Nihad Agić, Historijski i literarni okvir svijesti
Romanopisac i pjesnik, historičar kulture i kritik, Ivan se Lovrenović pojavljuje u bosanskohercegovačkoj književnosti krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Njegovo javljanje u našoj kulturi nije išlo preko literature nego preko lingvistike, a oblik što ga je tada primijenio u dijalogu sa naučnom i kulturnom javnošću postao je gotovo unutarnjom strukturom njegova svekolikog književnog i kritičkog iskazivanja. Polemika kao stav, kao proces, kao način mišljenja i, najposlije, kao duhovno stanje bit će ugrađena i u difuznije umjetničke oblike poput romana, pripovijesti, putopisa ili pjesme. Oporba sa svijetom duhovna je pozadina na kojoj se iscrtavaju mnoge njegove književne težnje, pa nju možemo pratiti u njegovu djelu u rasponu od oblikovanja lika u romanu ili pripovijesti do oblikovanja pejzaža u pjesmi npr. Doduše, ona je transparentnija u prozi nego li u poeziji, no bitno je u svemu tome uviđanje da se ta oporba manifestira u cjelini djela i da mu ona omogućuje da se održi u svijetu, koji nije sklon opraštanju.
Od samoga početka svojeg intenzivnog zanimanja za svijet literature Lovrenović se određuje na dvostruk način prema svijetu i životu: na jednoj strani stoji tema prošlosti, a na drugoj dovođenje te prošlosti do punog sraza sa suvremenim poimanjem njena značenja. Možemo reći da Lovrenović oblikuje onaj tip literature u kojoj likovi, i prostor u kojem se oni kreću, nisu lišeni svijesti o svojoj povjesnosti, oni na neki način simboliziraju potrebu i nužnost izrastanja u savremenosti iz čvrstoga temelja položenog u prostoru i vremenu s jasnim historijskim obrisima. Isto tako ovdje se ne radi o pukom i doslovnom opisu prošlih događaja, ljudi i situacija, već o modernoj varijanti iskazivanja prošloga kroz uznemirenu i dramatičnu svijest pojedinca, svijest, koja je ili na razini svojega vremena ili je koji korak ispred njega. Pokazat će se da Lovrenović ne vodi uzaludan i gluh dijalog s historijom, i da mu ona nije kulisa iza koje se skriva pred suvremenim, egzistencijalnim problemima i izazovima.
Za mnoge od likova, koje susrećemo u Lovrenovićevu romanu »Putovanje Ivana Frane Jukića«, te u pripovijestima objavljenim u časopisima, možemo kazati da ih, bar u osnovnim crtama poznajemo, da smo obaviješteni o njihovu životu i djelovanju iz ovih ili onih izvora, ali ono što je bitno je činjenica da ovaj pisac nije oblikovao historijske nego romaneskne ili epske likove, kojih je egzistencija mnogo složenija i teže spoznatljiva. To isto važi i za oblikovanje vremena i za tretman prostora u njima. Premda, recimo, skoro kronologijski slijedi putanju života Ivana Frane Jukića, Lovrenović zapravo tu kronologiju koristi tek radi toga da bi potcrtao neke od bitnih faza u Jukićevoj historijskoj misiji, a ustvari u cijelome romanu dominira subjektivna vizija vremena, koja kronološko, odnosno objektivno vrijeme zbivanja narušava i sagledava iz jednog posebnog ugla. Taj je ugao piščev adut i on ga iskorišćuje do maksimuma: riječ je o predsmrtnim trenucima Jukićevim koje on proživljuje u nekoj od bezimenih bečkih bolnica, o trenucima u kojima on rekapitulira svoj život. S obzirom na to da Jukić proživljava čas jača čas slabija psihička pomračenja, tako isto i pisac toj okolnosti podešava i ritam svoje proze, koja je u svemu obilježena tom pred smrtnom Jukićevom ognjicom. Upravo u zatišjima između jakih bolova pisac lovi priliku da se uvuče u njegovu svijest i da zajedno s Jukićem po ko zna koji put