Ivan Lovrenović

U paklenom svibnju devedesetdruge valjalo je misliti na goli život, samo na goli život svoj i svojih. Knjige, rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se godinama, decenijama bdjelo kao nad dragim kamenom, sve je moralo biti prepušteno sudbini.

Već u prve dvije rečenice Libera memorabiluma Lovrenović uspostavlja zajednički okvir tekstovima koji su međusobno mnogo različiti. Svi su oni, dakle, lapidarij jedne osobne književne arheologije, potvrđuje kasnije autor u Bilješci o nastanku. Iz tih nekoliko uvodnih redova moguće je naslutiti jednu od centralnih tema knjige, ako ne i samu suštinu opsesivne potrage kojom je prožeta, potrage za odgovorom na pitanje: Šta pojedinac, kad se nađe na neumoljivoj vjetrometini historije u trenutku općeg društvenog loma, može i treba uraditi? Ova dilema je proširena na specifičnu poziciju u kojoj se nalazi pisac: Da li se pred neumoljivim zlom koje proizvodi rat literatura pokazuje nemoćnom, ili još gore - dijelom odgovornom za njega? Daleko od gole apstrakcije, ovo pitanje čitalac osjeća, poistovjećujući se sa naratorom suočenim sa gubitkom lične i porodične biblioteke, kao trenutak intimnog duševnog loma i duboke krize koja nakon tog loma slijedi. Teški glagol moranja i trpljenja u valjalo je misliti na goli život vuče svoju težinu iz istog jezičkog pamćenja kao i onaj iz zadnjeg stiha Makove Modre rijeke: Valja nama preko rijeke. U takvim riječima specifičnog i teško prevodivog značenja kriju se tragovi mnoštva nezapisanih ličnih historija. Personalizacijom povijesti Lovrenović pronalazi način kako da prodre iza njene dogmatske fasade i tu čitaocu postavi najteža etička pitanja.

Liber memorabilium čini skup tekstova različitih po svojoj diskurznoj pripadnosti koji su međusobno povezani formalnim okvirom, zajedničkim prostorom radnje, korištenjem metateksta, kao i zajedničkim tematskim okvirom. Njegova kompozicija, stoga, upućuje na hibridni romaneskni žanr. Žanrovsko svrstavanje određenih knjiga za književne kritičare postaje sve teži posao. Osnovni razlog tome može se pronaći u suprotnim nastojanjima književnih teoretičara i pisaca. Prvim je u cilju jasno definisati i sistematizirati književno znanje, dok je piscu jedan od ciljeva pronaći orginalan književni izražaj. Iz tog razloga žanrovske definicije postaju sve šire. Kad je u pitanju žanr romana sve se češće ističe njegova protejska priroda. "Roman ne daje da se stabilizira nijedan od njegovih oblika"[1]. Lešić prenosi definiciju  iz knjige Le Roman Anglais de Notre Temps Abela Chevalleya, po kojoj je roman tako “fikcionalno prozno djelo izvjesne dužine”[2]. Teoretska podloga iz tog razloga dolazi u opasnost da bude suvisla, jer ne otkriva mnogo o samom djelu, niti definira jasno njegovu poziciju u odnosu na druge književne tekstove. Liber Memorabilium Ivana Lovrenovića je po savremenim definicijama roman, no to ne govori mnogo o ovoj knjizi, niti čini pravdu njenim nesumnjivim kvalitetima.

U knjizi u kojoj Lovrenović uspješno kombinuje pričanje i esejističko pisanje, dokumente i maštu, gradeći pritom mnoštvo referenci koje djeluju i unutar i izvan teksta, pomno je izijansirano mnoštvo različitih perspektiva, koje su po pravilu proizvod kompleksnih društvenih i identitarnih pozicija likova. S druge strane, naratorova želja da kroz tekstove, fotografije i usmeno prenesena porodična sjećanja rekonstrukuiše figuru izgubljenog oca, svjedoči o terapeutskoj dimenziji pisanja. Tragedija spaljene biblioteke je stoga bolna na više načina, ne samo kao simbolična tragedija poraza humanističkih vrijednosti koje njeno paljenje predstavlja, i ne samo kao lična tragedija pisca pred paljenjem simbola vlastitog životnog zvanja, već i kao ponovni gubitak rekonstruisane figure oca. Iz tog razloga Lovrenović Liber uokviruje Heraklitovim citatom rat je otac svega. Gorka ironija leži u težnji autora da se nanovo vrati pisanju, gotovo po navici, uprkos njegovoj naizgled izgubljenoj svrsi. Pisanje postaje kenotaf, stvaranje značenja bez povjerenja u znak.

