Ivan Lovrenović

Večernji list, 5. 4. 2008. Paradoks i kontroverzija! To su dva pojma koja se neizbježno vežu uz život i djelo Ive Andrića, zasad (zacijelo i zadugo!) jedinoga književnoga nobelovca “s ovih prostora”. Sam je “te prostore” ovako doživljavao (i 1971. g. u razgovoru s Ljubom Jandrićem opisao): “Ja sam za bratstvo i slogu bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda... Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda: pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. kad je KPJ u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – pre u da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja”. I “umro je takav”, 1975. godine, ne doživjevši smrt svojih ideala (što je možda ipak manje bolna varijanta nego doživjeti ostvarenje svojih ideala!). Petnaestak godina nakon fizičkoga odlaska velikoga, najvećeg “jugoslovenskog pisca”, njegov se “prostor” u ratnoj kataklizmi raspao u prah i pepeo, u moru krvi i strašnih stradanja ljudi za čije se “bratstvo i slogu” Andrić, valja mu vjerovati na riječ, zauzimao cijeloga života. Što se u tom rasapu dogodilo s neprolaznim Andrićevim književnim opusom? Unatoč davnoj autorovoj želji da ga se “ne komada”, i to je djelo doživjelo sudbinu propaloga “jugoslovenstva”: partikularizirano je na tri sastavnice u kojima je svaki od “štokavskih” naroda nalazio ono čemu bi se u Andrića bezrezervno divio ili ono što bi jednako žustro Andriću osporavao. Paradoksu i kontroverzijama sadržanima u samoj Andrićevoj biografiji i imanentnima njegovu djelu, pridodana je i najprizemnija manipulacija u službi prljave, pragmatične dnevne politike. Najgore što se pravoj književnoj umjetnini može dogoditi! Na sreću, veliki povratak Ive Andrića književnosti počeo se zbivati. Ne baš jako brzo i bezbolno, ali ipak onom realnom brzinom kojom je bilo moguće usporedo zauzimati i distancu prema godinama koje je pojeo rat. Maestralni Lovrenović Najnoviji, i to sjajan, dokaz toga pozitivnog trenda stiže iz Andrićeve zavičajne Bosne (i Hercegovine), koja je, kako god okrenemo, sâmo srce i njegove literature. U ambicioznoj i za hrvatsku kulturu neizmjerno važnoj ediciji ”Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u sto knjiga” koju je prije nekoliko godina pokrenula Matica hrvatska u Sarajevu (a sufinanciraju je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Fondacija za nakladništvo Federacije BiH) upravo su se pojavila četiri nova sveska (od 18. do 21. u biblioteci) s odabranim djelima Ive Andrića. Glavni urednik edicije Mirko Marjanović posao “na Andriću” povjerio je jednom od najautoritativnijih poznavatelja Andrićeva opusa bh-hrvatskom književniku i kritičaru Ivanu Lovrenoviću. Kao priređivač četiriju knjiga i autor uvodne opsežne i temeljite studije naslovljene znakovito “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”, Lovrenović je zadaću obavio maestralno. No, prisjetimo se, prije negoli argumentiramo pohvale Lovrenovićevu odabiru i tumačenju Andrićeva lika i djela, novije “pretpovijesti” hrvatskoga književnopovijesnog i kritičkog tretmana Ive Andrića. Sa stjecanjem hrvatske državne samostalnosti, poslije višedesetljetnoga “preskakanja” Andrića i prešutnog pozicioniranja njegova opusa, ako ne izravno u srpsku, a onda svakako u “jugoslavensku književnost”, hrvatski književni povjesničari gotovo bez iznimke usvojili su napokon činjenicu da je Ivo Andrić i hrvatski pisac. Ime (i) našega Nobelova književnog laureata ovjenčanog u Stockholmu 1961. g, pojavljuje se u svim od devedesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj objavljenim književnim leksikonima i povijesnim pregledima. Predmet je i znanstvenih skupova i javnih rasprava po stručnim publikacijama. Njegova su djela i u školskoj lektiri. Objavljuju mu se knjige u raznovrsnim izdanjima, od kritičkih odabranih djela (npr, šest knjiga koje je za nakladu “Konzor” uredio Velimir Visk-ović ili