Nebojša Lujanović: Opus u nastajanju o kulturi u nestajanju
Pogovor u knjizi eseja Ivana Lovrenovića Pripadati i ne pripadati
Kod riječkoga izdavača Ex libris, kojega vode Željko Međimorec i Zoran Grozdanov, objavljena je ovih dana knjiga eseja: Ivan Lovrenović, Pripadati i ne pripadati. Oblikovanje i prijelom djelo su majstorskoga tandema Damir Bralić i Lana Grahek.
Knjiga je podijeljena na tri dijela. U prvi, pod naslovom RUB KAO DOM, uvršteni su eseji o povijesno-kulturnim identitetima i formacijma u Bosni i Hercegovini. Drugi dio nosi naslov KOJI BUENOS AIRES i sadrži autorove opseravacije o mučnom i neprevladanom naslijeđu NDH u hrvatskom povijesnom pamćenju. Treći dio, nazvan TEMA ANDRIĆ, sadrži neke od autorovih eseja o književnom djelu Ive Andrića. Pogovor knjizi s naslovom Opus u nastajanju o kulturi u nestajanju napisao je Nebojša Lujanović.
Knjiga je opremljena registrom imena i bibliografskom bilješkom o tekstovima.
Nebojša Lujanović
OPUS U NASTAJANJU O KULTURI U NESTAJANJU
‘Ne-šo, ne-va-ljaš, a-ši-ko-vat još ne znaš’, pjesmica je kojom me je baba Delfa Kafadar zabavljala krajem osamdesetih, u suton jednog svijeta koji će se uskoro raspasti. Na nekoj apstraktnijoj filozofskoj razini, doista, neuk je čovjek koji ne zna ljubiti. Ljubav je vrhunsko njegovo umijeće, ali, čini mi se u kontekstu kultura o kojima ovdje govorimo, čak i pomalo zaboravljena disciplina. Mimo toga, na razini riječi, nema prirodnije od ove ‘ašikovati’, iako se danas ispostavlja da je to strana riječ, mada niti jednu drugu na njenom mjestu ne mogu zamisliti. Baba Delfa kao da je pobjegla iz nekog od eseja Ivana Lovrenovića: imala je u svom repertoaru pregršt takvih pjesmica i poslovica koji su obilovali turcizmima, odgajala me u svojoj kući preko puta gučogorskog samostana, a na rukama je imala iscrtane križeve; nespretne linije unesene bockanjem tintom, u kućnoj radinosti, bez njoj jasnog motiva osim što se to ‘tada tako radilo’.
Ponekad me svlada znatiželja o korijenima, pa istražujem porijeklo tog neobičnog imena i kvrgavog prezimena. Izvori kažu da je tipično srednjobosansko, u novije vrijeme, ali dublje u prošlost, ime je grčkog porijekla, a Kafadari su danas najbrojniji upravo u Turskoj, pa me uhvati i ponos kad se ispred mene rastvori ta imaginarna karta raznolikosti. Ali, ista se također vrlo brzo raspline jer nema više ni baba Delfe ni njenih pjesama. Na televiziji smo onih ratnih godina gledali kako je UNPROFOR-ci iznose na nosilima, među posljednjima, te istovremeno uzvraćaju paljbu negdje prema brdima. U drugoj, tuđoj, kući hvatale su je neprestano bolesti, a ustvari ju je dokrajčila tuga. Gučogorski zvonik po kojem smo se ravnali sada odbija podne među praznim obroncima. Kuća u kojoj me odgajala više ne postoji. Pjesme kojima me zabavljala više se ne pjevaju. Izraz ‘ašikovati’ više ne živi među preostalim ljudima. Zvukove tog zvonika, nespretne tetovaže križeva, ‘ašikovati’ i slične izraze, kao krhotine davno potonule Atlantide, nalazim još samo u knjigama. Knjigama Ivana Lovrenovića.
