Ivan Lovrenović

Nepovjerljiv prema drugima, naivan prema svojima, vazda se drži reda. Pisac ga predstavi već u prvim rečenicama knjige, onako kako su to nekad činili veliki ruski pisci, tako da čitatelj odmah zna s kim će imati posla i o kome je priča, pa da i ne čita ako ga se junak ne tiče. Pojavljuje se volkswagenov crveni passat karavan: “Za volanom Meho, seljak iz Dubrava, suprug i otac dvoje djece. Već godinama, on jutra provodi na pijaci u Čapljini, gdje prodaje ono što na zemlji proizvede. Osim bresaka, Meho i njegovi sade još paprike i krompir. Mjesec je juni, vrijeme kad breskva zri, i on je podranio da na pijacu stigne među prvima. Pasat čiji je zadnji kraj pod teretom legao, kao da će svakoga trenutaka poletjeti i vinuti se ka nebu.”

Zatim slijedi postavka scene, koja je istovremeno krajnje svedena, oskudna u rekvizitima, ali takva da je svaki detalj stvaran, svaka je stvar tu autentična, toponimi su autentični, kao i vrijeme potrebno da se stigne od jedne do druge tačke, autentična je i “ludnica” u Domanovićima, što onda među upućenima u kulturne i zemljopisne mikrorelacije stvara povjerenje u priču, ali i kod onih koji ne poznaju ovaj kraj proizvodi iluziju snažne prisutnosti. To je onaj efekt autentičnog realizma, koji s realizmom kao umjetničkim pravcem ne mora imati veze, susrećemo ga jednako u foknerovskom crtanju tlocrta skrajnutog južnjačkog gradića Jeffersona, koji u zbilji, kažu, niti ne postoji, u iranskim filmovima i u istočnohercegovačkim prozama, romanima i pripovijetkama Mirka Kovača, Kaplanovog zavičajnog predšasnika i najbližeg književnog srodnika.

Pisac tako postavi Mehu u njegov svijet, najprije na čapljinsku pijacu, a onda u njegovo selo, u kuću, da bi se zatim, u sljedećih niti dvjesto stranica odvila društvena, mentalitetna i psihološka drama najnižeg intenziteta. Toliko običnosti koliko se nađe u ovom romanu nema u cjelokupnoj našoj postjugoslavenskoj književnosti, a nije je, bogme, bilo ni prije. Sve veliko i povijesno tu se, u blizini, prethodno dogodilo: i rat, i koncentracijski logori, i povijest, i stotinu čuda i užasa koji preokrenu i preobraze svijet, i sada Meho u tom preobraženom i rascijepljenom svijetu, u Čapljini, među “njihovima” prodaje breskve, paprike, krompir.

Tu biva ponuđena pozornica za priču, koju Almin Kaplan, međutim, ne prihvaća. A ne prihvaća je zato što nakon rata i logora, nakon što se istutnjala povijest, priča nije između njih i nas. Priča je među nama, u onom što nam je najbliže i u onom u što smo se pretvorili, sve nalazeći opravdanje u zlu koje su nam učinili oni.

Meho se drži reda. I drago mu je kad drugi to vide. Tako najednom od onog koji se trudi da prvi stigne na pijacu postaje viđen džematlija, koji bi trebao sudjelovati u prikupljanju novca i organizaciji izgradnje džamije. I tu započinje njegova drama, oko koje se, jedna za drugom, rastvaraju drame drugih ljudi, među kojima, silom prilika, počinje živjeti intenzivnije nego što bi htio. Meho, naravno, ne zna kako se te stvari rade, kako se i gdje skupljaju pare za džamiju, kakva je tu uloga Stranke, ni kako se o svemu tome razgovara i kakav je čovjekov interes u svemu tome. Vođen instinktom svoje čestitosti, tim besmrtnim osjećajem za red, koji je temelj svih njegovih identiteta, Meho upada u nevolje. Ali opet, nisu te nevolje s drugima – ne samo onim s čapljinske pijace, nego ni s drugim svojima – nego su to Mehine nevolje sa samim sobom. Ima on tu svoju Senadu, ženu koja ga sa strane gleda i vidi koliko se Meho muči, i htjela bi mu nekako pomoći, i čini joj se da zna kako bi mu pomogla. I opet je to drama niskog intenziteta, slika gotovo u prolazu prikazana, nevažna, a toliko važna, kao što je i sve drugo kod Almina Kaplana nevažno a važno, diskretno prikazano, veliko u običnosti i malenosti, u detalju ubojito tačnom i istinitom. Njih dvoje kao da se ogledaju jedno u drugom, dvije čestitosti, dva ista osjećaja za red, ali, eto, on je u prilici da zbog tog osjećaja stradava. Dok bi u nekoj drugoj priči, ili u nekom neispričanom poglavlju istoga ovog romana, u drukčijem socijalnom ili emocionalnom kontekstu, mogla stradati i ona…