Egzistencija i literatura u Liberu su neraskidivo vezani pojmovi, u čijoj konstelaciji je intima pamćenja spona preko koje se narator opire postojećim ideološkim matricama. U tekstu Za nestale svoje narator predstavlja dva slučaja, sjećanje na slogane za kupljenje lemozine u crkvi i partizanske pjesme u školi. U oba slučaja narator se suprostavlja ideološkom tekstu. Prvi osjeća kao nepotpun, te sloganima za žive svoje i za mrtve svoje dodaje umnogo intimniji za nestale svoje. S druge strane, školsku ideologizaciju, nakon početnog otpora otvaranja usta bez glasa, rastvara kroz ljubav prema jednoj takvoj pjesmi o poginulom ocu kojem se ne zna grob, učitavajući, kako kaže sam narator, u njezin sasvim tuđi kontekst svoju muku.

Primjetno je u Liberu višestruko suprotstavljanje onome što bi se moglo nazvati ideološki značajnim mjestima za naracije koje čine osnovu kolektivnih identiteta na našim prostorima. Ideološkom značenju teritorije, jezika, vjere i historije Lovrenović suprostavlja njihova nova individualizirana značenja, držeći se pritom istog onog impulsa učitavanja svoje muke u tuđi kontekst. Tako se samo pisanje teksta pretvara u ispovijest naratora o spoznavanju vlastitog identiteta. Taj proces spoznavanja će ga nužno dovesti u kontakt sa kolektivističkim ideologijama i njihovim uhodanim procesima identifikacije individue i kolektiva, u kojoj se svaka individualnost pokušava potisnuti. Naratorov odgovor neće biti ideološko instrumentaliziranje, već suprotno: deideologizacija kroz individualiziranje takvih mjesta sa kojima se narator susreće u raznim tekstovima. Tako segment Jajce, vaj, Jajce! otvara citat iz Opće enciklopedije čiji opis Jajca Lovrenović ispočetka osjeća kao suhu drenovinu enciklopedijske proze. Ovo ga neće spriječiti da u tom suhom tekstu prepozna stilski potencijal rečenice čiji kraj glasi grad ima sudbinu ostale Bosne. U višestrukoj promjeni značenja, Jajce se poistovjećuje sa njegovim žiteljima, a potom sa žiteljima Bosne. On tako iz jakog ideološkog mjesta koje zauzima u patriotskom narativu opsjednutom teriritorijom prelazi u simbol jedne historije duša. Za naratora, Jajce i Bosna predstavljaju simbole nasilno zaboravljene zajedničke historije isprepletenih kultura čije specifičnosti nisu isljučive jedna prema drugoj. Baštinici ikavske povijesti, sa kojim se Lovrenović identificira, u svojem jezičkom registru već posjeduju dokaze o historiji višestoljetnog kulturnog kontakta, pa narator stoga pita ima li još groblja jajačkoga ijednoga, i mezara? Nasilje nad identitetom koje vrše utemeljitelji ksenofobnih nacionalističkih ideologija je prošireno i na jezičko pamćenje, na zaboravljanje ikavske povijesti. Iz tog razloga narator tvrdi Jajca više nema. S druge strane, iako svjestan da njegova spisateljska arheologija nosi breme mogućeg poraza, Lovrenović Liber piše i kao mjesto otpora, prenoseći zaključnom rečenicom Jajce – zvijezdama drug, grad i njegovu ikavsku povijesti i geografiju na metafizičku ravan kao posljednje mjesto bijega.

Pogrešno bi bilo zaključiti da je Liber memorabilium jednoznačan tekst koji idealizira multikulturnu bosansku povijest, iako on jeste autentično svjedočenje o njenom postojanju. Naratorovu zainteresovanost za povijesne procese prati lična potreba za otključavanjem vlastite identitarne pozicije koja se ne uspjeva uklopiti u ponuđene ideološke, političke i religijske identitarne sklopove, što će dalje prouzrokovati da u prvi plan dođu pojedinačne sudbine ljudi sa margina historije. Tako u Nestanku Varcara Lovrenović slika dvije oprečne realizacije odnosa prema kolektivnom drugom. Uništavanje muslimanskih i katoličkih bogomolja suprostavljeno je sjećanje na didov šaljivi odgovor. Na pitanje naratora / dječaka šta ono hodža pjeva?, did odgovara isto ono što zvoni zvono, samo na svoj način, on ti je, moreš reć’, kožno zvono. Tuđi kulturni simbol time zadržava mogućnost da bude, suprotno od simbola historijskog neprijatelja, drugačija realizacija već poznatog, a time i vlastiti kulturni simbol.

