Katarina Luketić, Unutarnja zemlja
Zarez, 23. 7. 1999.
„Naš civilizacijski ispit zrelosti polaže se ovdje; to nigdje nije tako neminovno kao u Bosni.“ Zapisao je to bosanskohercegovački književnik Ivan Lovrenović u eseju iz 1983. godine objavljenom kasnije u njegovoj knjizi Labirint i pamćenje. Komentirajući tu rečenicu nakon deset godina u intervjuu za časopis Erasmus isti je pisac ustvrdio kako smo danas na tom civilizacijskom ispitu definitivno pali i premda „u povijesti nema definitivnih stanja, u ovom trenutku bespredmetno je razmišljati o nekim novim perspektivama“. Unatoč tako sumornoj dijagnozi stanja u Bosni i Hercegovini, Lovrenović posljednjih godina, čini se, intenzivno traga za tom novom perspektivom, pa je cijelo njegovo djelovanje, bilo da je riječ o javnim istupima i novinskim napisima bilo knjigama, sarajevskom ratnom dnevniku Ex tenebris, zbirkama eseja Labirint i pamćenje i Bosna, kraj stoljeća, usmjereno k očuvanju integriteta bosanskohercegovačkog prostora i dokazivanju njegove kulturne i druge osobitosti. Pritom Lovrenovićeva posljednja knjiga Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine zapravo čini zbroj tih napora. Njezin je nastanak, čini se, potaknut s jedne strane knjigom Povijest Bosne engleskog autora Noela Malcoma u kojoj je na tristotinjak stranica ispisana cijela prošlost tog prostora, a s druge, nepostojanjem jedinstvenih pregleda bosanskohercegovačke kulturne povijesti, izuzmemo li onaj zastarjeli iz 1955. godine te cijenjenu, ali necjelovitu (obrađeno je razdoblje do osmanlijskih osvajanja) kulturnu povijest iz 1984. godine. Knjiga je dijelom zamišljena i kao protuodgovor na razne povijesne krivotvorine posljednjih godina te huntingtonovske teze o neminovnim sukobima na rubovima dviju civilizacija u budućnosti što je navodno već dokazao slučaj Bosne.
U Unutarnjoj zemlji Lovrenović nastoji markirati najvažnije točke bosanskohercegovačke kulturne povijesti te objasniti pojedine društvene procese započinjući s najstarijim materijalnim dokazima života na tom području i paleolitskim kulturama, a zaključivši s ratnim razdobljem od 1993. do 1995. godine i njegovim posljedicama na kulturni i duhovni stratum tog prostora. Taj linearni povijesni pregled nadopunjuje tekst Kultura?, Identitet? ranije objavljen u spomenutim knjigama eseja (uz kronologiju najvažnijih zbivanja, bibliografiju i slikovni materijal). Time se dijakronijski oblikovana slika povijesti obogaćuje na sinkronijskoj razini, odnosno u horizontalnu osnovicu vertikalno se unose hijerarhijski pojmovi i vrijednosne kategorije. U nastavku krenut ćemo od posljednjega, iščitavajući knjigu od njezina kraja.
