Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Obašašća i basanja i drugi zapisi, Zagreb 2004. Lovrenovićeva Obašašća i basanja su samo na prvi pogled knjiga putopisnih zapisa. Njihova refleksivno-meditativna karakteristika vedutu ili povijesno-kulturalni artefakt preobražava u autorefleksivni diskurs koji drugost svijeta (puta) prepoznaje kao svoju unutarnju, intimnu drugačijnost. Na ovom poetičko-proceduralnom mjestu, Lovrenović preformulira temeljne postavke žanra putopisa. Potreba da se Drugi (i drugačiji) inkorporira u vlastitu naraciju i time narativno posvoji, bila je stoljećima upravljala temeljima putopisa, pored žanra romana, ključnog imperijalnog žanra. U trenutku kada se drugi prepozna i vrati sebi kao predstava unutarnjeg bića, žanrovske se karakteristike putopisa preformuliraju a on se vraća svojim zaboravljenim genološkim temeljima – pismu koje će svjedočiti izravnom i iskrenom čudu postojanja. Od povijesno-kulturalnih preko antropoloških i lirsko-meditativnih zapisa o gradovima, ovdje su stalno u pitanju slike i predstave, manifestacije, i mikroeseji, kao rezultat izukrštane percepcije Bosne i svijeta, uopće. U trenutku kada se učini da Lovrenović piše o povijesnom znaku stanovite dimenzije bosanskoga povijesno-kulturalnoga usuda, vi na kraju zapisa, opet, primijetite da zapravo piše tek o sebi u tom istom (takvom) svijetu. Kad vas poetičnost njegova diskursa povuče ka zaključku o njegovu lirskom karakteru, vi se nađete pred minucioznom kulturalnom opservacijom bosanske povijesti i kulture – i stalno tako. Ta narativna i metonimijska, i ta poetska i metaforička dinamika Lovrenovićevog pisma odr(a)žava nužnu recepcijsku ravnotežu koja vas nagoni da se, pred ovim tekstovima, baš kao autor pred svijetom (Bosnom) i sobom u njemu, i obrnuto, pred sobom i svijetom (Bosnom) u sebi, nađete uvijek zatečeni i – zamišljeni. A nema li boljega razloga čitanju literature uopće? Multižanrovske prirode, ovi kratki zapisi svjedoče o nekim temeljnim pitanjima osobnog nošenja sa svijetom. Obašašća i basanja svjedoče inicijalnu potrebu čovjeka – da se sa sobom i sa svijetom bude per tu. Ta se namjera uvijek realizira putem iznimno uvjerljivih poetskih slika. Izvan slike, predodžbe ili vizije, sve drugo i dalje ostaje tajna. Na kraju krajeva, sa ovim znanjem (znanjem pristanka na tajnu koju gledamo ili kojoj hodimo, koju ispijamo, ili kojom smo podojeni) literatura je računala onda kada su joj, baš kao unutar imperijalnog putopisa, uskraćivali njena konstitutivna prava. Nakon svih Lovrenovićevih tekstova, postaje bjelodano kako je istinska (konstitutivna) forma putopisa mogućna tek unutar ovakve literarne procedure. Dakle, takve koja se neće libiti da onda kada piše o svijetu veli da jedino i izrijekom piše o sebi. Neće čovjek ostati zato što je jak. Ostat će stoga što je sitan, slab, i što se boji da nestane – veli Lovrenović. Viđeni piščevim očima, krajobrazi i svjetovi kojima hodi, ukazuju se ponekad i kao izmaštani paraprostori. I kada se kroz njih i njihovu geografiju i ukaže misao o jedinstvu i koherenciji sebe i svijeta, vi shvatite da se samo radi o svijesti koja se pronalazi umreženom u povijesnim i kulturalno-antropološkim ruinama svijeta, ili Bosne, svejedno. Opet, svako za svoja čuda zapinje, veli autor. U Lovrenovićevim Obašašćima i basanjima literarna forma putopisa postaje mjesto interžanrovskih pretapanja i miksanja – i, naravno, gubi svoja kruta i imperijalna određenja. Otkrivajući nam ono što je kolonizatorski diskurs putopisa nastojao sakriti, Lovrenovićevi poetski zapisi postaju čiste autobiografije. Ako sad pod kolonizatorskim diskursom podrazumijete intenciju dominacije nad svijetom a pod naracijom intenciju dominacije nad životom, onda vam se ukazuje i smisao i cilj autorovih obašašća i basanja. Pismo (s) puta zapravo nije ništa drugo nego pismo biografije. Autorovi puto- i auto- opisni tekstovi, u biti, rišu tek vedutu o putovanju po osobnoj unutarnjoj zemlji. Iako je nekada on pronalazi u Bosni i bosanskim povijesno-kulturalnim artefaktima, a nekada u Italiji, Hrvatskoj ili Francuskoj, ona se uvijek realizira kroz temeljno pitanje svake priče o sebi – pitanje zavičaja i zavičajnosti. Taj pannaturalni kozmos kreiran Lovrenovićevim poetskim zapisima artikulira misao vodilju osobne (i, rekao bih, ljudske) avanture – i izvir i uvir, naime, iscrtani su i obojani slikama i figurama zavičaja. Iz njega, kao iz prve, ur-metafore, povlače se rute i vedute našega profanog jezika te sav onaj zveketavi lanac označitelja koji nas, činom odrastanja, obezzavičuje. Stoga se ponovnom metaforizacijom svijeta te slikama i metonimijskim asocijacijama, Lovrenović nastoji vratiti zavičaju, zapravo onome što jeste smisao Neznanja Svijeta i ljepota Tajne, pa makar se u Varcar i ne vratio. Fascinantnom sposobnošću opserviranja povijesne simbolike i kulturalnih znakova, potom i slobodom usvajanja nenadanih jezičkih srazova, iskrenja i prelijevanja, njegovi tekstovi uspijevaju „očuditi“ i oživjeti svijet na način na koji je to uspijevalo još samo starim majstorima japanskog haikua.