Ivan Lovrenović

Dani, 26. 4. 2002.

Slabiji pobijedi jakog,/ Mekani pobijedi tvrdog./ Svi to znaju na zemlji,/ Ali se ne usude po tome postupiti. (Lao-Ce po Beli Hamvasu)

Netom objavljena, maestralna knjiga Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, u izdanju zagrebačkog Durieuxa, predstavlja, može se slobodno već danas reći, jednu od najvažnijih bosanskih knjiga objavljenih u novije vrijeme. I pored naizgled partikularističkog naslova, ova knjiga nije manje svebosanska od već klasične Unutarnje zemlje.   Mislim da je Baudelaire negdje napisao da bi se prikaz nekog umjetničkog djela trebao i formalno prilagoditi samom djelu. Na fonu ovog stava čini mi se da nije nerazborito započeti ovaj prikaz u prvom licu. Jer Ivan Lovrenović u ovoj knjizi, koju, primjerice, Ivo Banac smješta u kontekst povijesnog pisma, ne libi se ni najmanje posegnuti za sasvim osobnim uspomenama i najintimnijim vlastitim dvojbama i uvjerenjima. Zato, kako rekoh, držim da mi je dopušteno načiniti jednu ličnu varijaciju i reći kako mi je običaj, ako kakve novine objavljuju feljton, da taj feljton čitam posljednji, to jest nakon što pročitam sve ostale članke koji me zanimaju. No kako svako pravilo ima izuzetak, tako sam i ja od decembra 2000. do marta mjeseca 2001. godine čitanje Feral Tribunea započinjao čitanjem feljtona, feljtona koji je ispisivao Ivan Lovrenović i koji je - po riječima samog autora - naznačio osnovne obrise ove knjige. Navodim zapravo ovu informaciju ponajviše iz dva razloga. Prvi se tiče gotovo romaneskne uzbudljivosti ovog eseja; hoću reći da se ova knjiga čita bez daha, gotovo kao krimić, te da se njezin feljtonistički začetak, barem iz moga čitateljskog obzora, može promatrati i kao reminiscencija na feljtonske nastanke romana jednog Dickensa ili Dostojevskog, na ona vremena kada su čitatelji s nestrpljenjem očekivali sljedeći nastavak izvrsnog i uzbudljivog štiva. Drugi razlog je činjenica da ova knjiga nikako nije puki zbroj tekstova iz pomenutog eseja. Pažljiv čitatelj Lovrenovićevih novinskih tekstova prepoznat će u ovoj knjizi i neke druge već mu poznate tekstove, primjerice, onaj o Konclogoru na Savi Ilije Jakovljevića, no ova knjiga - gotovo kao po analogiji sa već znamenitim stavom Lovrenovićevim o Bosni - nije puki zbir svojih konstitutivnih tekstova, ona ih u svojoj ukupnosti daleko nadilazi. Sveti i ukleti trokut Notorno je već poznato i pomalo je neukusno na to i podsjećati da je u cjelokupnom djelu Lovrenovićevom Bosna zapravo jedina opsesivna tema. Taj sveti i ukleti trokut ima danas u Lovrenoviću najsjajnijeg živućeg tumača. Sretna je okolnost za Bosnu da Unutarnja zemlja biva u posljednje vrijeme prevođena širom svijeta jer je teško i zamisliti bolji prolog za nekakvu imaginarnu bosansku enciklopediju. No knjiga Bosanski Hrvati, makar po naslovu može sugerirati bavljenje samo jednom stranicom trokuta, zapravo je svojevstan nastavak i produbljivanje Unutarnje zemlje. Možda i nesvjesno, Lovrenović ovom knjigom po ko zna koji put dokazuje da su identiteti sva tri bosanska naroda međusobno neraskidivo povezani, da oblikuju jedni druge i da se ni o jednom od njih ne može ni govoriti van konteksta druga dva i naročito van zajedničkog bosanskog konteksta. Bilo da govori o sahrani legendarnog fra Marijana Šunjića, bilo da pripovijeda o čudesnoj oazi dobra u vremenu zla, o baljvinskom kraju, o