Bosanskohercegovački kulturno-povijesni mozaik najčešće se u historiografiji promatrao kroz okular zamagljen ideološkim i nacionalnim naslagama, čime se slika nerijetko iskrivljavala do krajnjih granica vjerodostojnosti. Povijest se tako na svim razinama ispisivala iz sadašnjosti; pa su tumačenju pojedinih događaja i procesa u prošlosti prethodile gotove teze i zaključci kojima se nastojalo pravdati određene, redovito nacionalističke i aktualnopolitičke, koncepcije. To je dovelo do proizvodnje velikog broja ideologema i mitomanskih sustava, gomilanja falsifikata, zanemarivanja čitavih povijesnih razdoblja. Istodobno svakom čvrstom i zatvorenom određenju, doživljaju povijesti kao društveno-političko-kulturnog napretka, opirala se kompliciranost bosanskohercegovačkog prostora, njegova ambivalentnost koja se sastoji u istovremenome vjekovnom suživotu naroda na tom području i stalnom antagonizmu među njima. U pokušaju da cjelovitije sagleda povijest svoje zemlje Lovrenović je krenuo drugim putem, putem kulture, jer, kako piše, „kultura je po svojem biću otvorena i priključujuća, a ideologija zatvorena i isključujuća“. Tako će bosanskohercegovački identitet jedinstva i raznolikosti, zajedništva i posebnosti, uzajamnosti i odvojenosti, najprije tražiti u kulturnom nasljeđu, pismenosti, književnosti, graditeljstvu, slikarstvu, oblicima narodne kulture. Identitet kao opća kategorija udaljio se time od svakog ideološkoga i dnevnopolitičkog čišćenja, otkrivši se u slučaju Bosne i Hercegovine kao stanoviti hibrid nacionalnoga i nadnacionalnoga. U fizionomiji te zemlje prepoznaju se, s jedne strane, tri različite i međusobno odvojene kulturne paradigme, muslimansko-bošnjačka, katoličko-hrvatska i pravoslavno-srpska čemu autor nerijetko pridodaje i četvrtu sefardsko-židovsku paradigmu, a s druge, jedinstvena identifikacijska mješavina bosanskog duha te kulturni simultanizam. Pritom Lovrenović je svjestan koliko je opasno ustrajati na razlikama među pojedinim nacionalnim paradigmama i koliko je opasno idealizirati njihov suživot. Tu stalnu tenziju između našeg bosanstva i našeg nacionaliteta u ranije spomenutom intervjuu objasnio je riječima, „stanje duha u Bosni uvijek ste istodobno mogli označiti i stanjem latentne mržnje i stanjem prave idile, a da u oba slučaja budete potpuno u pravu“.
Takva shvaćanja daleko su od načelne praznorječivosti i u knjizi Unutarnja zemlja autor ih nastoji transponirati u konkretno povijesno tkivo, u određeno vrijeme i prostor, ponajprije uvođenjem razlikovanja između visoke i pučke kulture. Slijedeći Bahtinovu koncepciju srednjovjekovne smjehovne kulture, Lovrenović smatra da je „sfera visoke kulture obilježena krajnjim stupnjem izolacije između triju kulturnih entiteta, dok se u sferi pučke kulture ostvaruje njihovo prožimanje“. Tako se kristaliziraju dva sloja, u prvom, odvojeno supostoje tri zasebne kulturne paradigme, a u drugom, one se miješaju, zamjenjuju mjesta, ogledaju i prodiru jedna u drugu. Stupanj razvijenosti pojedine nacionalne visoke kulture ovisi o društveno-političkom kontekstu vremena o kojemu je riječ, dok se sadržaj mješavine pučke kulture ne može svesti na zbroj elemenata nacionalnoga, s obzirom da su unutar njega preživjeli ostaci raznih arhajskih i praslavenskih oblika. Uz to svaka je nacionalna paradigma povezana s kulturnim krugovima izvan bosanskohercegovačkog prostora kojemu prirodno gravitira, pa će shodno tome Lovrenović u knjizi naznačiti procese u susjednim zemljama, primjerice, antičku prisutnost na Jadranu, promjene statusa srpske pravoslavne crkve ili pak specifičnost turske vladavine u drugim zemljama.
