ivan Franjo Jukić (1818.– 1957.) bio je franjevac, pisac, preporoditelj i navjestitelj moderniteta u otomanskoj Bosni. Kao gorljivi patriot pronosio je uvjerenje o važnosti upoznavanja svoje zemlje, koju je obilazio uzduž i poprijeko, ne samo magistralnim pravcima nego i zabačenim stazama. O svojim putešestvijama napisao je pet putopisa te prvi sustavni zemljopis i historiju Bosne i Hercegovine.
Ivana Lovrenovića dugo je kopkala ideja da krene njegovim stazama i rekonstruira fratrov itinerar, pa onda usporedi vlastite doživljaje s Jukićevim zapisima. No, kako to već u životu biva, naum je stalno, iz ovih ili onih razloga, klizao s vrha liste prioriteta, čekajući famozne bolje dane i sretnije okolnosti. Kad je pisac dospio u godine kad snage sustaju i kopne, osvijestio je neumoljivu činjenicu kako od njegova ambiciozna plana neće biti ništa. Zato se pokušao utješiti značajno reduciranim, ali još uvijek itekako zahtjevnim projektom: zaputit će se Jukićevim tragovima iz njegova posljednjeg putopisa iz 1945. i „predati se igri dvostrukoga gledanja” kroz fratrove i vlastite oči. Samo što je ovom prilikom vlastitost udvostručio krenuvši na put zajedno sa sinom Josipom, akademskim slikarom i scenografom, koji mu je sekundirao fotoaparatom, dojmljivo bilježeći postaje s njihova puta.
Stećci i bašluci
Ekspedicija koju bismo priručno mogli nazvati “Dva Lovrenovića traže Jukića” dogodila se u ljeto 2018., a zapisi s toga putovanja objavljeni su u knjizi “Ikavski zemljopis”, koju su zajedničkim trudom objavili zagrebački i sarajevski “Synopsis” te “GS – Tvornica mašina” iz Travnika.
Ako vam kažem da su se skitali po Bugojnu, Kupresu, Glamoču, Novom Travniku i Gornjem Vakufu/ Uskoplju, odnosno okolicama tih gradova, rekao sam vam sve i nisam rekao ništa.
I sâm si utvaram da ponešto znam o ponekim nabrojenim mjestima, ali sam tu neskromnu procjenu mogao objesiti mačku o rep nakon što sam se suočio s Lovrenovićima i njihovim librom.
Za početak, piščeva namjera bila je nepotkupljivo ortodoksna: ne slijediti Jukića otprilike i djelomično, nego doslovno i u cijelosti. Fratar, naravno, nije skitao automobilom, nego na konju, što je presudno odredilo i vrstu putova, odnosno staza kojima se kretao. Lovrenović, hvala bogu, nije uzjahao dorata, konjske snage kojima se služio bile su materijalizirane u limenoj škatuli, ali se trudio probijati istim pravcima kojima je išao i njegov prethodnik.
Samo tako je, valjda, moguće u nekoliko sati posjetiti mjesta uznemirujućih imena kao što su Zloselo, Mrđebare, Mokronoge, ili Zvirnjača.
Lovrenović i ovom prilikom ne putuje samo u prostoru, nego i u vremenu. To je, izvan svake sumnje, neizbježno ako ti je želja obići svaki stećak, nadgrobnik i bašluk, svaku nekropolu, groblje i mezarje na putu koji si sebi zadao, kao što Lovrenović jest. Ako je zacrtani prostor golem i širok, vrijeme se čini još nepreglednijim, jer se Lovrenović s lakoćom šalta iz suvremenosti na mnoge različite etaže povijesti, od one bliske, otprije dvadesetak godina, do one daleke, zakopane pod kamarom stoljeća. A ta je povijest jednako i službena i privatna.
Uznik pa izdajnik
Jedna dirljiva kupreška digresija vodi nas u mjesni zatvor prije otprilike pola stoljeća i pripovijeda o čovjeku koji je tamo zaglavio iz očinske ljubavi koja je zaključena strašnim ubojstvom. Naime, nesretni seljak bio je odveo svog jednogodišnjeg sina u Split u bolnicu. Nakon nekog vremena liječnici su mu rekli da dođe po maloga, jer oni više ništa ne mogu učiniti; preostaje samo čekati da se dječakova duša odijeli od tijela.
Na povratku kući, dok je s djetetom u naručju pješačio od Kupresa do svoga zabačenog sela, pogodila ih je snježna oluja, pa je odlučio mališanu prekratiti muke napojivši ga mlijekom u koje je pomiješao špirit. Sudac je bio nemilosrdni legalist, pa je slomljeni otac završio u zatvoru.
No, kako o tome Lovrenović može išta znati? Tako što je i sam jedno kraće vrijeme bio zatvorenik, jer je kao profesor u Mrkonjiću dospio pod sumnju da je hrvatski nacionalist. Taj zgođušni podatak sâm autor skrupulozno prešućuje, ali potpisnik ovih redaka ne želi, ako ni zbog čega drugog onda zato što znam da će iznervirati šljam koji je dva desetljeća kasnije otkrio vlastitu nacionalnost i onako usput razapeo bosanskog patriota Lovrenovića kao izdajnika.
“Ikavski zemljopis” eruditska je knjiga virtuoznog stilista, pisca koji svakom novom knjigom uvjerljivo dokumentira paradoks da jedan malešni, patuljasti narod ima veliki, golemi, nepregledni jezik.
Slobodna Dalmacija, Split, 28. 3. 2020.