Ivan Lovrenović

Dani, 18. 4. 2003. Dvadeset i pet godina nakon premijernog mostarskog ukoričenja zagrebački nakladnik Durieux objavio je u sklopu izabranih djela Ivana Lovrenovića novo izdanje prvog njegovog romana Putovanje Ivana Frane Jukića. Prilika je to za svojevrsno novo čitanje ovog romana što se u proteklih četvrt stoljeća potvrdio kao neka vrsta amblema cjelokupnog djela Lovrenovićevog Na samom početku jedne od najljepših knjiga dvadesetog stoljeća (Watermark; po naški Vodeni žig) Joseph Brodsky piše: "Nekad davno dolar je vrijedio 870 lira, a meni je bilo trideset i dvije godine." Na početku ovog članka mogli bismo u parafrazi kazati: Nekad davno marka je vrijedila ko-da-zna-koliko dinara, a Ivanu Lovrenoviću su bile trideset i četiri godine. Te 1977. godine Prva književna komuna iz Mostara objavila je roman Ivana Lovrenovića Putovanje Ivana Frane Jukića. U to je doba, po svoj prilici, ime Ivana Frane Jukića većini Bosanaca i Hercegovaca bilo gotovo posve nepoznato. Danas, kad zagrebački Durieux objavljuje novo izdanje ovog romana, Jukić je lik s novčanice u apoenu od jedne konvertibilne marke, najmanjeg papirnatog apoena bosanskohercegovačke nacionalne valute, i jedinog uz onaj najveći, onaj sa Ivom Andrićem, koji nema "entitetski podtip". (Prividni izuzetak, petak s likom Meše Selimovića, dijeli ćirilično-latinično pravo prvenstva.) Ne razbacujemo se ovdje slučajno numizmatičkim trivijalijama: upravo su Jukić i Andrić dvojica najznačajnijih Lovrenovićevih preteča. U svom možda i najslavnijem eseju (Kafka i njegove preteče) Jorge Luis Borges razvija fascinantnu tezu nezaobilaznu u svakom modernom tumačenju literature. Bit teze može se izreći u tri rečenice. Borges kaže: "U rječniku kritike riječ preteča prijeko je potrebna, ali bi je valjalo pokušati očistiti od svakog prizvuka polemike ili suparništva. Činjenica je da svaki pisac stvara svoje preteče. Njegovo djelo preinačuje naš pojam o prošlosti, kao što će preinačiti i budućnost." Hoću ovdje kazati da je Lovrenović svojim djelom učinio da Jukića i Andrića doživljavamo kao njegove preteče, no hoću također kazati još jednu stvar. Spomenuta bi se Borgesova teza mogla, naime, na izvjestan način varirati, a u kontekstu cjelokupnog djela nekog konkretnog pisca. Jer svaki pisac cjelinom svog djela utiče na svoje rane radove. Cjelokupno djelo Ive Andrića učinilo je, recimo, da se njegove rane lirske proze doživljavaju tek kao barokne whitmanovske lirske eskapade bez puno veze sa onim što je Andrića učinilo velikim, dok se, naprimjer, u djelu Danila Kiša njegova prva ostvarenja, kratki romani Mansarda i Psalam 44, danas ispostavljaju kao metafora cjelokupne njegove poetike. U ovom bi se kontekstu Lovrenovićevo Putovanje Ivana Frane Jukića trebalo čitati u ovom potonjem ključu, kao simbol i amblem cjelokupnog djela Lovrenovićevog. Ova će se ličnost jednom zauvijek upisati u uski registar Lovrenovićevih opsesivnih tema te će Jukić na nešto drugačiji način biti i junak još nekih Lovrenovićevih knjiga. Vratimo se, međutim, samom romanu Putovanje Ivana Frane Jukića. Da bismo opisali poetiku ovog ostvarenja, nužni su nam ponovo Kiš i Andrić. U kratkom govoru povodom primanja Andrićeve nagrade Kiš je poetiku svog velikog učitelja prozvao stvaranjem pripovjedačkih formi koje su amalgam činjenica i "neograničenog razmaha mašte". Lovrenović u svom romanu slijedi Andrića, spajajući na izvjestan način duh nobelovčevog franjevačkog ciklusa s formom Travničke hronike, romana u velikoj mjeri zasnovanog na dokumentu. (Osim baziranosti