U priči Did govori skupljen je niz sjećanja koje autor pokušava prenijeti  bez intervencija,, čime je Liber memorabilium obogaćen novim razinama ispitivanja pojma sjećanja. Latinski naslov Liber memorabilium znači Knjiga sjećanja, a autor već u uvodnoj napomeni daje na uvid čitaocu unutarnju dramu koju cijeloživotni poklonik ideji knjige osjeća pred spaljenom bibliotekom. Dokumenti koji su barem ponešto sačuvani kroza sve potrese i kataklizme, još od posljednjih “turskih” ratova iz prošloga stoljeća, preko okupacije 1878, pa dvaju svjetskih ratova, doživljavaju svoj kraj. Ostalo je samo autorovo sjećanje na njihovo postojanje, koje u knjizi Liber memorabilium nanovo tekstualno oživljava. Sjećanje za koje se može reći da je u odnosu na papir manje pouzdan memorijski medij, pokazuje se ustrajnijim od zapisa. Na taj način sjećanja na dida i didova sjećanja postaju alternative pisanoj memoriji. Prvi svjetski rat iz historijskog teksta mijenja svoj naziv u Švabin rat, čime je otvoren novi način promišljanja historije, gdje se veliki historijski procesi pokazuju kao kataklizmični za pojedinca. Did na primjer kaže poginu mi brat Jozo, a izgiboše i drugi. Iz didove perspektive rat je poput prirodne katastrofe ili neke slične velike ljudske nevolje, jer ga on posmatra iz pozicije društvene i historijske margine, drugim riječima iz pozicije nemoći. Ono što se suprostavlja historijskim narativima su lične ispovijesti u kojima su takvi pojedici subjekti vlastitih historija. A za razliku od prvih, takve historije će neopterećene ideološkom normom moći progovoriti i o zločinima pobjednika. 

Fragmenti Iz dnevnika 1985/86. svojim nazivom eksplicitno skreću pažnju na mrežu vremenskih odnosa kojim knjiga obiluje. U Bilješci o nastanku sa kraja knjige, popisani su i datirani tekstovi koji čine Liber. Iz nje postaje jasno da su Bilješka i predgovor u kojem je zabilježeno paljenje biblioteke, kao metatekstualni okvir nastali posljednji. Njima su raniji tekstovi transformisani u arheološko-tekstualne iskopine. Imajući to u vidu, čitalac njihov tekst čita i kao naslućivanje društvenog loma koji će se desiti. Pitanje postavljeno u dnevničkom zapisu iz 1985/1986: Što je domovina čovjeku, što čovjek domovini? Odakle dokle je domovina, odakle dokle - država? i odgovor kojim se eshatološko-propagandni kič izmiješta u geografiju metafizike i literature, otadžbina da je tvoja / nad zemljom uzvišena, postaju vrijedni uvidi u Lovrenovićevu intelektualnu poziciju i njegovo istrajno opiranje onoj vrsti koncepta nacije koji zagovara vrijednosti apsolutne društvene zajednice “čistih” identiteta.