muslimanskom selu Baljvine koje je cijeli posljednji rat pripadalo teritoriju Republike Srpske, a da u njemu za sve vrijeme rata niko stradao nije, i da je kao skoro fabulozan izuzetak na cijelom prostoru današnjeg entiteta krajem 1995. godine jedino munara baljvinske džamije stajala uspravno, bilo da se prisjeća svog djeda koji je i u ramazanske dane odlazio u kafanu s prijateljima muslimanima, ne naručujući ništa kao ni oni, Lovrenović ispisuje najljepše stranice o Dobroj Bosni, Bosni koju literarno ne predstavlja ona dobropoznata, uska, lažna, nacionalistička i posve neknjiževna interpretacija Pisma iz 1920. godine, nego strahovito moćna slika s kraja priče U musafirhani kad se fra Marko Krneta moli Bogu za dušu Osme Mameledžije pa gdje bila da bila, kad se fratar, ujak, moli za dušu Turčina kojeg je njegovao i zavolio kao brata makar je ovaj na samrti pljunuo na raspelo. Lovrenović, primjerice, jednostavno ne može govoriti o svetom Ivi i Podmilačju bez da spomene Prusac, Ajvaz-dedu i Ajvatovicu. I kao što - po riječima samog Lovrenovića - "u cjelokupnoj bosanskoj (pa i bošnjačkomuslimanskoj) književnosti nema pisca koji je s takvim rafiniranim suživljavanjem i s takvim ponornim tragičkim kosentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih muslimana kao Ivo Andrić", tako i o toj famoznoj Ajvatovici niko među Bošnjacima i Bosancima općenito nije pisao tako lijepo kao Ivan Lovrenović. Osim nekoliko stranica ove knjige, u taj Lovrenovićev korpus tekstova spadaju i nezaboravne Prusačke senabije, tekst objavljen nekoć u kolumni Bosna Argentina, kolumni koja se, nažalost, pojavila u samo dva-tri izdanja. U jednoj fusnoti Lovrenović će također naznačiti potrebu za istraživanjem dodira između muslimanskih i kršćanskih duhovnika u otomanskoj Bosni, a sve povodom jedne rečenice iz pisma fra Lovre Karaule iz kojeg se iščitava stanovita bliskost njegova s čuvenim Abdurahmanom Sirrijom. Možda i najljepše stranice ove knjige posvećene su zajedničkoj baštini svih Bosanaca: rakiji, akšamluku, pjesmi. Čujmo Lovrenovića par lui-meme: "Ozbiljni znalci i uživaoci znaju da prava rakija šljivovica ne služi pijančenju, nego - akšamluku, a opet, pravi akšamluk ne biva ni s kojim drugim pićem, nego s rakijom. I to s onom što joj je snaga taman tolika da je iz nje istjerala otrov metil, a nije prežestoka da te brzo obori i zabudali - ta granica je negdje oko 35 procenata alkohola. Tako ispečena rakija miruši po šljivi, zapravo više po onoj kadifenoj, modroj mašini što se zorom uhvati na zarudjelom plodu, razlijeva se blaženo po želucu i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja plemenitom bezutješnom melankolijom… I - izvlači pjesmu. Tihu, poravnu: Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje…, ili: Gorom jezde kićeni svatovi, gorica im s lista progovara… Zato akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava ni razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je rafinirana institucija kulture svakidašnjice, a u svojim sretnim trenucima - ozbiljno dosezanje vrhunca onoga doživljaja u kojemu čovjek u sebi prepoznaje nekoga drugoga, nesretnijega a boljeg od onoga koji svakodnevno stanuje u njegovoj koži." Ne mogu se ovdje suzdržati a da ne primijetim da se na vrhuncu akšamluka - prema Lovrenoviću - čovjek u suštini preobražava na isti način kao Stari Svat iz najslavnije Coleridgeove