Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, "Nestali u stoljeću", Fraktura, Zagreb, Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2013. Od Selimovićeva romana "Derviš i smrt", po mojemu mišljenju, na ovim prostorima, mislim prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu, nije se pojavila važnija knjiga od Lovrenovićevih "Nestalih u stoljeću". Međutim, kod ovog tipa literature, ne treba smetnuti s uma i subjektivnost. Ona proizlazi iz onoga što bi mogli nazvati romanom o Atlantidi, nestalom svijetu, a ova knjiga to, između ostalog, jeste, jedna andrićevski obuhvatna povijest jednog izgubljenog svijeta, samo što Lovrenović svoju arhitekturu ne gradi oko čvrstog i postojanog uporišta kao Andrić oko višegradske ćuprije. Subjektivnost proizlazi iz jednostavne činjenice: koliko nas se tiče svijet koji se otkriva pred nama.  Pokušat ću to pojasniti jednim mjestom u knjizi. U 4. poglavlju postoji sljedeći dnevnički zapis: "Što s ovim starinskim svijetom koji se ne da zaboraviti, koji neće da iziđe iz tebe? Taj stari svijet liskovačke, katoličke Bosne, sa svim njegovim jalovostima, pregaženostima, i s njegovim lijepim skromnim tajanstvima i mudrostima. Nikome on ništa ne znači. Andrić je znao što je to. Uz mnogo toga drugoga što je znao, i što nije znao." Pored priče o nestanku jednog svijeta, odnosno unutar nje, teče priča o "nestalom" ocu koji je simbol svih "nestalih" u 20. stoljeću. Ta priča uvire u onu prvu, poput fraktala, i funkcionira kao Atlantida unutar Atlantide. Ona otvara roman, dok njenu pretpovijest pratimo u petom poglavlju knjige, "Liber memorabilium". To je priča o Odiseju koji se nikada neće vratiti, kako je pripovjedač na jednom mjestu naziva. Odisej se Polifemu na jednom mjestu predstavlja kao Nitko. "Nestali" su upravo to: Nitko, kao Odisej. Kada se pojavila ova knjiga, krenula su razna osporavanja koja su se u većini slučajeva svodila na formalno: je li nešto roman ili nije. U formalnom smislu usporedio bih ovaj roman s jednom velikom knjigom, možemo je nazvati romanom, zbirkom kratkih priča,  epistolarnom ili fragmentarnom prozom... Kako god tu knjigu nazvali, nećemo pogriješiti. Radi se o "Crvenoj konjici" Isaka Babelja koja opisuje pohod Buđonijeve "crvene konjice" na Poljsku, 1920. godine. Nailazio sam na rasprave koje ovu knjigu smatraju romanom. Zašto ne? Međutim, i u suštinskom ove dvije knjige imaju dodirnih točaka. Obje su knjige o Atlantidi, o potonulom nestalom svijetu. Babeljeva konjica stvara Atlantidu svojim brutalnim pohodom, dok je Lovrenovićeva zadana. Dovoljno je i ovo da zaključimo priču o formi, ova knjiga je definitivno i roman, a što je još važnije radi se o sjajnoj literaturi. Uzgred, knjige o Atlantidi traže stanovitu dozu intimnosti, ticanja, empatiju. Ako to ne postoji, moguća su svakakva čitanja, pa i ona ideološka, a bilo ih je. O ideološkom tumačenju književnosti najbolje je pisao Krleža prije više od pola stoljeća, a ni dan danas tom se njegovom tekstu nema što dodati. Ideologija i ždanovizam nisu nešto što je svojstveno književnosti. Ovdje bih, također, podsjetio na Krležinu obranu srpskog nadrealiste, pjesnika, književnog kritičara i esejista Marka Ristića od ideoloških napada tadašnjih ždanovista koji su se okomili na Ristićevo "pisanje pisanja radi", jer književnost, po njima, mora biti u službi revolucije, odnosno ideologije. O tome sam pisao povodom jedne druge knjige ("Orgulje iz Waldsassena" Nebojše Lujanovića), ali vrijedi ponoviti. "Pisanje pisanja radi", odnosno "iz potrebe jače od koristi i razuma", kako  kaže Meša Selimović u uvodnim rečenicama svog remek-djela "Derviš i smrt", jedina je istinska piščeva motivacija. Lovrenovićeva knjiga napisana je u tom ključu. A takve knjige ostaju. Povodom ideoloških interpretacija romana dodao bih samo jednu iskonstruiranu dilemu koja otkriva svu golotinju sličnog književnog postupka: Je li treba iz dječakove glave, dok sluša nizanje bivših nestalih, "ruku iz groba", na radiju, iščekujući