Teza o bosanskohercegovačkom identitetu kao o istodobnosti triju odvojenih nacionalnih paradigmi i jednoga zajedničkog civilizacijskog okvira te s time povezano razlikovanje visoke i pučke kulture čine osnovu Lovrenoviceva razumijevanja i tumačenja Bosne i Hercegovine. U nastojanju da sačuva kulturnu i moralnu supstancu tog prostora, ozbiljno narušenu posljednjih godina, on će osobito ustrajati na razotkrivanju pojedinih mitova te na reinterpretaciji nekih kriznih točaka u bosanskohercegovačkoj historiografiji, kao što su one o crkvi bosanskoj, odnosno bogumilima i njihovoj navodnoj heretičnosti, o osmanlijskoj Bosni kao, Andrićevski rečeno, tamnom vilajetu i Bosni koja je šaptom pala, zatim o tom prostoru kao povijesno srpskoj zemlji ili pak dijelu hrvatske države i slično. Kako bi poljuljao uvriježene predodžbe o tuđinskoj vlasti i bosanskom jarmu, on naglašava kulturne prinose osvajača, primjerice, graditeljsko umijeće i formiranje urbanih cjelina kao utjecaj osmanlijskoga elementa u Bosni ili pak duh europeizacije i veliku obnovu za vrijeme austrougarske vladavine. S druge strane, neke aktualne i osjetljive teme kao što su pripadnost Ive Andrića korpusu pojedine nacionalne književnosti ili pak opravdanost bošnjačkog/bosanskog jezika Lovrenović komentira s priličnom lakoćom neopterećen kratkovidnim tumačenjima nekih suvremenika. Jednako tako otvoreno i jasno piše o ratnoj i poratnoj stvarnosti kada se „fini bosanski poliperspektivizam raspao u grubu vladavinu triju kulturnih paradigmi, pri čemu svaka misli da mora imati svoju zasebnu povijest, čistu svoju zasebnu književnost, čist svoj zaseban jezik...“. On tako osuđuje svako uništavanje bosanskoga kulturnog nasljeđa, podjednako bilo da je riječ o srpskim bilo hrvatskim ili muslimanskim zločinima, razaranju urbaniteta Bosne, amneziji zajedničke povijesti i tradicije. U posljednjem poglavlju knjige posvećenom razdoblju nakon devedesetih opaža se uzbuđeniji ton pisanja i izravniji govor, pomalo stran strogom historiografskom diskursu. Međutim pogrešno je odrediti cijelu Lovrenovićevu knjigu kao čistu povijest; prije je riječ o mješavini esejističkoga, literarnoga i znanstvenoga pristupa, mješavini u kojoj se lijepo stapaju poetiziran jezik, nijansa subjektivizma zamjetna više u tonu pisanja, negoli tumačenju i odabiru činjenica te erudicija, preciznost i izvanredna sposobnost selekcije.
I na kraju pozabavimo se još nazivom knjige, sintagmom unutarnja Bosna, njezinim nastankom i semantičkim krugom na koji upućuje. U eseju iz zbirke Bosna, kraj stoljeća Lovrenović navodi kako je na tu rečenicu naišao u nekom starom latinskom izvješću o Bosni. To terra interior, pretpostavlja, odnosilo se samo na puku fizičku, fizičko-zemljopisnu pojavnost, osjećaj putnika koji je dolazeći u Bosnu dugo, dugo prodirao u njezinu unutrašnjost. Za Lovrenovića ta sintagma na simboličkoj razini sadrži pravu narav toga prostora, a zajedno s Andrićevim izrazima tamni vilajet i unutrašnje ruže čini ključne riječi za ulazak u Bosnu na prava vrata, „vrata povijesti, kulture, povijesti mentaliteta, a ne vrata politike, politike ideologije, na koja su sad najedanput svi navalili, izvana i iznutra podjednako“. Osim što unutarnja Bosna sugerira da je riječ o zemlji u koju se razumski i duhovno dugo prodire, ona upućuje na misao o zemlji koja je sva okrenuta u sebe i čiji se dijelovi neprestano jedan u drugome zrcale. Tako se uz već navedeni dualizam nacionalnoga i nadnacionalnoga, različitoga i zajedničkoga, vezuje i opreka između otvorenosti, asimilacije stranoga tijela u bosanskohercegovačko povijesno i kulturno tkivo s jedne strane i zatvorenosti, težeg prihvaćanja onoga što dolazi izvana, s druge. Slično će shvaćanje izraziti i književnik Dževad Karahasan u eseju Sarajevo - portret unutrašnjega grada iz knjige Dnevnik selidbe. Po njemu se osobita proturječnost te unutarnje zemlje odražava već u urbanizmu njezina glavnoga grada, odnosno podjeli na središnju čaršiju i okolne mahale, zatim u načinu života, odvojenosti javnoga i privatnoga, muške i ženske sfere, jelima pripremljenim izvan i unutar kuće... Tako se u svakom dijelu bosanskohercegovačkog kulturnog mozaika prepoznaje njegova složena struktura. Kako bi se ona sačuvala, Lovrenovićevim jezikom govoreći, valja stalno provjeravati vlastitu univerzalnost i sposobnost uvažavanja drugoga.