svezak s odabranom prozom i poezijom koji je za “Mozaik knjigu”, za biblioteku “Biseri hrvatske književnosti” urednice Đure Mačković, priredio Krešimir Nemec) do pojedi-načnih knjiga što se prodaju čak i na kioscima... Ukratko, Andrić je itekako živo prisutan dio suvremene hrvatske književne scene. Najsporniji dio teme Kako hrvatski književni znanstvenici tretiraju “najsporniji” dio teme Andrić, onaj o njegovoj pripadnosti određenoj književnosti? Velimir Visković u uvodu tematskom broju časopisa “Most/ The Bridge” posvećenoga Andriću još 1997. g. piše da je mnogo veza što povezuju Andrića s hrvatskom književnošću: njegovo et-ničko i vjersko podrijetlo, njegovo školovanje u Zagrebu i drugim gradovima tadašnje Austro-Ugarske, njegovi književni počeci u zbirci danas kultnoga statusa “Hrvatska mlada lirika” iz 1914. g, pisanje na ijekavskom sve do 1920. g, odjek koji su njegova djela od početka imala u hrvatskoj književnosti (u kritici, publici, ali i po utjecaju na druge pisce, od Aralice do Jergovića i Lovrenovića), teme i duh njegovih djela (osobito onih naslonjenih na baštinu bosanskohercegovačkih franjevaca) usidrenih u hrvatsko kulturno naslijeđe, intelektu-alni izazovi koje Andrićev kompleksan, mudar i stilski izbrušen opus trajno, pa i danas, budi u hrvatskoj javnosti... Hrvatski korijeni Dubravko Jelčić u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti”, tvrdnju da su se “godinama oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze” potkrepljuje nizom pitanja: “Je li ustrajavao na jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu?” Kako bilo, Jelčić ne dvoji da je potpuno pogrešno Andrićev opus dijeliti na hrvatski i na srpski dio: “Andrićevo djelo, samo u sebi, krije razloge protiv takve podjele. Iako je drugi, pretežitiji broj njegovih radova formalno pisan srpskim jezikom, duhovni prostor iz kojega su ta djela nastala i koji ih je obilježio, svjetona-zorom i stilom, upućuje na njihove hrvatske izvore i korijene. Interpretacija svih njegovih djela, poglavito najvažnijih, uvjerava nas da Andrić nikada nije gledao na život i pojave u njemu srpskim očima, nego očima Zapadnjaka i Latina”. Kontroverzije o Andrićevoj pripadnosti detektira i Slobodan Prosperov Novak u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti”: “Prije smrti, molio je Ivo Andrić svoje potomke da mu opus ne razbijaju na nacionalne komponente. Nisu ga poslušali pa su svi uzeli koliko su mislili da im od piščeva djela i života pripada. Bošnjaci su tomu jedinom južnoslavenskom književnom nobelovcu polupali sve spomenike, ali ga svejedno i danas čitaju, među Srbima je mnogo čitan i dalje, a u Hrvatskoj ga, u posljednjim godinama, kad nema više njega da se brine o vlastitoj biografiji, smatraju piscem svojega duha pa i jezika. Sam je Andrić u drugom dijelu života izabrao da mu srpski književni izraz bude domicilni, ali on nije ni prvi ni posljednji pisac koji je osim hrvatskoj pripadao i nekoj drugoj književnoj tradiciji. Čitav Andrićev opus bez ostatka organski je dio hrvatske književne povijesti. A to što je taj opus i organski dio srpske književnosti, samo mu uvećava čitanost, mnogostrukost i energiju”. U matičnom kontekstu U posljednjem u Hrvatskoj objavljenom izboru iz Andrića, lanjskom “Nemiru od vijeka” iz “Mozaik knjige”, Krešimir Nemec nije želio ulaziti u životopisne kontroverzije, samo ih je djelomice nabrojio: “Andrićeva biografija, puna upitnika, proturječja, mijena i neočekivanih obrata, i danas izaziva brojne polemike. često se u kritičkoj literaturi pisalo o njegovoj prevrtljivosti, karijerizmu, oportunizmu, renegatstvu, neskladu između života i djela.” No, u svojoj “Povijesti hrvatskog romana” i Nemec uvažava činjenicu Andrićeve ukotvljenosti (i) u hrvatsku kulturu: “Njegov je romaneskni opus, doduše, nastao u trenutku kada se pisac više nije smatrao dionikom hrvatske književnosti i kada više nije pisao hrvatskim