Lovrenović je pisac eseja i romana, putopisac, urednik, intelektualac, mada je među svim time najvažnije ono što ne stoji u biografiji: da je Lovrenović čuvar jedne kulture na izumiranju. Sve svoje tekstualno i intelektualno djelovanje, a time i sam život, vezao je uz dva svijeta. Prvi je bosanskohercegovački, onaj koji se temelji na isprepletenosti svojih različitosti, gdje je upravo ta različitost njegova differentia specifica. Drugi je onaj koji nose srednjobosanski Hrvati, sastavni dio tog nad-svijeta. Oba pokušaja jednaka su pokušaju da se među stisnutim prstima sačuva voda. Nije ništa novo da kulture propadaju, da svojim umiranjima ostavljaju prostor za nove, kao i da se identiteti, poput ovog bosanskohercegovačkog, presvlače u smislu da mu se dodaju nove karakteristike i značenja. I dobro je da postoji netko poput Lovrenovića tko odbija povjerovati u to. Kulture i identitete koji su uspjeli preživjeti možda razlikuje od drugih samo to što su imali više Lovrenovića.
Isto tako je neizbježna i promjena konteksta koji uokviruje i tekst i naše čitanje ili promišljanje o njemu, pa onda i značenje koje ćemo iz njega izvući. Nekada su ciljevi autorove borbe bili drugačiji i njegov opus se možda moglo drugačije čitati. Sada mi se ta skupina tekstova otvara kao pokušaj očajničke borbe za opstanak svijeta koji naočigled nestaje. Kroz njih se nazire pravocrtna linija razvoja jedne tendencije ili taktike koja bi se mogla poistovjetiti s filmskom tehnikom zumiranja. Na jednom kraju te linije bi bila Unutarnja zemlja kao tekst koji se kreće u domeni kulture povijesti, obuhvaćajući složenost sadržaja i odnosa ljudi kroz institucije i vrijednosti. Taj sintetski zadatak, jednako nužan koliko i nemoguć u samoj izvedbi ideje, preduvjet je za razumijevanje svega što se s Bosnom dogodilo i što je na kraju od nje ostalo. Na drugom kraju je knjiga Nestali u stoljeću koja premješta fokus s kulture na pojedinca (pa i samog autora) jer kulturu nose ljudi. Oni su ti koji utjelovljuju apstraktne norme i politike. A upravo oni polako odlaze.
Cijeli splet procesa koji dovode do tog nestajanja Lovrenović je obuhvatio sustavno i metodički, odmjereno i objektivno, kao da ga se osobno ne tiču, a tiču se i te kako. Razložio ih je pažljivo na tri razine: politiku, kulturu i osobni identitet. Tako će se mjestimično dotaknuti politoloških analiza, političkih aktera koji kroje sudbinu ovih prostora, kao i posljedica njihovih katastrofalnih ‘politika’; isto tako i same kulture koja je iznjedrila takve politike, ali koja onda povratno i od njih stradava; i na kraju, osobne i intimne povijesti, preko svjedočenja o drugima ili sebi samome u nekim prijelomnim trenucima. Ono što ovdje izgleda razdvojeno, ustvari je sraslo u jedno. Politike prožimaju kulture, a sve skupa prelama se preko pojedinca koji na kraju ostaje prva i zadnja točka Lovrenovićeva putovanja po vremenima stradavanja. Pojedinac je, napokon, sjecište na kojem se susreću silnice povijesnih, političkih i kulturnih kretanja. Ujedno, on je i mjerilo njihove pogubnosti.
Forma koju pritom Lovrenović koristi rezultat je spajanja navedenih razina, ali isto tako i spisateljske vještine da se različiti tekstovi ukomponiraju u jednu cjelinu. Ta multidiskurzivnost gotovo je njegov zaštitni znak, mada ima trenutaka kada nailazi na nerazumijevanje (nisu li se zbog toga lomila koplja je li njegov tekst Nestali u stoljeću roman ili nije?). Stvar je vrlo jednostavna: svaka naracija je nasilje nad stvarnošću, ulančavanje strukturnih elemenata koji se moraju uklopiti u narativnu cjelinu i činiti jedan savršeno uređen svijet. To je za Lovrenovića nemoguć zadatak. Prvo zbog naravi teme o kojoj piše, drugo zbog vrijednosne pozicije samog autora. Niti je moguće domisliti smisao onome što on iznosi, niti se on sam zanosi tom iluzijom. Zato na razini forme Lovrenovićevi tekstovi ostaju fragmentirane cjeline u kojima ima i pokušaja znanstvenih analiza, i referiranja na određene filozofske i druge teze, kao i putopisa, osobnih svjedočanstava, faktografije, pa i emotivnih zapisa o bliskim ljudima.