na dokumentu, još je nešto u ovom romanu slično Travničkoj hronici, pa i Prokletoj avliji, a to je takozvana okvirna pripovijest.) I govorna karakterizacija likova "vuče" ponešto na Andrića. Poznato je, naime, da je Andrić i u djelima napisanim ekavskim narječjem u upravnom govoru likova uvijek koristio ijekavsku bosanštinu izmiješanu s turcizmima. Na samom početku Travničke hronike, naprimjer, u naraciji se kaže kako je Travnik na udaru svetskih (!) događaja, a na kraju romana jedan od likova, Hamdi-beg Teskeredžić, kaže, prisjećajući se Napoleonove slave, kako se mislilo da mu je svijet (!) tijesan (!). Kod Lovrenovića nema tolikih razlika, no u jeziku romana ipak su jasno stilski diferencirani autorska naracija od replika samih likova. Treba kazati i sljedeće: Lovrenović u svom romanu slijedi historiju na makroplanu, ali na mikroplanu, na planu detalja, u faction priču ulazi fiction, no oprezno, naravno, prateći uvijek dokument i duh vremena; kratko rečeno, roman se temelji na domišljanju, ne na izmišljanju. No ako su duh i tema ovog romana bliski Andriću, stil naratorovog kazivanja na sintaksičkom je planu blizak Krleži. Ovu bliskost što se temelji na čestom korištenju kumulacije i sličnosti narativnih sintagmi već je istakla Marina Katnić-Bakaršić, koja je, inače, napisala uspjelu i dobru lingvostilističku interpretaciju ovog romana. U svojoj knjizi Bosanski Hrvati Lovrenović će kazati kako "u starim franjevačkim tekstovima i u pučkom izgovoru riječ i pojam Bosna vibrira uvijek puninom neke posebne emocije, spletene od mnogih snažnih niti". Upravo je Ivan Frano Jukić možda i ponajbolja paradigma tog osebujnog odnosa franjevačkog spram Bosne. U onoj idealnoj viziji cjelovite i integralne bosanske kulture, kulture nerasparane po nacionalno-religijskim šavovima, kulture zemaljske i zavičajne, transetničke, Jukić je ličnost ponešto analogna velikim kulturnim reformatorima drugih slavenskih zemalja. Ta se činjenica na veoma lijep i simboličan način zrcali u njegovom poznatom pseudonimu - Slavoljub Bošnjak. Interesantno je također da su, usprkos njegovoj pripadnosti crkvenom redu, Jukićevi stavovi kad je riječ o odnosu književnosti i religije, neočekivano moderni i avangardni. Kad Jukić kao dvadesetčetverogodišnjak, prije više od 160 godina, napiše da religija na literaturu ne bi morala upliva imati, on izriče izuzetno moderan stav po tom pitanju, moderniji nego ga mnogi imaju i danas. (Uostalom, to može biti i stoljeće i pol star, anticipirajući komentar na slučaj sa iranskom osudom Salmana Rushdieja.) Ne smije se zato, usprkos njegovoj općenito velikoj ulozi za bosansku kulturu, zaboraviti njegov konkretan doprinos samoj književnosti. Jer, kako veli Boris Ćorić, Jukić je majstor riječi (…) i nesumnjivo prvi bosanski prozaista. Treba se na kraju barem ovlaš dotaći i podmuklog delovanja biografije. Prije četvrt stoljeća ovaj se roman mogao doživjeti kao izraz poštovanja i fascinacije, kao naklon jednoj velikoj ličnosti bosanske povijesti. No historijske scile i haribde i naše su vrijeme učinile turbulentnim i sličnim Jukićevom vremenu te je i pisac hronike o Jukiću u mnogo čemu postao sličan Slavoljubu Bošnjaku. Veže ih, naravno, ljubav spram Bosne, veže ih i pisanje knjiga o bosanskoj historiji i kulturi, veže ih političko-publicistički angažman, a obojica su u odbranu Bosne slali i epistole: Jukić na istok sultanu Abdul-Medžidu, Lovrenović na zapad predsjedniku Franji Tuđmanu. A tu je i još jedna stvar. Kako je gore rečeno, zbog mnogostrukosti Jukićevih zasluga često se