Ivan Lovrenović

Za razumijevanje ove dvije knjige Ivana Lovrenovića mora se otići dalje od uobičajenih modernističkih mjerila i užanci. Najprikladnijim za taj zadatak čini mi se antropološko poimanje kulture kao povijesti čitanja prilagodbe neke ljudske zajednice na svoj okoliš, ili kako neka zajednica kodira svoje ugnježđivanje u stanište. Ovaj pristup novu dimenziju dobija s ekološkim svjetonazorskim prevratom, koji se u svijetu posebno razbuktao otkad Bosna i Hercegovina nije njegov aktivni dio, ali je i ranije imao slične forme, pa čak je i Antun Radić dom poistovjećivao s kulturnom tvrđom. Ono nam omogućuje uvid u razigranost i dijaloški proces između kulture i prirode u BiH, koji je neposredni ili posredni uzrok mnogih važnih zbivanja. Bosna i Hercegovina na tom polju stoji iznimno dobro: po  ključnim izrazima za vrijednosti prirode – geodiverzitetu i biodiverzitetu – je u samom europskom ili svjetskom vrhu. Zašto je njezina opća percepcija jako loša, zasluga je aktualne politike. Međutim, čak i kad je u pitanju fizički svijet, njegova se vrijednost ne da izraziti samo kroz prirodoslovlje, nego je kompleksan kulturni proizvod. Najbolji primjer je opća slika svijeta, u kojoj tvarna i netvarna priroda figuriraju kao temeljna građa, a ipak je sasvim jasno da je slika nadasve kulturno stvorena i određena. U Lovrenovićevim radovima ćemo se uvjeriti da po svojoj kompozitnosti i komunikativnosti ni bh. kultura ne zaostaje za prirodom, te da je ljudsko čitanje prirodne zadanosti tokom povijesti bio dijaloški proces koji nam je ostavio beskrajno vrijedna i unikatna kulturna rješenja. To pokazuje već i naslov jednog djela, Unutarnja zemlja, koje izvrsno priča kulturnu povijest Bosne. Srce Unutarnje zemlje se razvijalo u brdima okuženim rijekama, koje se širilo i stiskalo ovisno o povijesnoj prisili između Istoka i Zapada. Pripadala je osmanlijskoj civilizaciji Međuprostora, koja je snažno obilježila cjelinu bosanske kulture, pa i njezine sastavnice, uključujući i bosanski katolicitet koji se tokom 20. stoljeća pretočio u hrvatsku nacionalnu svijest. Taj katolicitet je, ističe Lovrenović, evropski po svojim ritualnim i liturgijskim obrascima i po literaritetu, a bosansko-orijentalni po cjelokupnom svome povijesnom mentalitetu, te životnom i kulturalnom habitusu. O cjelini te kulture Lovrenović govori u ove dvije knjige – Unutarnja zemlja i Bosanski Hrvati – koje se nadopunjuju, i čije je zajedničko objavljivanje zaista opravdan potez. Jedna predočava povijesni razvoj formi visoke kulture, koja na cjelinu Bosne često djeluje divergentno, a druga donosi uvide u različite prilike i odnose unutar pučke sastavnice te kulture. Pučka kultura, uvjerljivo prikazana kroz mnoštvo činitelja i situacija, postiže visok stupanj komunikativnosti i uvažavanja drugog, čak do svijesti da naše spasenje ovisi o našim djelima, a ne religijskoj pripadnosti. To otajstvo Lovrenović je primio od Dida, koji se nekoliko puta pojavljuje kao glas mudrosti tradicije. Nije ni čudo kad se vidi da je Lovrenović završio i studij etnologije, znanosti koja je neopravdano zanemarena u Bosni i Hercegovini. Za primjere takve kulture Lovrenović iznosi prekrcanu panoramu autentičnih i posebnih sociotopa i kulturnih mikrokozmosa srednje Bosne. Kroz sociokulturne sonde poput rakije, sevdalinke, akšamluka i sl. prikazuje njihove dubinske slojevitosti, a flashbackovima iz djetinjstva, kao što su noć uz kazan, barevske trešnje o sv. Ivi, ili ponoćka u Varcaru, integrira ih u zajednicu emotivne povezanosti i solidarnosti. Taj svijet nije prisilan ni privremen, njegovi članovi su za nj opredijeljeni u sebi kao za svoj svijet, naglašava Lovrenović bit njihova identiteta. U tome je jedna od veličina kulture: da čovjek svoje slučajno stanište kultivira u pravcu ljudskih ideala, učini zavičajem i promakne u, kako Lovrenović kaže, samo srce svijeta. Taj Varcar, koji fokusira kao metaforu pluralno srasle Bosne, ali i kao sredinu sposobnu dati, meni se čini, najtoplije od svih mogućih djetinjstava, djetinjstava koja cijeli svijet doživljavaju kao svoj dom, postupno je ruiniran, njegove složne komšije su rastjerane i ostale bez zavičaja, da bi danas od njegove hrvatske-katoličke sastavnice ostalo živo samo groblje. Iako smo o tome znali iz javnosti, Lovrenovićevi radovi nas bolno upozoravaju u bitnom – do koje mjere se taj proces danas u BiH nalazi u svojoj izrazito razgradivoj fazi. Sve to prolazi, rekao bih, u orijentalnom stilu. Dok bi Židov rekao „Nek se osuši desnica moja, / Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!