Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: »Pripadati i ne pripadati«, Ex libris, Rijeka, 2021.

Novi list, Rijeka, 5. lipnja 2022.

Ivan Lovrenović nesporno je jedan od najboljih znalaca kulturne povijesti, ali i onoga što možemo nazvati duhom Bosne (i Hercegovine); do sada je ispisao čitavu biblioteku eseja, romana, putopisa, kulturno-historijskih studija, kronika i sve to objavio u tridesetak knjiga od kojih je gotovo svaka svojevrsni književni biser. Piše naizgled lako i jednostavno, ali to je prije svega rezultat njegovog dugogodišnjeg, mukotrpnog bavljenja bosanskohercegovačkim temama s kojima je duboko intimno i profesionalno saživljen. Podneblje u kojem je odrastao (Mrkonjić-Grad), u kojem se intelektualno formirao, a poznaje ga u dušu i u njega je istinski zaljubljen, trajna mu je inspiracija koju je uspio uzdići do svojevrsnog simbola, čak paradigme. Ali, ta njegova ljubav daleko je od nekakve isprazne zanesenosti; upravo suprotno, puna je utemeljenih kritičkih refleksija, objektivnog promišljanja, iako iza gotovo svake rečenice izbija opčinjenost i očaranost svim ljepotama tog tako duhovno bogatog i raznolikog prostora, po mnogo čemu jedinstvenog u svijetu. I upravo o toj bosanskoj jedinstvenosti, neponovljivosti i začudnosti povijesnog razvoja i bivanja, Lovrenović nadahnuto, slobodno mogu reći, tako mudro, otmjeno i dobronamjerno piše.

Intelektualac od formata

Za svoj je rad do sada pobrao niz književnih nagrada, ali prije svega bih spomenuo dvije njegove knjige koje bez pretjerivanja mogu uvrstiti među ono najbolje što je o bosanskim Hrvatima ikada napisano. Prva je »Bosanski Hrvati, eseji o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture«, a druga »Unutarnja zemlja«, knjiga o kulturnoj povijesti i raznovrsnosti BiH koja mu je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, između ostalih na engleski, njemački, češki.

Prije rata godinama je radio kao urednik u sarajevskim izdavačkim kućama, a nakon rasplamsavanja sukoba i u BiH jedno je vrijeme proveo u egzilu (Zagreb i Berlin), da bi se potom vratio u Sarajevo gdje danas u izdavačkoj kući Synopsis uređuje izabrane spise bosanskih franjevaca od 18. do 20. stoljeća naslovljene »Iz Bosne Srebrene«.

Do sada je u ovoj ediciji tiskano deset tomova i zahvaljujući Lovrenovićevom predanom radu možemo bolje razumjeti prohujala vremena teritorijem male, a duhom velike zemlje i lakše se možemo snaći u bosanskohercegovačkim povijesnim i kulturološkim labirintima, uočiti njezino bogato nasljeđe koje je još uvijek velika, a tako izazovna terra incognita. Zahvaljujući Lovrenoviću tajne ljepote BiH polako se (raz)otkrivaju i fasciniraju svojim sjajem i (o)porukom. I da zaključim: ova lauda posvećena Ivanu Lovrenoviću više je nego zaslužena; svaki istinski ljubitelj književnosti, posebice one s bosanskohercegovačkim predznakom, trebao bi mu se duboko pokloniti za sve što je napravio, a nadam se i još će. U daleko bogatijim i kulturno razvijenim sredinama takav posao rade čitavi instituti i zavodi, a ovdje, u nas, to radi jedan čovjek, gotovo sam; bez njegova doprinosa sve južnoslavenske kulture i po opsegu i sadržaju ostale bi daleko siromašnije i nedorečenije.

Lovrenović je intelektualac od formata kojeg bi poželjela svaka kulturna sredina, daleko veća i jača od ove naše, a mi doprinos tog čovjeka nekako minoriziramo i marginaliziramo, a trebali bi biti ponosni što takva osoba živi i radi među nama.

Pišući o već spomenutoj knjizi »Bosanski Hrvati« (Durieux, Zagreb, 2002.) sastavljenoj od feljtona koje je Lovrenović objavljivao u tjedniku Feral Tribune (u nastavcima od prosinca 2000. do ožujka 2001.) prof. dr. Ivo Banac je zaključio: »Lovrenovićeva je kronika pisana shakespeareovskim osjećajem za tragediju. On raščlanjuje uspone i padove bosanskih Hrvata, ali uvijek pod dojmom njihove novovjeke nesposobnosti za realnu procjenu vlastitog položaja, mogućnosti i stvarnih interesa. Potekla iz temeljite kritike tuđmanovskog svehrvatstva koje je bosanske Hrvate dovelo do ruba uništenja tijekom 1990-ih godina, ona traži alternativnu paradigmu za hrvatsku budućnost u BiH u onoj franjevačkoj tradiciji koja snagu pronalazi u slabosti. Citat iz jajačkih zapisa fra Josipa Markušića, pisanih za Drugog svjetskog rata sadrži sve što je potrebno znati za bolju budućnost: Što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost. U hrvatskom povijesnom pismu davno nije bilo temeljitije i ozbiljnije knjige, koja je ujedno, da se poslužim Lovrenovićevim riječima: lijepa do bola«.