jezikom. Stjecajem okolnosti, i hrvatska književnopovijesna znanost isključivala ga je iz matičnog konteksta. No i po karakteru svoga djela, i po kulturi, i po neraskidivim tradicijskim vezama on je pripadnik (i) hrvatske književnosti.” Matični, hrvatski kontekst Ive Andrića, pojavom četiriju svezaka (tri romana: “Travnička hronika”, “Na Drini ćuprija” i “Prokleta avlija”, te opsežan svezak izabranih pripovijedaka) u kapitalnoj seriji “Hrvatska književnost BiH u sto knjiga”, dobiva svoj logičan temelj. Andrićev opus njime je definitivno kanoniziran u objema, nerazdvojivim, dionicama hrvatske književne povijesti, onoj nastaloj na tlu današnje Hrvatske i onoj nastaloj na tlu današnje BiH. A sreća je što se toga “završnog” čina kanonizacije prihvatio upravo Ivan Lovrenović, i sam, poput Andrića, pisac snažna senzibiliteta za bosanskohercegovačku povijesnu, kulturnu, književnu, pa i političku problematiku. Pisac sve Bosne Lovrenovićevo čitanje Andrića jedno je od najsveobuhvatnijih u nepregledno bogatoj kritičkoj literaturi o Andriću, jedno od onih koje se s najviše bliskosti i srodnosti primaknulo punom razumijevanju složenoga univerzuma Andrićeva opusa. Za Lovrenovića je Andrić ponajprije pisac “sve Bosne” (precizan izraz “posuđen” iz studije Waynea S. Vucinicha). A to znači da je posrijedi pisac “dinamičkog totaliteta” svih bosanskohercegovačkih kompleksnih, čas skladnih čas disparatnih komponenti (etničkih, vjerskih, civilizacijskih, kulturoloških, jezičnih) koje sastavljaju bh. prošlost, a ona nastavlja intenzivno živjeti i u turbulentnoj bh. sadašnjosti. Andrićev opus po Lovrenovićevu opisu Lovrenović piše: “Andrić je jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je – u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet – nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Taj osjećaj jest – ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje, i natrag.” Lovrenović detektira i mnoge druge ambivalentnosti Andrićeve osobnosti i djela: “tursko i iracionalno” kanio je Andrić samo marginalno dotaknuti, a ono se pretvorilo u konstantu njegova pripovjedaštva; kontroverzan odnos Muslimana u BiH prema Andriću kojega s nepravom iščitavaju kao “turkofoba”; smjenjivost hrvatskoga prihvaćanja i odbijanja Andrića; srpsko manipuliranje Andrićem “kao dokazom” u posljednjem ratu... Dubokim je uvidom Lovrenović osvijetlio još jedan ambivalentan odnos: onaj između dva velikana hrvatske književnosti – “konkurenata” Andrića i Krleže, za koji obično rabimo stereotipnu svezu “Andrić i Krleža kao antipodi”. Lovrenović, naprotiv, uza sve razlike u svjetonazorima, građanskom životu, poetičkim načelima, kritičkoj, čitateljskoj i “službenoj” recepciji, nalazi da su Andrić i Krleža – “slični, i to baš ideološki”. Zaključno: “Ni Andrić, ni Krleža nisu morali pod starost mijenjati uvjerenja – na vrijeme su umrli. U mladosti, na početku 20. stoljeća, svjedoci i sudionici ‘tjeranja Austro-Ugarske s našeg ognjišta’ i nastanka južnoslavenske političke strukture koja će, uz kratku cezuru 1941–45, trajati do pred kraj toga čudesnoga i užasnog stoljeća, njima je ona uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konačna i trajna struktura. Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književne i kulturne veličine, kao svojvrsni amblemi te kulture, svaki u svojem formatu”. Ambivalentan je i današnji status Andrića u BiH, drži Lovrenović. U procesima podizanja strogih granica između etnonacionalnih kultura u BiH, čime se poništava bosanskohercegovački “nad-identitet”, čiji je pak Andrić eklatantan predstavnik, “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”. Dodajmo, Andrić, svježe raspodijeljene pripadnosti u najmanje tri književno-nacionalne tradicije, usprkos svemu i sad je autor aktivne recepcije na “ovim prostorima”. Pobjeđuje li književnost politiku? Ili je na djelu nov Andrićev paradoks, nova kontroverzija?