prođe predjelima i putovima kojima je on prošao u toku svoga bumoga i paćeničkog života. Toliko su, opet, srasli jedan s drugim autorski pripovjedač i njegov lik da često, i gotovo neprimjetno, smjenjivanje u vođenju priče pripovjedača i lika daje ono obilježje i stilski je tako markirano da ovu prozu kasnije nosimo u svijesti samo po toj osobini. Između njih, međutim, nije uspostavljen neki jače izražen emocionalni odnos, osim odnos razumijevanja i simpatije. Autorski je pripovjedač samo svjedok i njegovo je svjedočenje vjerodostojno i dostojanstveno. S obzirom na ovu činjenicu u Lovrenovićevu romanu prisutne su i dvije dominantne, međusobno oprečne razine stila, dvije stilske tendencije, koje ostaju zasebne čak i u izravnu suočenju lika i autorskoga pripovjedača. Dok prvi utjelovljuje grozničav, ekspresionistički, isprekidan i fragmentaran stil, dotle drugi iskazuju svoju nadmoć rezonera, komentatora, poznavaoca, kroničara. Sučelimo ih eda bi pokazali koliko su različiti i koliko udaljeni jedan od drugoga:
a) „... Ali ja nemam vremena! Vrijeme!... Cijeli život ja samo čupam i otimam vrijeme... Ja ne mogu čekati! Ono što još moram uraditi, što je započeto, to ne može čekati!... Mi već predugo čekamo... Bosna već četiri stotine godina i ne radi ništa drugo nego čeka!...“
(... ) „Svijeća... Gori... Mora goriti... Mora... Mrak... debeli, gusti mrak... Stotinu svijeća, tisuću... Požar, plamen... Gori!...“
(„Putovanje Ivana Frane Jukića“, str. 11)
b) (... ) „Započinjala je, uskošmarena i bolna, rekapitulacija onoga što se naziva životnim putem; iskrsavali u jarkim bojama, kao igla u mozak boli i zabijali se trenuci u kojima je ovaj život bio stavljan na kušnje, poražavan, gažen, i potvrđivan. I u realnom Jukićevom životu svi lomovi i pobjede (uostalom, vrlo rijetke) stizali su, sve do ove zadnje postaje svibnja 1857. u bečkoj bolnici, takvom furioznom brzinom, da nisu ostavljali ni najmanji djelić vremena za sabiranje i bilansiranje, te se sada sve zgusnulo u jedan jedini trenutak, u jedan krvavo-bolni, nestvarno obasjan ugrušak slika i situacija, koji je preblizu svemu što se za petnaestak godina zbilo i odigralo da bi se mogao nazvati uspomenama, a tako bolesno i očajno gust i uzvitlan, da bi mogao biti smirena priča i povezan slijed događaja.“(„Putovanje“, strana 14)
Već na prvi pogled pada u oči agonalan Jukićev iskaz prepun usklika, pauza, prekida, iskaz u kojemu lik traži daha samo za jednu riječ, dok na drugom polu stoji autorski pripovjedač, koji pripovijeda smireno i događaje vezane za Jukića povezuje u logičan i racionalan slijed. A taj slijed događaja odvijao se između Dubrovnika, Varcara, Fojnice, Sarajeva, Đakova, Zagreba, Rima i Beča, dok su vremenske postaje strogo vezane za značajne datume u Jukićevu životu: 1840., 1844., 1850., 1851., 1852., 1855., 1857. Osim toga, događaji govore da je Jukić bio čovjek nemirna duha, sav prožet idejom i strašću da Bosnu koliko-toliko približi Evropi, da izbori unutar stroge osmanlijske vlasti stanovita prava za raju, te da uvede svjetlo Knjige i vlastitoga jezika u javni život i kulturno općenje. To su ujedno i unutarnji pokretački motivi za njegovu prosvjetiteljsku akciju, a u krajnjoj konsekvenci to su i motivi za rijetke trenutke uspona i procvata njegovih socijalnih i političkih iluzija, a ujedno i njegova konačnog pada i smrti. Bosnu toga perioda Lovrenović je predočio, u nizu sugestivnih slika i dramatičnih scena, kao pozornicu ispunjenu tminom, i tek na trenutke blijeskom rijetka svjetla, što ga