Ivan Lovrenović

„Grade svih Hrvata, najiskrenije žalim, gledam te očima svojih mrtvih“

Utorak je, rana večer, sjedim u caffeu ispred Literaturhausa u Grazu. Od susjednog stola naginje se čovjek srednjih godina, jakog bosanskog naglaska, govori mi o nekim njegovim pjesmama i kaže, kao da se to podrazumijeva i kao da znam, da je umro Ivo Totić. Stresem se, ljubazno kratim razgovor, odlučujem ovo zaboraviti. Pola sata kasnije počinje književna priredba, traje dugo, skoro i dva sata, pred očima mi promiču lica, mnoštvo novih, a među njima i poneko staro, trudim se da nekoga ne previdim, poslije je večera, za večerom desetak njih, pristojno je na svakog obratiti pažnju, i tako uspijevam zaboraviti na Ivu Totića. Sjetim ga se pred spavanje, ujutro mi je prva misao pri buđenju. Upisujem mu ime u Googleov pretraživač. Kratka vijest na jednom lokalnom portalu, i natuknica na Wikipediji preseljena u prošlo glagolsko vrijeme: “Bio je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik, rođen je 1967. u Zenici, Bosna i Hercegovina (tada SFRJ). Preminuo je 9. maja 2017. u Vitezu. Srednju metaluršku školu završio je u Zenici. Studirao u Zenici na Fakultetu za metalurgiju i materijale i Metalurški fakultet u Sisku. Diplomirao na Metalurškom fakultetu 1996. u Sisku sa temom ‘Utjecaj pH na ekstrakciju kobalta i nikla esterom fosfonske kiseline kao ekstaktantom’. Radio je kao profesor stručnih mašinskih predmeta i matematike u Srednjoj mašinskoj školi u Vitezu…”

Zatim put u München, pa u Ulm i Frankfurt, tri dana kasnije povratak avionom u Zagreb. Pomaže mi da zaboravim njegovu smrt. Slijedi vožnja autom do Sarajeva. Sjetim ga se dok sjedimo u “Vinoteci – restoranu Cappuccino” na Grbavici, ali ništa Ivanu ne govorim, ne pitam ga, jer ne bih htio, ako ne zna, da mu donesem takvu vijest. Prešutim i Enveru. Ako ne znaju, kao da se nije ni dogodilo.

Zbirku “Crna fizika” objavio je 1995, u vrijeme dok je još trajao rat. Bilo je to jedno od onih zavičajnih izdanja, tada potencijalno vrlo zanimljivih, jer bi se u njima, i u dobrom i u lošem smislu, znalo nakupiti sve ono što je u ljude tokom proteklih godina nanosio rat. Knjigu je u tisuću primjeraka objavilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak iz Sarajeva. Ima pedeset i sedam stranica, i može je se naći u fundusu zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Ovo je važno napomenuti zato što je “Crna fizika” nepostojeća, zatajena knjiga, kao što je i Ivo Totić zatajeni pjesnik.

Vitez je te 1995. još uvijek živa rana, poprište najstrašnije epizode hrvatsko-muslimanskog rata, gdje su se, sve obruč u obruču, opsada u opsadi, jedni protiv drugih do istrebljenja tukli obični ljudi, jučerašnji i sutrašnji susjedi. To je mjesto s najviše istraženih i neistraženih ratnih zločina po četvornom metru Bosne, na kojem se začela mržnja za koju se tada još uvijek činilo da nikada neće uminuti. “Crna fizika” knjiga je pjesama koje, u biti, o tome pjevaju. Pjesama blagih, tužnih i pastoralnih, kao da ih je ispisao duh Nikole Šopa.

Krv se u međuvremenu smirila. Mržnja se vratila u privatne domove, među četiri zida i iza čeonih i grudnih kostiju preživjelog svijeta, a Vitez se neočekivano brzo i temeljito pretvorio u mirnu srednjebosansku varošicu, s malo čaršije i puno staklarije trgovačkih centara. Mir je tu došao brže nego na mnoga druga mjesta.

“Crnu fiziku” rijetko je tko čitao one 1995. Danas je, vjerojatno, ne čita nitko. Iako su iz nje mogli prekoviše toga saznati jedni o drugima. Hrvati Lašvanske doline o sebi, a Muslimani (danas Bošnjaci) o Hrvatima.

Pjesma naslova Tamo:

Iza onih tamnih gora
jedna lijepa zemlja ima

U njenu srcu je veliki grad
u gradu su sjajni dvori
u dvorima stoluje stari kralj

Stari, djeco, voli nas ko otac
Stari je, djeco, odlučio nas
iz ovog pakla izbavit

Iza onih visokih gora
naša je prava domovina.

Ironija je u trenucima svoje istinske književne veličine sestrica blizanka zbilje. Međusobno se razlikuju, ali tako da promatrač stalno u jednoj vidi drugu, pa mu se onda čini da je u priči ili pjesmi ironično ono što je zbiljsko, a da je zbiljsko ono što je ironično. Kada se tako udruže i preklope ironija i zbilja, rađa se ona najdublja tuga, i tragedija. Ili se rađa sjećanje na tragediju.

Pjesma “Tamo” najljepša je i najistinitija ratna pjesma bosanskih Hrvata, nastala iz mikrozajednice ratnog Viteza, kada su oni držali u opsadi svoje muslimanske komšije, dok su, istovremeno, njih u opsadi držale njihove druge muslimanske komšije.