“Meho” je drugi roman Almina Kaplana, objavljen u kolovozu 2019. kod zagrebačkog VBZ-a. Prethodilo mu je “Trganje”, dječja ili djetinja priča o ratu. Ovo je, pak, priča o odraslosti. Ambijent je isti, mikrolokacija je ista. Uz romane išle su četiri knjige pjesama, te “Ospice”, knjiga koja se žanrovski određuje kao roman u stihovima, ali prema toj odrednici budući čitatelj treba biti vrlo oprezan. Kao što oprezan treba biti i prema formalnim opisima i odrednicama svega drugog što Kaplan piše. Njegovi se romani, naime, ne razlikuju od njegovih pjesama. U pjesmama on pripovijeda, to su ritmički i melodijski organizirane priče u slikama, eliotovski istinite i lijepe, dok su “Meho” i “Trganje” poezija s proznom i pripovjednom svrhom i namjenom. Kaplan je od onih izuzetnih, i vrlo rijetkih pisaca čiji se glas nepogrešivo raspoznaje među svim drugim glasovima, pisac jedinstvene rečenice, kaplanovske, na način na koji jedinstvene jesu, andrićevske i kovačevske, rečenice njegovih velikih prethodnika. On je pisac malenog, u se zatvorenog kraja, zabiti unutar bosanskohercegovačkih zabiti, on piše o džematima i o džamijama, o svijetu bogobojaznom i tradicionalnom na način i iz perspektive jedne suštinski izgubljene i uništene tradicije, ali u njegovom pisanju nema baš ničega folklornog. Ono s čime se Meša Selimović voli poigrati u svoja dva velika romana od Almina Kaplana je beskonačno daleko, on je pisac sasvim nepodložan kolektivnim i kolektivističkim gravitacijama. Na kraju, on je pisac, a ne antropološko-etnološka specifičnost, koja bi se mogla svidjeti stranome svijetu, naročito onom iz prvog inozemstva. To je razlog što njegovi romani ne nailaze, i neće ni u buduće naići, na ekstatično oduševljenje zagrebačke ili beogradske publike, kojima je vazda milo začitati se u priče iz hiljadu i jedne noći koje, čim se razdani, stižu od spisateljica i spisatelja iz Bosne i Hercegovine. Kaplan je, na neki način, razočaravajuće dobar. On traži čitatelja spremnog na književni, a ne na humanitarni i politički angažman. (Što je karakteristika i drugih pisaca hercegovačkog novog vala: Elvedina Nezirovića, Adnana Žetice, Adnana Repeše, Namika Kabila, ako i njega, već zbog njegove teme, možemo smatrati dijelom ovoga vala.)

Kaplan je pisac velike kulture, pisac za veliku književnost, zabavljen malim svjetovima. I to je još jedno zlatno pravilo: pisci malih književnosti bave se velikim svjetovima i velikim svojim, individualnim i nacionalnim tragedijama. Kaplan to ne čini, ali opet isključivo iz književnih i pjesničkih razloga: u malim svjetovima on razvija svoju priču.

Evo prizora sasvim hamsunovskog: “Jesen je u Dubrave došla sa sjeverom koji je iznenada puhnuo jednog predvečerja s Veleži. Magle koje su se skupile oko vrhova planine u Dubravama su zvali korinom i bile su siguran nagovještaj oštrog vremena. Vjetar je sušio lica seljaka koji su se pripremali za zimski san. Neki od njih bijahu pripremali drva, drugi pekoše rakiju, dok samo rijetki snizavaše duhan koji će, kriomice, u zimske sumrake, prodavati švercerima iz zapadne Hercegovine.” To je vanjska slika. Unutarnja, pak, izgleda ovako: “Šerifova majka Đula nikako se nije mogla rastaviti od života. Njena duša kao da je bila slijepljena s tijelom, pa je trebalo sačekati kiše koje će je nakvasiti i onda će sama otpasti. Šerif je hizmetio bolesnici: mijenjao joj pelene, spužvom i toplim rastvorom sapunice s nje skidao naslage masti, pitao je kašastom hranom, dovodio joj doktore, virio i bdio nad njom kao nad mlijekom što se kuha.”

Između tih slika, naizgled nevažnih za priču, koje su, međutim, priče same, zbio se “Meho”. Kako je bilo, što se dogodilo, to će znati oni koji pročitaju. Ali ne remeteći reda i ne kvareći budućem čitatelju doživljaja, njegov je prethodnik slobodan unaprijed mu reći da se ne dogodi ništa konačno ni sudbonosno. Samo roman koji se ne zaboravlja. I kakvih je malo. Ne samo u nas, nego uopće.

(www.jergovic.com)