je sobom nosio i isijavao sam Jukić. Čini se da je metafora pozornice ona, koja najpribližnije ocrtava unutarnji prostor i dekor romana. Tome u prilog govori i saznanje da likovi među sobom komuniciraju u izravnu dijalogu ili neposrednom razgovoru, koji nije obilježen nekom posebnom, izrazito kolokvijalnom situacijom, nego su to više općeniti razgovori na općenite teme. Dijalog je ovdje forma da se saopći svoj stav, mišljenje ili sud, a rijetko i forma iznošenja svojih intimnih osjećanja, ličnih strahova, tjeskobe i neshvaćanja. Krajnje subjektivna stanja i raspoloženja, doduše rijetka, pisac je namijenio monološkom iskazu, kao što je onaj kad Jukić, nakon razgovora sa istomišljenicima, ostaje sam u kući u Varcaru i sa prozora promatra nebo osuto zvijezdama i okoliš ispunjen sjajem mjesečine: „... Gonjen nestrpljenjem, poslom i planovima, već godinama nije smogao vremena da ovako opusti tijelo, preda se noći, a ostavi mozgu da luta kuda mu drago ... - Kako je dobro biti ovako sam! Osjećati svoje tijelo onakvo kakvo jest, i svoje misli onakve kakve jesu, svoje pravo lice... Otpustiti ovo u prsima, ovaj lûk što ga nosam - napet, žilav - u utrobi, evo, već deset i više godina, i osjećam da se sve više napinje, sve ljuće zateže...“(„Putovanje“, strana 46)
Proplamsaji intimnih osjećanja javljaju se još u situaciji kad je Jukić daleko izvan Bosne ili kad se sjeća majke i sestre. Ta svoja osjećanja izrazit će u nekoliko navrata pred svojim prijateljem fra Antom Vladićem, kojemu se on i inače do kraja povjerava ne samo kad su u pitanju obiteljske teme, nego mnogo češće kad govori o svojim idejama, planovima, slutnjama. „Putovanje Ivana Frane Jukića“ pisac je gradio kao roman o jednom liku, tako da je on središte u koje se sve drugo u romanu sliva i iz kojeg vode putevi prema drugima, i prema svijetu općenito. Tek u odnosu prema Jukiću mogu se promatrati i moralno, odnosno umjetnički određivati i ostali likovi. Većina je data marginalno, jedino je s nešto više patnje i literarnoga umijeća oblikovan lik fra Antuna Vladića, i to stoga, kako se čini, što je on na istoj strani na kojoj je i Jukić, dok su svi drugi prema njemu ili neprijateljski raspoloženi ili su ravnodušni. Po svemu sudeći na djelu je sukob osobnoga morala koji teži i koji se odvažuje na borbu za više ciljeve i jednog institucionalnog morala, koji strogo vodi računa da ne prijeđe granicu što su je uspostavili osmanlijska vlast i crkveni red. Jukić, za razliku od većine iz svoga reda, crkvenoj dogmi pretpostavlja širinu ideja i životni boljitak čovjeka, a to nije moglo proći bez prepreka, tragičnih nesporazuma i drastičnih lomova. Promatrano u jednom širem idejno-filozofskom kontekstu Jukić je simbolizirao težnju pojedinca i zajednice za osobnim moralnim i duhovnim identitetom u uvjetima totalne i krajnje dehumanizirane vlasti. Time je on ujedno postao i jedan od rijetkih, ako ne i prvih na našemu prostoru koji se osobno žrtvovao za ideje o moralnom i duhovnom preporodu čovjeka i zajednice. Ako je jedno ovakvo iščitavanje romana oslonjeno na evidentnim manifestacijama ideje, to nipošto ne znači da se roman sav usredsredio na dokazivanje i opravdavanje Jukićeve osobne žrtve za moralni i duhovni preporod; svojim habitusom duhovnika, koji se svjesno prlja politikom i strasno prepušta matici života Jukić je uspostavio tip junaka - simbola, koji u sebi prelama i sažimlje vrijeme. Prije pojave romana „Putovanje Ivana Frane Jukića“, a i poslije, Lovrenović je utro put tzv. prozama o fratrima, mahom