Ratni dnevnici fra Josipa Markušića

Ovaj citat bi se komotno mogao primijeniti i na najnoviju Lovrenovićevu knjigu »Pripadati i ne pripadati« (Ex libris, Rijeka, 2021.) koja je svojevrsna apologija integritetu zemlje koju voli, s kojom mu je teško, ali bez koje ne može. Zapravo, posvema je irelevantno piše li Lovrenović o franjevcima, Bosni Srebrenoj, Drugom svjetskom ratu ili o ovom najnovijem, dakle, piše li o velikim povijesnim i prijelomnim događajima ili malim ljudskim sudbinama, sve to sklapa u jednu veličanstvenu građevinu u kojoj se svaki dio, pa makar bio i najmanji dnevnički fragment, savršeno nadopunjuje s drugim ocrtavajući jednu veliku priču.

Knjigu eseja »Pripadati i ne pripadati« Lovrenović je podijelio u tri cjeline; prva je »Rub kao dom« u kojoj se bavi bosansko-franjevačkim katolištvom, doprinosom franjevaca književnosti BiH i uopće kulturnim bosanskohercegovačkim identitetom. U drugom dijelu naslovljenom »Koji Buenos Aires« secira hrvatsko pitanje prije i nakon Bleiburga i sve tragične zablude i krvave tragove za koje, u prvom redu krivnju snose ustaše. Posebice je inspiriran tekstovima o jasenovačkom logorskom iskustvu i uzništvu Antuna Barca i Ilije Jakovljevića kada je, kako sam kaže, shvatio svekoliku zabludu i užas ispraznog i ekstremnog hrvatskog nacionalizma.

Prelistavajući već spomenute ratne dnevnike fra Josipa Markušića (jajački gvardijan od 1922. - 1928., potom na službovanju u Beogradu, da bi se pred rat 1940. vratio u Jajce) saznajemo niz važnih stvari, ali prije i iznad svega upoznajemo snagu ovog iznimnog čovjeka odlučnog da svjedoči o istini. Dodajem samo mali citat u kojem nam Lovrenović oslikava njegov lik i djelo: »Kao svećenik i katolički vjernik Markušić je cijelim bićem prije svega franjevac bosanskog formata. On je predstavnik tradicionalnog, čak konzervativnog bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi… Ali ima osjećaj za istinske probleme svijeta (treba li napominjati, vezane za sadržaje za pojam socijalizma); dakle, čak pola vijeka prije Drugog vatikanskog koncila, socijalnog nauka Crkve i latinoameričke teologije oslobođenja…Markušić je među franjevcima i katoličkim intelektualcima 20. stoljeća u BiH jedinstvena pojava s izgrađenim pogledom na svijet – praktično-teološkim, socijalno-etičkim, povijesnim, kulturno-estetskim, političkim…S takvim idejama i stavovima ostavio je ovaj neobični fratar primjer i baštinu koja ima živu moć da čovjeka misaono zaokuplja i etički obavezuje, bio on vjernik, ne bio, pripada li ovome ili onome narodu, ili ne pripada ni jednome, nego pripada ljudstvu koje s nemirom i s nemirenjem gleda na svijet i na život ljudski«.

Čuvar kulture u nestajanju

Treći je dio posvećen temi Andrić, liku i djelu velikog pisca koji za Lovrenovića ima gotovo kultni status, ali ne u smislu nekakvog stvaralačkog obogotvorenja, jer autor ove studije jednostavno ne pripada tom i takvom tipu ljudi, radi se o uvažavanju iznimnog pisca koji je otvoren za sva kritička propitivanja, stalne sumnje i istraživanja, a istodobno iskreno oduševljen onim što (pro)nalazi. Lovrenović kaže: »Andrić je u moj emocionalni život pao zarana, u djetinjstvu, kao ošamućujuće otkriće da moj mali svijet kojemu ne pridajem nikakvu važnost izvan njega samog, ipak ima važnost i veličinu… Mnogo prije nego što mi je književnost postala pozivom, Andrić mi je otkrio moć književnosti, načinom na koji je u dubinskom smislu oblikovao i reflektirao taj meni toliko blizak svijet i jezik i kako ga je otvorio za opću recepciju«.

