Ivan Lovrenović

Nedavno je u suradnji sarajevskog "Synopsisa" i Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu objavljena knjiga Ratne zabilješke 1941.-1945. fra Josipa Markušića, nakon što je prije dvije godine objavljena monografija Fra Josip Markušić, Bosanski franjevac i crkveni pastir naroda u ratovima ideologija, i to povodom 50-te obljetnice smrti ovog velikog franjevca, o kojoj sam svojevremeno pisao u Expressu. Kada je riječ o Ratnim zabilješkama vrijedi napomenuti da se radi o svojevrsnom izdavačkom pothvatu, jednom mukotrpnom poslu koji je trajao nekoliko godina, što je u današnje vrijeme postalo rijetkost, uz napomenu da je još ranije postojala namjera da se ovaj rukopis objavi, međutim on je na misteriozan način nestao iz jajačkog samostana, te je vraćen u njega nakon gotovo četiri desetljeća, 2016. "Dokument je to ogromne povijesne važnosti i moralne snage na čije se objavljivanje čekalo više od sedamdeset godina", zapisao je povodom objavljivanja Markušićevih Ratnih zabilješki Ivan Lovrenović.

Fra Josip Markušić je rođen u selu Čepku kod Kotor Varoša. Za svećenika je zaređen 1904. godine. U dva je navrata bio gvardijan samostana u Jajcu, jednom u Sarajevu, te jednom, od 1931. do 1939., u Beogradu, dok je za provincijala Bosne Srebrene biran tri puta: 1928.–1931.; 1949.–1952.; 1952.–1955., što je jedinstven slučaj u cijeloj povijesti Bosne Srebrene. Zbog njegovih beskompromisnih stavova, odnos prema fra Josipu Markušiću bio je oprečan: dok je u određenim crkvenim krugovima, koji su insistirali na ideološkoj i nacionalnoj "čistoći",  bio iznimno omražen, u drugima je počesto i nekritički slavljen. Ponajviše zbog njegova danas povijesnog susreta s Josipom Brozom Titom koji se dogodio 1949., kada je Markušić kao provincijal Bosne Srebrene predvodio grupu fratara u poluslužbenoj audijenciji kod Tita. "Narod koji drži do sebe i do zdravoga povijesnog pamćenja, morao bi takvoga prokletog, neugodnog svjedoka držati za svoju najveću vrijednost", napisao je za Markušića Ivan Lovrenović u predgovoru ove knjige.

Markušićev rukopis sastoji se od oko 400 listova različitih formata koji su ispisivani od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1945. godine. Stranice rukopisa nisu bile numerirane iz jednog vrlo praktičnog razloga, da se pojedine stranice mogu izdvojiti iz korpusa rukopisa i po potrebi sakriti ili uništiti, jer je rukopis ispisivan u jedno burno vrijeme,  objektivno i beskompromisno, pa je mogao poslužiti kao dokaz protiv Markušića i onih o kojima je pisao. Tako, u bilješkama nedostaju pojedina razdoblja, stranice koje su vjerojatno uklonjene i uništene. Ova "tehnika" je vjerojatno zaslužna što je ovaj rukopis "preživio". Na žalost, slične sudbine nisu bili neki drugi dnevnici iz tog perioda, primjerice ratni dnevnički zapisi fra Ljube Hrgića, iznimne književne vrijednosti ako je suditi po njegovim predratnim i poslijeratnim dnevničkim zapisima. Fra Ljubo Hrgić je uhićen 1945. i narednih devet godina proveo je u kaznionicama u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Dnevnici iz ratnog razdoblja svjesno su uništeni, da ne bi poslužili pred sudom kao dokaz protiv ovog iznimnog pisca rijetko tragične sudbine. Također, svoje je ratne zabilješke uništio i jedan od najzanimljivijih franjevaca iz perioda Drugog svjetskog rata, fra Željko Džaja, koji se tijekom rata kao župnik u Dobretićima istaknuo brigom o svom stanovništvu, bez obzira na nacionalnost, zbog čega je nakon rata odlikovan najvišim državnim priznanjem. Iz nekih njegovih drugih tekstova naslućuje se također izniman književni dar, tako da je ovaj gubitak tim veći.

Jako je zanimljiva sudbina Markušićeva rukopisa. Nakon 1980. godine rukopis je nestao iz samostana u Jajcu gdje se dotada čuvao. O mjestu gdje se rukopis nalazi nije se do 2016. znalo gotovo ništa, osim da se nalazi negdje u Banja Luci. Zaslugom Ivana Lovrenovića i Ranka Risojevića, banjalučkog pisca, prevoditelja i urednika, rukopis je pronađen. Nalazio se u Arhivi Republike Srpske u Banja Luci, odakle je vraćen u jajački samostan gdje je u velikoj mjeri i nastajao. Bilješke je za tisak priredio bosanskohercegovački povjesničar Jozo Džambo koji danas živi i radi u Njemačkoj. Priprema ratnih bilješki fra Josipa Markušića bio je iznimno zahtjevan posao iz više razloga. Ponajprije radilo se o radnom materijalu koji je Markušić planirao kasnije doraditi u neku vrstu samostanskog ljetopisa, po uzoru na ljetopise iz vremena osmanske uprave Bosnom. U jednoj bilješci iz travnja 1941. godine stoji: "Ovdje se nalaze bilješke za Ljetopis samostana, privatno vođen[e], ali stavljene na papiriće i kal. [?] kako se čuju, moguće i većinom neistinite nu poslije će se provjeriti i srediti, nakon događaja. […] Bilježim ovo: ako ne bih dospio konačno da sredim da se ne ima sve podgotovo uzimati!"U bilješkama, također, postoji cijeli niz naknadno unesenih prepravki, nakon što su ranije upisane činjenice provjerene i nakon što se pokazalo da nisu točne. Također, tu je i cijeli niz kriptičnih mjesta, jer su stvarne osobe iz predostrožnosti uglavnom zapisivane njihovim inicijalima.