pjesme, da postaje a sadder and a wiser man. Isto tako, ovi sjajni redovi govore o izvornoj ekstazi, stanju ex-tasis, stanju kad je čovjek izvan sebe. Jose Ortega y Gasset kaže negdje: Da bismo izišli iz - sebe, poznata su nam najrazličitija sredstva - od konjaka do mistične ekstaze. Po Lovrenoviću, akšamluk je bosanska ekstaza. To je još jedna od vrijednosti ove knjige: makar u podnaslovu govorila o agoniji, ona je prepuna ekstaze. To važi i za stil njezin koji će podsjetiti na onu Updikeovu rečenicu što se redovno tiska na koricama Nabokovljevih knjiga, da je Nabokov prozu pisao na jedini način na koji je treba pisati: ekstatično. (A propos Nabokova, pada mi na pamet da je posveta ove knjige potpuno identična posveti koju je Nabokov ispisao na svakoj svojoj knjizi.) Tako Lovrenović na skoro memoarski zapis o jednoj djetinjskoj noći kod kazana samosvjesno lijepi Andrićev citat. Često se, inače, Lovrenović, kad govori o najintimnijim vlastitim emocijama spram Bosne, poziva na Ivu Andrića, navodeći antologijske citate iz Čaše, Posjete, Travničke hronike, jer - jasno je valjda - sasvim je nemoguće misliti i osjećati Bosnu bez da se priziva Andrić. Ime Ive Andrića jest jedan od dva najtačnija moguća odgovora na carverovsko pitanje: O čemu govorimo kad govorimo o Bosni. A drugi odgovor glasi: fratri. Kultura teksta Posebno mjesto u ovoj knjizi imaju, naravno, fratri, ujaci, bosanski franjevci. U tri-četiri fusnote njezine Lovrenović kao da započinje i neki vlastiti leksikon bosanskih franjevaca. I ako ova knjiga ima svoje junake, u smislu literarnom, ali i izvornom, to su ponajprije Anđeo Zvizdović i Josip Markušić. Njih su dvojica najbolje paradigme one franjevačke tradicije koja snagu pronalazi u slabosti. Ova formula o slabosti kao snazi lebdi nad ovom knjigom kao njezin metafizički epigraf zajedno s tri Lovrenoviću tako draga Markušićeva citata: onim o podjeli Bosne kao izdaji duše, onim o našem narodu bez obzira na razlike u vjeri te napokon na onaj jajački zapis iz Drugog svjetskog rata: Ali najprije - što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost. I ne zna se šta je čitateljski fascinantnije: pravo blago erudicije (poput podatka da je prvi Pirandellov prevod na neki strani jezik objavljen u Kranjčevićevoj Nadi ili onaj o Lastrićevom prevodu slavnih Jacoponeovih stihova) ili neke skoro memoarske anegdote, od onih o varcarskom djetinjstvu, preko zagrebačkih godina učenja do posve skorašnje širokobriješke avanture informativnog razgovora u policijskoj upravi na čijem je zidu poglavnikova slika. Franjevačku kulturu Lovrenović vidi kao kulturu teksta sasvim u skladu sa onom andrićevskom Zapiši, pa će i Bog zapamtiti, a u kontekstu ove knjige i cjelokupnog djela Lovrenovićevog te stranice o kulturi teksta dobivaju i svojevrsno autopoetičko značenje. U jednoj fusnoti Lovrenović se prisjeća svoje mladalačke priče u kojoj govori o bašči odakle je pogled u smiraj dana lijep do bola. Ivo Banac ovu će knjigu prozvati lijepom do bola. Ovdje već spomenuti Ortega y Gasset citira na jednom mjestu sljedeće stihove: Sunce zahodi dolazi večer/ Ne zaustavite se tu već posmatrajte hod/ sve dok i zapadni obzor ne potamni. U ovoj knjizi i pored agonijskog podnaslova, postoji tračak svjetlosti, postoji sugestija da bi možda još uvijek moglo biti i drukčije, makar se ne zaboravlja da se ovdje brzo smrkava.