“, a Nordijac razložio svaki detalj da bi dokazao svoje neotuđivo pravo, Bosanac to, nekako, doživljava kao osobnu nesreću. Lovrenovićeva kulturna povijest je vizionarska, duboka, faktografski točna i dosljedna, nije licemjerno neutralna, nego univerzalno odgovorna i domaćinski brižna. To njegova djela čini jedinstvenim i ključnima u povijesti Bosne i Hercegovine. Lovrenović ih ne radi u sklopu nikakva velikog projekta kojeg bi, očekivano je, odobrila neka odgovorna institucija; na njemu nema pomagača ni suradnika; niti je za njega novčano potpomognut. Nije član ni jednog znanstvenog državnog projekta, nije šef nekog vladinog resora ili visoke kulturne ustanove, nije član ni jedne od tri do pet-šest državnih akademija u regiji, niti počasni doktor i jednog sveučilišta u regiji. Tek povremeno, zaskakuju ga pojedini seoski momci nacionalne kulture, željni dokazivanja. Doduše, među tîma nema ni ozbiljne konkurencije. Vladajuće politike u Bosni i Hercegovini i njihovi dobro plaćeni epigoni promiču nakaradne kulture, koje rečenu bosansku polivalentnost pretvaraju u sakate kulturne kanone. Koje njezinu sposobnost univerzalnog sporazumijevanja pretvaraju u nesposobne da razumiju sebe sâme. Njezinu ljudsku toplinu i solidarnost izvrću u moloha koji guta ljudske živote. Bosanski pojam komšiluka tema je suvremenih kretanja u zapadnoj sociologiji lokalnih zajednica, a ovdje predmet ignoriranja. Kulturne institucije s impozantnom baštinom su bačene pod noge, kulturna politika se ne ostvaruje kao obaveza ni jedne vlade. (Kakva uopće može biti jedna država ako nema kulturnu i prostornu politiku?!) U takvim uvjetima, prominentni kulturni toposi, umjesto da nas čine srcem svijeta, nerijetko su predmet crnih kronika: Mostar, Jajce, Vjetrenica, Baščaršija, Počitelj, Stolac… Primjerice, Jajce, koje je cijelu svoju povijest davalo zajednici posebnu refleksiju (Stojan Vučićević: Blažena je voda što rađa kamenje), danas ubijaju u temelju: umjesto proizvodnjom sedre, koja je sve rodila, vodopad pridržavaju armiranim betonom. Ili Vjetrenica: afirmiraju okolnu baštinu kao nacionalne spomenike, a Vjetrenicu, čija je priroda bila inspiracija svega duhovnog života, prepuštaju političkim hijenama i duhovnim bogaljima. Lovrenović nas oprema da razumijemo taj rasap između mudrosti ugnježđivanja u bogata bosanska staništa, koja je odlikovala bosansku kulturnu povijest, i njezine destrukcije, koja se izvodi pod firmom kolektivnih interesa. Također, njegov primjer pokazuje da u kulturi nisu važne postotne veličine etnija, jer, evo, sâm jedan čovjek učini prinos kulturnoj baštini koji će je obilježiti za sva vremena. Pokazuje nam da hrvatski prinos bh. kulturi ne čini 21, 17 ili 10 posto, niti se može mjeriti u kvadratnim kilometrima, nego je, ovisno o našem angažmanu, sastavni dio svakog pojedinog postotka i svakog pedlja zemlje. Ufam se u teoriju dugog trajanja, na koju se Ivan Lovrenović rado naslanja, koja otvara mogućnost za tumačenja da je ovo jedna od ne baš rijetkih epizoda koje su iz temelja uzdrmale dobro biće Bosne, i da će se ono uspjeti obnoviti, možda čak i za našeg zemana. Tome bi nas približilo novo čitanje nesagledivo vrijedne prirode i krâjina Bosne i Hercegovine, bazirano na ekološko-antropološkom svjetonazoru. Ono bi nam otvorilo pogled na bitne vrijednosti, vratilo samopouzdanje i omogućilo sretnije usklađivanje svih interesa, ne samo prirodnog okružja, nego i svih kulturnih sastavnica. Zacijelo, bila bi to prilika da Bosna i Hercegovina opet postane najbolji od svih zavičaja, ali i prilika za ostvarenje one „otvorene i radosne koncepcije hrvatske nacionalne kulture, koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakve jesu, sa svim što sobom nose“. Koncepcija fra Joze Markušića, na kojoj tako posvećeno govori i koju tako nadahnuto promiče Ivan Lovrenović.