Vizija književnosti u kojoj odsutnost osjećanja važnosti sebe nisu prepreka piscu, jer književnost nisu ideje, stavovi, uvjerenja, niti razumijevanje svijeta (ili ako jesu i to, ali u drugom planu, nenamjerno implicitno), nego je književnost - jezik, slika, san, je vizija koja omogućava književnosti da koncepte poput patriotizma transformira u simbole suprotnog značenja. Dvije priče Zvjezdani plašt i Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima čije su radnje smještene u blizak vremenski period, dijele i druge sličnosti. Priče prate historijske ličnosti, franjevce iz Bosne fra. Anđela Zvizdovića i fra. Matiju Divkovića, na putu prvog u Firencu, drugog u Veneciju. Lovrenović u kontekstu velikog historijskog sukoba Orijenta i Okcidenta za protagoniste uzima ličnosti kompleksne društvene pozicije. Vjera i zvanje ih veže i za crkvu čiji je politički centar Vatikan, i za pastvu koja se nalazi pod vladavinom vjerskog i političkog neprijatelja. Fraza iskorištena u pripovijetki mirna Bosna u sebi krije jezičko pamćenje o nestabilnostima Bosne kao prostora dvostruke margine i mjesta istovremenog sukoba i susreta dominantnih kultura tog vremena. Putovanja u centar zapadnokršćanske Evrope nisu prikazana kao olakšanje povratka matici, već razočarenja u njene vrijednosti. U Zvjezdanom plaštu zamišljeni Zvizdović progovara o svojoj ulozi u nastanku Ahdname, povelje kojom je sultan Mehmed II zajamčio franjevcima i katolicima nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu slobodu i sigurnost imovine iz pozicije svojih kritičara Po njihovom, što je trebalo – skupiti se svi na vrh Vranduka, pa u vodu skakati? Moralni izbor spašavanja života je za Zvizdovića jedini mogući. S druge strane ksenofobnu sliku Drugog predstavlja fra Mihovil za kojeg fra Anđeo kaže njemu je sunce i more uz koje se rodio krv uspalilo, mozak provodenilo i jezik razvezalo, o Turcima govori da bi ih trebalo istjerati, a živa Turčina očima nije vidio. Kamoli Mehmeda u svoj njegovoj slavi. Slušajući pripovijedanje Girolama Savonarole, Zvizdović doživljava unutarnju krizu. Naime, govor dominikanca protiv pokvarenosti crkvenih prelata ga je podsjetio na njegove mladalačke govore protiv krstjana. Taj trenutak refleksije nad vlastitim ideološko - propagandnim radom, kuluminirat će pitanjima: A tko bi na Zadnjem Sudu znao reći: gdje je prava vjera? Može li tko na zemlji reći: u mene je, a u tebe nije? Ako je tako, kome će ona krv i one suze na glavu? I zar oko vjere mora uvijek tako: u krvi i u suzama? Hoće li ikad biti tako da vjera bude radosna, ili bar podnošljiva? Njima se sugeriše Zvizdovićeva unutrašnja promjena, otklon od propovjedištva i institucije, ka humanističkim idealima. Trenutak susreta sa Drugim predstavlja trenutak prevrata (Na Milodražu, pred sultanom, jedan je fra Anđeo umro, drugi se rodio.), a dvostranost razgovora uzima primat jednostranom propovijedanju. Iz tog razloga se u pripovijetki ističe sam postupak govora, bilo da je riječ o Zvizdovićevoj težini govora (Što je stariji, sve mu se teže govori), o razgovoru sa Mehmedom, o propovijedi brata Girolama, o izvještaju Svetom Ocu, o mehanički izgovorenoj molitvi ili o veselom razgovoru sa fra Jurajom Dragišićem. Posljednji primjer ističe jezik kao specifično mjesto identifikacije. U nerazumljivim riječima jezika bosanske braće i u onom što je osjetio, a čega u riječima kako kaže nije bilo, krije se ideja jezika kao posljednje domovine, nostalgičnog mjesta sjećanja nasuprot velikih historijskih priča. Slični motivi alijenacije, krize vjere i odnosa prema jeziku se mogu pronaći i u priči Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima. I Divković i Zvizdović su pozvani od crkve prvenstveno radi informisanja o političkoj situaciji u Bosni. Fratru kojem je nevoljko dodijeljena uloga špijuna će svoju misiju pretvoriti u prosvjetiteljsku, pišući i štampajući tom prilikom Nauk krstjanski za narod slovinski na narodnom jeziku i na pismu bosančici, prema općem protureformacijskom kursu Crkve nakon Tridentskoga koncila.