onim, koji su rođeni u Bosni i koji su za nju vezani jednom posebnom strašću. Samim tim on u književnom djelu uspostavlja i razrađuje motiv učenoga pojedinca, on oblikuje lik duhovnika, koji nije samo vezan, nije isključivo i slijepo, za vjeru koju propovijeda, nego je u znatnoj mjeri okrenut svjetovnim stvarima, prisnije je u doticaju sa društvenim životom sredine u kojoj živi i djeluje. Mnogi od tih duhovnika dani su, u književno estetskom smislu, iznutra i plastično su ocrtani kako u svojoj opreci prema drugim fratrima, tako i svojim jezikom. Jedno od njihovih bitnih obilježja, bar kad je u pitanju način ophođenja, razmišljanja, ponašanja, je obilježje da se oni pokazuju „turskim načinom“, kako ironijski nazivlju fra Anđela Zvizdovića ostali fratri u Firenci. Osim toga, bosanskoga fratra, kad se nađe izvan svojeg zavičaja, okružuje nerazumijevanje i stanovito sažaljevanje, jer da on dolazi otamo kamo je „bog digao ruke od svega“, te on uvijek i posvuda mora dokazivati da tomu nije tako i da je njegovo ostati tu i boriti se za prosvijećenost, našijenski jezik. Neke od njih pisac predočuje gotovo parabolično, kakav je slučaj s narečenim fra Anđelom Zvizdovićem; zatvoren u sebe, i mučen mišlju kako izgovoriti neizgovorivo, Zvizdović predstavlja osoben lik, čudan, netipičan. I onaj san što ga sniva usred firentinskih samostana, san, koji prijeti da postane morom i halucinacijom, te njegovo neprestano samoispitivanje odaju čovjeka, koji strši izvan tipičnih predstava o duhovniku, čovjeka, koji se od nekadašnjeg ljutog govornika (poput Đirolama Savonarole) prometnuo u kontemplativnu prirodu svjesnu težine iskustva, kojeg nosi u sebi i na sebi tolike godine. S njime, a prije toga s Jukićem i Matijom Divkovićem Lovrenović je inaugurirao tip junaka više okrenutog sebi, svojim unutarnjim mislima i tjesnacima, nego što je okrenut prema vani. Doduše, Jukić je negdje na pola puta, ali čak i kad je upleten u zbivanje to pisac ne predočuje izravno, već naknadno - kroz komentar, sjećanje, razgovor. Mnoge partije u romanu, neki pasaži u pripovijesti „Iskušenja fra Matije Divkovića u Mlecima“, te cijelu pripovijest „Zvjezdani plašt“ pisac je oblikovao jednom, pripovjedački modernijom i elastičnijom narativnom tehnikom, tzv. slobodnim neupravnim govorom. Pripovjedač tu gotovo da se gubi ili je potpuno asimiliran u svijest lika, tako da nam može iznijeti i najskrovitije misli i osjećanja njegova. Tako i saznajemo o tegobama i strahovima Zvizdovićevim, o njegovim unutarnjim kolebanjima, koje ne bismo mogli upoznati da je on, kao književni lik, drukčije koncipiran. To, ujedno, govori da se i jedan krajnje tradicionalan motiv može iskazati i oblikovati modernim narativnim sredstvima, što nije nepoznato, ali je rijetkost susresti takav postupak u suvremenoj bosanskohercegovačkoj, a također i u jugoslavenskim književnostima. Književna stilistika s osobnim izražajnim pečatom - to je u najkraćem odlika Lovrenovićevih proza. Pripovijesti o fratrima nisu od jučer u našoj književnosti, njihovi su korijeni duboki, a tragovi znatni. No, ako izuzmemo literaturu, koju su stvarali sami fratri, velikim je uzorom, ali bez izravna nasljedovanja, našemu piscu Ivo Andrić. Lovrenović, za razliku od Andrića, oblikuje tip djelatnih, od akcije fratara, a ne dokone, razbibrigi i podsmijehu sklone fratre. On ne polazi od činjenice da su fratri učeni i ne demonstrira u prozama njihovu učenost, već radije ih predočava u njihovu odnosu prema ideji i u njihovome putu prema moralnom ili duhovnome