U inspirativnom pogovoru (»Opus u nastajanju o kulturi u nestajanju«) dr. Nebojša Lujanović je konstatirao: »Lovrenović je čuvar jedne kulture na izumiranju. Sve svoje tekstualno i intelektualno djelovanje, a time i sam život vezao je za dva svijeta. Prvi je bosanskohercegovački, onaj koji se temelji na isprepletenosti svojih različitosti, gdje je upravo ta različitost njegova differentia specifica. Drugi je onaj koji nose srednjobosanski Hrvati, sastavni dio tog nad-svijeta. Oba pokušaja jednaka su pokušaju da se među stisnutim prstima sačuva voda«.

Bosanski franjevci

Pišući o bosansko-franjevačkom katolištvu Lovrenović polazi od teze da se kroz stoljeća osmanlijskog vladanja Bosnom, u okolnostima života »u svojoj zemlji, a u tuđem carstvu«, u tragičnoj borbi za religijski identitet kao i egzistencijalni opstanak formirao psihološki, povijesni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca. Taj bosanskokatolički identitet korespondira sa bosanskohercegovačkom, kao i hrvatskom cjelinom, ali je i diferenciran u odnosu na obje; ova raznolikost nije toliko jaka da bi taj varijetet prerastao u zaseban identitet, ali ipak dovoljno je jak da se ne stopi bez ostatka s jednim od dva navedena. Sve do modernih vremena, u kulturološko-civilizacijskom smislu postojano je odolijevao podčinjavanju i (p)ostao prepoznatljiv kao zaseban balkanski mikro-identitet, kao južnoslavenski i europski unikum.

Povijesni profil bosanskih franjevaca i katolika djelo je dugotrajne, često mučne akulturacije, živog integracijskog procesa iz kojeg se rađa lik franjevca, svećenika, redovnika koji je sve to na svoj »bosansko-otomanski« način. To nije nikakva mimikrija preživljavanja (kako ih se želi amnestirati od tzv. poturčivanja), već je to puni identitet u kojem su se bosanski fratri osjećali kao kod kuće, svoj na svome i s kojim su se, i to s pravom, ponosili. Ali, taj se identitet ne iscrpljuje samo u vanjskim formama, već je za njega mnogo važnija tzv. unutarnja opredijeljenost za taj svijet kao svoj, vlastiti svijet. Tu se krije nukleus ovog začudnog fenomena i identiteta kojem je Lovrenović posvetio i još uvijek, na našu sreću čini, najljepše i najumnije stranice svog zadivljujućeg stvaralačkog opusa. Zahvaljujući velikim žrtvama, odricanju kao i stradanjima franjevaca, ali i njihovim zalaganjem, sačuvana je biološka supstanca katoličko-hrvatskog naroda u Bosni kao i njegov vjersko-kulturni i nacionalni identitet. Kako piše Lovrenović: »Bez franjevaca život ovog svijeta bio bi tek tupo i puko vegetiranje«. Naravno, sve je to imalo i svoje naličje koje se manifestiralo (i) u neslaganju franjevaca i etabliranih crkvenih struktura i to još prije 1878., tj. prije uvođenja redovitog crkvenog ustroja koji je modelirala Austro-Ugarska, odnosno njezina vlast na tom području.

Jasenovac i Bleiburg

Ali, ako (pro)čitamo Lovrenovića, lakše možemo shvatiti razloge tog nesporazuma koji praktički traje do danas. Ambivalentni odnos etablirane Katoličke crkve i bosanske, redovničke, franjevačke zajednice Lovrenović rezimira riječima: »Nitko još nije potpuno i nepristrano osvijetlio taj silno zanimljivi konfliktni odnos između franjevaca i dijecezanske crkvene strukture u BiH, ali je izvjesno kako on u sebi nosi razlike zbog kojih bi se u slobodnijim terminima moglo govoriti o dva različita katoliciteta – ako ne u doktrinarno-teološkom, u kulturno-mentalnom smislu i u životnom stilu svakako«.

Na teme stradanja Hrvata u Bleiburgu i o tragediji Križnog puta Lovrenović je i sam obiteljski obilježen ovim martirijem, potrošio »dosta mastila«, smatrajući kako je to velika i važna tema koju treba osloboditi »političkog ritualiziranja« i konačno objektivno i kritički propitati uzroke te tragedije. U tom kontekstu tragediju Bleiburga nije moguće posvema  pojmiti bez razumijevanja druge velike hrvatske tragedije (i sramote), one u ustaškom logoru smrti u Jasenovcu.