Motiv suprostavljanja individualnog iskustva velikim narativima historije će u priči, koja dijeli sa knjigom naslov, Liber memorabilium, Lovrenović proširiti autobiografskim elementima, te na taj način obogatiti novom pripovijednom dimenzijom, onom  lične ispovijesti. Kao što je već rečeno, ovaj segment će ostvariti iskustvom paljenja biblioteke nova neočekivana značenja. Potragu za ocem, rekonstrukciju njegove figure kroz dokumente, fotografije i tuđa sjećanja sada je isključivo moguće čitati kroz prizmu novonastale Lovrenovićeve misije arheološkog oživljavanja teksta i sjećanja. Pritom piščeva zapažanja postaju istovremeno naslućivanja dubljih zakona egzistencije. Specifična naratorska pozicija koja ne teži da bude ideološki pravilna, omogućit će Lovrenoviću da bude istovremeno subverzivan i prema socijalističkoj historiji u kojoj se ignorišu zločini pobjednika i prema historijskom revizionizmu hrvatskog nacionalima koji nastoji zaboraviti vlastitu zločinačku ulogu u Drugom svjetskom ratu. Naspram ideoloških narativa u Liberu se pažnja poklanja kompleksnim ličnim dramama nastalim u sukobu pojedinca sa historijom. Velika i mala, važna i nevažna - mnoga mjesta imaju svoj Rat, svoju Epopeju, svoj djelić historije. Sa V. je drukčije. U V. rat se nije događao, on je tuda prolazio. Na ovaj način opisana je društvena situacija mjesta za čije puno ime je čitalac uskraćen, jer ono simbolički predstavlja sudbinu svih malih mjesta na koje će rat utjecati. U takvom društvenom trenutku pred pojedinca će biti postavljen izbor koji se pokazuje monumentalnim za individuu, suštinski izbor između dva zla: izdaje vlastitih moralnih načela i posljedica ako se vlastita načela ne izdaju. Naravno, ovdje se može govoriti samo o osobi koja prihvata zlatno načelo: ne čini drugima, što ne želiš sebi. Pred ovim izborom će se naći skoro svi protagonisti Libera. Od Matije Banića i fra Anđela Jablanovića zahtjeva lokalni ogranak vlasti NDH da svjedoče u montiranom procesu protiv predratnih komunista i Srba braće Šikmana. Lovrenović prikazuje sukob bojnika i Matije i kao sukob ideologije militarizma sa humanističkim idealima. Kada narator kaže Teško je zamisliti jezik, makar obojici bio maternji, na kojemu se mogu sporazumjeti čovjek domaćin i čovjek vojnik od zanata postaje jasno da je između ova dva stava nemoguće naći kompromis, jer su u pitanju nespojive ideološke razlike između dva lika. Iz perspektive bojnika u pitanju je seljačka zatucanost, nemogućnost uviđanja većeg plana nacionalne čistoće. Njoj narator suprostavlja Matijinu perspektivu u kojoj su Šikmani dobri i čestiti domaćini, a u kojoj se krije suštinsko odbijanje opravdavanja ubilačke ideologije. U sukobu fra Anđela sa bojnikom u prvi plan doći će pitanje ideološkog pročišćavanja historijskih tekstova. Tako ljetopis postaje problematičan vlastima, zbog svoje istinitosti. U njemu se nalazi pamćenje o progonima židova i pravoslavaca, strijeljanju Srba, paljenju pravoslavnih crkava i drugim zločinima. I Matija i fra Anđeo odbijaju saradnju kojom će poslati nevine ljude u smrt. Time je naknadno objašnjen politički kontekst u kojoj Todor Šikman poslije rata, kao komunistički “gradski otac”, ulazi u kafanu samo da bi pred svima pozdravio Matiju, pamtivši davno poslanu poruku Neću ti zaboraviti. Pamćenje će time omogućiti prostor ljudskom dobru u društvenom trenutku koji proizvodi zlo. Na isti način će Iveljić, predratni komunista, pamtiti i stati u odbranu naratorovog oca Ivana riječima on i njegova žena bili su nam bolji nego itko, sve su o nama znali cijelo vrijeme, a nikom ništa nisu rekli, živjeli smo kao braća. U misiji rekonstrukcije figure oca otkrivena je naratorova unutarnja drama. Otac mobilizira u domobrane će završiti kao žrtva pobjednika. Čitajući literaturu koju je otac čitao, narator pokušava utvrditi njegovu ideološku poziciju, a time i etičku odgovornost. Bol gubitka oca će iz tog razloga pratiti pitanje: jesu li i ruke ovoga dragog, ovog čistog i blagog lica – ruke zla?

Tako će Lovrenović po ko zna koji put u romanu uvesti sumnju kao način otpora dogmatskom promišljanju svijeta. Njegova knjiga sjećanja je prije svega lična ispovijest naratora koji sebi, a time i čitaocu, postavlja najteža etička pitanja. U susretu apstraktne etike i ličnog iskustva u prvi plan dolazi prostor i jezik Bosne kao mjesto koje simbolički predstavlja jednu historiju duša. Liber memorabilium iz tog razloga postaje nenametljiva hronika društvenih lomova koja jedini otpor vidi u njihovom pamćenju, u neizrečenoj nadi da je iz začaranog kruga nasilja i dogme koja ga proizvodi moguće izaći.

[1]Bahtin M., O romanu, Nolit, Beograd, 1989. str.: 435

[2]Lešić, Z., Teorija književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005. str.: 441