cilju. Rijetki su, s druge strane trenuci, njih zapravo i nema, kad se fratri prepuštaju ironiji i autoironiji, jer život nije od smijeha već od tegobe; nadalje - Lovrenović osobito inzistira na jednom višem etičkom razlogu duhovnog fratarskog poslanja, a taj etički razlog pretpostavlja, i jeste duboko historijski opravdan, jer teži, traži, hoće moralnu, socijalnu, kulturnu i duhovnu koegzistenciju. Kod Andrića tako uvijek nije. S druge strane, za većinu likova, što ih Lovrenović oblikuje Bosna je opsesija, san, mučnina, sudar, nesvjestica, poraz, ali uprkos svemu tome oni su najsretniji kad su u njoj, a najnesretniji kad su od nje daleko. Ona nije, kao kod Selimovića, tvrđava iz koje valja bježati, već prije izazov s kojim se valja stalno, iz trena u tren, suočavati. Ovim on povijesni i duhovni okvir svojih proza poima kao otvorenu strukturu, kao čvorište u kojem se sastaju mnoge oprečne, lične i kolektivne, silnice, traume i snoviđenja. Osim toga, mnogi Lovrenovićevi likovi idu u susret toj tačci, ali rijetko koji dođu do nje, već završavaju, poput Ivana Frane Jukića, bezimeni i sami negdje u dalju. Sve ovo, dakako, valja razumjeti u kontekstu u kojem su ti likovi bivali i trajali. Smisao njihova duhovnog i povijesnog čina strogo je ograničen vremenom u kojemu su živjeli i za povijesne ciljeve za koje su se borili, a neki postali i žrtvom njihovom. Da nije toga njihov tragizam ne bi bio tako uvjerljiv, i bili bi, poput tolikih drugih likova, zatvoreni u korice knjiga osuđeni na puko duhovno vegetiranje. Još nekoliko stilskih osebujnosti ovih proza upućuju na zaključak da Lovrenović oblikuje modernu, a ne tradicionalnu pripovjedačku umjetnost. Već je nešto rečeno o narativnome postupku, o tome koliko je u toj domeni autor daleko ispred svojih suvremenika. Druge se odlike tiču odnosa pojedinca i okoline, odnosa lika i svijeta. Možemo reći da pisac oblikuje lik, koji je u većini idiosinkratički postavljen prema svijetu, dok je sam svijet rijetko dan u čistim svojim manifestacijama, neovisno, dakle, o raspoloženju i psihološkom stanju lika. Ivan Frano Jukić, kad je na vrhuncu i, tako reći, nadomak svojih ciljeva, nije u psihološkoj diskrepanci s prirodom, naprotiv ona mu tada daje neposrednu i neiskrivljenu sliku njegovih raspoloženja. Sklad duše lika uvjetuje sklad i čistotu slike prirode u kojoj se on ogleda. Nasuprot tome, kad je pritisnut nevoljom, sumnjom, strahom priroda se povlači ispred njegovih očiju, on uzalud upire poglede prema njoj, tražeći svoju cjelovitu i harmoničnu sliku. Umjesto prirode, njegov unutarnji svijet postaje ogledalom, a on je u tim trenucima, po pravilu, iskidan, kaotičan, fluidan. Umjesto glasova iz svijeta svakodnevnice on sluša jeku svojeg bunila, te tako sve više tone u sebe, u svijet svojih iluzija i tlapnji. Svoju misao - vodilju da glavni lik dovede u izravnu ovisnost od zbivanja Lovrenović je ostvario dosljedno i koncepcijski i stilsko-kompozicijski. Njegov je Jukić toliko ovisan i toliko uronjen u zbivanje što ga on sam potiče ili ga nanosi vrijeme da se može reći kako ga ono čini onim što jest - duhovnim rebelom i osamljenikom. To stalno smjenjivanje uspona i padova na matici zbivanja daje osoben epski reljef, stvara zamrenu mrežu odnosa lika i okoline, kao i lika prema samome sebi: „Sam i odbačen, odbačen kao poderan habit u samostanskoj magazi; odstranjen iz života, iz svijeta u kojem - on to zna - toliko toga još treba činiti i učiniti, sad više nego ikad, a nikoga - i to on dobro zna! - nema osim njega da podmetne leđa, da upravi glavu iz habita... Zavitlan i bačen kao kamen daleko na okrajke zbivanja i kretanja, daleko nekamo gdje sve miruje i šuti, i gdje se više ništa ne kreće, ni kugla zemaljska, i sve je samo muk, debeli, gluhonijemi, svemirski muk i mrklina i gluhota, i ne čuje čovjek u tom praznom prostoru ništa osim sulude i šuplje lupe vlastitog srca u prsima, a i ona je sve tiša na mahove, svaki dan sve tromija...“(„Putovanje“, strana 92)