Ako iz priče o Križnom putu isključimo Jasenovac, do pune ili barem približne istine o tim događanjima nikada nećemo doći. Lovrenović se pita: »Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj cvijet i snaga naroda nađe u takvoj strašnoj situaciji – bukvalno u redu za klanje. Dok su se njegovi čelnici i časnici…na čelu s onim najvišim, poglavnikom, izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama sa svojim zlatom kao posljednji bijednici i defraudanti. O kakvom stanju duha i svijesti govori to da se o tome ne govori? Da se nitko ne upita: k vragu, pa valjda je svemu tome prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna i neki ljudi koji su je kreirali i vodili«.

Jugoslavenski komunistički režim imao je jake razloge (s)kriti i tabuizirati Bleiburg, jer tamo se odvijala prava drama, a koliko je krivih, koliko nevinih ljudi bez suda bilo ubijeno, to nikada nećemo saznati. Ali, još manje je shvatljivo, piše Lovrenović, zašto je Bleiburg, tu ozbiljnu nacionalnu traumu, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala ustašonostalgijom oduzevši tako ovom strašnom simbolu vjerodostojnost i važnost, profaniravši tako njegov istinski tragizam.

Esej o Andriću

I na kraju nekoliko riječi o Ivi Andriću, velikoj i trajnoj Lovrenovićevoj inspiraciji koji je, po njemu, najbolje i najdublje proniknuo u smisao bosanskog duha i duše: »Andrić je jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je – u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet – nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet«. U eseju »Ivo Andrić, paradoks o šutnji« Lovrenović je pokušao obuhvatiti ne samo njegov lik i djelo, već i recepciju njegove književnosti s različitih aspekata, a radi se o opusu u kojem su se dodirivala dva oprečna svijeta: jedan modernistički, a drugi konzervativni svijet osmanlijske Bosne u kojem se uvijek »dram radosti dušom plaćao«. Kroz priču o Andriću problematiziraju se složena pitanja identiteta koja je Lovrenović minuciozno obradio pojašnjavajući i danas prisutne zablude o »Andrićevoj nedosljednosti «koje mu je pripis(iv)ala književna čaršija. U temelju takvog koncepta leži predrasuda kako se pitanje nacionalne pripadnosti u nas definira prije i iznad svega etničko-vjerskim porijeklom. Ali, piše Lovrenović, iz perspektive samog pisca Andrić je itekako dosljedan u žilavoj borbi za identitet, samo što se ona nikako ne podudara s onom koja vlada u javnosti.

Srpsko-hrvatsko-bošnjačko/muslimanski stereotipi o Andriću neodvojivi su od ideologijskih slika i obrazaca. Andrićevo navodno prosrpstvo/jugoslavenstvo, indiferentnost spram hrvatstva ili antimuslimanstvo prelamaju se kroz različite prizme, transhistorijske paradigme i ideologeme, a jedan od ključeva za razumijevanje te složene cjeline svakako je vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne. Trajala je četiri stoljeća, a o tome u nas nikada nije dosegnuto nekakvo koherentno stajalište. Lovrenović tvrdi: »U Andrićevom se opusu Bosna pojavljuje kao cjeloviti mikrokozmos i njega jednako zanimaju svi elementi i fenomeni tog svijeta. Muslimanska tema – treba li to uopće spominjati – jedan je od tih elemenata i to uslijed povijesnih okolnosti svakako najmarkantniji«.

Obje nacionalne ideologije; turkofobna (srpska/jugoslavenska i djelomice hrvatska) kao i turkofilna (bošnjačko/muslimanska) Andrićem se samo služe ignorirajući karakter njegova književnog teksta, a on je najbosanskiji pisac i, kako kaže Lovrenović: »Pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti«. Kod jednih se nalazi na niskim granama, drugi ga pogrešno cijene, ali to više govori o nama samima negoli o Andriću.

Fra Petar Alović (ne Andrićev suvremenik, već onaj iz 18. stoljeća) savjetovao je mlađim fratrima: »Zapiši, pa će i bog upamtiti«. Upravo je tom plemenitom misijom bio vođen i Ivan Lovrenović, jer on jako dobro zna kako vrijeme bosanskim Hrvatima na domicilnim prostorima neumitno »curi«, da su ti prostori sve više nalik Atlantidi koja pred našim očima nestaje i jedino što se još može učiniti jest: sve (p)opisati, sakupiti, zabilježiti, kako ne bi zauvijek nestalo. To je borba s vremenom, ali i vjetrenjačama, ali zar i cijeli Lovrenovićev stvaralački, književni život nije nalik borbi s vjetrenjačama. On se ne predaje, rukovodi se kao svaki pravi gospodin već gotovo zaboravljenim geslom duhovne aristokracije: »Časnije je (iz)gubiti, nego li pokleknuti«.