čudo, progovoriti zreli autor koji poznaje sve zamke i uzuse političke korektnosti? Ne treba, naravno. U suprotnom, knjiga bi bila ideološki savršena ili ništavna, ovisno s kojeg kraja političke batine ju promatramo, ali to više ne bi bila literatura, već beživotna, bezvrijedna laž, virtualni, uljepšani odraz u zrcalu. (Kada smo kod ideološke književne kritike, a koja danas na ovim prostorima, paradoksalno, gotovo prevladava, pala mi je na pamet jedna sjajna knjiga: "Žena kojoj sam čitao" suvremenog njemačkog pisca Bernharda Schlinka po kojoj je snimljen hollywoodski blockbuster s Kate Winslet u glavnoj ulozi. Kako bi se Schlink proveo kod ovog tipa kritike? Knjiga, naime, s neskrivenom empatijom govori o Hanni Schmitz, pripadnici SS-a, zatvorskoj čuvarici u Auschwitzu koja je zbog stvarnih grijeha osuđena na doživotni zatvor. Filmska Hanna Schmitz također je prikazana s empatijom: Kate Winslet je dobila Oscara za najbolju žensku ulogu za taj film, "The Reader".) Prvi dio romana, "Pepeo, uspomene", govori o djetinjstvu. Dva su glavna motiva: potraga za "nestalim" ocem čiji je simbol krležijanska "ruka iz groba", te sudbina Varcara, Mrkonjić Grada,  u "Švabinom", Drugom svjetskom i posljednjem, "našem ratu", da ga tako nazovem. Tu, također, saznamo za sudbinu Marka Mesića, Lovrenovićeve amblematske "ruke iz groba", čovjeka koji je u Drugom svjetskom ratu služio objema ideologijama koje su obilježile 20. stoljeće. Kao ratni zarobljenik u Staljingradskoj bitci, Rusi su ga postavili na čelo takozvane "Jugoslavenske legije", sastavljene od ratnih zarobljenika Sila osovine, koja je uspješno sudjelovala u završnim operacijama Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije. Po nekim informacijama, Mesić je, kao nagradu za ratne zasluge, zatražio samo jedno: da ga se ostavi na miru, dok je sudbina njegovih vojnika obavijena velom tajne, oni su "nestali". Mesić je, također, tipičan primjer "balkanskog topovskog mesa", fenomenu o kojem je prije Lovrenovića nemilosrdno, oporo i s gorkom empatijom progovorio tek Krleža. A ovo je, usudio bih se reći, bosanskohercegovačko pitanje svih pitanja 20. stoljeća. I ne samo njega. Spominje Lovrenović i Monte Melletu i pokušaje da se "topovsko meso" ideološkom alkemijom pretvori u junake, u mitske Salaminske vojnike koji spašavaju svijet. Ovdje Lovrenović, posredno, nameće jednu dilemu. Smiju li ideologije suditi fenomenu koji stvaraju, fenomenu ljudskog, topovskog mesa? Najbolji odgovor je ponudio Marko Mesić. Iako kontekst nije odgovarajući, da bismo podcrtali njegove navodne riječi, može nam poslužiti jedna rečenica iz Bulgakovljeva romana "Majstor i Margarita". Kada Levi Matej raspravlja s Wolandom o Majstorovoj sudbini, on u jednom trenutku kaže: "On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio spokoj." To je, dodao bih, jedina dostojna "nagrada" rijekama žrtvovanog topovskog mesa. Matejev "spokoj" i najljepša kršćanska fraza, "počivao u miru", u slučaju "nestalih" postaju sinonimi. Drugo poglavlje, "Did govori", ispisano je u književnom maniru koji je kanonizirao Ivo Andrić u svom remek-djelu "Prokleta avlija". Pripovjedač stvara svoj svijet na osnovu priča drugih, koji, opet, neke svoje priče stvaraju na osnovu tuđih. Ti glasovi koncentrično se šire od središta događaja, a na površinu dolaze iz drugog, trećeg, četvrtog kruga, i taj višeslojni diskurs počesto do apsurda iskrivljuje ionako iskrivljenu i grotesknu stvarnost, te priziva stanovitu dozu mitologizacije. Kod Lovrenovića je, začudo, nema: pseudomitovi njegova djeda su topli, osvijetljeni nekom veselom ustrajnošću i usudom, ispripovijedani vedrim fatalizmom, koji nam se na ovim prostorima često pripisuje. Uglavnom s pravom, dodao bih. Vrhunac ove knjige, po mom mišljenju, dvije su priče koje otvaraju centralni, treći dio romana, "Bosna Argentina". Radi se o dva pripovjedačka bisera, pričama "Zvjezdani plašt" i "Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima". Priča "Zvjezdani