S obzirom na navedene tematske i strukturne odlike Lovrenovićevog pisanja, može se reći kako i ovaj tekst Pripadati i ne pripadati nastavlja ono što smo navikli očekivati od autora. Ovo je nastavak borbe za prostor koji se prazni; to je semantički prostor Bosne i Hercegovine. Onako kako je Lovrenović vidi, ona se suprotstavlja svima: Srbima koji je odbacuju, Hrvatima za koje je ‘bosanski Hrvat’ nedovršena ili krnja kategorija, te Bošnjacima koji je smatraju zamkom u kojoj se tobože treba utopiti njihov identitet. Raskorak između tih težnji i onoga što i dalje natkriva njihove ambicije, a što je i dalje bosanskohercegovački identitet kao krovna konstrukcija, jaz je u kojem se odvija ono što je Lovrenović nazvao ‘nedovršenim ratom’. Njegovo dovršavanje moguće je samo premošćivanjem tog jaza. A u njemu, kao u bezdanu, utapa se jedna od sastavnica tog krovnog identiteta, a to je identitet srednjobosanskih Hrvata.
Zanimljiva je strategija kojom se Lovrenović bori za tu kulturu koja tone. U knjizi Pripadati i ne pripadati, odabire tri njena bedema i kreće u obranu svakog od njih, u gradnju utvrde koja bi trebala zaustaviti ili barem usporiti to potonuće. To su franjevci, tragično stradanje i Andrić (ujedno i odvojene cjeline knjige). Preko franjevaca kao teme, autor otvara pitanje uloge religije u konstituiranju identiteta, pitanje književnog naslijeđa preko franjevačkih kronika kao autentičnog proznog zapisa, te pitanje žive tradicije koja je srasla s otomanskom tradicijom i u tom srastu se uklopila u identitet Bosne i Hercegovine. Tragično stradanje Hrvata srednje Bosne vjerojatno je najintrigantniji dio ove strategije. Lovrenović tu povlači paralelu između NDH i hrvatske politike devedesetih godina prošlog stoljeća jer su se u obje ratne situacije isti ti ljudi bili žrtve grubih manipulacija. Treći bedem, Andrić, na kraju je paradigma različitosti društveno-kulturnog okvira u kojem se sve to zbiva. Različitosti koja je istovremeno i ideal i prijetnja, budući da mu tu istu različitost, na kojoj se književno proslavio, u slučaju individualnog identiteta nisu oprostili.
Slagali se s takvom strategijom ili ne, odobravali ista ili preferirali drugačija sredstva i argumente (iako, ruku na srce, drugačijih ustvari niti nema pa Lovrenović postaje prilično usamljen u toj borbi), ne može se poreći ispravnost njenih ciljeva. Očuvanje Bosne i Hercegovine jednako je očuvanju srednjobosanskih Hrvata jer su oni dio mozaika koji gradi njenu šarolikost. To je posebnost Bosne. Iz sadašnje perspektive, i ovaj tekst, kao i prethodni Lovrenovićevi, ukazuju se kao opus u nastajanju o kulturi u nestajanju. A endemičnost te kulture čini je vrijednom svake borbe. Jer, za usporedbu, svako opredjeljenje za neki kolektivni identitet je građenje kroz sustav razlika, odvajanje od drugačijih i spajanje u homogenosti koja taj identitet drži na okupu. Jedino je opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu upravo suprotno – opredjeljenje na različitost u kojoj se sjedinjujemo. Paradoks je to kojem je sadržana neizmjerna ljepota. Osjetit ćete je u Lovrenovićevim tekstovima.