Markušićeve ratne bilješke bacaju jedno potpuno novo svjetlo na zbivanja u Drugom svjetskom ratu, razbijajući na taj način neke višedesetljetne stereotipe o tom vremenu, pogotovo kada je riječ o rigidnom antiklerikalizmu partizanskog pokreta. U bilješkama se spominju mnoge povijesne ličnosti partizanskog pokreta, poput Đure Pucara-Starog, Aleksandra Rankovića, Sime Šolaje, Ive Lole Ribara, Tita, Augustina Augustinčića… Postoji tu čak i jedan zanimljiv podatak o legendarnom Vladimiru Periću Valteru ("Valter brani Sarajevo"). Zapisan je 6. travnja 1945., dana koji se i danas slavi kao Dan oslobođenja Sarajeva: "Na četvrtu godišnjicu bombardiranja Beograda 'Jugoslavenska Armija' zauzela Sarajevo. U 11:30 u Jajcu poče vojska pucati. Svijet bježi u skloništa, ne zna šta je. Po gradu se vješaju zastave, na samostanu je nema. U Domu Kulture u 19 h miting, kojeg otvara gvardijan fra Bono Ostojić. Govori se da je poginuo neki Walter, Vladimir Perić od Bijelog Polja, misterijozno lice, koji je tri godine kao partijac ilegalno boravio u Sarajevu. Zalazio je mnogo provincijalu fra Kruni Misilu skupa sa dr. Blagojem Kovačevićem, hirurgom. Pogino je slučajno pogođen bacačem u šetnji." Dakle, jedan nevjerojatan podatak, da je legendarni Valter prijateljevao s ratnim provincijalom Bosne Srebrene.

Koliko je to potentna književna građa, i koliko su se promijenili odnosi između dva vremena, ratnog i poratnog, govori na svoj način priča o fra Viktoru Lovrenoviću, po svemu sudeći teškom šizofreničaru, koja je već sjajno književno obrađena u nagrađivanom romanu Ivana Lovrenovića "Nestali u stoljeću", priča o tome kako je široki ratni antifašistički pokret spregnut u uske i rigidne ideološke okvire nakon rata. A postoji tu i cijeli niz začudnih detalja koji su za književno oblikovanje dragocjeni. Jedan od takvih je i zabilješka od 4. listopada 1944. godine, a vezana je za slučaj jajačkog apotekara Krunoslava Muhu koji je zbog suradnje s Nijemcima osuđen na smrt i strijeljan, najvjerojatnije baš tog dana, a za kojeg su fra Josip Markušić i jajački gvardijan fra Bono Ostojić neuspješno intervenirali na vrlo visokim instancama partizanskog pokreta. Muhu je desetak dana ranije partizanski sud osudio na smrt. Tog 4. listopada prebačen je na Skelu kod Jajca, gdje je najvjerojatnije strijeljan. Do Skele ga je prevozio kočijaš Sejfo Žužić. Bilješka datirana na taj dan završava sljedećim rečenicama: "M[agi]ster. Kr.[unoslav] Muha prevezen je 4. X. na Skelu u Šojatovu kuću, prevezo ga kolima Sejfo Žužić stolar. Apotekar je sa Skele poručio rakiju kod Jožike Lajoša."

Markušić je u svojim zapisima pedantni kroničar, pogotovo kada je riječ o samostanu. U tom smislu je ilustrativna bilješka od 31. siječnja 1945.: "Ovih dana posiječe starješina (gvardijan fra Bono Ostojić, op. pr.) borove poviše samostana radi ogrijeva, koji su bili posađeni 1916., za prvog svjetskog rata. To je učinjeno bez pitanja i bez zdogovora. Tako uvijek netko sadi a netko ruši, jer se ni drvariti čovjek ne može bez sjedenja i bez mišljenja."

Ova knjiga, bez obzira na svoju iznimnu historiografsku i kulturološku vrijednost, u ovom je obliku možda važnija kao književna građa koja daje jednu atipičnu sliku života u Drugom svjetskom ratu na način da se o tom burnom periodu dobije jedna potpuno nova i drugačija slika. Ovaj dnevnik je, dakle, prije svega izvrsna građa za književno preoblikovanje, slična građi od koje je Ivo Andrić stvorio svoj neponovljivi književni svijet.

(Express, BestBook, 13. 3. 2020)