Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne orijentalno-evropske mikrokulture Feral Tribune, Split 11. 5. 2002. Nije nimalo slučajno svojoj poznatoj i na više jezika prevedenoj kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine Ivan Lovrenović prvobitno dao naziv "Labirint i pamćenje". Antičkom metaforom Minosove palače u kojoj je bilo zatočeno čudovište Minotaur, a iz koje se moglo izići samo uz pomoć Arijadnina klupka, autor nam je sugerirao bosanski splet putova od kojih neki nemaju izlaza, slijepih putova našeg života što su se poklopili na tom mjestu. Spasonosna nit iz labirinta sugerirana je već u drugom dijelu knjižnog naslova - pamćenje. Jer je zemlja koju pisac predstavlja labirintom zapravo divovski palimpsest, nastao viškom povijesti, ratova, stradanja - i dalje izložena stalnom diktatu Minotaura. Minotaura zaborava. Jer, kako upozorava Knjiga simbola, "labirint omogućuje pristup središtu nekom vrstom inicijacijskoga putovanja i onemogućuje pristup onima koji to nisu zaslužili". Iako u podnaslovu nove Lovrenovićeve knjige "Bosanski Hrvati" stoji da je to esej, čini se da bi joj najbolje odgovarao njemački naziv žanra - Geschichte. Taj termin u njemačkome ima najmanje dva značenja: povijest i priča. A ovo je i povijest i priča, upravo priča o višestoljetnoj povijesti jednoga kolektiviteta koji nestaje pred našim očima uz općenacionalni politički paradoksalni konsenzus da je to nestajanje u stvari njegova najveća pobjeda! Odmatajući dalje to bosansko Arijadnino klupko, pisac nas provodi kroz ljepotu Minosova dvorca, ukazujući nam prvi put na raskoš njegovih razrušenih i uništenih odaja. "Što će nama Kraljeva Sutjeska, kad tamo više nema Hrvata!" uskliknuo je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća slavodobitno jedan Tuđmanov propagandist, nakon što su tadašnje hrvatske vlasti u Zagrebu učinile sve da ih tamo danas zaista ima tek za sjemena. Lovrenović je svojedobno tu izjavu nazvao najstrašnijom hrvatskom rečenicom koja je ikada napisana. Knjiga o bosanskim Hrvatima kombinacija je povijesti i priče i u onoj andrićevskoj formuli koja veli da sa svakom starom bosanskom ženom umre jedna priča, a sa svakim fratrom jedna povijest. Istražujući historijat bosanskog franciskanizma, te "redodržave" i jedine institucije koja ima neprekinuti temporalni kontinuitet od srednjega vijeka do današnjih dana, autor nam otkriva zbir paradoksa, koji dovode u pitanje ne samo uvriježene stereotipove već i neke općeprihvaćene hrvatske predodžbe o samima sebi. Kad je, na primjer, Tuđman za potrebe svoje glasačke mašinerije bosanske Hrvate proglasio dijasporom, on nije znao da je bosanska srednjovjekovna država postojala trista godina duže od feudalne hrvatske države. Ili da su "omražene" turske vlasti u Stambolu dozvolile franjevcima nošenje vatrenog oružja i sugerirale im da ne pokazuju svoje habite na javnim mjestima, kako bi ih zaštitile od razbojnika i sjecikesa. Ili: da je osnivač hercegovačke franjevačke provincije nitko drugi do omraženi hercegovački feudalac Ali-Paša Rizvanbegović, zagriženi branitelj stambolske Porte pred uzbunjenim bosanskim muslimanima. Ili: da je naziv Bošnjak prvi put spomenut u starim franjevačkim kronikama, upravo kao obilježje bosanskih katolika, a da su gotovo cjelokupnu franjevačku književnost bosanski fratri, prema vlastitim svjedočenjima, napisali na jeziku koji su zvali bosanskim. Povijest o bosanskim Hrvatima, prema Lovrenoviću, saga je o stoljetnoj tradiciji i aktualnoj nesebeznalosti, o ljudima koji su zavedeni krivoustim zovom na trenutak povjerovali kako su oni najednom prestali biti oni i postali netko drugi. Kako njihova rodna zemlja nije više njihova, a njihovi slavni preci poput Zvizdovića, Jukića, Kneževića, Martića, Andrića, Markušića, Jakovljevića, Mikulića, nešto pored čega danas treba prolaziti kao pored turskoga groblja. Takav je stogodišnji facit hrvatskoga integrizma: "U glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, preko Mačekova banovinskog pragmatizma, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova svehrvatstva - Bosna ili je bila tretirana kao hrvatska zemlja ili je imala politički nestati, dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugoga reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili masa za etnički inženjering i amelioraciju granica (kod Tuđmana). Tako govori povijest. A priče koje pripovijeda Lovrenović govore nešto sasvim drugo. To su fuge o zemlji gdje se živjelo kroz odricanje da bi se opstalo, o zemlji koja je bila istinski dom i zavičaj, sve dok nisu došla braća i nacionalni osloboditelji. Bosanska balada o posljednjoj kraljici Katarini, za kojom još ruše (nose crninu) žene u Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, priča o posljednjem bosanskom kralju, o hodočašću svetom Ivi u Podmilačje, priče o zajedničkim blagdanima s pravoslavcima i katolicima, o zajedničkom jeziku, o vlaškim i bosanskim prezimenima, o buntovniku i ljubavniku fra Ljudevitu Laušu, merakliji Kranjčeviću, te sevdalinci kao temeljnoj ljubavnoj pjesmi Bosne - danas su tek fusnote u knjizi jedne veličanstvene zaboravljene povijesti. U storijama poput onih o Jajcu i Varcaru plodonosno se ukrštaju Lovrenović znanstvenik i Lovrenović beletrist, tvoreći štivo andrićevske mudrosti i jezične ljepote. Sklapajući ovaj historijski mozaik o jednoj orijentalno-europskoj mikrokulturi kao ostatke razbijene antičke vaze, pisac navodi impozantnu sumu znamenitih Hrvata koji su mislili Bosnu kao svoju domovinu. Među njima, pored navedenih, svakako valja spomenuti i pjesnika Iliju Jakovljevića, Hercegovca i katolika, koji je zbog svojih humanističkih ideja bio zatočen u ustaškome logoru smrti Stara Gradiška, a o kojemu Lovrenović podsjeća: "Opisujući svijet zločinstava i žrtava starogradiškog logora (...) - kao da piše o ovom našem ratu i tekućem vremenu. Pljačkaši i kriminalci na vlasti, narod i domovina, Crkva kao opsjena, prijevara i zabluda; veliki politički hohštapleri s Projektom i Misijom na jednoj strani, a na drugoj mali, beznačajni, kukavni čovječuljci koji ni mrava ne znaju zgaziti, a onda otkriješ da su doslovni koljači; otužna ganutost pred prizorima mrtvih, opljačkanih, degradiranih i poniženih..." U završnom poglavlju autor tamnim bojama riše današnje perspektive: "Izravan proizvod Ustašije, pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga života i javnosti nikada osviješteni i apsorbirani, nego se mutatis mutandis slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici), svojom su vizijom Jedinstvenoga Naroda i veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Muslimanima u kojemu su počinjena najveća zločinstva, perfidno stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine cijelom kolonijom bosanskih nesretnika s okrvavljenim rukama i - ništa!" Tom velikom ništa nema se, nažalost, što dodati, osim konstatacije da je upravo Ivan Lovrenović bio jedan od onih rijetkih što su govorili i upozoravali, da je pisao i u nebo vapio, čega je rezultat i ova veličanstvena i nezaboravna knjiga. Ona se u konačnici predstavlja kao eine tragische Geschichte, ali i kao disput jednog mudraca koji je u vremenu vladavine nacionalističke ludosti sačuvao pribranost, bacajući, zapravo, bisere pred svinje. Zbog te njegove dosljedne ljubavi i mudrosti malo je koja hrvatska bitanga u proteklome desetljeću propustila priliku da na Lovrenovićevim leđima dokaže svoje "domoljublje" i "državotvornost". Ali, to se u nas oduvijek događalo najvećima. A bosanski Hrvati? Ima u jednoj Slamnigovoj pjesmi prispodoba o ptici koja se zvala dronta i čiji je posljednji živi primjerak uginuo prije stotinjak godina. Sudbu te nesretne ptičje vrste pjesnik može tek blago ironizirati, nalazeći da je samo njeno glupo "ponašanje" uzrok te propasti. Daj bože da se i s i narodima i ljudskim skupinama ponekad ne događa isto kao i sa pticama.