Dvije godine nakon izlaska “Crne fizike”, ovu i još pet Totićevih pjesama uvrstio sam u knjigu “Ovdje živi Conan”, autorski pregled mlade bosanske lirike, nastale u ratu. Prije i nakon toga o Ivi Totiću pisao je Ivan Lovrenović, u nastojanju da usmjeri pažnju dviju zajednica, a onda i jedne zajedničke čitateljske publike, na važnog pjesnika, ali i gotovo jednako važnog svjedoka nevremena. Bilo je uzalud. I to u oba smjera. Iako mu je knjiga izašla u Sarajevu, vijest o Ivi Totiću i njegovom pjesništvu nikada nije prešla tih osamdesetak kilometara, niti je on kao pjesnik dobacio do Sarajeva. Iako se Zagreb na razini političkih deklaracija i nacionalnih proklamacija silno zalagao za Hrvate iz Lašvanske doline, a Vitez je tih godina bio jedan od najfrekventnijih toponima u zagrebačkim medijima, u novinama kao i na na televiziji, Ivo Totić nije dobacio ni do Zagreba.

A tom je gradu posvećena jedna od bolnijih pjesama “Crne fizike”. Evo i nje:

U Zagrebu
listopad 1994.

Susret s tobom ispunja mi srce
predubokom tugom

Gledam te a ne vidim te…

Duša leti doli
uskrsavaju davno sanjani snovi

Svi sanjasmo jedno
o kad jednom prestane ovo…

Grade svih Hrvata najiskrenije žalim
gledam te očima koje ne mogu vidjeti

Gledam te očima mojih mrtvih…

Ivu Totića nikada nisam sreo. Dvaput smo se, krajem devedesetih, čuli telefonom. Desetak godina kasnije razmijenili smo, putem elektronske pošte, po jednu kratku poruku. I to je, zapravo, bilo sve. Svjetovi su nam bili odvojeni, naši se skupovi nisu presijecali, baš nijednom u ovih dvadeset i nešto godina koliko smo znali jedan za drugoga, ili koliko sam ja znao za njega, ali svejedno mi je on bio jedan od dragocjenijih žitelja moje privatne književne republike, naseljene živim, dišućim piscima što pišu jezikom do čijih dubina i suština dopirem preko iskustva vlastitoga materinjeg jezika. Izdvajao ga je dar, ali i više od dara sama njegova vrsta, ta jedinstvena blagost, sloboda od gromkosti, od potrebe da se naglasi vlastita patnja. Tihost Ive Totića usred strašnoga tutnja viteških ratnih dana tako se prodorno čuje da mi se učini kako čujnije od njegove ratne poezije nema.

Onda se nešto dogodilo s njim. Rasprsnuo se, rasuo se njegov svijet. I u tom je rasulu nestalo bića poezije. Ono što je pisao bilo je razdrobljeno, otežalo i psihotično. U neka doba mi je prije malo više od godinu dana od Josipa stigao mail s Totićevim pjesničkim rukopisom, naslova “Paukova mreža”, da nešto od toga, uz autorov pristanak i živu želju, objavim na ajfelovom mostu. Usto, Josip mi kratko javlja detalje o njegovu životu, koje ostavimo intimi privatne pošte, makar ona bila i elektronska, i zabilježimo samo dvije, javnoj prigodi prispodobive činjenice: u to je vrijeme živio u nekakvoj vikendici kod Busovače, s ocem i s njegovih 300 maraka penzije. Desetak godina je već bio bez posla.

U “Paukovoj mreži” pjesama je i ovih i onih: blagih i rasutih. Objavljivao sam ih, s vremena na vrijeme, na ajfelovom mostu.

Uz “Crnu fiziku” do kraja onoga vijeka objavio je još dvije odlične knjige pjesama: “Kad mjesec potone za Gradinom” i “Sin tišine”. Sve tri bi vrijedilo pretiskati u cijelosti, pa im pridodati dijelove “Paukove mreže”. I to bi bile izabrane pjesme Ive Totića, hrvatskoga pjesnika.

Zašto sam to rekao? Zato što je svojim temama i sudbinom on bio upravo to – hrvatski pjesnik. Istina, hrvatske se književne i pjesničke vlasti o tome još nisu stigle obavijestiti. Ali nije ni važno. On je, ionako, tamo gdje se više nikome ne žuri, i ima svu prošlost ovoga svijeta da u njoj čeka i dočeka. A što se bosanskohercegovačke književnosti tiče, nje (više) nema takve kakva bi bila u stanju obuhvatiti i razumjeti Ivu Totića.

Nakon što sam dugo potiskivao vijest o njegovoj smrti, kao da me je ona počela progoniti. Je li bolje da o tome šutim, nakon što nitko u Zagrebu (kao ni Sarajevu, ali o njemu, o Sarajevu, više i nije riječ…) nije objavio smrt Ive Totića? Znači li to da će on i dalje živjeti, makar i u mislima, ako mu sad ja prešutim smrt i ako i dalje samo meni bude mrtav.

Na žalost, ne znači. Da bi se objavilo da je umro hrvatski pjesnik Ivo Totić potrebno je prije toga objaviti da je jednom živio hrvatski pjesnik Ivo Totić.

Koji je napisao pjesmu Božje dite:

Ono sja
ko božićna jelka

Iz njegovih usta
teče blistava rijeka

Sve vidi
sve pamti
sve voli
svemu se divi

Ono plamti
budući svjetionik

Ono zadnje minute živi

17. 6. 2017.