plašt" uklopljena je u tkivo romana kišovskim montažnim postupkom, da ga tako nazovem. Naime, ne samo ove, već i većina ostalih priča iz "Bosne Argentine" su svojevrsna "enciklopedija mrtvih" Lovrenovićeve Atlantide. Ovdje treba napraviti malu digresiju i ponovo se vratiti formi radi male usporedbe. Hvaljena prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Kanađanka Alice Munro najpoznatija je po pričama. Ona često "protrči" u nekoliko kratkih odlomaka kroz živote svojih likova, a zatim se fokusira na najvažniji period, "highlights", kako se to danas voli reći. Književna kritika njene priče voli nazivati minijaturnim romanima ili skicama za roman. Priča "Zvjezdani plašt" napisana je u sličnoj maniri. Priča se, začudno,  fokusira na Zvizdovićev susret s Jurajem Dragišićem, fratrom porijeklom iz Srebrenice, intelektualnom europskom zvijezdom tog vremena. On osjeća strah i nelagodu pred taj susret, a nama preostaje samo iz tog straha čitati Zvizdovićev strah pred susret s El Fatihom, možemo ga umnažati i pokušati ga na taj način shvatiti. Ipak, ova priča doživi još jedan obrat, onda kada ga najmanje očekujemo, te slijedi prava poanta priče, i fra Anđelovog života, koja nema nikakve veze s onim po čemu je on najpoznatiji, po sudbonosnom susretu na Milodražu. Ima, zapravo, veze, ali ta veza nije unikatna, zvizdovićevska, ona je identična za fra Anđela i ostalu njegovu minoritsku subraću. Radi se o herezi, to je ta poanta, odnosno odnosu prema njoj. Fra Anđeo odlazi jedne nedjelje u crkvu Santa Maria de la Flore u kojoj propovijeda najpoznatiji heretik tog vremena, Girolamo Savanarola.  Ili pobunjenik, luđak? Teško je jednom riječju definirati Savanarolu. Suvremeni izraz disident možda je najprimjereniji. Fra Anđeo ostaje zgranut snagom i sugestivnošću Savanarolinih riječi i shvati kako je prema tom čovjeku teško ostati ravnodušan. On je sav od krajnosti, ne postoji sredina, može se biti uz njega ili protiv njega. Savanarolina propovijed nagna fra Anđela na preispitivanje vlastitog, ultimativnog i negativističkog odnosa prema "krstjanima", "svojim" hereticima. Shvati da je griješio. I slijede rečenice koje bolje od bilo kakve teološke rasprave sažimaju bit hereze. "Ali tko bi na zadnjem sudu znao reći: gdje je prava vjera? Može li tko na zemlji reći: u mene je, u tebe nije? Ako je tako, kome će ona krv i one suze na glavu?" Ako vam se nešto u ovim fra Anđelovim riječima učinilo poznato, ako ste ih automatski primijenili na našu sivu svakodnevnicu, niste pogriješili. U drugoj priči ciklusa, "Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima", pratimo fra Matiju Divkovića, utemeljitelja moderne književnosti u Bosni i Hercegovini, koji u Veneciji lije slog bosanske ćirilice, potom svojom "kutijom olovnih slova" tiska knjige, svoj "Nauk karstianski" i prijevod Heroltovih "Sto čudesa". Ta čuvena Krležina misao o pismu, slovima kao jedinom što nam je preostalo u obrani ljudskog ponosa, primijenjena na Divkovića dobiva nešto drugačije konotacije. Naime, Divković je prisiljen sam izraditi svoju "kutiju slova". On, eto, u dalekoj Veneciji nije imao na raspolaganju ni tu "jadnu" krležijansku "kutiju slova". Fra Matija je tvrđi i dogmatičniji lik od fra Anđela. I sav je u grču. Za razliku od fra Anđela, koji je spreman preispitati heretičko i vlastiti odnos prema njemu, odnosno krstijanima, dogmatični fra Matija potpuno je posvećen svojoj prosvjetiteljskoj i redovničkoj misiji. Preispitujući svijet u kojem se zatekao, Veneciju, i uspoređujući ga s Bosnom, fra Matija pada u iskušenje, obuzima ga beznađe. U formi molitve, na jednom mjestu, obraćajući se Bogu, on kaže: "Pouči me kako Bošnjake uplašiti paklenim mukama kad za druge, lakše, ni ne znaju?" U priči „Krvava knjiga“, pišući o fra Anti Kneževiću, Lovrenović se fokusira na vrijeme neposredno pred ulazak austrougarskih trupa u Jajce 1878. godine. To je jedna živopisna freska predratnog kaosa, slična onoj Andrićevoj, koji u jednoj svojoj priči opisuje isto to vrijeme, ali u Sarajevu. Radi se o potpuno različitom pristupu: Andrićev je hladan, analitičan, svevideći, dok Lovrenović to vrijeme promatra kroz optiku jednog nepopravljivog idealiste, kakav je u suštini bio fra Anto Knežević. Ovu priču, koja je primjer kako se povijesni dokumenti i književna građa transformiraju u literarno, Lovrenović poentira riječima fra Josipa Markušića koje mogu poslužiti, ili bi trebale, kao ljudski moto svih andrićevskih "nemirnih godina": "Što je zapravo opasnost u velikim vremenima!? Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost." Slijede, zatim, skice, portreti cijelog niza likova koji su oblikovali Lovrenovićev "izgubljeni svijet": fra Josip Markušić, fra Ljudevit Lauš, za kojeg bi gorkom ironijom mogli ustvrditi da je bio živ, a "nestao", Miroslav Majstorović, fra Nikola Šokčević, fra Lovro Karaula, fra Dominik L... Vrijedi izdvojiti jedan djelić mračne ljudske povijesti iz ovog poglavlja. U jednoj priči, banjalučki župnik Branko Župančić govori o svom susretu s dijaboličnim Miroslavom Majstorovićem, bivšim fra Tomislavom, koji se dogodio u logoru Stara Gradiška za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tom prilikom Majstorović mu se "povjerio" "kako je prvi put zaklao u Jasenovcu", a ne godinu-dvije ranije u okolici Banja Luke. Lovrenović o tome piše: "... a čitatelja zadužuje (misli se na Župančića, op. a) jednim silno sugestivnim, uznemirujućim kroki-portretom zločinačkog tipa, u kojem očevidno gori opaka psihopatologija." Četvrti dio romana predstavljaju dnevnički zapisi "Tko si ti". Jedan dio ovih zapisa izbjegao je iskustvo sarajevskog plamena i pojavio se niotkuda, kao "ruka iz groba", o čemu autor piše u uvodu. U jednom dnevničkom zapisu iz 1975., Lovrenović piše: "Jukić (Lovrenovićev roman "Putovanje fra Ivana Frane Jukića", op. a) napokon krenuo, našao pravi ton, čini mi se, i formu. A istovremeno pomišljam na Kneževića, njegovo vrijeme je politički kompliciranije. Ali, još mi je nepoznat, još ga ne mogu opipati kao živa čovjeka." Ova crtica nam govori, zapravo, o pomnim Lovrenovićevim pripremama za pisanje, proučavanje građe, o čemu svjedoči svaka stranica ove knjige. Iz ovog dijela izdvojit ću, također, kratki, prelijepi i babeljevski lirski opis Hercegovine: "Trebinje, noć. Taj čas kad na Hercegovinu dolazi noć! Nadstvarna svjetlost i krvavi arhipelag na zapadu, i šiljci-vriskovi hercegovačkih brda, iza kojih leže postojbine cvrčaka, maslina, čempresa, postojbina Pana, stara sunčana Melita, Korkyra Nigra, Pharos..." Te još jedan koji, iako govori o Poljskoj, progovara i o nama. "Gombrowiczeva ironija spram Poljske i istovremeno opsjednutost njome ('Dnevnik I-III'). Razorna analiza književničkog patriotizma, koji se pretvara u provincijalizam, zapravo, u samouništavanje." Šesto, završno poglavlje knjige, "Majčin prsten. Kraj", neveliko opsegom, čini ga tek jedan tekst od nekoliko kartica, svojevrsni je epilog, gorka priča o ljudskoj nadi i iščekivanju, o njihovim granicama, limesima, koje nam nije suđeno spoznati. Pa ni onima, kao što je pripovjedačeva majka, kojima su odredili život. Konačno, "Nestali u stoljeću" su uspjela sinteza cjelokupna Lovrenovićeva djela, esejističkog, putopisnog, novinarskog, beletrističkog, koja podsjeća, da se referiramo na Kunderu koji je književnu formu volio uspoređivati s glazbenom, na čudesnu asinkronu simfoniju sastavljenu od nesastavljivog. A ipak savršenu. Radi li se o paradoksu? Ne. U Formanovom Amadeusu, ostarjeli i poludjeli Salieri zadivljeno i s bolesnom zavišću govori na jednom mjestu o Mozartovoj glazbi. Opisuje skladnu, smirenu i jednostavnu polifonu dionicu koja se u jednom trenutku raspada i neočekivano postaje nešto drugo. Pokušat ću po sjećanju navesti taj dio: "Početak je bio jednostavan, a zatim iznenada, visoko iznad, oboa. Držala je jednu notu dok je nije preuzeo klarinet. Bila je to glazba kakvu nikada nisam čuo." Tako, zapravo, začuđujuće i svježe, funkcioniraju pojedini dijelovi ove knjige.