zaboravlja njegov doprinos literaturi. Slično je i s Lovrenovićem: zbog njegovih kolumni, članaka, esejističko-publicističkih knjiga, često se zaboravlja njegovo, u užem smislu književno, beletrističko stvaralaštvo. Novo izdanje romana Putovanje Ivana Frane Jukića značajno je i zbog podsjećanja na ovaj ogranak Lovrenovićevog djela, no ono važnije jeste sljedeće: riječ je o knjizi o fascinantnoj ličnosti, iz pera izvrsnog pisca, knjizi dobro napisanoj i - što bi rekli sportski komentatori - sličnoj vinu: vrijeme joj dobro čini. Ko je Ivo Frano Jukić? U potrazi za ponajboljim kratkim opisom mnogostrukog značaja Ivana Frane Jukića za bosansku kulturu, ponovo se neizbježno nabasa na - Ivana Lovrenovića. U svom Kratkom pregledu kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, knjizi Unutarnja zemlja, ovako Lovrenović predstavlja Jukića: "Ivan Frano Jukić (Banja Luka 1818. - Beč 1857.) za svoga kratkoga, 39-godišnjega života razvio se od franjevačkog đačeta do krupne figure kulturnoga radnika, poligrafa, pasioniranoga borca za kulturnu emancipaciju naroda. Izmjereno suvremenim bosanskim prilikama, tradicijom te kratkim aktivističkim životom, Jukićevo djelo je neobično impozantno, ne samo po obimu nego i više od toga - po novini duha koji donosi. U osnovi njegova programa leži bosansko zavičajno rodoljublje (…) U kulturnoj i književnoj historiji Bosne i Hercegovine Jukić je stekao trajno mjesto pionirstvom u različitim oblastima djelovanja. Pokrenuo je i držao jednu od prvih svjetovnih škola (u Varcar-Vakufu - Mrkonjić- -Gradu, 1849. godine), radio na ostvarivanju ideje prvog kulturnog društva (Kolo bosansko), napisao prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestica Bosne), formulirao ideju nacionalnog muzeja, pokrenuo, uređivao i uglavnom sam ispunio tri sveska prvog književnog časopisa Bosanski prijatelj vrlo širokog dijapazona - od narodnih ljekarija i pjesama, do putopisa, historiografskih radova, i do političkih manifesta i polemika. Konačno, po brojnim fragmentima i putopisima, a osobito u onome u kojemu opisuje svoje prvo prognaničko putovanje Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca svibnja, i u kojemu ima puno dramatske literarne snage, Jukić se vidno uvrstio u književnu historiju Bosne i Hercegovine kao nezaobilazan pisac." O intertekstualnim aspektima romana Imamo li u vidu da se roman temelji na dokumentu i naročito činjenicu da je i sam Jukić pisao o svojim putovanjima, neizbježno je upitati se o nekim intertekstualnim aspektima ovog romana. U takvoj raspravi ne treba zanemariti ni intertekstualne veze ovog romana s ostalim djelima Lovrenovićevim. U spomenutoj analizi Marina Katnić-Bakaršić dotakla se i ove teme: "Putovanje Ivana Frane Jukića kao biografski roman nužno funkcionira prije svega u kontekstu Jukićevih sačuvanih tekstova, u kontekstu časopisa koji je on uređivao, a posredno u kontekstu i dijalogu sa diskursom franjevačke književnosti i kulture uopće. Lovrenović u upravnom govoru lika insistira na očuvanju onog živog narodnog govora koji je ostao zabilježen u Jukićevim tekstovima. Istovremeno, zanimljivo je da se Lovrenović Jukiću i kontekstu iz koga je on potekao vraća i u svojim drugim neumjetničkim tekstovima, u esejima i historiografskim radovima. (…) Zbog svega toga roman Putovanje Ivana Frane Jukića u stalnom je intertekstualnom dijalogu: s jedne strane, sa Jukićevim vlastitim tekstovima, sa druge pak strane sa svim drugim Lovrenovićevim tekstovima koji tematiziraju ovu historijsku ličnost ili doba u kojem je on živio."