Očigledno je da je pisac svoju misao o Jukiću kao o osamljeniku, koji je dospio na „okrajke zbivanja“ uopćio do univerzalne metafore o čovjeku bez oslonca u svijetu i svemiru. Sve su veze pokidane, posvuda je praznina i pustoš, tako da čovjek, viđen i uhvaćen u takvu položaju, izgleda kao nepoznati meteor, koji je na proputovanju, i koji se bezumno i u strahu osvrće oko sebe ne bi li se domogao oslonca. Refleksi ove spoznaje uočljivi su i kod mnogih suvremenih pisaca, kod nekih je to središnja tema pisanja, kod drugih, kao kod Lovrenovića, to je prilika da se jedna općenita meditacija iskaže i realizira u ravni lika, dakle u ravni subjekta, koji pokreće povijesno zbivanje ili je njime bačen u gluhi prostor. Dakako, Jukić dospijeva u to stanje, jer se upliće u igru oko vlasti, a u toj igri, ne znajući, on je samo igrač, koji ima trenutke zanosa i ushita, a poslije toga pad u konačnu bezimenost. Inzistiranje upravo na ovoj spoznaji i omogućilo je Lovrenoviću da realizira u književno umjetničkom tekstu jedan moderan prozni lik, čime je on izbjegao zamki da samo rekonstruira već poznati i u historiji ostvaren lik. Ovo naglašavamo zbog činjenice da je kritika u ovome romanu vidjela isključivo realizaciju jedne biografije književnim sredstvima, što je vodilo krivome zaključku da je to romansirana biografija izvedena u mediju i sredstvima standardne i, po mnogima, tradicionalne književne stilistike. Da se ne radi o tome pokazuje uviđanje da pisac ne opisuje život Ivana Frane Jukića od njegova rođenja pa do smrti, što je slučaj kad je u pitanju romansirana biografija; nadalje sam narativni postupak, koji nije dat ili ostvaren u tradicionalnoj književnoj shemi, a s tim u vezi je i koncepcija lika, koji nije dovršen i zaokružen, kao u žanru biografskoga ili realističkog romana, već je on predočen u nekoliko ključnih, dramatičnih situacija iz kojih izlazi potpuno dezintegriran i uzdrman u svom duhovnom ležištu. Treba reći, premda s velikom relativnošću suda, da je Lovrenović gradio svoje djelo privučen neodoljivom gravitacijom Krležine umjetnosti. To se uočava osobito u opisu atmosfere predsmrtne Jukićeve ognjice, u simbolizaciji lika, koji je do grla ispunjen simboličkim nabojem, te u onoj latentnoj afektivnosti literarne fraze, koja se ne drži strogo književnoga predmeta, ne obuhvata svijet i život doslovno i neposredno, već kroz refleksiju, dijalog, samopropitivanje: „Sustižući bjesomučno svoju sudbinu, sunuvši kao luda strijela iz nepismenih, azijatskih, mračnih dubina Bosne, iz Fojnica, Sutjeski, Varcara, zgužvanih među čeljustima brda i uspavanih pod hladom ravnodušnih šuma, opkruživši zemlju i gradove, razapet na krvavom sindžiru rastegnutom između Rima i Stambola, stigao je Jukić u Beč. Da umre. Gluho i daleko.“(„Epilog“, strana 107)
Konstatirajući, hladno i gotovo protokolarno, Jukićevu smrt, autorski je pripovjedač ostao do kraja vjeran svojoj distanci spram lika. Možemo, na osnovi toga, povjerovati da je pisac svjesno izabrao taj odnos, jer mu je on omogućio da se suvereno kreće u svijetu koji je sam oblikovao.